Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-969/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec predsjednice vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te suca Josipa Štrucelja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćnicima Ivanu Glamuzina i Sofii Petković odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6743/2022-41 od 16. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6743/2022-41 od 16. svibnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu 365,59 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-6743/2022-41 od 16. svibnja 2024., suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju, RG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.524,52 eura s pripadajućim zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznos od 3,80 EUR od 29.10.2005. sve do isplate,

- na iznos od 4,54 EUR od 01.12.2005. sve do isplate,

- na iznos od 4,54 EUR od 01.12.2005. sve do isplate,

- na iznos od 2,98 EUR od 01.01.2006. sve do isplate,

- na iznos od 6,98 EUR od 01.11.2008. sve do isplate,

- na iznos od 9,62 EUR od 01.01.2009. sve do isplate,

- na iznos od 11,52 EUR od 01.02.2009. sve do isplate,

- na iznos od 12,38 EUR od 01.03.2009. sve do isplate,

- na iznos od 10,01 EUR od 01.04.2009. sve do isplate,

- na iznos od 10,47 EUR od 01.05.2009. sve do isplate,

- na iznos od 7,42 EUR od 01.12.2009. sve do isplate,

- na iznos od 9,55 EUR od 01.01.2010. sve do isplate,

- na iznos od 11,90 EUR od 03.02.2010. sve do isplate,

- na iznos od 11,90 EUR od 02.03.2010. sve do isplate,

- na iznos od 17,59 EUR od 03.04.2010. sve do isplate,

- na iznos od 15,22 EUR od 04.05.2010. sve do isplate,

- na iznos od 17,47 EUR od 02.06.2010. sve do isplate,

- na iznos od 30,14 EUR od 02.07.2010. sve do isplate,

- na iznos od 27,26 EUR od 03.08.2010. sve do isplate,

- na iznos od 37,46 EUR od 03.09.2010. sve do isplate,

- na iznos od 32,37 EUR od 02.10.2010. sve do isplate,

- na iznos od 28,08 EUR od 03.11.2010. sve do isplate,

- na iznos od 38,74 EUR od 03.12.2010. sve do isplate,

- na iznos od 49,20 EUR od 04.01.2011. sve do isplate,

- na iznos od 41,31 EUR od 05.02.2011. sve do isplate,

- na iznos od 44,76 EUR od 04.03.2011. sve do isplate,

- na iznos od 40,01 EUR od 02.04.2011. sve do isplate,

- na iznos od 41,30 EUR od 03.05.2011. sve do isplate,

- na iznos od 57,51 EUR od 04.06.2011. sve do isplate,

- na iznos od 57,60 EUR od 02.07.2011. sve do isplate,

- na iznos od 81,91 EUR od 04.08.2011. sve do isplate,

- na iznos od 67,68 EUR od 02.09.2011. sve do isplate,

- na iznos od 58,73 EUR od 04.10.2011. sve do isplate,

- na iznos od 58,50 EUR od 03.11.2011. sve do isplate,

- na iznos od 57,85 EUR od 03.12.2011. sve do isplate,

- na iznos od 60,55 EUR od 04.01.2012. sve do isplate,

- na iznos od 64,34 EUR od 02.02.2012. sve do isplate,

- na iznos od 63,96 EUR od 06.03.2012. sve do isplate,

- na iznos od 62,20 EUR od 03.04.2012. sve do isplate,

- na iznos od 63,38 EUR od 04.05.2012. sve do isplate,

- na iznos od 65,24 EUR od 05.06.2012. sve do isplate,

- na iznos od 63,42 EUR od 04.07.2012. sve do isplate,

- na iznos od 63,13 EUR od 02.08.2012. sve do isplate

s time da je zakonska zatezna kamata od dospijeća pojedinih iznosa do 31. srpnja 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju, RG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u visini 2.367,76 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 16. svibnja 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan. "

2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog bitnih povreda odredba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da istu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava, te traži trošak sastava žalbe u iznosu 250,00 EUR uvećano za PDV 25 % u iznosu 62,50 EUR, sudske pristojbe u iznosu 53,09 EUR, što ukupno iznosi 365,59 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđeno je da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

4.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama zbog čega nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 190. stavak 2. i 3. ZPP-a. Naime, pravilno je sud prvog stupnja nakon provedenog financijskog vještačenja dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva primjenom odredbe članka 190. stavak 2. ZPP-a, što je u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zapisniku broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. o tome da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

6. Nesporno je između parničnih strana da je 18. svibnja 2005. zaključen Ugovor o kreditu broj 178-50-2954201 kojim je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa 20.890,00 CHF, koji ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj švicarskog franka (u daljnjem tekstu: CHF).

7. Pravilno je sud prvog stupnja primjenom odredbe članka 502.c ZPP-a, po pitanju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, u pobijanoj presudi odlučivao temeljem presude donijete u postupku povodom kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojem postupku je sudjelovao tuženik kao banka, a kojima je pravomoćno utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. U vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP/03). Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te prema stavku 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

8.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako čitljive.

9. Sporne ugovorne odredbe kojim se glavnica veže za valutu švicarskog franka lako su uočljive, međutim iz sadržaja ugovora, kao niti iz sadržaja samih spornih odredbi nisu razvidni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz tih odredbi, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača istoga su ništave sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

10. Presude donesene u kolektivnom sporu temelje se na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkih ugovora (članci 85. i 87. ZZP/03, članci 99. i 102. ZZP/07) koji je, s obzirom na to da se ovo pitanje prvi put pojavilo u domaćoj sudskoj praksi, proveden tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, "Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora.

10.1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača između ostalog regulirano je Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12.) i Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

10.2. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

11. Slijedom iznijetoga žalbeni navodi o tome da nije riječ o ništetnim ugovornim odredbama, da je njemu onemogućeno dokazivati da se o spornim odredbama pregovaralo, da je sud zanemario njegove dokaze i okolnosti konkretnog slučaja, da sud nije stvarno ispitao slučaj, te da je došlo do povrede prava na jednakost oružja u smislu prava na pravično suđenje, ne mogu se prihvatiti kao osnovani. Naime, sud prvog stupnja saslušao je tužitelja na prijedlog tuženika, dok je tuženik na kojem je prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 teret dokaza o tome da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo u podnesku od 1. ožujka 2024. odustao od saslušanja svjedoka DG. Sud prvog stupnja pravilno nije prihvatio tuženikov dokazni prijedlog saslušanja javnog bilježnika jer je to nepotreban dokaz, obzirom je relevantno samo razdoblje predugovorne faze u kojoj je tuženik bio dužan informirati tužitelja o eventualnim rizicima valutne klauzule , te se u tom pogledu upućuje žalitelja na jasno stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u predmetima broj U-3-5475/2021, U-III-4613/21, U-III-4372/21, U-III-3073/21. Stoga su neosnovane žalbene tvrdnje o ostvarenju povrede ustavnog prava iz članka 29. stavak 1 Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) i neosnovanim se cijeni pozivanje žalitelja na povredu prava na pošteno suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori". br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006 i 2/2010). Pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja"). Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz spisa predmeta razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje, pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije dovedena u nejednak položaj u odnosu na tužitelja.

12. U situaciji utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan prema odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 25/11, 78/15,29/18,114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) vratiti tužitelju sve što je primio na temelju odredbe kojom je utvrđena ništetnost zajedno sa kamatom u smislu odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a.

12.1. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF na temelju jednostrane odluke tuženika, ništetne. Odredba članka 502.c stavak 1. ZPP-a govori o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema valutnoj klauzuli nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi, te je tuženik suprotno žalbenim navodima nesavjesni stjecatelj jer je do stjecanja došlo na temelju ugovornih odredba koje su po njemu unaprijed sastavljene.

13. U odnosu na navode tuženika da je ugovor ispunjen, odnosno da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, te da je isti u cijelosti prestao isplatom kredita, pa da stoga tužitelju ne pripada pravo na isticanje ništetnosti, niti tražiti bilo kakvo plaćanje, valja navesti da je spornim odredbama ugovora o kreditu povrijeđen ne samo interes jedne ugovorne strane i to tužitelja kao potrošača , već je i njime povrijeđen i javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju sa tuženikom i drugim bankama) , pa se ne radi o zabrani manjeg značaja i nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zato što je ugovor ispunjen (tako i VSRH u Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.

14. Neosnovano tuženik u žalbi osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na prigovor zastare. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare tražbine, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P- 1401/2012 u kojem je presuda od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. od kada je zastara počela iznova teći, a kako je tužba u ovom predmetu podnijeta dana 19.veljače 2020. unutar petogodišnjeg roka zastare iz članka 225. ZOO-a,to proizlazi da nisu zastarjele tražbine u utuženom razdoblju u smislu odredbe članka 215. stavak 1. ZOO-a, članka 241. ZOO-a i članka 245. stavak 1. ZOO-a.

14.1. Odluka o odbijanju prigovora zastare utemeljena je na pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u zapisniku broj Su-33/2022 od 30. siječnja 2022., te po Sudu Europske unije u predmetima C-609/19; spojen predmetu C-776/19 i C- 782/19.Sudska praksa na koju se tuženik poziva u žalbi nije činjenično identična i stoga nije primjenjiva u ovom predmetu.Prema stajalištu Vrhovnog suda RH pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a i individualnih restitucijskih zahtjeva, a u individualnim parnicama radi isplate pokrenutim povodom pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi primjenjuje se opći petogodišnji rok zastare.

15. Odluka o parničnom trošku pravilna je kako u pogledu osnove (članak 154. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 155. ZPP-a) tako i u pogledu visine primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/2023 – u daljnjem tekstu: Tarifa). Prema Tbr. 52.3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/2023 – u daljnjem tekstu: OT) kada sud odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

15.1. Obzirom je tužitelj pristojbu na tužbu platio 21. travnja 2022. u iznosu 594,70 kn prema uplatnici na listu 206 spisa neosnovano tuženik u žalbi osporava pravilnost priznatog troška pristojbe na presudu. Pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 25. siječnja 2021. kojim je uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka, kao i trošak sastava podneska od 31. kolovoza 2023. kojim je tužitelj svoje potraživanje iskazao u eurima sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22). koji podnesci su bili potrebni za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a,te je riječ o podnescima iz Tbr 8.1.Tarife.

16. Slijedom svega iznijetog a temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo je odbit žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u stavku I izrijeke ove presude.

17. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu 365,59 eura kao neosnovan, te odlučiti kao u stavku II izrijeke.

U Karlovcu 18. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec