Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-17227/2021-22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vandi Blažević, u pravnoj stvari tužiteljice ĆC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mati Knezoviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR ZAGREB, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, radi nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništav izvanredni otkaz ugovora o radu sklopljenog 10. srpnja 2017. godine između stranaka u ovom postupku, Kliničkog bolničkog centra Zagreb, Kišpatićeva 12, Zagreb, OIB: 46377257342 i ĆC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], otkaz kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 11. studenog 2021. godine.

Nalaže se tuženiku, Kliničkom bolničkom centru Zagreb, Kišpatićeva 12, Zagreb, OIB: 46377257342, da vrati tužiteljicu, ĆC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na radno mjesto medicinska sestra – tehničar, medicinska sestra – tehničar, Klinika za kirurgiju, Zavod za dječju kirurgiju, sukladno ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 10. srpnja 2017. godine.

Ili fakultativno

Poništava se izvanredni otkaz ugovora o radu sklopljenog 10. srpnja 2017. godine između stranaka u ovom postupku, Kliničkog bolničkog centra Zagreb, Kišpatićeva 12, Zagreb, OIB:46377257342 i ĆC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], otkaz kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 11. studenog 2021. godine.

– tehničar, Klinika za kirurgiju, Zavod za dječju kirurgiju, sukladno ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 10. srpnja 2017. godine."

II. Odbija se u cijelosti zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 497,71 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 18. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je zaposlenica tuženika od 10. srpnja 2017. na radnom mjestu medicinska sestra – tehničar, Klinika za kirurgiju, Zavod za dječju kirurgiju. Dana 5. listopada 2021. tužiteljica je pravovremeno došla na posao. Međutim, tuženik je kao poslodavac spriječio dolazak na radno mjesto tužiteljicu tako da je na ulazu od tužiteljice zatražena potvrda o cijepljenju, preboljenju ili negativnom PCR testu, a sve navodno prema Odluci o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koja obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-2 (Narodne novine 105/2021). Tužiteljica je od nepoznate osobe koja joj je zapriječila ulazak na posao na ulazu u samu zgradu tuženika zatražila da se ta osoba identificira i da pokaže na temelju koje ovlasti traži od nje takve podatke, no navedena osoba se nije identificirala niti je pokazala takve isprave. Na isti način tužiteljica je pristupala na posao sve do dana kad joj je uručena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11. studenog 2021. Pri svakom dolasku na posao tužiteljica je po sprečavanju pristupanja radnom mjestu od strane nepoznatih osoba koje su navodno radile po nalogu tuženika kod tuženika urudžbirala zahtjeve za zaštitu prava radnika iz kojih je vidljivo da je isključiva krivnja za nepristupanje tužiteljice na njeno radno mjesto na tuženiku kao poslodavcu. Tuženik je dana 11. studenog 2021. Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu, KLASA: 4.16.2-21/35-2, BROJ: 02/22 otkazao ugovor o radu sklopljen 10. srpnja 2017., obrazloživši ga na način da je tužiteljica od 5. studenog 2021. pokušavala pristupiti radnom mjestu, pritom odbijajući predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju. Tuženik je u predmetnoj odluci o otkazu tužiteljičine navode o povredi njegovih temeljnih ljudskih, ustavnih i radničkih prava okarakterizirao kao subjektivno promišljanje, a zahtjev za predočenje EU digitalne COVID potvrde postavio kao nekakav uvjet da bi radnica mogla obavljati poslove iz ugovora o radu, iako isti ne postoji ni u Zakonu o radu niti u ugovoru o radu sklopljenom između tužiteljice i tuženika. Tuženik kao poslodavac zaključuje da radnica teško krši obveze iz radnog odnosa i to svjesno i namjerno, konkretno nedolaskom na radno mjesto i neispunjavanjem ugovornih obveza. U predmetnoj odluci tuženik dalje navodi da je o namjeravanom otkazu obavijestio Radničko vijeće kod tuženika, a Radničko vijeće KBC Zagreb se očitovalo usprotivivši se namjeri izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužiteljici. Međutim, tuženik smatra da je protivljenje Radničkog vijeća namjeravanoj odluci očito neutemeljeno i neobrazloženo. Obavijest o namjeri otkazivanja ugovora o radu tužitelju tuženik nije poslao Sindikatu medicinske sestre tehničari zajedno, iako je tužiteljica član tog sindikata. Otkaz je nezakonit. Tužiteljica ponajprije ističe da je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu o radu dana 11. studenog 2021. godine, a da je za navodnu činjenicu navodne tužiteljičine teške povrede obveze iz ugovora o radu znao od 5. listopada 2021. godine, dakle odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu je donio nakon više od mjesec dana od saznanja za predmetnu činjenicu. Sukladno članku 116. stavku 2. Zakona o radu (Narodne novine 93/2014, 127/2017, 98/2019, dalje: ZOR), ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. S obzirom na to da i tuženik u predmetnoj odluci o otkazu sam priznaje da je od 5 listopada 2021. znao za navodne činjenice navodne povrede obveza iz radnih odnosa, prošao je prekluzivni rok u kojem je tuženik zakonito mogao otkazati tužiteljici ugovor o radu, pa su sve daljnje činjenice iz predmetne odluke o otkazu potpuno bespredmetne, te sud presudu o nezakonitom otkazu može donijeti i temeljem stanja spisa. Tužiteljica podredno ističe da u ugovoru o radu sklopljenom između nje i tuženika, kao ni u ZOR-u ne postoji propisana obveza pokazivanja EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju nepoznatoj osobi koja se odbija identificirati i pokazati ispravu koja bi ju ovlastila na utvrđivanje zdravstvenog stanja radnika da bi radnik mogao raditi na svojem radnom mjestu sukladno ugovoru o radu koji je sklopio s poslodavcem. Također, ne postoji zakonska odredba istog zakona koja bi navodila predmetne potvrde ili dokaze o testiranju, cijepljenju ili preboljenju kao razlog za otkaz ugovora o radu, niti je kao takva navedena u ugovoru o radu. Nasuprot tome, Ustav Republike Hrvatske svojim člankom 54. određuje sljedeće: Članak 54. Svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost. Nadalje, ZOR u članku 7. i članku 8. navodi sljedeće: Članak 7. Poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Članak 8. 1. U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu. Dakle, tužiteljica je dolazila redovito na posao, a poslodavac joj je protivno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi odbio dati posao, opravdavajući se navodnim svojim obvezama koje onemogućuju rad. Tužiteljica od 5. listopada 2021. godine svakodnevno dolazi na posao, no poslodavac je postupao istovjetno. Zbog navedenog je tužiteljica svakodnevno ulagala i zahtjev za zaštitu prava radnika zbog povrede njenih prava iz ugovora o radu i ZOR-a. Usprkos činjenici da je tužiteljica podnosila pisane prigovore u formi zahtjeva za zaštitu prava radnika, navedeno ničim ne dokazuje da tužiteljica ne bi pokazala EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, već je predmetnim zahtjevima od tuženika kao poslodavca tražila razjašnjenje određenih pitanja, posebno ovlasti osoba koje provjeravaju predmetne dokaze o preboljenju, testiranju ili cijepljenju koje je zahtijevao tuženik. Tuženik je odgovorio na samo jedan zahtjev za zaštitu prava radnika odbivši ga bez obrazloženja. Nadalje, navodi tuženika da tužiteljica ne poštuje sigurnosne mjere i da želi raditi bez poštivanja sigurnosnih mjera, čime bi ugrožavala druge radnike i pacijente i njihovo pravo na zaštitu života i zdravlja, paušalne su i tuženik ih ničim nije dokazao. U vezi navoda tuženika da tužiteljica nije imao namjeru dolaziti na radno mjesto u predmetnom razdoblju, očigledno je da je tuženik u kontradikciji sa samim sobom, s obzirom na to da u istoj odluci o otkazu navodi da je tužiteljica dolazila na posao. Tužiteljica ističe da tuženik kao poslodavac ničim nije dokazao kršenja obveza iz radnog odnosa od strane tužiteljice, niti je bilo kakav dokaz dostavio Radničkom vijeću KBC i Sindikatu medicinske sestre/tehničari zajedno. U vezi obavještavanja Radničkog vijeća KBC Zagreb o namjeravanoj odluci o otkazu, tuženik nije ničim dokazao da je dostavio predmetnu obavijest, kao ni činjenicu da Radničko vijeće nije obrazložilo svoje protivljenje namjeri tuženikovog izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužiteljici. Iz tog razloga tužiteljica smatra da tuženik s Radničkim vijećem KBC Zagreb nije proveo obvezni postupak savjetovanja sukladno članku 150. ZOR-a, pa je i iz tog razloga predmetni izvanredni otkaz ništav. Također, tužiteljica ističe da tuženik kao poslodavac nije obavijestio Sindikat medicinske sestre/tehničari zajedno, kojeg je tužiteljica članica, o namjeri izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužiteljici.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbu i pobija je u cijelosti. Predmetnom tužbom, tužiteljica zahtjeva da se utvrdi ništetnost Izvanrednog otkaza ugovora o radu, od 11.11.2021., podredno da se poništi Izvanredni otkaz ugovora o radu, od 11.11.2021., i tužiteljicu vrati na radno mjesto. Tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljica temelji na činjenici da je od 10.07.2017. zaposlena kod tuženiku, na radnom mjestu medicinska sestra-tehničar, Klinika za kirurgiju, Zavod za dječju kirurgiju, te da je dana 05.10.2021. došla na svoje radno mjesto, ali da joj je tuženik kao poslodavac, zapriječio dolazak na radno mjesto, na način da joj je zatražena EU digitalna COVID potvrda o cijepljenju, preboljenju ili negativni PDR test, na bolest izazvanu virusom SARS-CoV-2 (dalje u tekstu: Potvrda), a sve sukladno Odluci o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koja obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-2 ( Narodne novine 105/2021, dalje u tekstu: Odluka stožera). Tužiteljica nadalje navodi da joj je osoba, koja joj je zapriječila dolazak na radno mjesto, nije pružila niti predočila nikakvu identifikacijsku ispravu, tako da je ista onemogućena pristupu na svoje radno mjesto od strane treće nepoznate osobe, te su neosnovani navodi da je neopravdanim izostankom sa posla, tužiteljica grubo kršila odredbe ugovora o radu. Pored navedenog tužiteljica u tužbi navodi i da je tuženiku protekao zakonski prekluzivni rok, u kojem joj je tuženik kao poslodavac mogao uručiti izvanredni otkaz ugovora o radu, budući je tuženik za povrede tužiteljice znao od 05.10.2021. godine dok je odluka o Izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena dana 11.11.2021. godine, dakle protekom više od 15 dana, koliko iznosi zakonski subjektivni rok, te da odredbama Zakona o radu nije propisana obveza posjedovanja i pokazivanja EU digitalne COVID potvrde ili bilo koje druge potvrde kako bi radnik mogao pristupiti radnom mjestu. Tužiteljica također navodi da su neosnovani navodi sadržani u pobijanoj odluci o Izvanrednom otkazu ugovora o radu da tužiteljica nije poštivala sigurnosne mjere i da želi raditi bez poštivanja istih, kao i da u spornom razdoblju nije dolazila a posao. U zaključku tužbenih navoda, tužiteljica navodi da tuženik kao poslodavac nije dokazao kršenje obveza iz radnog odnosa od strane tužiteljice, niti je o tome dostavio bilo kakav dokaz, a posebno navodi da je sporna odluka o Izvanrednom otkazu ugovora o radu ništetna budući nije proveden postupak savjetovanja sa radničkim vijećem sukladno odredbi članka 150. Zakona o radu. Navodi da kojima tužiteljica temelji tužbu i tužbeni zahtjev neosnovani su i neutemeljeni u cijelosti, slijedom čega predmetnu tužbu potrebno je odbaciti, podredno odbiti. Prije svega tuženik navodi da tužiteljica u tužbi, nije dokazala postojanje bitne procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, budući iz iste ne priloži, niti je dostavljen bilo kakav dokaz, da je tužiteljica u zakonskom roku od 15 dana podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa protiv sporne odluke, niti da je tužba podnesena u zakonskim rokovima. U odnosu na navode tužiteljice, da tuženik pobijanu Odluku nije donio u zakonskim rokovima, odnosno da je za kršenje obveza tužiteljice iz ugovora o radu saznao dana 05.10.2021. godine dok je pobijana Odluka donesena dana 11.11.2021. godine, neosnovani su i neutemeljeni u cijelosti, iz razloga što se nedolazak tužiteljice na posao kontinuirano ponavljao cijelo vrijeme, odnosno od 05.10.2021. godine do donošenja i uručenja Odluke, te se ne može smatrati o prekoračenju bilo kojeg roka. Kako jasno proizlazi iz Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, kontrola posjedovanja EU digitalne COVID potvrde kontinuirano provodi od 04.10.2021. godine, i od toga datuma pa sve do donošenja i uručenja Odluke, tužiteljica istu nije imala, niti je iskoristila mogućnosti koje joj je poslodavac omogućio- cijepljenje ili testiranje. Nesporno je da je tuženik za ponašanje tužiteljice saznao 05.10.2021. godine, ali takvo ponašanje tužiteljice se kontinuirano nastavilo i nadalje, tako da se ne može govoriti o prekoračenju roka. U odnosu na navode tužiteljice, da Zakonom o radu nije propisana obveza posjedovanja EU digitalnih COVID potvrda, te da iz tih razloga nedopušten otkaz ugovora o radu tužiteljice, neosnovani su i neutemeljeni u cijelosti. Zakonom o radu, kao temeljnom pravnom aktu kojim su regulirani radno pravni odnosi u Republici Hrvatskoj, regulirani su temeljna prava i obveze stranaka ugovora o radu, poslodavca i radnika, međutim odredbom članka 1. Zakon o radu, propisana je primjena i drugih pravnih propisa, a što uključuje i predmetnu Odluku Stožera. Tuženik posebno navodi da je odredbom članka 7. stavak 3. propisana zakonska obveza poslodavca da je u obvezi osigurati uvjete za rad na siguran način i da se ne ugrožavaju zdravlje i životi, a u skladu sa posebnim zakonom i drugim propisom. Dakle, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, tuženik je kao poslodavac u predmetnom slučaju, bio u obvezi primijeniti sve obveze koje su propisane Odlukom Stožera, posebno kad se uzme u obzir da se Odluka stožera odnosi na zaposlenika u sustavu zdravstvene zaštite, dok je sa druge strane, tuženik najveći pružatelj zdravstvene zaštite u Republici Hrvatskoj, i koji zbog prirode svoga posla mora paziti za primjenu i poštivanja svih epidemioloških mjera. Nadalje, tuženik je tužiteljici omogućio i osobni izbor, na način da je tužiteljica mogla primiti bilo cjepivo protiv zaraze infekcije uzrokovano virusom SARS-CoV 19 ili na teret poslodavca pristupiti testiranju. U odnosu na navode da je tužiteljica redovito dolazila na posao a da joj je poslodavac odbijao isti dati, isti su neosnovani i neutemeljeni u cijelosti, posebno iz razloga što je tužiteljica samovoljno odbija dolaziti na posao, odnosno ista je znala da ukoliko ne posjeduje valjanu EU digitalnu COVID potvrdu, neće moći pristupiti na svoje radno mjesto, bez obzira što je fizički pristupila objektu u kojem je smješten radni prostor tužiteljice. Tuženik opetovano navodi da je tužiteljica zaposlenik u sustavu zdravstvene zaštite i da je uvjet dolaska na posao posjedovanje valjane EU digitalne COVID potvrde. Također potrebno je navesti da se tuženik kao poslodavac, nije diskriminatorno ponašao prema tužiteljici, kako to ista navodi, budući je obveza posjedovanja valjane ED digitalne COVID potvrde propisano kao obveza svih zaposlenika tuženika. Isto tako kod tuženika je zaposleno oko 6500 zaposlenika, svih profesija, i samo je tužiteljica zajedno sa još šest zaposlenika, odbijala predočiti valjanu EU digitalnu COVID potvrdu. Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN 79/07, 113/08, 43/09, 130/17, 114/18, 47/20, 134/20) koji u članku 47. određuje da se radi zaštite pučanstva Republike Hrvatske od, između ostalog, bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 i drugih zaraznih bolesti, poduzimaju mjere određene tim Zakonom te međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska stranka. Navedenom odredbom određeno je da radi sprečavanja i suzbijanja zaraznih bolesti iz stavka 1. ovoga članka, na prijedlog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo ministar može narediti posebne sigurnosne mjere za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti između ostalog i zabranu ili ograničenje održavanja javnih događanja i/ili okupljanja, zabranu ili ograničenje održavanja privatnih okupljanja ili druge potrebne mjere. Nadalje, sukladno stavku 4. članka, kada je, sukladno članku 2. stavcima 4. i 5. Zakona, proglašena epidemija zarazne bolesti ili opasnost od epidemije zarazne bolesti u odnosu na koju je i Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju, odnosno epidemiju ili opasnost od nje, sigurnosne mjere iz stavaka 1. do 3. ovoga članka može odlukom narediti, u suradnji s Ministarstvom zdravstva i Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo, i Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske. Odluke Stožera donose se pod neposrednim nadzorom Vlade Republike Hrvatske. Tuženik kao adresat ima pravo i dužnost sprovesti u djelo Odluku stožera, dok pitanje njezine ustavnosti i zakonitosti ne može i ne smije biti predmetom ovog postupka. Uostalom, obvezu poštivanja mjera i Odluka stožera civilne zaštite potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem U-I-1372/2020 od 14. rujna 2020. godine, NN-105/2020. Nastavno na navode tužiteljice kako tuženik nije postupio sukladno čl.150 Zakona o radu te se prije otkazivanja tužitelji obratio Radničkom vijeću, tuženik u prilogu dostavlja Dopis koji je uputio Radničkom vijeću, Klasa 4.16.2-21/35- 2, Broj: 02/22, od 04.11.2021.g., te na taj način dokazuje suprotno. Slijedom navedenog jasno proizlazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan i neutemeljen u cijelosti, posebno iz razloga što je tužiteljica sama svojim ponašanjem uzrokovala donošenje predmetne odluke o Izvanrednom otkazu ugovora o radu, dok sa druge strane svi pravni propisi na osnovu kojih je propisna obveza posjedovanja EU digitalne Covid potvrde su doneseni u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske i zakonom, a sukladno zakonom propisanoj proceduri, dok je sa druge strane, tužiteljici omogućen izbor načina na koji će steći EU digitalnu COVID potvrdu. Iz naprijed navedenog, tuženik predlaže da sud, odbaci, podredno odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici plaćanje troška postupka tuženiku.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju u spisu. Saslušan je tužiteljica kao stranka u postupku te svjedokinja VC.

4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka i ocjene svih provedenih dokaza, sud je utvrdio tužbeni zahtjev neosnovanim.

5. Sud je u postupku utvrdio slijedeće:

- da je tužiteljica kao radnica bila u radnom odnosu kod tuženika kao poslodavca, temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, sklopljenog dana od 10.07.2017 na radnom mjestu medicinska sestra-tehničar, Klinika za kirurgiju, Zavod za dječju kirurgiju

- da je tuženik dana 11. studenog 2021 donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu,

- da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava,

- da je tuženik dana 14.prosinca 2021. godine odgovorio na zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa tužiteljice .

6. Sporno je da li postoji opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, odnosno da li je otkaz zakonit i dopušten, kao i zakonitost savjetovanja s radničkim vijećem tuženika.

7. Prema odredbi čl. 115.st.1. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 -dalje ZR) poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Prema st.2. ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

8. Prema odredbi čl. 119.st.1.ZR, prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati u na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, a prema st.2. dužan je omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice kao bivšeg radnice tuženika da se izvanredni otkaz ugovora o radu od 11. studenog 2021. utvrdi ništavim te zahtjev tužiteljice za vraćanjem na rad kod tuženika na radno mjesto medicinska sestra- tehničar, Klinika za kirurgiju, Zavod za dječju kirurgiju sukladno sklopljenom ugovoru o radu od 10. srpnja 2017. Tužiteljica je podredno istaknula zahtjev da se da se izvanredni otkaz ugovora o radu od 11. studenog 2021 poništi te da se naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na rad kod tuženika na radno mjesto medicinska sestra-tehničar, Klinika za kirurgiju, Zavod za dječju kirurgiju.

10. U ovoj fazi postupka među strankama nije sporno da je tužiteljica radila kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 10. srpnja 2017. na radnom mjestu medicinska sestra-tehničar, Klinika za kirurgiju, Zavod za dječju kirurgiju te da je tuženik 11. studenog 2021. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

11. Između stranaka je sporno da li je tužiteljica u zakonom određenom roku zatražila zaštitu svojih prava, je li tuženik imao opravdane razloge za donošenje Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odnosno je li Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu zakonita i dopuštena. Također je sporno je li tuženik Odluku o izvanrednom otkazu donio u zakonom propisanom roku, obzirom na istaknuti prigovor prekluzije po tužitelju.

12. Odredbom čl. 133. st. 1. i st. 2. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022 dalje: ZR), propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava (st.1.). Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (st.2.).

13. Uvidom u Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11. studenog 2021. razvidno je da je na istoj naznačena napomena "primljeno 21. studenog 2021.", a tuženik tijekom postupka isto nije osporio. Iz stanja u spisu proizlazi da je tužiteljica protiv navedene Odluke uložila zahtjev za zaštitu prava od 11. studenog 2021 protiv Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11. studenog 2021. i isti dostavila tuženiku te da je tuženik navedeni prigovor zaprimio 29. studenog 2021. Stoga je tužiteljica unutar roka predviđenog odredbom čl. 133. st. 1. ZR-a zatražila zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Iz stanja u spisu je nadalje razvidno da je tuženik svojom Odlukom od 14. prosinca 2021. odgovorio na zahtjev tužiteljice za zaštitu prava na način da je isti odbio, a iz priložene Odluke tuženika od 14. prosinca 2021. proizlazi da je na istoj naznačena napomena "primljeno 17. prosinca 2021.", a tuženik isto nije osporio tijekom postupka. Kako je tužiteljica u ovom postupku tužbu podnijela 23. prosinca 2021. sud je utvrdio da je tužiteljica tužbu podnijela unutar roka iz čl. 133. st. 2. ZR odnosno da je tužba tužiteljice pravodobna i dopuštena, a prigovor prekluzije istaknut po tuženiku neosnovan.

14. Uvidom u Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11. studenog 2021 utvrđeno je da je tužiteljici izvanredno otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa uz obrazloženje da je poslodavac 5. listopada 2021. došao do saznanja o podnesenoj prijavi ovlaštene osobe za provedbu Odluke stožera o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih radnika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-19 koja u primjeni od 4. listopada 2021., da je radnica htjela pristupiti svom radnom mjestu ali je odbila predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju. Navodi da da je radnica imala saznanja da mora predočiti jedan od navedenih dokaza jer je o tome usmeno i pismeno ranije obaviještena, a kako je isto odbila učiniti, nije joj dozvoljen ulaz na radno mjesto kako ne bi došlo do potencijalne ugroze pacijenata i drugih radnika s kojima dolazi u kontakt. Nadalje se navodi da radnica i slijedećih dana sve do donošenja pobijane Odluke pokušavala ući na svoje radno mjesto i odbijala je predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju. Radnica je od 5. listopada 2021. do 11. studenog 2021. svaki dan dostavljala poslodavcu podneske s nazivom "Zahtjev za zaštitu prava radnika" u kojim je navela da je spriječena od strane ovlaštene osobe KBC-a Zagreb da pristupi svom radilištu/radnom mjestu. Navedeno je da radnica pokušava svakodnevno ući na svoje radno mjesto unatoč činjenici što joj je poznato i što ju je poslodavac obavijestio o Odluci o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih radnika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-19 (NN 105/2021), Protokolu o primjeni iste Odluke, kao i uputi HZJZ u vezi s primjenom EU digitalne COVID potvrde ili predočenja odgovarajućeg drugog dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju za radnike u sustavu zdravstva. Nadalje u bitnom se u obrazloženju navodi da se stajalište radnice i njezina odluka da ne poštuje sigurnosne mjere i želi raditi bez poštivanja sigurnosnih mjera ne može okarakterizirati kao njeno pravo na osobni ili individualni izbor, jer takvo ponašanjem potencijalno ugrožava druge radnike i pacijente i njihovo pravo na zaštitu života i zdravlja, što poslodavac ne može i ne smije dopustiti. Nepristupanjem radnice na radno mjesto od 5. listopada 2021. do dana pisanja odluke izazvane su dodatne teškoće u poslovanju poslodavca jer se morala izvršiti reorganizacija posla ostalih radnika. Navedeno je da radnica do donošenja Odluke neopravdano nije nazočna radnom mjestu. Navedeno je da je poslodavac utvrdio da radnica nije obavijestila poslodavca cijelo vrijeme nedolaska na radno mjesto o privremenoj nesposobnosti za rad, nije dostavila liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad niti na bilo koji dugi način obavijestila poslodavca da postoje opravdani razlozi nedolaska radnice na radno mjesto. Poslodavac je 8. listopada 2021. radnici izrekao upozorenje na obveze iz radnog odnosa radi kontinuiranog neopravdanog odsustva sa radnog mjesta, neispunjavanja ugovorenih obveza iz radnog odnosa, povrede propisa o sigurnosti i zaštiti na radu i propise o zaštiti, čime je počinila povredu obveze iz radnog odnosa. Navedeno upozorenje radnica je zaprimila 18. listopada 2021. a iz istog je razvidno da je upoznata da mora poštivati svoje obveze koje proizlaze iz navedenog Ugovora o radu te će u slučaju nastavka kršenja obveze iz radnog odnosa to biti opravdan razlog za otkaz ugovora o radu. Radnica je nastavila kršiti obveze iz radnog odnosa. Nadalje je navedeno da sukladno odredbi čl. 119. ZR-a radnici nije pruženo dodatno pravo obrane na navedene okolnosti jer postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Radnica je Upozorenjem na obveze iz radnog odnosa ponovno jasno upoznata da sukladno Odluci, Protokolu i Uputama samo radnik koji ima valjanu EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući drugi dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju može obavljati poslove (preuzete Ugovorom o radu) iz ugovornog odnosa. Također je navedeno da je radnica upoznata da u slučaju da radnik odbije testiranje odnosno predočenje EU digitalne COVID potvrde ili odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, neće moći obavljati ugovorene poslove te će se u evidenciji o radnom vremenu tom radniku evidentirati to vrijeme kao sati nenazočnosti u tijeku dnevnog raspreda radnog vremena. Nadalje je navedeno da je radnica zbog kontinuiranog neopravdanog odsustva s radnog mjesta, neispunjavanja ugovorenih obveza iz radnog odnosa počinila osobito tešku povredu iz radnog odnosa i to svjesno i namjerno. Obzirom na sve navedeno radnica je počinila osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa, a nastavka radnog odnosa više nije moguć jer je iz ponašanja radnice razvidno da radnica ne želi postupati po naputku poslodavca, ne žali poštivati trenutne sigurnosne mjere kod poslodavca te posljedično ne dolazi na radno mjesto i ne obavlja ugovorene poslove, nanoseći materijalnu štetu poslodavcu. Stoga poslodavac daje radnici izvanredni otkaz ugovora o radu jer od 5. listopada 2021. ne obavlja poslove za koje je s poslodavcem sklopila ugovor o radu. Također je navedeno da je poslodavac o namjeravanoj odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu sukladno odredbama članka 150. Zakona o radu obavijestio Radničko vijeće tuženika te od istog tražio da u zakonom propisanom roku dostavi poslodavcu očitovanje u vezi namjeravane odluke. Radničko vijeće se protivilo namjeri izvanrednog otkazivanja ugovora o radu što poslodavac smatra očito neutemeljenim budući da isto nije obrazloženo kako može biti opravdano i na temelju kojih zakonskih propisa neizvršavanje obveza iz radnog odnosa.

15. Tužiteljica u svojem iskazu navodi da je uredno i redovno dolazila na svoje radno mjesto, ali je sprječavana da uđe u radne prostorije od neovlaštenih osoba kojima nije željela predati potvrde o svom zdravstvenom stanju. Tražila je da joj se navedene osobe koje su joj sprečavale ulaz legitimiraju i pokažu ovlast, ali nikada to nisu učinili. Navodi da je uprava poslodavca prikupila njezine zdravstvene podatke bez njezine privole.

16. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice budući je isti sukladan svoj dokumentaciji priloženoj spisu, a iz istog kao nesporno proizlazi da je tužiteljica odbijala na ulazu na svoje radno mjesto predočiti bilo kakvu potvrdu.

17. Na utvrđenje valjanosti Odluke primjenjuje se odredba čl. 116. st. 1. ZR kojom je propisano da poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, bez poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredan otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji (čl. 116. st. 2. ZR) te je na tuženiku, prema čl. 135. st. 3. ZR teret dokazivanja opravdanog razloga za otkaz.

18. Tužiteljica osporava Odluku tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu smatrajući da je tuženik svojim odlukama tužiteljici onemogućio dolazak na posao tako što joj je onemogućio pristup njenom radnom mjestu budući da je tuženik kao poslodavac uvjetovao tužiteljici kao zaposlenici pristup njenom radnom mjestu dostavom podataka o njenom zdravstvenom stanju vezanom za cijepljenje odnosno testiranjem na SARS-CoV-2 virus, a što je suprotno pravima i obvezama iz sklopljenog ugovora o radu. Smatra da se takvim zahtjevima poslodavca krši njeno pravo na rad i slobodu rada te da je pozivanja tuženika na Odluke Stožera civilne zaštite neosnovano.

19. Odlukom Stožera Civilne zaštite Republike Hrvatske o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-2 ("Narodne novine" broj: 105/21 i 108/21), radi zaštite pučanstva od zaraze i prijenosa te suzbijanja bolesti COVID-19 ranim otkrivanjem infekcije virusom SARS-CoV-2 uvedena je obveza testiranja svih zaposlenika na virus SARS-CoV-2 u zdravstvenom sustavu, odnosno u zdravstvenim ustanovama, trgovačkim društvima koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i kod privatnih zdravstvenih radnika, a koji dolaze na posao, najmanje dva puta u sedam dana. Za zaposlenike u zdravstvenom sustavu, odnosno u zdravstvenim ustanovama, trgovačkim društvima koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i kod privatnih zdravstvenih radnika uvodi se posebna sigurnosna mjera obveznog predočenja EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u prostore poslodavca, kojim dokazuju da su testirane na virus SARS-CoV-2, odnosno da su cijepljene ili su preboljele bolest COVID-19. Zaposlenici su obvezni EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući drugi dokaz predočiti na uvid ovlaštenoj osobi poslodavca. Zaposlenicima koji odbiju testiranje, a odbiju predočiti i EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući drugi dokaz o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19, nije dozvoljeno ući u prostore poslodavca. Ako ne osigura provedbu posebne sigurnosne mjere obveze predočenja dokaza o testiranju, cijepljenju ili preboljenju zarazne bolesti COVID-19 radi ulaska u prostore poslodavca, odgovorna osoba podliježe prekršajnoj odgovornosti sukladno zakonu kojim se uređuje zaštita pučanstva od zaraznih bolesti. Navedena Odluka je donesena na temelju članka 47. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ("Narodne novine" broj 79/07, 113/08, 43/09, 130/17, 114/18, 47/20 i 134/20). U konkretnom slučaju cilj obaveze testiranja zaposlenika u zdravstvenom sustavu je zaštita zdravlja i života pacijenata a koji su ranjiviji zbog oslabljenog imunološkog odgovara uslijed životne dobi ili bolesti , odnosno cilj mjere je bio prije svega zaštita pacijenata, tj. smanjiti na minimum rizik zaraze.

20. Tužiteljica tijekom postupka ne spori da je odbila na ulazu na svoje radno mjesto predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, kao i da se odbila testirati. Također tužiteljica ne spori da je tuženik zdravstvena ustanova te da predstavlja poslodavca na kojeg se primjenjuje Odluka Stožera Civilne zaštite. Tuženik tijekom postupka ističe da je kao poslodavac na kojeg se primjenjuje Odluka Stožera Civilne zaštite bio obvezan osigurati njenu provedbu, a s kojom provedbom je započeo 5. listopada 2021. pri tome posebno ističući da je točkom VI Odluke propisano da zaposlenicima iz točke I. i V. ove Odluke koje odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, nije dozvoljeno ući u prostore poslodavca te da je tužiteljicu sa navedenom Odlukom upoznao više puta, kao i na moguće posljedice nepoštivanja postupanja sukladno istoj.

21. Protivno stavu tužiteljice ovaj sud smatra da tuženik provedbom Odluke Stožera Civilne zaštite RH nije ograničio njezino pravo na rad i slobodu rada, već je to pravo zbog važnih razloga, zdravlja ljudi, samo uvjetovano ispunjenjem određenih uvjeta koje je propisalo ovlašteno tijelo svojom Odlukom koja je bila na snazi i koju je tuženik bio obvezan primijeniti i provoditi te koje je tužiteljica bez većih poteškoća i troškova mogla ispuniti. Člankom 58. Ustava je propisano da se svakome jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom, dok Zakon o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" br. 100/18, 125/19, 133/20 i 147/20) svakoj osobi omogućuje ostvarenje najviše moguće razine zdravlja uz obvezu brige o vlastitom zdravlju i neugrožavanje zdravlja drugih. Članak 58. Ustava nužno je sagledati zajedno s člankom 69. stavkom 2. Ustava kojim je propisano da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi. U situaciji proglašene epidemije zarazne bolesti osobna odgovornost pojedinca je povećana, jer je to nužno za sprečavanje širenja zaraze u te je potrebna pojačana društvena odgovornost koja počiva na načelu solidarnosti. To podrazumijeva da su i građani sami dužni poduzimati sve propisane mjere kako bi smanjili mogućnost širenja zaraze na minimum. To ujedno znači da je zaštita vlastitog zdravlja u ustavnom poretku Republike Hrvatske postavljena ne samo kao moralna već i kao pravna obveza svake osobe, pa tako i tuženika kao poslodavca tužiteljice. Člankom 28. Zakona o radu, propisana je obveza poslodavca da, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima osigura rad i radniku osigura uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika. Zakonom o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj: 71/14, 118/14, 94/18 i 96/18) uređuje se sustav zaštite na radu sa svrhom unaprjeđivanja sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i osoba na radu, sprečavanja ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i bolesti u vezi s radom.

22. U okolnostima povećanog rizika od širenja i prijenosa zarazne bolesti, zbog koje su i donesene Odluke tuženika o provođenju odluke Civilnog stožera RH kako bi se smanjio rizik prijenosa zaraze, odluka zaposlenika da ne predoči bilo koji od mogućih dokaza da je za svoju radnu okolinu siguran, predstavlja činjenicu koja može utjecati na ugovorni odnos s poslodavcem. Naime, ovaj sud, kao i Ustavni sud u svojoj Odluci, Poslovni broj: U-II-5417/2021 od 21. prosinca 2021., kojom je odlučivao o ustavnosti takvih mjera uvedenih na temelju Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske u vezi pandemije bolesti COVID-19 kao i u vezi uporabe covid potvrde u sustavu zdravstva, prihvaća navode tuženika da onemogućavanjem takvom radniku da pristupi u službene prostorije poslodavac štiti život i zdravlje dugih radnika i pacijenata, a što je obavezan i prema Zakonu o zaštiti na radu.

22. Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj: U-II- 5417/2021 od 21. prosinca 2021., nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-2. Pema odredbi čl. 31. st. 1. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN br. 99/99; 29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba.

23. Stoga mjere koje je tuženik provodio nisu diskriminatorne, jer je radnicima tuženika ostavljena mogućnost izbora, cijepljenje koje je dostupno i besplatno ili testiranje koje se provodi prije dolaska na posao na trošak tuženika. Zahtjev da se obvezno testiraju osobe koje nisu cijepljene i koje nisu preboljele bolest COVID-19 u ovom slučaju ima objektivno i razumno opravdanje. Osporena mjera ima legitiman cilj i razmjerna je u smislu da je uspostavljena pravedna ravnoteža između interesa zajednice i poštovanja prava i sloboda pojedinaca, pa se dakle ne radi se o nezakonitoj diskriminaciji u smislu čl. 14. Ustava niti navedeno predstavlja prekomjerni teret za zaposlene. Zakonom o radu su regulirani radno pravni odnosi u RH, a njime se reguliraju temeljna prava i obveze radnika i poslodavaca, temeljem sklopljenog ugovora o radu, a člankom 1. ZR je propisana primjena i drugih pranih propisa pa tako i predmetne Odluke Stožera, a sve u svezi članka 7.stavak 3. ZR-a koji propisuje obvezu poslodavca za osiguranje uvjeta za rad na siguran način tako da se ne ugrožava zdravlje i život. Valja napomenuti da je tuženik bio dužan poštivati obveze propisane Odlukom Stožera, obzirom na ubrzano širenje i povećani rizik prijenosa bolesti COVID-19, uz omogućavanje odabira tužiteljici koji od načina provjere na bolest Covida želi odabrati, a koju je mogućnost tužiteljica odbila.

24. Stoga u situaciji kada tužiteljica nije poštovala odluku tuženika o predočenju EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, kao i da se odbila testirati, to je opravdano tužiteljici zapriječen ulazak na radno mjesto, odnosno u poslovne prostorije tuženika te je tuženik sve daljnje izostanke tužiteljice opravdano tretirao kao neopravdane. Iz provedenih dokaza nesporno je utvrđeno da tužiteljica zbog činjenice što je odbila dati na uvid EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, kao i da se odbila testirati, nije dolazila na radno mjesto od 5. listopada 2021. pa sve do donošenja osporene Odluke o izvanrednom otkazu niti je svoj izostanak sa radnog mjesta opravdala valjanim razlozima pa je time počinila tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa više nije moguć. Naime, ovaj sud je utvrdio da je tuženik opravdano zapriječio ulazak tužiteljici u poslovne prostorije gdje je tužiteljica radila te na taj način tužiteljica nije dolazila na posao i nije obavljala poslove svog radnog mjesta, i to sve iz neopravdanih razloga.

25. Pri tome valja navesti da je opravdano tužiteljici zapriječen ulazak u poslovne prostorije tuženika i to od strane osoba koje je tuženik ovlastio za vršenje provjera i testiranja na lokaciji Rebro u mjesecu listopadu i studenom 2021., a kao to proizlazi iz popisa koji je tuženik dostavio u spis a koji sadrži popis radnika koji su imali ovlaštenje tuženika za pregled takvih dokaza i podataka. Stoga je neosnovan prigovor tužiteljice da su neovlaštene osobe od nje tražile osobne podatke, jer je tužiteljica znala koje su to sobe koje provede odluku tuženika.

26. Prema čl. 7. st. 1. ZR temeljna obveza radnika je obavljati preuzeti posao prema uputama poslodavca u skladu s naravi i vrstom rada. Nadalje prema čl. 8. ZR radnik se u radnom odnosu dužan pridržavati odredbi Zakona o radu i drugih Zakona odnosno propisa. Kada radnik ne postupa na navedeni način, odnosno ponaša se suprotno zakonu poslodavac zbog toga s pravom gubi povjerenje u njega. Prema citiranim propisima a i prema odredbama Ugovora o radu koji je tužiteljica sklopila sa tuženikom jedna od osnovnih obveza je redoviti dolazak na posao pa se slijedom toga svaki izostanak s posla mora opravdati. Poslodavac nije dužan trpjeti u radnom odnosu radnika koji se grubo ne pridržava svojih obveza iz radnog odnosa u kojeg zbog toga opravdano nema povjerenje. Neopravdani izostanak s posla u trajanju od 5. listopada 2021. pa sve do donošenja osporene Odluke (11. studenog 2021.), zbog čega je nedvojbeno došlo do problema i poremećaja u procesu rada, neprihvatljivo je ponašanje u smislu odredbi Zakona o radu koje reguliraju prava i obveze stranaka radnog odnosa te grubo kršenje obveza iz radnog odnosa koje nije moguće popraviti pa nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika nakon toga više nije moguć. Slijedom navedenog je opravdan zaključak tuženika da se ponašanje tužiteljice iz kojeg je razvidno da tužiteljica ne želi postupiti po naputku poslodavca i ne želi poštivati trenutne sigurnosne mjere kod poslodavca te posljedično ne dolazi na radno mjesto i ne obavlja ugovorene poslove, ima smatrati teškim kršenjem obveza iz radnog odnosa i to nedolaskom na posao, a što je isključivo odluka tužiteljice, jer nije postupila u skladu s mjerama za provedbu gore navedene odluke, pa je sud utvrdio da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu zakonita i dopuštena.

27. Tužiteljica tijekom postupka ističe da je tuženik propustio prekluzivni rok za donošenje pobijane Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Iz dokumentacije koja prileži spisu, kao i iz navoda same tužbe kojom tužiteljica ne spori da je od 5. listopada 2021. pa sve do dana donošenja osporene odluke o izvanrednom otkazu, dolazila do ulaza u poslovne prostorije tuženika ali je bila spriječena ući jer je odbila predočiti potvrde koje je su to od nje tražile osobe na koje su bile raspoređene na ulazu u prostorije tuženika, proizlazi da je izostanak tužiteljice s posla je trajao u kontinuitetu. U slučaju kada tuženik izostanak sa posla navodi kao razlog izvanrednom otkazivanju, tada rok za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ne počinje teći niti od prvog dana izostanka s posla, niti od trenutka kada je tuženik uočio da tužiteljica ne dolazi na posao, jer teška povreda obveze iz radnog odnosa traje. Stoga tužiteljica neosnovano prigovara da je protekao zakonski rok od 15 dana iz čl. 116. st. 2. ZR-a u kojem joj je tuženik mogao izvanredno otkazati ugovor o radu. Naime, tijekom postupka je nesporno utvrđeno da tužiteljica nije imala opravdani razlog za izostajanje s posla te je njeno neopravdano izostajanje s posla trajalo duže vrijeme, počevši od 5. listopada 2021. pa sve do donošenja odluke o izvanrednom otkazu, tj. do 11. studenog 2021. Rok za izvanredni otkaz ne počinje teći sve dok traje takvo ponašanje radnika, odnosno sve do eventualnog prekida takvog stanja i povratka na rad, što se u konkretnom slučaju nije ostvarilo, jer upravo kontinuitet takvog postupanja u kršenju obveza iz radnog odnosa opravdava mogućnost donošenja odluke o izvanrednom otkazu kroz čitavo vrijeme postojanja takve povrede. Stoga u konkretnim okolnostima, kada je utvrđeno da tužiteljica u razdoblju od 5. listopada 2021. do 11. studenog 2021. nije dolazila na posao bez opravdanog razloga, to je tuženik u smislu odredbe čl. 116. ZR-a imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom jer neopravdani izostanak s rada u konkretnom (duljem) vremenskom razdoblju predstavlja tešku povredu obveze iz radnog odnosa, slijedom čega Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije ništava, a niti se može poništiti.

28. Prema čl. 119. st. 2. ZR-a prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Dakle, prema citiranim odredbama zakona u situaciji kad su počinjene osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, ovisno o okolnostima, u određenim situacijama nije opravdano od poslodavca očekivati da radnika pozove na iznošenje obrane, a radi se o okolnostima kada niti eventualno iznošenje obrane ne bi utjecalo na odluku poslodavca.

29. Slijedom navedenog je sud utvrdio da je tuženik opravdano zapriječio ulazak tužiteljici u zgradu gdje je tužiteljica radila te da tužiteljica nije dolazila na posao i nije obavljala poslove svog radnog mjesta, i to sve iz neopravdanih razloga, stoga je utvrdio tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tužiteljica izgubila parnicu, dužna je, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, dok je zahtjev tužiteljice za naknadom troška odbijen.

30.1. Tuženiku je, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, a prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje OT), priznat trošak jednokratne nagrade za zastupanje u iznosu od 200 bodova (Tbr. 7/2 OT), a što uz vrijednost boda od 1,99 eura/ 15,00 kn, uvećano za trošak PDV od 25% (Tbr. 42 OT) trošak tuženika sveukupno iznosi 497,71 eura . U ostalom dijelu, trošak tuženiku nije priznat jer su troškovi podnesaka i pristupa na ročišta već obuhvaćeni jednokratnom nagradom.

30.2. Tuženiku su temeljem članka 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP- a („Narodne novine“, broj 80/22), dosuđene zatezne kamate na parnični trošak po stopi zatezne kamate određene čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), tekućima od presuđenja do isplate.

31. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 18. prosinca 2024.

Sutkinja

Vanda Blažević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. tuženiku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte