REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5711/2017-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Raić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Mittlere Südoststeirmark Egen, sa sjedištem u A-8341 Paldau, Paldau 40, Republika Austrija, OIB: 253766204437, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Remenar & Remenar u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 7. studenog 2024., u nazočnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika te punomoćnika tuženika, dana 18. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuju se ništetnim:

1.1. Očitovanje sačinjeno 28. rujna 2009. u formi javnobilježničkog akta od strane javnog bilježnika KS iz [adresa], pod brojem OU- 762/09, a koja isprava je potpisana od strane tužitelja, od strane MS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], te GS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa].

1.2. Ugovor o jednokratnom kreditu br. računa 548.362 zaključen 25. rujna 2009. između tužitelja, tuženika, MS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], te GS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]., te

1.3. Ugovor o jamstvu zaključen 25. rujna 2009. između tužitelja, tuženika, MS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], te GS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa].

II Određuje se brisanje uknjižbe založnog prava (hipoteke) određene rješenjem ovog suda posl.br. Z-48059/09, donesenim temeljem prijedloga zaprimljenog od strane suda 28. rujna 2009., a glede nekretnine upisane u zemljišnim knjigama ovog suda u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br.: 1254/139, kuća u [adresa] i dvorište površine 73,4 čhv. III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2024. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.".

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 12.625,00 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

U tužbi se navodi da su dana 28. rujna 2009. tuženik (u svojstvu kreditodavca), tužitelj (u svojstvu kreditoprimca), MS (u svojstvu kreditoprimca i založnog dužnika) te GS (u svojstvu jamca i založnog dužnika) zaključili ispravu nazvanu Očitovanje, iz koje bi proizlazilo kako se istom osiguravaju tuženikove novčane tražbine iz isprava nazvanih Ugovor o jednokratnom kreditu br. računa 548.362 i Ugovor o jamstvu, a koje obje isprave su zaključene 25. rujna 2009. između svih navedenih osoba. Navedenim ugovorima regulira se (navodni) kredit u iznosu od 50.000,00 EUR, koji da je isplaćen od strane tuženika tužitelju i MS, dok se Očitovanjem od 28. rujna 2009. određuje zasnivanje hipoteke na nekretnini u vlasništvu MS i GS, na adresi [adresa] u [adresa]. Tužitelj tvrdi da su pravni poslovi i isprave u kojima su isti inkorporirani ništetni i to iz razloga protivnosti istih prisilnim propisima, u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, i to osobito iz razloga kršenja kogentnih normi Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o bankama, kao i iz razloga lihvarskog karaktera ovih pravnih poslova, (grubih) nepravilnosti pri (nominalnom) nastanku i (nominalnoj) perfekciji Očitovanja od 28. rujna 2009., kao i iz drugih razloga koje (mjerodavno) hrvatsko pravo predviđa kao razloge ništetnosti pravnih poslova/isprava. Naime, ovdje tuženik je glede spornih predmetnih pravnih poslova imao svojstvo neovlaštenog vjerovnika dok je tužitelj imao svojstvo (su)dužnika, a predmetni pravni poslovi nisu u cijelosti ispunjeni u smislu odredbe čl. 3. st. 2. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom. U tužbi se navodi i kako je izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izričito određeno kako su ništetne sve isprave takve vrste kao što su to sporne isprave. Odredbom čl. 19.j. st. 1. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom izričito je propisano kako je ništetan ugovor o kreditu sklopljen od strane vjerovnika koji nije imao odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja. Tužitelj tvrdi da tuženik takvo odobrenje nije imao u trenutku nastanka spornih ugovora, a isto nema niti danas. Nadalje, predmetni ugovori spadaju u domenu bankarskog poslovanja, i to kako s obzirom na kriterij osobe tuženika, tako i s obzirom na kriterij sadržaja samog ugovora. Predmetni pravni poslovi su ništetni i iz razloga protivnosti istih kogentnim odredbama čl. 3.,4.,5.,6. i 33. Zakona o bankama, odnosno iz razloga što tuženik nije ovlašten vršiti bankarsko (kreditno) poslovanje na području Republike Hrvatske bez postojanja posebne dozvole HNB-a, a tuženik je upravo to vršio, odnosno postupao kao banka na području Republike Hrvatske, što je razvidno iz tuženikovog serijskog davanja kredita fizičkim osobama i sklapanja tih pravnih poslova u Republici Hrvatskoj, kao i iz isplaćivanja novčanih sredstava reguliranih tih pravnim poslovima u Republici Hrvatskoj, zatim iz tuženikovog ishođenja hipoteka i drugih instrumenata osiguranja danih kredita u zemljišnim knjigama u sudovima diljem Republike Hrvatske, tuženikovom provođenju postupka prisilne naplate, obračunavanju troškova slanja opomena protustrankama i dr. Tužitelj smatra i da se na pravni odnos stranaka ima primijeniti hrvatsko pravo, koje izričito zabranjuje stranoj banci vršenje poslovanja na području Republike Hrvatske bez prethodno ishođene dozvole HNB-a, što čini ništetnim sporni pravni posao. Nadalje, pored tih razloga ništetnosti, tužitelj smatra da su predmetni pravni poslovi ništetni i iz brojnih drugih razloga, kao što su da tuženik nije isplatio kredit u iznosu od 50.000,00 EUR, već znatno manji iznos pravdajući to navodnim izdacima za proviziju posrednicima, troškovima transfera i slično, te iz razloga što tužitelju prilikom sačinjenja Očitovanja od 28. rujna 2009. nije protumačen sadržaj tog ugovora, niti posljedice koje isti ima za tužitelja, a niti mu je ta isprava pročitana. Nadalje, smatra i da ista nije bila podobna za solemnizaciju, odnosno nije mogla steći svojstvo ovršne isprave, jer ne ispunjava pretpostavke za priznavanje toj ispravi značaja ovršne isprave, odnosno javobilježničkog akta i iz drugih razloga predviđenih odredbama Zakona o javnom bilježništvu i Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da tužitelj ima pravni interes ishoditi utvrđenje nevaljanosti predmetnih isprava, zbog činjenice tuženikovog vođenja ovršenog postupka protiv tužitelja pred Općinskim sudom u Dubrovniku, Stalnom službom u Metkoviću pod posl.br. Ovr-703/2015, predložio je da sud donese presudu kojom će se utvrditi da su ništetni: Očitovanje sačinjeno 28. rujna 2009. u formi javnobilježničkog akta od strane javnog bilježnika KS iz [adresa], pod brojem OU-762/09, a koja isprava je potpisana i od strane tužitelja, od strane MS, te GS, zatim Ugovor o jednokratnom kreditu br. računa 548.362 zaključen 25. rujna 2009. između tužitelja, tuženika, MS, te GS, kao i Ugovor o jamstvu zaključen 25. rujna 2009. između tužitelja, tuženika, MS, te GS. Predložio je i da sud naloži brisanje uknjižbe založnog prava (hipoteke) određene rješenjem ovog suda posl.br. Z-48059/09, donesenim temeljem prijedloga zaprimljenog 28. rujna 2009., a glede nekretnine upisane u zemljišnim knjigama ovog suda u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br.: 1254/139, kuća u [adresa] i dvorište površine 73,4 čhv, sve uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio sve navode iz tužbe, te se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporivši i naznačenu vrijednost predmeta spora. Ustvrdio je da navodi tužitelja o tome da mu nije izvršena isplata cijelog iznosa kredita nisu točni, jer suprotno proizlazi iz potvrda o isplati koje je tužitelj potpisao, odnosno da mu je isplaćen iznos od 48.423,00 EUR, a razlika do punog iznosa kredita se odnosi na troškove obrade kredita u iznosu od 1.000,00 EUR, te trošak jednokratne naknade u iznosu od 400,00 EUR, kao i završene troškove u iznosu od 7,00 EUR, što je sve ugovoreno odredbama Ugovora o kreditu i to u dijelu A. Smatra da je jedini razlog za predmetnu tužbu pokušaj osujećivanja tuženikova prava na prisilnu naplatu predmetnog kredita. Glede prigovora primjene hrvatskog prava, naveo je kako je točkom Z20 Općih uvjeta poslovanja određeno kako se na sve pravne odnose tužitelja i tuženika primjenjuje austrijsko pravo, prema kojem ne postoje razlozi za ništetnost predmetnih pravnih poslova, a sve i da ne postoji sporazum o primjeni mjerodavnog prava, budući je kreditni posao realiziran preko austrijske kreditne institucije, te se cjelokupna obrada kredita odvijala u Republici Austriji, svi obrasci, zahtjevi i ostala popratna dokumentacija na temelju koje je odobren kredit, sastavljeni u skladu s austrijskim propisima i podliježu nadzoru nadležnih austrijskih državnih agencija, te su kreditna sredstva isplaćena u Republici Austriji, a i u samim ugovornim odredbama se poziva isključivo na austrijske propise, bilo bi mjerodavno pravo Republike Austrije. Osporio je i tvrdnju tužitelja da je ugovor o kreditu sklopljen na području Republike Hrvatske, jer je isti sklopljen u Republici Austriji ([adresa]), odnosno u sjedištu tuženika te je i kredit realiziran u istoj, a jedina dodirna točka s Republikom Hrvatskom je činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen s hrvatskim državljanima, a osporio je i tvrdnju tužitelja da bi tuženik nudio ili pružao svoje kreditne usluge na području Republike Hrvatske. Ustvrdio je da se cjelokupna obrada kredita odvijala u sjedištu tuženika, počevši od zahtjeva za obradu kredita koji je tužitelj uputio tuženiku, te niti jedna radnja nije izvršena u Republici Hrvatskoj. Nadalje, istaknuo je kako se i sukladno čl. 252. st. 2. Zakona o obveznim odnosima smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište u trenutku davanja ponude. Sve i kada bi se primjenjivalo hrvatsko pravo, smatra da se niti onda ne bi radilo o ništetnim pravnim poslovima, jer tuženik nije pružao bankarske usluge na području Hrvatske, a i da se primjenjuju odredbe Zakona o bankama, ugovor bi opet bio valjan, jer je Zakonom o obveznim odnosima propisano da je valjan u slučaju ako je njegovo sklapanje zabranjeno samo jednoj strani, te da će strana koja je povrijedila zabranu snositi posljedice te se ne može pozivati na ništetnost ona strana koja je bila nesavjesna pri sklapanju ugovora. Istaknuo je i da kreditno zaduživanje građanima u inozemstvu nije bilo zabranjeno propisima koji su tada bili na snazi u Republici Hrvatskoj, kao i da tuženiku nije bilo potrebno odobrenje HNB, jer nije pružao bankarske usluge u Hrvatskoj. istaknuo je i da je on imao ovlaštenje za pružanje usluga kreditiranja te da je poslovao sukladno mjerodavnim austrijskim propisima. Glede pozivanja tužitelja na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju, istaknuo je da se isti ne bi mogao primijeniti na sporni ugovor i iz razloga što se isti ne primjenjuje na ugovore sklopljene prije 1. siječnja 2010. te se čl. 19.j tog Zakona ne primjenjuje na subjekte koji ne moraju imati odobrenje HNB za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja. Isto tako smatra da se predmetni Ugovor ne može utvrditi ništetnim niti prema odredbama Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, jer tuženik nema status neovlaštenog vjerovnika u smislu tog Zakona i isti je sklopljen u Republici Austriji. Smatra i da je Očitovanje temeljem kojeg je tuženik ishodio upis založnog prava u zemljišnim knjigama u potpunosti sačinjeno u skladu s odredbama Zakona o javnom bilježništvu, te je riječ o jednostranoj izjavi volje MS i GS, koju je javni bilježnik sačinio u formi javnobilježničkog akta. Sukladno austrijskom pravu, pravni subjekt ne mora nužno biti registriran kao banka ili dioničko društvo da bi isti bio ovlašten pružati usluge kreditiranja. U ovom slučaju tuženik je registriran kao zadruga, ali ima potrebnu dozvolu nadležne austrijske financijske institucije za pružanje usluga kreditiranja. Tijekom postupka je istaknuo i da tužitelj nema status potrošača, jer je predmetni kredit podigao radi sadnje plantaže mandarina. Stoga je tuženik predložio odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužitelja da mu naknadi parnični trošak.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o jednokratnom kreditu od 25. rujna 2009. (dalje: Ugovor o jednokratnom kreditu), Očitovanje od 28. rujna 2009., Ugovor o jamstvu od 25. rujna 2009. (dalje: Ugovor o jamstvu), dopise HNB, izvadak iz zemljišne knjige, potvrde o isplati, Opće uvjete poslovanja tuženika, verzija 2003 (dalje: Opći uvjeti), zahtjev za odobrenjem kredita, bonitet klijenta, Obavijest, upit s odobrenjem klijenta, listu koncesija, dopis Hrvatske javnobilježničke komore, Ugovor o cesiji prava iz osiguranja života, obavijest o mirovini, Ugovor o najmu od 17. travnja 2009., Studije opravdanosti ulaganja, obračune plaće, upitnik o zdravstvenom stanju, zahtjev za životno osiguranje, zapisnike, zaključak Općinskog suda u Metkoviću posl.br. Ovr-104/20 od 31. siječnja 2023., Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 1. kolovoza 2022., procjene vrijednosti nekretnina, uplatnice, otplatnu tablicu, potvrdu o dugovanju po kreditu, potvrdu, pismo namjere, Ugovor o zajmu od 2. lipnja 2009., uvjerenje o prebivalištu, izvod iz katastarskog plana, popis katastarskih čestica, izvadak iz zemljišnih knjiga, zaključke Općinskog suda u Metkoviću posl.br. Ovr-90/20 od 6. travnja 2022. i 22. srpnja 2022., saslušani su svjedoci MS, GS i KS, te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5.

Među strankama nije sporno da je tužitelj, zajedno sa svjedokom MS, u svojstvu korisnika kredita, sklopio Ugovor o jednokratnom kreditu s tuženikom kao vjerovnikom (kreditorom), na kojem ugovoru je naznačen datum od 25. rujna 2009., što i proizlazi iz sadržaja navedenog Ugovora.

6.

Iz sadržaja navedenog Ugovora proizlazi i da im je istim odobren kredit u iznosu od 50.000 EUR te ugovorena promjenjiva kamatna stopa, s početnom stopom od 7,5% godišnje, vezana za EURIBOR 3 mjeseca, te zatezna kamata od 5%, godišnje, kao i troškovi obrade kredita u iznosu od 1.000,00 EUR i jednokratna naknada u iznosu od 400,00 EUR, kao i završni troškovi po završnom terminu u iznosu od 7,00 EUR, te je ugovorena i otplata istog u ratama kroz 180 mjeseci od po 468,00 EUR, s dospijećem do 25. u svakom mjesecu i to prve rate 25. rujna 2009., a zadnje 25. rujna 2024.

7.

Nije sporno niti da je istog dana sklopljen Ugovor o jamstvu, kojim je GS, kao jamac platac, preuzela obvezu jamstva za sve obveze zajmoprimaca iz navedenog Ugovora o kreditu, s tim da iz oba navedena ugovora proizlazi da je mjesto njihovog sklapanja [adresa], a nije sporno niti da je dana 28. rujna 2009. u uredu javnog bilježnika KS sastavljeno pisano Očitovanje radi osiguranja potraživanja vjerovnika tj., tuženika iz navedenog Ugovora, u kojem su sudjelovali tužitelj, kao zajmoprimac, te MS, kao zajmoprimac i založni dužnik, GS, kao jamac i založni dužnik, kojim su založni dužnici pristali na osiguranje potraživanja iz predmetnog ugovora i upis založnog prava na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama ovog suda u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 1254/139, kuća u [adresa] i dvorište površine 73,4 čhv, koje očitovanje su svi navedeni potpisali, kako to i proizlazi iz sadržaja navedenog Očitovanja, iz kojeg proizlazi i da su istim založni dužnici ovlastili vjerovnika tj. tuženika na traženje neposredne ovrhe na založenim nekretninama radi naplate potraživanja iz predmetnog Ugovora o kreditu. Nije sporno niti da je navedeno založno pravo upisano u zemljišnim knjigama, kao niti da predmetni kredit do danas nije otplaćen, već je potraživanje tek djelomice podmireno.

8. Sporno je jesu li ništetni navedeni Ugovor o kreditu i Ugovor o jamstvu te pisano Očitovanje sastavljeno kod javnog bilježnika KS, kao i slijedom toga, je li pravno valjana navedena uknjižba založnog prava u zemljišnim knjigama, odnosno može li tužitelj osnovano tražiti brisanje upisanog založnog prava. 9.

Prije svega valja reći da je sud povodom prigovora tuženika, temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 375.000,00 kn, odnosno sada 50.000,00 EUR (tužitelj je istu naznačio u iznosu od 201.000,00 kn), smatrajući da je tužitelj istu prenisko naznačio, a imajući u vidu iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje ugovorom čija se ništetnost traži, te da je tužitelj, pored toga zatražio ništetnost i Ugovora o jamstvu i Očitovanja od 28. rujna 2009., pa smatra da ista odgovara barem visini iznosa kredita, a visina je od utjecaja na pravo na naknadu parničnog troška.

10. Iz iskaza svjedoka KS proizlazi da se zbog proteka vremena konkretnog predmeta ne sjeća, međutim, kada mu je predočeno sporno Očitovanje, iskazao je da je isto sačinjeno u njegovom uredu te su ga stranke i potpisale u uredu, a tom je prilikom, kako to i nalažu pravila struke, isto pročitano, protumačeno potpisnicima i objašnjene im pravne posljedice istog te je tako i navedeno u samom Očitovanju. Dodao je i da Ugovor o kreditu nije potpisivan u njegovom javnobilježničkom uredu, a ne zna je li negdje izvan njegovog ureda potpisan, s obzirom da je predmetno Očitovanje prilog tom ugovoru, u svakom slučaju isti nije potpisan pred njim. Prilikom ovjere potpisa predstavnici tuženika nisu bili prisutni, kao ni inače u drugim takvim predmetima, jer to nije niti uobičajeno kod ovakvog pravnog posla, s obzirom da oni niti nisu stranka u tom Očitovanju. Konkretno Očitovanje nije solemnizirano, već se radi o javnobilježničkom aktu, koji je sastavljen u javnobilježničkom uredu, te budući da on nije ekonomski stručnjak, nije mu posao da objašnjava ekonomske aspekte Očitovanja, pa to nije ni učinio. Iskazao je da ne smatra da je trebao objašnjavati strankama što znači jednostrano raskinuti kamatnu stopu, jer to nije njegov posao, a i jer se bilo radilo o Očitovanju o zasnivanja založnog prava. Svjedok je decidirano izjavio da nije bilo sigurno nikakvih prigovora potpisnika istog, jer u protivnom isto ne bi bilo potpisano, a niti bi on dopustio da stranke potpišu nešto s čime nisu suglasne.

11.

Svjedokinja GS je iskazala da ona nema saznanja o nikakvom ugovoru o kreditu, a u tome je ustrajala i kada joj se isti predočio. Iskazala je da tužitelja uopće ne poznaje, a radi svojih godina već i zaboravlja, tako da je moguće da se ne sjeća, ali je uvjerena da nije bila založni dužnik. Priznala je da je ona vlasnica nekretnine koja se nalazi na adresi [adresa] te da je MS njen sin, ali joj nije poznato da bi on dobio neke novce od banke tuženika. Inače je nezaposlen i boluje od PTSP-a i to težeg oblika. Svjedokinja je iskazala i da ne može točno reći koliko dugo boluje od demencije, ali zaboravlja svježije stvari, a starijih se sjeća.

12.

Svjedok MS je iskazao da je tužitelja upoznao putem letka koji su našli u poštanskom sandučiću, a u kojem su se oglašavali zajmovi tuženika i to povoljni za ljude koji ne mogu dobiti kredit, te kako su im trebali novci za renovaciju kuće koja se nalazi u [adresa], koje je majka bila suvlasnica u 3/4, a on u 1/4 dijela, obratili su se osobi za koju je bio kontakt telefon u tom letku i tako su upoznali tužitelja, koji je bio posrednik, odnosno rekao im je da će im pomoći dobiti kredit od 50.000,00 EUR, s tim da se predstavio kao taj koji je kredit našao i da će on biti u ugovoru kako bi i on dobio dio novca, kao i da će on dati u zalog neki voćnjak u Imotskom. Svjedok i njegova majka su na to pristali, iako je uvjet bio da i tužitelj dobije novce od kredita, kao posrednik. On ih je odvezao u Austriju i tamo su u banci kod tuženika tužitelj i djelatnici banke pričali na njemačkom, a oni ništa nisu razumjeli, te su potom sve potpisali gdje su im rekli da potpišu, a na kraju je svjedok po tom ugovoru dobio malo manje od 25.000,00 EUR od ugovorenog iznosa, a ostatak do 50.000,00 EUR je tužitelj zadržao za sebe, te su morali dati u zalog nekretninu u Šibenskoj 10c. Dodao je i da je tužitelj dolazio kod njegove majke i dobio novce na ruke za povrat kredita, jer je govorio da tri puta tjedno ide u Austriju i da će on uplatiti novce, da bi na kraju oni saznali, kada su ih nazvali iz banke, da tužitelj ništa od toga nije uplatio banci. Tuženik je na kraju pokrenuo ovrhu radi naplate na njihovoj založenoj nekretnini, ali je svjedok uspio prije prodati nekretninu, jer je to povoljnije i u kompletu je podmirio svoj dio duga zajedno sa zateznim kamatama tuženiku, te mu je tuženik izdao potvrdu da prema njemu i majci nema više nikakvih potraživanja vezanih za taj dug, tako da su ostali bez kuće i smatra da su prevareni. Dodao je i da mu je iznos koji je dobio isplaćen u gotovini te ga je dobio tada u banci u Austriji. Ne sjeća se da je s tužiteljem potpisao međusobni ugovor kojim bi regulirali koliko je tko primio, te koliko će tko platiti, a i da jesu tužitelj ionako nije ništa ispoštovao što je obećao. Još je dodao i da nikada nije bio zaposlen jer je radno nesposoban, te da banci nije dostavio nikakve dokaze o svojim prihodima, niti ga je to itko tražio, te je osporio da bi ikada radio kao pekar u Slavonskom Brodu.

13. Tužitelj je iskazao da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u Grazu i tamo je izvršena i isplata. Inače on je u to vrijeme bio vanjski suradnik štedno kreditne zadruge Zapadni način d.o.o. te je radio u njihovim prostorijama, a MS i GS su podigli zajam kod te zadruge i došli su se žaliti da im je velika rata i glavnica i da nisu u mogućnosti to više plaćati. On im je rekao da može pokušati realizirati kredit kod tuženika, na što su oni pristali, međutim, kada se raspitao ispostavilo se da je GS prestara, a MS bolestan, te da ne mogu oni sami podići kredit, nego im može on pomoći tako što će biti ugovorna strana u ugovoru o kreditu, na što su oni pristali. Prvi puta je išao sam kod tuženika kako bi ispitao sve mogućnosti, a drugi put su išli sve troje u Graz te su sklopili ugovor s tuženikom na iznos od 50.000,00 EUR, u kojem su MS i on bili sudužnici, a GS založni dužnik. Prethodno su bili sklopili kod javnog bilježnika sporazum o podijeli novca i vraćanju kredita prema kojem je tužitelj trebao dobiti 23.000,00 EUR, a MS i [adresa].000,00 EUR. Međutim, tada nije znao da je ona prezadužena, jer mu je samo prezentirala dug prema ŠKZ Zapadni način, koji se i vidio na zemljišnoknjižnom ulošku za založenu nekretninu, međutim, ispostavilo se da postoji dug i prema HPB d.d., ŠKZ Gradec i ŠKZ CH. Uvjet tuženika je bio da se svi dugovi pozatvaraju i da bude samo jedan kredit, tako da se na kraju više nije mogao realizirati njihov sporazum o podjeli novca, već je MS isplaćeno 19.000,00 EUR u St. Stefanu na ruke, a njemu je isplaćeno 6.800,00 EUR, na što je tužitelj pristao jer je on izvršio pritisak da mu je novac potreban zbog liječenja. Da je znao odmah za tu prezaduženost, ne bi pristao na tu kombinaciju i podizanje kredita s njima. Iskazao je da je po predmetnom kreditu on vratio 4.631,00 EUR, a dodao je i da je kredit podigao za kupnju jedne zemlje u Metkoviću te se radilo o zemljištu koje se nalazilo do zemljišta čiji je bio vlasnik i gdje ima plantažu mandarina, pa je htio proširiti proizvodnju i na to zemljište. Njemu su bile jasne ugovorne odredbe o visini rate i duljini roka otplate, a bilo mu je jasno i da trebaju podmiriti troškove obrade kredita te su to podijelili po pola, tako da im je bio isplaćen iznos umanjen za te troškove kredita.

14. Sud je prihvatio iskaz svjedoka KS, jer je isti logičan i uvjerljiv u cijelosti, a iskaze svjedoka MS i tužitelja u dijelu u kojem su isti logični i uvjerljivi te međusobno suglasni, s tim da se svjedokinja GS očito zbog bolesti (demencija), ne sjeća svega, pa sud nije prihvatio njen iskaz u dijelu u kojem je u suprotnosti s iskazom tužitelja i ostalih svjedoka, odnosno da ona nije sklopila sporne pravne poslove. Nije prihvatio niti iskaz tužitelja u dijelu u kojem je u suprotnosti s iskazom svjedoka MS, odnosno njegov navod da je pomagao svjedocima MS da podignu kredit kod tuženika, jer je u tom dijelu neživotan i nelogičan, a i sam je naknadno priznao da su trebali podijeliti iznos kredita, što je i učinjeno, iako iz njegovog iskaza proizlazi i da su dijelom kredita zatvorena prethodna dugovanja svjedokinje GS. Nadalje, njegov iskaz glede iznosa koji im je isplaćen je u suprotnosti i s potvrdama o isplati, iz kojih proizlazi da im ej isplaćen iznos od 48.423,00 EUR, kako to tuženik i tvrdi, tj. ugovoreni iznos kredita uz umanjenje za ugovorene naknade, koje i proizlaze iz Općih uvjeta. Za dodati je da zakonski zastupnik tuženika JS nije saslušan tijekom postupka, te je isti odustao od svog saslušanja, a s obzirom da se tužitelj nije s tim suglasio, sud nije posebice ocjenjivao zapisnike o njegovom saslušanju iz drugih istovrsnih postupaka.

15. Tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, u bitnome, na činjenici da su ugovori o kreditu i jamstvu sklopljeni u Republici Hrvatskoj, te da tuženik nije imao potrebno odobrenje za pružanje usluga kreditiranja u Republici Hrvatskoj, jer isti nije sklopljen putem ovdašnje podružnice, niti je tuženik imao odobrenje za rad od Hrvatske narodne banke. S druge strane, tuženik tvrdi da nije pružao bankovne usluge na području Republike Hrvatske, već da je na zahtjev hrvatskih državljana sklapao s njima ugovore o kreditu, sukladno čl. 28. st. 3. Zakona o deviznom poslovanju ( Narodne novine br. 36/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153709, 145/10 i 76/13), za što je i ovlašten, što bi i proizlazilo iz Liste koncesija, te tvrdi da je ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji, što je u postupku i utvrđeno, odnosno da su Ugovor o kreditu i Ugovor o jamstvu sklopljeni u Republici Austriji, s tim da to proizlazi čak i iz iskaza samog tužitelja. Osim toga, čl. 252. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), propisano je da se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude. Kako tuženik ima svoje sjedište u [adresa], nedvojbeno je da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u u Republici Austriji.

16. Nadalje, glede navoda tužitelja o izostanku odobrenja HNB, za istaknuti je da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno osnivanje podružnice tuženika u Republici Hrvatskoj, niti odobrenje Hrvatske narodne banke, jer tuženik nije pružao bankarske usluge u Republici Hrvatskoj, već u Republici Austriji, gdje se (u sjedištu tuženika) odvijala cjelokupna obrada kredita i isplata iznosa kredita, što proizlazi, kako iz iskaza svjedoka MS i GS, tako i iz iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno sud nije posebice ocjenjivao dokumentaciju priloženu na tu okolnost, odnosno dopise HNB.

17. Osim toga, čl. 322. st. 2. ZOO propisano je da je ugovor valjan ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, u kojem slučaju će strana koja je povrijedila zabranu snositi posljedice. Dakle, čak i da je tuženik propustio pribaviti određeno odobrenje, sklapanje ugovora bi bilo zabranjeno samo njemu, a ne i ostalim ugovornim stranama, te bi ugovori bili valjani, jedino bi tuženik snosio određene posljedice. Nadalje, čl. 28. st. 3. Zakona o deviznom poslovanju (Narodne novine br. 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09 i 153/09) propisuje da je tuzemnim primateljima kredita izričito dopušteno sklapanje ugovora o kreditu sa stranim kreditnim institucijama, kao što je tuženik, pa i temeljem ove zakonske odredbe proizlazi da ugovor nije ništetan.

18. Za naglasiti je da se u ovom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 1. i 6. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u RH s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine br. 72/17, dalje: Zakon o ništetnosti), jer se taj zakon primjenjuje samo na ugovore o kreditu sklopljene u Republici Hrvatskoj, pa shodno tome, tuženik nije bio "neovlašteni vjerovnik" u smislu čl. 2. Zakona o ništetnosti.

19. Predmetni ugovori nisu ništetni niti po čl. 322. st. 1. ZOO, jer nisu protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva, a niti je tužitelj dokazao (to ne proizlazi niti iz njegovog iskaza) da bi se tuženik koristio stanjem njegove ili stanjem nužde ili lakomislenošću svjedoka GS, kako bi ugovorio za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što su oni dali, odnosno da su ispunjene pretpostavke za ništetnost ugovora iz čl. 329.st.1. ZOO. Konačno, tužitelj nije ustvrdio niti dokazao da isti ne bi bili u skladu s austrijskim propisima, koji se u konkretnom slučaju primjenjuju, s obzirom na mjesto sklapanja ugovora. Glede navoda tužitelja da njemu i MS nije isplaćen cjelokupni iznos kredita, za istaknuti je da sve i kada bi bilo tako, predmetni ugovori svejedno ne bi bili ništetni, jer bi tužitelj mogao tražiti ispunjenje ugovorne obveze od strane tuženika, s tim da sam tužitelj priznaje da su s dijelom kredita, na što je on morao pristati, zatvorena prethodna dugovanja svjedokinje GS, a odbijanje ugovorenih naknada prilikom isplate kredita, ne znači da time nije izvršena obveza isplate kredita sukladno ugovoru, tako da okolnost tko je dobio koliko novca nije odlučna jer ne utječe na valjanost spornih pravnih poslova.

20. Slijedom navedenog, u postupku nije utvrđeno da bi bio ništetan Ugovor o kreditu, a niti da bi bili ništetni Ugovor o jamstvu i pisano Očitovanje zaključeno kod javnog bilježnika, kao akcesorni pravni poslovi. Naime, Očitovanje je sastavljeno u skladu s čl. 3. i čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu ( Narodne novine br. 78/93, 29/94 i 162/98), pa taj akt predstavlja javnobilježničku ispravu, a za njegovo sastavljanje nije bila potrebna nazočnost predstavnika tuženika te su svojim potpisom tužitelj i svjedoci MS i GS, potvrdili da akt odgovara njihovoj pravoj volji. Dakle, predmetno pisano Očitovanje nije protivno kogentnim normama, predstavlja javnobilježnički akt i sastavni je dio ugovora, te je temeljem njega upisano založno pravo na nekretninama koje su predmet osiguranja potraživanja tuženika iz ugovora o kreditu. Radi se o javnobilježničkom aktu sačinjenom u skladu s odredbama Zakona o javnom bilježništvu i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( Narodno novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 100/04, 79/06 i 141/06) te nije utvrđena ništetnost Očitovanja ni temeljem čl. 322. ZOO, kao ni temeljem drugih propisa, a za dodati je i da tužitelj ne dokazuje, čak niti ne navodi zbog čega bi predmetni pravni akti bili suprotni moralu, jer nesporno je da je ugovor o kreditu sklopljen i da je isplaćen ugovoreni novčani iznos kredita. Slijedom navedenog, odbijen je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim sporni Ugovor o kreditu, Ugovor o jamstvu i sporno Očitovanje.

21.

Konačno, založno pravo može postojati samo onda ako postoji tražbina, a kako u postupku nije utvrđeno da je predmetni ugovor ništetan, kao niti predmetno Očitovanje, te nije sporno da tražbina tuženika nije podmirena, nema razloga niti za prihvaćanje tužbenog zahtjeva usmjerenog na brisanje upisanog založnog prava, koji zahtjev bi se temeljio na odredbi čl. 323. st.1. ZOO, pri čemu je za ukazati i da tužitelj ne bi imao aktivnu legitimaciju za isti, jer nije založni dužnik, budući da založene nekretnine nesporno nisu bile u njegovom vlasništvu u vrijeme sklapanje ugovora, a niti je dokazao da su to sada. Za dodati je da, s obzirom na utvrđene odlučne činjenice, sud nije posebice ocjenjivao ostalu priloženu dokumentaciju, odnosno Ugovor o cesiji prava iz osiguranja života, obavijest o mirovini, Ugovor o najmu od 17. travnja 2009., Studije opravdanosti ulaganja, obračune plaće, upitnik o zdravstvenom stanju, zahtjev za životno osiguranje zaključak Općinskog suda u Metkoviću posl.br. Ovr-104/20 od 31. siječnja 2023., Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 1. kolovoza 2022., procjene vrijednosti nekretnina, uplatnice, otplatnu tablicu, potvrdu o dugovanju po kreditu, potvrdu, pismo namjere, Ugovor o zajmu od 2. lipnja 2009., uvjerenje o prebivalištu, izvod iz katastarskog plana, popis katastarskih čestica, izvadak iz zemljišnih knjiga, zaključke Općinskog suda u Metkoviću posl.br. Ovr-90/20 od 6. travnja 2022. i 22. srpnja 2022. Ovo iz razloga jer za rješenje spora nije odlučno za koju svrhu je tužitelj iskoristio sredstva koja je ostvario kreditom, kao i je li MS bio kreditno sposoban, jer to ne može utjecati na valjanost spornih pravnih poslova, a osim toga tužitelj, kao sudužnik, je nesporno bio kreditno sposoban te je tražbina bila osigurana i založnim pravom. Nadalje, neodlučna je i okolnost prethodne zaduženosti svjedoka MS, kao i vođenja ovršnog postupka radi naplate tražbine iz predmetnog Ugovora o kreditu, a isto tako i okolnost na koji iznos je procijenjena nekretnina tužitelja u tom ovršnom postupku, kao i za koji iznos je prodana založena nekretnina svjedoka MS i u kojoj je mjeri podmireno potraživanje tuženika, te koji iznos kredita je vratio tužitelj, jer sve i kada bi tražbina tuženika bila podmirena, to ne bi utjecalo na valjanost spornih pravnih poslova, već na pravo na brisanje založnog prava, za što tužitelj nema aktivnu legitimaciju iz već obrazloženih razloga.

22.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 1. ZPP, a isti je odmjeren primjenom čl. 155. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

23. Tuženiku, zastupanom po punomoćniku odvjetniku, priznat je trošak sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. toč. 1. (500 bodova), trošak sastava podnesaka od 30. listopada 2019., 27. siječnja 2021. i 15. prosinca 2023., sve po Tbr. 8. toč. 1. (3x500 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 5. studenog 2019., 24. siječnja 2022, 6. listopada 2022., 9. ožujka 2023., 13. studenog 2023. i 7. studenog 2024., sve po Tbr. 9. toč. 1. (6x500 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 11. travnja 2024. po Tbr. 9. toč. 5. (50 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu od 2.525,00 EUR. Slijedom navedenog, tuženiku je dosuđena naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 12.625,00 EUR.

U Zagrebu, 18. prosinca 2024. godine

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika