REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-1157/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužiteljice MŽN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku MŽ, iz OD Haid & Švaljek Krešić iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 27. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice osobno uz z. punomoćnicu – Zrinku Mesić Zatek, odvjetnicu u Zagrebu i punomoćnicu tuženika – Barbaru Knežević, odvjetnicu u OD Mađarić & Lui iz Zagreba, 18. prosinca 2024., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 041-50-3849961, koji je solemniziran po javnom bilježniku Renati Kutija Kušpilić 22.12.2006. pod posl.br. OU-1620/2006, koji su tužiteljica MŽN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 sklopili 20.12.2006., u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da uslijed utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o ugovaranju otplate kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF, tužiteljici MŽN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.863,64 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22.10.2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i iznos od 2.132,89 EUR na ime dospjelih zakonskih zateznih kamata obračunatih do 21.10.2024., sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužiteljici MŽN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopila u Zagrebu 20.12.2006. Ugovor o kreditu (broj ugovora: 041-50-3849961, dalje u tekstu: Ugovor), koji je solemniziran po javnoj bilježnici Renati Kutija Kušpilić 22.12.2006. pod posl.br. OU-1620/2006, a kojim Ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, namjenski kredit za kupnju automobila u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 16.380,12 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, dok se tužiteljica obvezala vratiti tuženiku navedeni iznos kredita, u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je uručen tužiteljici po isplati kredita. Također, tužiteljica ističe kako je predmetni kredit u međuvremenu u cijelosti otplaćen. 1.1. Odredbom čl. 7. Ugovora ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Tuženik je tijekom otplate kredita višekratno jednostrano mijenjao visinu mjesečnog anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK. Tužiteljica smatra da su odredbe Ugovora ništetne u dijelu koji se odnosi na vezanje isplate uz valutu CHF, budući da su navedene odredbe nepoštene i kao takve protivne odredbi čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Također, navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima te kao takve predstavljaju nepoštenu trgovačku praksu. Naime, o navedenim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, što je kao rezultat imalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Isto tako, tuženik, kao trgovac, prilikom sklapanja Ugovora nije tužiteljici, kao potrošaču, pružio dovoljno informacija niti ju je obavijestio o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Priroda i specifičnosti valute CHF bila je poznata ovdje tuženiku u trenutku sklapanja Ugovora, ali ne i tužiteljici kao prosječnom potrošaču. Stoga, već sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF predstavlja ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer tuženik je za taj rizik znao, a tužiteljica nije. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je bila na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je bio i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena, jer je i kamata bila vezana uz istu valutu (CHF). Upravo inicijalnim nuđenjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u valuti CHF tuženik je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodio potrošače (pa tako i ovdje tužiteljicu) da se odluče upravo na sklapanje Ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Svojim nesavjesnim postupanjem, koje se temeljilo na prethodno opisanoj praksi te cit. nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi (čl. 7. Ugovora), tuženik je opteretio tužiteljicu na način da joj je naplaćivao povećani iznos anuiteta zbog porasta tečaja CHF prema HRK, a čime se obveza tužiteljice znatno povećala.

1.2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4.7.2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom je utvrđeno da je, između ostalih i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica pritom ističe da je cit. pravomoćnom presudom odlučeno o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, koja je podignuta radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je temeljem toga, u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a, prvostupanjski sud u ovom postupku vezan za utvrđenje iz prethodno navedene presude, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate, kao i odredba kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF.

1.3. Uzimajući u obzir prethodno navedeno, budući da je ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetna i nepoštena, to je tužiteljica platila veći iznos od onoga koji bi plaćala po tečaju CHF na dan korištenja kredita pa je došlo do preplate s osnova aprecijacije tečaja čime je tuženik tužiteljicu znatno (pre)opteretio, jer su se mjesečni anuiteti značajno povećali. Tužiteljica ovom tužbom potražuje od tuženika povrat ukupno preplaćenog iznosa po osnovi preplate zbog ugovorene valutne klauzule u valuti CHF, budući da se u skladu s odredbom čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a radi o stjecanju bez osnove. Također, tužiteljica potražuje i zatezne kamate obračunate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Konačno preciziranim tužbenom zahtjevom (list 76-77 spisa), a nakon provedenog vještačenja, tužiteljica potražuje povrat ukupno preplaćenog iznosa po osnovi preplate zbog ugovorene valutne klauzule u valuti CHF u iznosu od 1.863,64 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 22. listopada 2024., pa do isplate, te zatezne kamate obračunate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od dana stjecanja do 21. listopada 2024. u iznosu od 2.132,89 €, zajedno s troškovima postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi da nije sporno da su tužiteljica i tuženik 20.12.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 041-50-3849961 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 16.380,12, a da je ugovorena redovna kamata 2,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. Tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristala na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tužiteljica se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Konačno, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 041-50-3849961 od 20.12.2006. (list 10-17 spisa), zahtjev za kredit (list 29), otplatni plan (list 45-53), prijepis knjigovodstvene kartice (list 54-57), provedeno je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (list 62-72), te je u svrhu dokazivanja saslušana tužiteljica MŽN osobno.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor Ugovor o kreditu broj ugovora 041-50-3849961 od 20.12.2006. u iznosu od 16.380,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a namjena kredita je kupnja automobila, s rokom otplate 84 mjeseca.

6. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljičin status potrošača.

7. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.

8. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

8.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

8.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

9. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

9.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenje iz gore navedene parnice, nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnih ugovornih odredaba u valutnoj klauzuli u CHF.

11. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

12. U tom smislu saslušana je tužiteljica čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg proizlazi da joj je kredit trebao za kupnju automobila koji je bio za potrebe njezine obitelji s troje djece. Svi su govorili da je kredit u CHF najpovoljniji, u banci je predala papire koje je dobila u auto kući, pročitala je ugovor, potpisala ga, otišla kod javnog bilježnika i u auto kuću. Znala je što znači valutna klauzula, da će biti promjenjivo, ali da će se toliko povećati rata kredita, nije bila svjesna. Početna rata kredita bila je oko 850,00 kn, a porasla je na preko 1.500,00 kn. Kredit u CHF uzela je jer je, iskreno razgovarala sa susjedima koji su također uzeli kredit u CHF-u i rekli su joj da je CHF jako povoljan. U banci nije pitala koliko bi joj bila rata npr. za kredit u eurima. U banci nije imala neka pitanja u vezi odredaba kredita, pročitala je kredit, odgovarala joj je visina rate koju je mogla otplaćivati i nije imala potrebe tražiti mijenjanje bilo kakvih odredbi. U banci su je upozorili da bi rata mogla porasti, ali nešto malo, ali da će narasti toliko, ne.

13. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužiteljice, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužiteljica kao fizička osoba s tuženikom sklopila predmetni ugovor radi kupnje automobila što je bila i ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi svrha kupnje automobila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetni automobil koristio za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužiteljice. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužiteljica, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužiteljica eventualno ne bi bila prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

14. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužiteljice kao potrošača, a niti je dokazao da bi u spornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužiteljicu informirao na valjan način i objasnio joj posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

15. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima.

16. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 20.12.2006. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.

17. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o. koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a kojemu stranke nisu prigovarale, odnosno tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu preplate po kreditu, ali je istaknuo da je prilikom izračuna korišten fiksni tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita, a da ugovorne strane nikada nisu ugovorile fiksni tečaj nego srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta, što je i relevantno jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu s danim mu zadatkom, pa kako je prigovor tuženika u tom pravcu primarno pravne naravi, ponovno se ističe da je sud vezan za utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

17.1. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da, a pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja: Visina potraživanja koja proizlazi iz pozitivne razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u utuženom razdoblju, iznosi ukupno 1.863,64 EUR. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izrade financijskog vještačenja ukupno iznose 2.132,89 EUR. Temeljem prethodno navedenog ukupno potraživanje tužitelja po osnovu više plaćenih mjesečnih iznosa zbog promjene tečaja uvećano za zatezne kamate do dana izrade financijskog vještačenja iznosi 3.996,53 EUR.

18. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan. 19. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužiteljici što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva i zatezna kamata obračunata na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja proizlaze iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka kako je naprijed obrazloženo i tužbenog zahtjeva tužiteljice, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom II izreke.

20. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i 155. ZPP- a, budući je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, koji je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

20.1. Trošak tužiteljice sastoji se od troška za sastav tužbe, sastava podneska od 22.8.2024. i 22.11.2024., te zastupanja na ročištu 10.9.2024. i 27.11.2024., za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 250,00 € kao i troškova financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 400,00 €, odnosno sveukupno 1.650,00 €.

20.2. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska kojim obavještava sud o uplati predujma za financijsko vještačenje, budući je isto vidljivo uvidom u e-spis.

21. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 18. prosinca 2024.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje u 3 (tri) primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnik Aleksander Haid

2.OD M & Ž