Poslovni broj Gž R 76/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZF iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Radolović Kuprešak odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: 52634238587, zastupanog po ODO u Velikoj Gorici, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr 133/2017 od 1. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr 133/2017 od 1. prosinca 2023. u točkama I. i II. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 3.376,14 eur.

II.Djelomično se uvažava žalba tuženika, te se preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u točkama III. i IV. izreke i sudi:

Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja ZF koji glase:

„III.Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj-Ministarstvu obrane, da tužitelju ŽF, [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan na ime naknade za dnevnu stanku od 60 minuta za razdoblje do 31.05.2014.g. isplati iznos od 1.713,66 EUR uvećan za iznos zakonske zatezne po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, a od 01.kolovoza 2015. g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, izuzev zz kamatu na iznos poreza na dohodak i prirezu porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu u roku od 15 dana, po mjesecima, kako slijedi:

- na iznos od 80,32 EUR od 16.05.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 61,40 EUR od 16.06.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 87,43 EUR od 16.07.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 79,82 EUR od 16.09.2012.g. pa do isplate.

- na iznos od 56,49 EUR od 16.10.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 85,96 EUR od 16.11.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 4,94 EUR od 16.12.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 87,43 EUR od 16.01.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 42,98 EUR od 16.02.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 63,55 EUR od 16.03.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 84,61 EUR od 16.04.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 49,70 EUR od 16.05.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 89,55 EUR od 16.06.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 41,79 EUR od 16.08.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 49,93 EUR od 16.09.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 91,53 EUR od 16.10.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 59,70 EUR od 16.11.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 78,46 EUR od 16.12.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 81,13 EUR od 16.01.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 65,67 EUR od 16.02.2014.g. pa do isplate

- na iznos od 89,25 EUR od 16.03.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 52,30 EUR od 16.04.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 99,85 EUR od 16.05.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 43,89 EUR od 16.06.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 45,98 EUR od 16.07.2013.g. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj-Ministarstvu obrane, da tužitelju ŽF, [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime više odrađenih sati rada od 40 u tjednu po redovnoj cijeni sata rada isplati iznos od 11.110,98 EUR bruto uvećan za iznos zakonske zatezne po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, a od 01.kolovoza 2015. g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, izuzev zz kamatu na iznos poreza na dohodak i prirezu porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu u roku od 15 dana, po mjesecima, kako slijedi:

- na iznos od 472,42 EUR od 16.06.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 786,46 EUR od 16.09.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 85,57 EUR od 16.10.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 430,28 EUR od 16.11.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 880,63 EUR od 16.12.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 148,48 EUR od 16.02.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 770,27 EUR od 16.03.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 649,99 EUR od 16.05.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 108,32 EUR od 16.06.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.032,03 EUR od 16.07.2015.g.pa do isplate,

- na iznos od 191,36 EUR od 16.08.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 157,00 EUR od 16.09.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 300,23 EUR od 16.10.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 420,12 EUR od 16.12.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 94,28 EUR od 16.01.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 737,08 EUR od 16.02.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 103,36 EUR od 16.03.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 769,10 EUR od 16.04.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 50,57 EUR od 16.05.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 203,28 EUR od 16.06.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 99,12 EUR od 16.07.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 264,85 EUR od 16.08.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 143,23 EUR od 16.09.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 200,27 EUR od 16.10.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 422,04 EUR od 16.11.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 353,15 EUR od 16.01.2017.g. pa do isplate,

- na iznos od 669,10 EUR od 16.02.2017.g. pa do isplate,

- na iznos od 224,93 EUR od 16.03.2017.g. pa do isplate,

- na iznos od 343,46 EUR od 16.04.2017.g. pa do isplate,

te da tužitelju namiri parnični trošak u iznosu od 3.376,15 eur od dana presuđenja 1. prosinca 2023. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade za smjenski rad i aktivno dežurstvo iznos od 4.858,37 eur bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade za subote i nedjelje iznos od 2.540,437 eur bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade za dnevnu stanku u trajanju od 60 min iznos od 1.713,66 eur bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade na ime više odrađenih sati rada iznos od 11.110,98 eur bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.752,29 eur, sve u roku od 15 dana.

2.Protiv citirane presude žalbu izjavljuje tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991, 91/92, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku teksta ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku odluku, u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Djelomično su osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

7.Iz stanja u spisu razvidno je u bitnome:

-da je tužitelj djelatna vojna osoba zaposlena kod tuženika,

-da tužitelj predmetnom tužbom potražuje isplatu neisplaćene naknade za rad na izdvojenom objektu umanjen za 8 sati odmora za razdoblje od 3. travnja 2012. do 31. svibnja 2014.,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi je u spornom razdoblju radio na izdvojenom objektu smjenski rad na način da je radio 7 dana na terenu, zatim je imao 7 slobodnih dana s time da je u tih 7 slobodnih dana uračunat i vikend kao slobodni dan, da mu nije plaćeno aktivno dežurstvo po činu kojeg je imao, a obračun plaće za to aktivno dežurstvo mu je vršen kao običnom vojniku po najnižem koeficijentu. Isto tako je iskazao da je u utuženom razdoblju od 3. travnja 2012. do 31. svibnja 2014. način rada bio organiziran na način da je radio 7 dana na terenu s time da je imao i dežurstva unutarnje službe na način da je radio 24 sata kontinuirano a na listi mu je prikazivano 8 sati rada tako da mu nisu plaćeni svih 24 sata dežurstva unutar službe iako je radio svih 24 sata. Pored toga je dodao da je rad na izdvojenom objektu bio organiziran na način da je imao 12 sati smjenu, zatim dodatne obveze u koje su ulazili razni zadaci npr. čišćenje naoružanja, osiguranje kruga, košnja trave po krugu i sve ostalo što je bilo potrebno u organizaciji rada tijekom tog dana, dodajući da su uglavnom imali problema s brojem osoba koje su bile raspoređivane na izdvojeni objekt, to jest da ih nije bilo dovoljno te da je stoga obavljao veću količinu poslova, nego u slučaju da je bio dovoljan broj djelatnih vojnih osoba, navodeći da za vrijeme rada nije imao propisano stanku od 30, odnosno 60 minuta te ako je trebao negdje otići s radnog mjesta, primjerice na ručak ili na wc, tada ga je uvijek netko od kolega morao zamijeniti na njegovom radnom mjestu.,

-da je iz provedenog financijskog vještačenja u bitnome utvrđeno da iznos potraživanja tužitelja s naslova razlike neisplaćene naknade za aktivno dežurstvo i smjenski rad u razdoblju od 3. travnja 2012. do 26. lipnja 2013. iznosi ukupno 4.857,37 eur bruto; da iznos potraživanja s naslova naknade štete za korištenje dnevne stanke od 60 minuta u objektu u razdoblju od 3. travnja 2012. do 30. lipnja 2014. da iznosi 1.713,66 eur bruto; da iznos potraživanja na ime neisplaćene naknade za subote i nedjelje koji su evidentirani kao slobodni dani u razdoblju od 3. travnja 2012. do 30. svibnja 2014. iznosi 2.540,43 eur bruto; te da potraživanje sa naslova 4 sata aktivne pripravnosti po redovnoj cijeni sata rada za mjesec lipanj 2014. iznosi 11.110,98 eur bruto. Pored toga u nalazu je vidljivo i to da je vještak ukupan broj neiskorištenih slobodnih dana koje je tužitelj imao utvrdio na način da je broj slobodnih dana na koje tužitelj ima pravo umanjivao za broj iskorištenih slobodnih dana te da je ukupan iznos potraživanja s naslova neiskorištenih slobodnih dana za pojedini mjesec dobiven na način da je broj neiskorištenih slobodnih dana pomnožen s cijenom dnevnice (umnožak 8 sati rada s cijenom sati rada za pripadajući mjesec).

8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da su u konkretnom slučaju pravno relevantan čl. VI., XI., XIII. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine" broj 118/2012, dalje: Odluka/12), čl. IV. Odluke o rasporedu radnog vremena („Narodne novine" broj 66/2014, 23/2015, 84/2015, dalje: Odluka/14), čl. 17.b. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću u načinu isplate plaće („Narodne novine" broj 118/2009, dalje: Pravilnik/09), Pravilnik o dodatku na plaću u načinu isplate plaće („Narodne novine" broj 33/2014, 41/2014, 53/2014, 114/2014, 72/2015, dalje: Pravilnik/14), Zakona o oružanim snagama RH, čl. 136. i 139. Zakona o službi u oružanim snagama RH („Narodne novine" broj 73/2013, 75/2015, dalje: ZSOSRH/13).

Nastavno prednjem, te uvažavajući iskaz tužitelja, nalaz vještaka financijske struke, prvostupanjski sud utvrđuje da se tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati raspoređuje po 8 sati na 5 dana od ponedjeljka do petka, da radno vrijeme u pojedinim ustrojstvenim jedinicama u skladu s potrebama službe može biti organizirano kao rad u smjenama, turnusima ili na drugi odgovarajući način a prema mjesečnom fondu sati može biti puno, skraćeno ili dulje od punog radnog vremena odnosno prekovremeni rad, kao i to da se preraspodijeljeno radno vrijeme u okviru mjesečnog fonda sati ne smatra prekovremenim radom. Nadalje, sud drži da se radno vrijeme određuje pisanom zapovjedi, a dežurstvo kao rad dulje od punog radnog vremena, da se ne smatra prekovremenim radom i da se dijeli na aktivno dežurstvo i dežurstvo unutarnje službe. Pod aktivnim dežurstvom smatra se vrijeme provedeno u službi na radnom mjestu i vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu tijekom obveznog 24-satnog ili više dnevnog boravka na istom.

8.2.Što se tiče stražarske službe, ista je po tumačenju suda prvog stupnja poseban oblik rada koji se ne smatra prekovremenim, a u kojem djelatna vojna osoba provodi 24 sata dnevno u službi od kojih može raditi najviše 12 sati. Dodatak za obavljanje stražarske službe i dodatak za aktivno dežurstvo međusobno se isključuju. Nakon 24-satnog boravka na radnom mjestu zbog potreba službe djelatna vojna osoba ostvaruje pravo na 24-satni odmor, odnosno slobodan dan a u slučaju višednevnog boravka na radnom mjestu ostvaruje pravo na proporcionalno višednevni odmor u omjeru 1:1.

U kontekstu prethodno izloženog, stajalište je prvostupanjskog suda da kako je tužitelj radio na izdvojenom objektu, a nije obavljao dužnost u dežurstvu, da mu pripada pravo sukladno čl. XIII. Odluke, kako to proizlazi i iz vještačkog nalaza i mišljenja, pa shodno tome, drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim. O pravu tužitelja na zatezne kamate sud odlučuje primjenom čl. 29. st. 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015, dalje: ZOO-a) i čl. 16. i 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/2004, 73/2008, 80/2010, 114/2011, 22/2011, 144/2012, 120/2013, 125/2013, 148/2013, 83/2014, 143/2014 i 136/2015, dalje: ZPD-a), te čl. 84. st.3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014 i dr., dalje: ZR-a).

Odluku o parničnom trošku sud temelji na čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a.

9.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na razliku plaće za rad na izdvojenom objektu i aktivno dežurstvo, valja reći da iste nisu osnovane, budući je u kontekstu svega prethodno izloženog, prosudba ovog suda da je pravilno sud prvog stupnja utvrdio sve pravno odlučne činjenice u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev tužitelja. Što se tiče žalbenih tvrdnji tuženika u odnosu na pitanje pravilnosti primjene mjerodavnog materijalnog prava, napominje se da je pravilno tuženik istaknuo da u konkretnom slučaju dolazi u primjenu i Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine" broj 118/2009), no činjenica da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir ista prema prosudbi ovog suda ne dovodi u pitanje pravilnost stava suda glede osnovanosti tog tužbenog zahtjeva tužitelja, napose u kontekstu toga da je navedene akte uzeo u obzir vještak prilikom izrade pismenog nalaza i mišljenja.

10.Nadalje, nisu ovome sudu prihvatljivi navodi tuženika ni u dijelu u kojem osporava pravo tužitelja na dosuđenu naknadu na aktivno dežurstvo, ističući da je tužitelju za sporno razdoblje bio isplaćivan dodatak za aktivno dežurstvo, te smjenski rad.

Naime, ovdje treba naglasiti da kraj nedvojbene činjenice da je tužitelj u utuženom razdoblju radio po 7 dana na izdvojenom mjestu-objektu, što znači da nakon završenog radnog vremena organiziranog u turnusima, nije mogao napustiti izdvojeni objekt, odnosno mjesto gdje se rad obavljao, već je sva 24 sata bio na raspolaganju tuženiku, te da u dežurstvu nije obavljao dužnost, da i po ocjeni ovog suda, ima pravo na naknadu za isto.

Kako ni jednim aktom nije propisano da je tužitelj u obvezi nakon odrađenog efektivnog rada na terenu besplatno biti raspoloživ na radnom mjestu u okviru svog radnog vremena, stajalište je i ovog suda da za takav rad treba utvrditi odgovarajuću naknadu. Budući da je tijekom ovog postupka, provedenim financijskim vještačenjem (kako osnovnim, tako i kasnijim dopunama istog), temeljenim ponajprije na dokumentaciji dostavljenoj ne samo po tužitelju, nego i tuženiku kao poslodavcu tužitelja, te mjerodavnim propisima, neupitno utvrđeno da zatražena naknada za aktivno dežurstvo i smjenski rad, tužitelju nije bila isplaćena u cijelosti, nameće se zaključak da tužitelj opravdano potražuje preostalu razliku koja mu pripada, posljedično čemu navodi tuženika u tom dijelu nisu pravno utemeljeni.

11.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem se osvrće na zahtjev tužitelja za isplatu dodatka za subote i nedjelje, napominje se da prema uvjerenju ovog suda, ni te tvrdnje nisu pravno utemeljene.

U svezi prednjeg, skreće se pažnja tuženiku na nalaz vještaka financijske struke iz kojeg je pored ostalog razvidno da je ukupan broj neiskorištenih slobodnih dana koje je tužitelj imao utvrdio na način da je broj slobodnih dana na koje tužitelj ima pravo umanjivao za broj iskorištenih slobodnih dana te da je ukupan iznos potraživanja s naslova neiskorištenih slobodnih dana za pojedini mjesec dobiven na način da je broj neiskorištenih slobodnih dana pomnožen s cijenom dnevnice (umnožak 8 sati rada s cijenom sati rada za pripadajući mjesec).

Drugim riječima, ocjena je ovog suda da je vještak prilikom izračuna uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, te sve relevantne parametre.

12.Međutim, osnovano tuženik pobija odluku suda prvog stupnja sadržanu u točki III. izreke, kojom je tužitelju dosuđena naknada zbog nekorištenja dnevnog odmora u trajanju od 60 minuta.

13.1.Vezano za prethodno navedeno skreće se pažnja prvostupanjskom sudu na čl. 96. Zakona o službi u oružanim snagama RH („Narodne novine" broj 33/2002, 58/2002, 175/2003, 136/2004, 76/2007, 88/2009, 124/200), čl. 153. ZSOSRH/13, raspored radnog vremena odlukom određuje ministar obrane. Odredbom čl. XII. st.6. Odluke/12, određeno je da oblik i sadržaj dnevne evidencije radnog vremena uređuje Glavni stožer OS RH u suradnji sa Upravom za ljudske resurse u roku od 8 dana od dana stupanja na snagu Odluke.

Nadalje, čl. XXX. st.4. Odluke/14 određeno je da se oblik i sadržaj evidencije radnog vremena djelatnih vojnih osoba i evidencija radnog vremena držanih službenika i namještenika u Oružanim snagama nalaza u prilogu Odluke i njen da su sastavni dio, a da iz Priloga 1 nije vidljivo da bi podatak o korištenju dnevnog odmora djelatne vojne osobe potpadao pod obvezni sadržaj evidencije o radnom vremenu. Rukovodeći se razdobljem obuhvaćenim zahtjevom tužitelja, kao i razdobljem važenja ranije spomenutih Odluka/12 i /14, proizlazilo bi da tuženik u pravno relevantnom razdoblju nije imao obvezu zasebno evidentiranja dnevnog odmora djelatnih vojnih osoba u evidenciji radnog vremena.

U prilog tome govori pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 300/2023.

13.2.Shodno do sada navedenom, proizlazilo bi da ukoliko tužitelju od strane tuženika nije bilo omogućeno ostvarivanje prava na uvećani dnevni odmor, koje je pravo sadržano u aktima donesenim od strane samog tuženika, te kako je vrijeme provedeno na stanci uračunato u radno vrijeme, to u slučaju ako je tužitelj radio u vrijeme kada je trebao koristiti stanku, postoji obveza tuženika da mu naknadi vrijednost tih odrađenih sati.

Ujedno ovdje valja istaknuti da je u situaciji kada nije postojala obveza tuženika da unosi podatke o dnevnom odmoru u Evidenciju o radnom vremenu, teret dokaza da djelatna vojna osoba nije iskoristila svoje pravo na stanku za dnevni odmor na tužitelju i to prema općim pravilima o teretu dokazivanja u smislu čl. 7. st.1. ZPP-a. Stoga, je za razliku od suda prvog stupnja, stajalište ovog suda da se temeljem rezultata dokaznog postupka ne može sa sigurnošću zaključiti da doista tuženik tužitelju tijekom sedmodnevnih radnih turnusa u izdvojenom objektu nije omogućio dnevnu stanku od 60 minuta. Pri tome valja uzeti u obzir da je tužitelj jedini koji je u svom iskazu pored ostalog istaknuo i tu tvrdnju, no da istu nije potkrijepio pravno relevantnim dokazima.

14.Isto tako, u pravu je tuženik kada i u odnosu na odluku suda prvog stupnja sadržanu u točki IV. izreke, kojom je dosuđen tužitelju iznos od 11.110,98 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava.

15.1.Kako je tužitelj predmetnu naknadu zatražio za razdoblje od svibnja 2014. do zaključno sa ožujkom 2017., ukazuje se sudu prvog stupnja da je nakon prestanka važenja Odluke/09 na snagu stupila ranije spomenuta Odluka/14 koja je u čl. XII. propisivala da je poseban oblik rada u turnusu višednevni kontinuirani rad i boravak na izdvojenim objektima i to u ciklusima sedam dana rada – sedam dana odmora, vrijeme da se u vrijeme tog ciklusa smatra da djelatna vojna osoba radi najviše 12 sati dnevno, a da preostalih 12 sati ne može bez dopuštenja nadređenoga napustiti mjesto rada ili drugo mjesto koje je nadređeni odredio odnosno obvezna je boraviti na izdvojenim objektima iz st. 1. ove točke te se u smislu mjesečnog fonda sati smatra da radi sedam dana u redovnom radnom vremenu.

Nadalje je čl. XIV. st. 1., 2. i 4. te Odluke, bilo propisano da djelatna vojna osoba može raditi najviše 12 sati dnevno, a preostalih 12 sati je u stanju aktivne pripravnosti za rad, što znači da se u tom razdoblju ne može bez dopuštenja nadređenoga napustiti mjesto rada ili drugo mjesto koje je nadređeni odredio te joj za to pripada pravo na pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatak na plaću djelatnih vojnih osoba.

Odredbom čl. VI. st. 3. Odluka/09 bilo je propisano da za vrijeme aktivnog dežurstva pripadnika OS RH ne pripada uvećanje mjesta iz t.XIII. navedene Odluke, dok je čl. XII. sv. 1. i st. 5. Odluke/14 propisano da je poseban oblik rada u turnusu višednevni kontinuirani rad i boravak na izdvojenim objektima za koji rad djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje mjesta, nego za to ostvaruju pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

15.2.Shodno navedenom, proizlazi da tužitelju, za višednevni rad na izdvojenom objektu na kojem boravio po 7 dana 24 sata dnevno i u kojem periodu nije smio napuštati objekt, pripada pravo na plaću za rad koji obavi u trajanju od najviše 12 sati dnevno, sa svim dodacima koje mu priznaju Odluka/09 i odluka/14, a za preostali period, period aktivnog dežurstva/aktivne pripravnosti, da mu pripada mu druga vrsta naknade, koja je u konkretnom slučaju pravilno i po ocjeni ovog suda tužitelju i dosuđena točkom I. izreke pobijane presude.

Uvažavajući prethodno izloženo, kako tužitelj traži isplatu za po 4 sata aktivne pripravnosti, odnosno posebni oblik rada koji prema uvjerenju ovog suda posebni propisi ne poznaju, to se nameće zaključak da je već iz tog razloga taj tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, neovisno o činjenici da je vještak u svom pismenom nalazu i mišljenju, izvršio izračun i za ovu utuženu osnovu.

Pri tome svakako, valja cijeniti i činjenicu da ni iz iskaza samog tužitelja, ali isto tako, da ni iz bilo kojeg drugog provedenog dokaza, ne proizlazi, da je tijekom boravka na izdvojenom objektu u trajanju od po 7 dana, za utuženo razdoblje radio dulje od maksimalno dozvoljenih 12 sati odnosno prekovremeno.

16.Uvaćavajući prethodno iznesene razloge, nameće se zaključak da je pogrešno u konkretnoj pravnoj situaciji, postupio prvostupanjski sud kada je udovoljio zahtjevima tužitelja sadržanim u točkama III. i IV. izreke, budući da suprotno tome, prema uvjerenju ovog suda nisu bile ispunjene potrebne pretpostavke temeljem kojih se moglo udovoljiti tim zahtjevima tužitelja, zbog čega je iste pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti kao neosnovane.

17.Budući da je iz dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno da je povodom žalbe tuženika, djelomično preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužitelj odbijen sa dva od ukupno postavljena 4 tužbena zahtjeva, to je valjalo odlučiti o troškovima postupka u smislu čl. 166. st.1. ZPP-a.

Kako je u konačnici tužitelj u ovoj parnici sa dva zahtjeva uspio i glede osnova i glede visine, dok sa dva zahtjeva nije uspio ni u donosu na osnov ni visinu, nameće se zaključak da se radi o djelomičnom uspjehu u sporu u smislu čl. 154. st.2. ZPP-a u omjeru od 50%.

Kako je iz obrazloženja prvostupanjske presude razvidno da parnični trošak tužitelja na ime parničnih radnji iznosi ukupno 6.221,39 eur, te troškovi vještačenja da iznose 530,90 eur, odnosno ukupno 6.752,29 eur, to ovaj sud drži da tužitelju pripada pravo na naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 3.376,15 eur, dok se neosnovanim ukazuje preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška.

18.Zbog navedenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke, kao i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 3.376,14 eur, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u točkama III. i IV. izreke, kao i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki IV. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 18. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković