Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-728/2021-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Andreji Žigante, u pravnoj stvari tužiteljice JP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Petru Baniću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 13. prosinca 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, te objavljene 18. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe u Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3208907190/2007, broj kreditne partije: 7103613152, sklopljenom dana 19.04.2007. godine između tužiteljice kao korisnika kredita i tužene kao kreditora, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u članku 2. st.1. Ugovora, u dijelu koji glasi: „ koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, te u članku 7. st.2. Ugovora u dijelu koji glasi: „ Za slučaj izmjene promjenjljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta/rate Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.“

II. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe u Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3208907190/2007, broj kreditne partije: 7103613152, sklopljenom dana 19.04.2007. godine, između tužiteljice kao korisnika kredita, i tužene kao kreditora, kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak, sadržane u čl.1. st.2. u dijelu u kojem se vraćanje kredita vezuje uz primjenu valutne klauzule, čl. 2 st.1. u dijelu koji glasi:” sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja”, u čl.7. st.1. Ugovora, u dijelu koji glasi: ”Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.”, te u čl.23., toč.P) koji glasi: “Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na te-melju ovog Ugovora.”

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužiteljici iznos od 31.692,65 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je oba-vila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća, pa do isplate, kako slijedi:

na iznos od 1,75 € od 15.1.2008 do isplate,

na iznos od 4,32 € od 15.2.2008 do isplate,

na iznos od 16,44 € od 15.3.2008 do isplate,

na iznos od 10,05 € od 15.4.2008 do isplate,

na iznos od 0,00 € od 15.5.2008 do isplate,

na iznos od 1,45 € od 15.6.2008 do isplate,

na iznos od 0,00 € od 15.7.2008 do isplate,

na iznos od 0,00 € od 15.8.2008 do isplate,

na iznos od 0,00 € od 15.9.2008 do isplate,

na iznos od 17,58 € od 15.10.2008 do isplate,

na iznos od 38,31 € od 15.11.2008 do isplate,

na iznos od 9,97 € od 15.12.2008 do isplate,

na iznos od 52,97 € od 15.1.2009 do isplate,

na iznos od 57,95 € od 15.2.2009 do isplate,

na iznos od 42,00 € od 15.3.2009 do isplate,

na iznos od 45,08 € od 15.4.2009 do isplate,

na iznos od 46,84 € od 15.5.2009 do isplate,

na iznos od 40,09 € od 15.6.2009 do isplate,

na iznos od 43,10 € od 15.7.2009 do isplate,

na iznos od 34,97 € od 15.8.2009 do isplate,

na iznos od 43,19 € od 15.9.2009 do isplate,

na iznos od 36,26 € od 15.10.2009 do isplate,

na iznos od 41,47 € od 15.11.2009 do isplate,

na iznos od 39,04 € od 15.12.2009 do isplate,

na iznos od 53,93 € od 15.1.2010 do isplate,

na iznos od 62,72 € od 15.2.2010 do isplate,

na iznos od 60,85 € od 15.3.2010 do isplate,

na iznos od 70,60 € od 15.4.2010 do isplate,

na iznos od 84,97 € od 15.5.2010 do isplate,

na iznos od 89,77 € od 15.6.2010 do isplate,

na iznos od 111,69 € od 15.7.2010 do isplate,

na iznos od 104,46 € od 15.8.2010 do isplate,

na iznos od 137,41 € od 15.9.2010 do isplate,

na iznos od 118,73 € od 15.10.2010 do isplate,

na iznos od 125,21 € od 15.11.2010 do isplate,

na iznos od 141,72 € od 15.12.2010 do isplate,

na iznos od 152,73 € od 15.1.2011 do isplate,

na iznos od 134,01 € od 15.2.2011 do isplate,

na iznos od 146,62 € od 15.3.2011 do isplate,

na iznos od 136,86 € od 15.4.2011 do isplate,

na iznos od 157,58 € od 15.5.2011 do isplate,

na iznos od 195,25 € od 15.6.2011 do isplate,

na iznos od 215,78 € od 15.7.2011 do isplate,

na iznos od 261,22 € od 15.8.2011 do isplate,

na iznos od 199,67 € od 15.9.2011 do isplate,

na iznos od 181,93 € od 15.10.2011 do isplate,

na iznos od 180,32 € od 15.11.2011 do isplate,

na iznos od 182,07 € od 15.12.2011 do isplate,

na iznos od 200,97 € od 15.1.2012 do isplate,

na iznos od 205,93 € od 15.2.2012 do isplate,

na iznos od 204,01 € od 15.3.2012 do isplate,

na iznos od 199,60 € od 15.4.2012 do isplate,

na iznos od 202,21 € od 15.5.2012 do isplate,

na iznos od 207,31 € od 15.6.2012 do isplate,

na iznos od 201,30 € od 15.7.2012 do isplate,

na iznos od 201,41 € od 15.8.2012 do isplate,

na iznos od 187,80 € od 15.9.2012 do isplate,

na iznos od 197,34 € od 15.10.2012 do isplate,

na iznos od 203,29 € od 15.11.2012 do isplate,

na iznos od 200,31 € od 15.12.2012 do isplate,

na iznos od 200,09 € od 15.1.2013 do isplate,

na iznos od 188,58 € od 15.2.2013 do isplate,

na iznos od 192,10 € od 15.3.2013 do isplate,

na iznos od 203,45 € od 15.4.2013 do isplate,

na iznos od 24.568,02 € od 17.4.2013 do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.072,84 eura, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 19. travnja 2007. kao korisnik kredita sa tuženom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj: 3208907190/2007, broj kreditne partije 7103613152 na iznos kredita od 123.000,00 CHF (dalje: Ugovor) potvrđen od strane javnog bilježnika.

Navedenim Ugovorom tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti navedenog iznosa od 123.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji se tužiteljica obvezala vratiti tuženiku u roku od 20 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja zajedno sa kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi od 4,90 % koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci tuženika.

Navedeni Ugovor, tužiteljica je sklopila kao potrošač a tuženik kao trgovac, slijedom čega se radi o potrošačkom ugovoru, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Riječ je o standardnom ugovoru o kreditu koji je bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, o kojem se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica kao potrošač imao bilo kakav utjecaj na njegov sadržaj.

Tužiteljica se poziva na presude Visokog trgovačkog suda RH (dalje: VTSRH), posl.br. Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014. i VSRH,Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH), posl.br. Revt-249/14, od 09. travnja 2015. godine.

Presudom VTS u Zagrebu posl.br.Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 04.07.2013. kojom je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Tužiteljica navodi da tuženik kao nepošteni trgovac u niti jednom trenutku nije vodio računa da je predmetni ugovor sadrži dva odlučna elementa koja su promjenjiva a to su valutna klauzula (dalje: VK) i promjenjiva kamatna stopa, pa je kao kreditor odnosno trgovac sukladno načelu savjesnosti i poštenja te pažnji dobrog stručnjaka, trebao ocijeniti da li je tužitelj kao potrošač, mogao biti svjestan ekonomskih posljedica istodobnog ugovaranja oba navedena kriterija.

Dakle, predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o potrošačkom kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi valute, dok u odnosu na kamatu postavlja samo deklaratorni zahtjev. U odnosu na zastaru ističe da je VSRH u presudi posl.br.Rev – 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek o pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe.

Tužiteljica je po provedenom financijskom vještačenju konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 26. rujna 2024.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe stari prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tuženika i prigovor zastare. Osporava da bi odredbe ugovora o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CHF bile protivne Zakonu budući na te promjene tuženik nije imao nikakvog utjecaja. Spori da bi na strani tužiteljice nastupila šteta koju bi tuženik prouzročio svojim postupanjem istoj, pa predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušana je tužiteljica, te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

4. Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

5. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice iz razloga što čak i pod pretpostavkom da je treća osoba jednim dijelom ispunjavala obveze koje proizlaze iz sklopljenog ugovora nesporno je da je tuženik sve uredno primljene uplate knjižio u korist kreditne partije te je korisnik kredita kao potrošač jedini aktivno legitimiran u ovoj parnici.

6. Tužiteljica iskazuje da je 2007. podnijela u Zagrebačkoj banci čiji je klijent zahtjev za namjenski kredit i to prema projektu za rekonstrukciju i dogradnju obiteljske kuće u [adresa]. Njoj je u banci ponuđen ovaj kredit u CHF kao najpovoljnija opcija jer je istaknuto da je to stabilna valuta i za dugoročni kredit kako što je bio ovaj na 20 godina i da nema rizika. Stoga da je prihvatila sugestiju banke jer su joj i anuiteti odgovarali sukladno njenim primanjima. Nije joj rečeno da HNB ne štiti CHF nego samo euro, a niti joj bio ponuđen kredit u eurima. Nakon nekog vremena anuiteti da su počeli rasti, a banka joj je slala obavijesti o promjeni kamatne stope i povećanim iznosima anuiteta. Sve je bilo kako je banka odredila i stoga su suprug i ona odlučili prodati jednu nekretninu čiji su bili suvlasnici i prijevremeno zatvoriti kredit 2013.

7. Nesporna je činjenica da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 19. travnja 2007. Ugovor o kreditu za rekonstrukciju i dogradnju obiteljske kuće kojim se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 123.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nije sporno da se radilo o tipskom ugovoru, kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita, te je ugovoreno da će tužiteljica plaćati redovnu kamatu koja je tijekom obveze po ugovoru promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja kamatna stopa je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90%.

8. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit otplatila, jer istim uz utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te otplatom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, a kako je tužiteljica uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti postavila i zahtjev za isplatu, zbog ništetnih odredbi ugovora, to ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

9. Prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., koje pravno stajalište prihvaća i ovaj sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a to je 13. lipnja 2014., za zahtjev na ime razlike preplaćenih iznosa kamate, odnosno od 14. lipnja 2018., za zahtjev zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Kako je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019., a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača podnesena je 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare. Presuda je pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske potvrđena u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o ugovorenoj kamati 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., pa kako se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, to je predmetna tužba podnesena 28. travnja 2021. unutar zastarnog roka.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojim je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Naime, nije sporno da je tuženik sklopio s tužiteljicom standardni ugovor o kreditu, te da je u ugovoru ugovoreno da se redovna kamatna stopa može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Dakle u konkretnom slučaju radi se o standardnom ugovoru tuženika, koji je kao takav opisan u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u kojem ugovoru je sadržana odredba o ugovornoj kamati i kamatnoj stopi koja je bila određena kao promjenjiva, a čije promjene se vrše sukladno odluci banke, te odredba o valutnoj klauzuli. Prema mišljenju ovog suda pobijane odredbe iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 17. kolovoza 2007. su ništetne, jer je u njima ugovorena promjenjiva kamatna stopa koju jednostrano određuje tuženik sukladno svojoj odluci, te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tuženik tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu evidentno nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke vezano uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, jer se radi o standardnom tipskom ugovoru, bez dodatnog pregovaranja. Ugovorna kamata u svojoj biti predstavlja naknadu koju se tužiteljica obvezala platiti za korištenje isplaćenih novčanih iznosa na određeno vremensko razdoblje, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca u skladu s ugovorom o kreditu. Stoga ugovorna kamata mora biti određena odnosno, odrediva u skladu s čl. 69.st.2. i 272. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 83/15, 29/18- dalje ZOO). Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao za koji vrijedi temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zlouporabe prava.

14. Unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope pobijanog ugovora, suprotno je navedenim načelima obveznog prava, jer je istima tužiteljica kao korisnica kredita dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, pošto je formulacijom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi mogao znati samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, te on nije mogao ni približno ocijeniti kada će se, zašto i kako tijekom budućeg kreditnog razdoblja ta kamatna stopa kretati. Slijedom navedenog ništetna je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je redovna kamata 4,90% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužiteljice, a odredbe ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope su utvrđene ništetnima, to je za tužiteljicu jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat, te koja je bila razumljiva, kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,90 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose kamate koje je tužitelj preplatio u anuitetima preko iznosa ove kamatne stope. Ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak je prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

15. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF. Kako su odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, to tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a i izračuna iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, budući da je tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu bio jedini tečaj koji je tužiteljici bio poznat.

16. Temeljem čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temeljem ništetne odredbe ugovora, pa je stoga tuženik dužan tužiteljici vratiti novčane iznose koje je primio temeljem ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17. Iz nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije proizlazi da je pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, više uplatila 31.692,65 eura.

18. Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nema primjedbi na matematički izračun, a u pogledu iznosa preplaćenih tečajnih razlika navodi da se protivi uračunavanju/prebijanju tzv. negativnih tečajnih razlika s pozitivnim tečajnim razlikama.

Tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka zbog pogrešne metode izračuna i drugih omaški, a vještak se podneskom od 13. studenog 2024. očitovao na primjedbe tuženika te je iste argumentirano otklonio i ustrajao pri svojem osnovnom nalazu i mišljenju.

19. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti izrađen po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije. Vještak je nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen, a stranke istome nisu prigovarale.

20. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, a sud je istu dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a jer smatra da je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka, te je preinačen tužbeni zahtjev na način da je usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka.

21. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom, koja je u skladu s čl. 1115. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnim. Odluka o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eura, za sastav podnesaka od 15. listopada 2023. i 26. rujna 2024. svaki u iznosu od 500,00 eura, pristup ročištima 05. listopada 2023., 3. listopada 2024., 14. dtudenoga 2024. i 13. prosinca 2024. svaki u iznosu od 500,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, pristojba na tužbu u iznosu od 172,84 eura tj. ukupan parnični trošak u iznosu 4.072,84 eura.

U Rijeci, 18. prosinca 2024.

Sutkinja

Andreja Žigante

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika