Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-1029/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Stokrp, predsjednika vijeća, Ivane Mašić, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Michala Danečeka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, zastupan po Odvjetničkom društvu Kallay i partneri u Zagrebu, radi isplate, povodom žalbe tužitelja i žalbe tuženika izjavljenih protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu broj P-651/2021-17 od 24. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbijanjem žalbi tuženika i tužitelja potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-651/2021-17 od 24. rujna 2024.,

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje sadržano u prvostupanjskoj presudi kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.

II Odbijaju se stranke sa zahtjevima za naknadu troška u povodu žalbi.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.912,70 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate, dok je točkom III. izreke (ispravno točkom II) naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.660,91 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. rujna 2024. do isplate.

2. Prvostupanjskim rješenjem u točki I. izreke riješeno je da se tužba smatra povučenom za iznos od 187,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, dok je točkom II izreke odbijen prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku.

3. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka, odnosno ukinuti presudu i rješenje te vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži i trošak sastava žalbe.

4. Tužitelj pobija odluku o trošku sadržanu u točki III. (ispravno točka II) izreke prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. i zbog pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da je prvostupanjski sud sukladno članku 158. i članku 154. stavak 5. ZPP bio dužan tuženom naložiti da mu naknadi troškove u cijelosti, budući da tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom svog tužbenog zahtjeva, a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji njegovu žalbu i preinači odluku o troškovima sukladno navodima žalbe. Traži i trošak sastava žalbe.

5. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda i rješenje sadrže jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate.

8. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP glede odlučivanja o prigovoru mjesne nadležnosti. Temeljem isprava koje su stranke priložile u tužbi i odgovoru na tužbu i stranačkog iskaza tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je nepoštena odredba članka 12. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena nadležnost suda sjedišta kreditora. Tuženik u žalbi ne dovodi u pitanje činjenicu da je predmetni ugovor tipski ugovor koji je sam sastavio. Budući tuženik nije dokazao da se pregovaralo o prorogacijskoj klauzuli, pravilno je prvostupanjski sud izuzeo odredbu kojom je ugovorena zbog njezine nepoštenosti, te o svojoj nadležnosti odlučio primjenom odredbe članka 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa sa osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja) te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

10. U postupku pred sudom prvog stupnja su utvrđene slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu 10. ožujka 2006., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 19.800,00 CHF,

- da je ugovorena otplata u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan dospijeća,

- da je financijskim vještačenjem utvrđena razlika mjesečnih uplata koja je proizašla iz promjene tečaja za CHF iznosi 1.912,70 EUR,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je između ostalih, i ovdje tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje: ZZP/03), u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18,. 126/21. - dalje: ZOO),

- da su presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/18- 11 od 3. rujna 2019., potvrđene citirane presude trgovačkih sudova odnosno odbijene revizije tuženih banaka,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da postoji na temelju već navedene odredbe članka 502. c ZPP, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15. -.dalje ZZP/14) vezanost za postojanost povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u istovjetnoj pravnoj stvari, u rješenju Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Istaknuo kako ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

11. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da budući da odredba članka 502.c ZPP-a, propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga zakona i da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, da je prvostupanjski sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, slijedom čega pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Prema tome, prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom da je u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, iz čega proizlazi da je ta odredba ništetna, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, da je navedena pravna utvrđenja valjalo primijeniti i u ovoj parnici.

12. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje, da imajući u vidu da tuženik nije u postupku dokazao da su kod sklapanja predmetnog potrošačkog ugovora postojale posebne okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, da je ugovorna odredba sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, ništetna pa kako je odredbama članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, da je tuženik dužan isplatiti iznos koji je tužitelj isplatio njemu na temelju ništetne ugovorne odredbe o vezanosti valutom CHF, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

13. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. 14. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja ponoviti da odredba članka 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (članak 502.a stavak 1. ZPP). Stoga u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi još i daljnji dokazni postupak što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je u članku 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz članka 502.a stavak 1. ZPP.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Nadalje, presudom suda Europske unije od **.**.2014., P, C-26/13, je u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se člankom 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da prednik tuženika nije obavijestio tužitelja o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima osporava utvrđenja iz navedenih presuda. Kako, dakle, pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF jednostranom odlukom banke vežu sud i u ovom sporu stranaka, nije ni bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača i kao takvo suprotno smislu odredbe članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

18. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

19. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

20. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

21. Prema tome, odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

22. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.), jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj pa nisu od utjecaja žalbeni navodi da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova.

23. U odnosu na žalbene navode tuženika da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, valja reći da su neosnovani budući da činjenica da je tužitelj pristao na valutnu klauzulu, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

24. U pogledu osporavanja svojstva potrošača tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o paušalnim prigovorima tuženika jer tuženik ničim ne dokazuje da tužitelj ne bi imao svojstvo potrošača, a iz Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je tužitelj kao fizička osoba podignuo kredit u osobne svrhe radi kupnje osobnog automobila. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora a prema kojoj odredbi potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Točno jest da je teret dokazivanja na tužitelju da se radi o potrošačkom ugovoru temeljem kojeg korisnik kredita ima svojstvo potrošača a što je tužitelj u ovom postupku i dokazala samim Ugovorom o kreditu (za kupnju automobila), a kojeg je zaključio kao fizička osoba, a tuženik ukoliko tvrdi suprotno treba to i dokazati u smislu odredbe članak 219. stavak 1. ZPP.

25. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (članka 323. stavak 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je isti plaćao dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu s odredbama članka 29. stavak 2. i članka 1115. ZOO.

26. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare pri čemu valja dodati da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž- 6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 4. listopada 2021. tako da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

27. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od ukupno 1.912,70 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO).

28. Odluka o troškovima postupka u cijelosti je pravilna po osnovu i visini, a odmjerena je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23).

29. Suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja, ocjena je ovog suda da je odluka o trošku pravilno utemeljena na članku 154. stavak 1. i članku 158. stavak 1. ZPP. Uspjeh stranaka utvrđen je pravilnim tumačenjem pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. prema kojem se smanjenje tužbenog zahtjeva smatra povlačenjem tužbe. Obzirom da do smanjenja tužbenog zahtjeva nije došlo zbog udovoljenja dijelu tužbenog zahtjeva, pravilno su tuženiku odmjereni troškovi povučenog dijela zahtjeva primjenom članka 158. stavak 1. ZPP, a i uspjeh tužitelja u sporu je pravilno ocijenjen od strane prvostupanjskog suda.

30. Iz ovih razloga je, temeljem članka 368. ZPP, potvrđena prvostupanjska presuda, dok je temeljem članka 380. stavak 1. točka 2. ZPP, potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

31. Budući stranke nisu uspjele sa žalbom, temeljem članka 166. stavak 1 ZPP, odbijene su sa zahtjevima za naknadu troškova u povodu žalbi.

U Karlovcu, 18. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Vesna Stokrp