REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-235/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja CP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu mr.sc. Fileš-Ružić i Varović Kanižaj, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 05. prosinca 2024.god. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Anamarije Varović Kanižaj, odvjetnice u ZOU i zamjenika punomoćnika tuženika Ivice Plavetića, odvjetnika u ZOU Plavetić i dr. iz Čakovca, dana 18. prosinca 2024.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da plati tužitelju CP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 18.387,23 EUR (osamnaesttisućatristo- osamdesetisedam eura i dvadesetitri centa ) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi 15% godišnje do 31.12.2007. godine, po stopi 14% godišnje počev od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine, po stopi 12% godišnje počev od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, računatom

- na iznos od 2,20 eur od 11.11.2005. pa do isplate

- na iznos od 3,00 eur od 13.12.2005. pa do isplate

- na iznos od 2,40 eur od 11.01.2006. pa do isplate

- na iznos od 14,57 eur od 11.10.2006. pa do isplate;

- na iznos od 10,32 eur od 11.11.2006. pa do isplate;

- na iznos od 11,63 eur od 12.12.2006. pa do isplate

- na iznos od 7,30 eur od 11.01.2007. pa do isplate

- na iznos od 5,86 eur od 13.02.2007. pa do isplate

- na iznos od 6,11 eur od 13.03.2007. pa do isplate

- na iznos od 2,15 eur od 10.04.2007. pa do isplate

- na iznos od 8,18 eur od 02.10.2007. pa do isplate

- na iznos od 7,04 eur od 03.11.2007. pa do isplate

- na iznos od 11,65 eur od 08.12.2007. pa do isplate

- na iznos od 14,84 eur od 08.01.2008. pa do isplate

- na iznos od 13,55 eur od 07.02.2008. pa do isplate

- na iznos od 25,13 eur od 07.03.2008. pa do isplate

- na iznos od 49,16 eur od 08.04.2008. pa do isplate

- na iznos od 36,91 eur od 07.05.2008. pa do isplate

- na iznos od 39,70 eur od 07.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 40,77 eur od 06.07.2008. pa do isplate

- na iznos od 34,57 eur od 07.08.2008. pa do isplate

- na iznos od 40,72 eur od 09.09.2008. pa do isplate

- na iznos od 44,30 eur od 07.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 63,52 eur od 08.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 57,66 eur od 06.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 91,42 eur od 08.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 98,61 eur od 07.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 102,51 eur od 07.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 92,18 eur od 07.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 93,44 eur od 08.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 86,35 eur od 11.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 86,47 eur od 09.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 84,40 eur od 11.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 87,52 eur od 08.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 80,99 eur od 12.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 83,58 eur od 10.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 84,68 eur od 10.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 94,31 eur od 12.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 100,64 eur od 11.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 98,60 eur od 11.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 108,09 eur od 09.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 110,41 eur od 12.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 125,76 eur od 11.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 138,37 eur od 13.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 126,25 eur od 07.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 154,48 eur od 07.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 146,35 eur od 07.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 134,00 eur od 06.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 160,15 eur od 10.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 170,78 eur od 08.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 160,02 eur od 08.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 157,07 eur od 09.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 150,64 eur od 07.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 165,34 eur od 10.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 188,90 eur od 08.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 193,52 eur od 12.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 248,64 eur od 09.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 206,83 eur od 08.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 194,86 eur od 07.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 173,67 eur od 08.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 168,86 eur od 08.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 178,09 eur od 10.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 185,70 eur od 09.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 185,61 eur od 09.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 185,82 eur od 13.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 182,24 eur od 07.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 183,52 eur od 10.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 187,25 eur od 07.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 183,15 eur od 10.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 175,03 eur od 11.09.2012. pa do isplate

- na iznos od 176,08 eur od 09.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 181,90 eur od 09.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 181,94 eur od 11.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 184,74 eur od 10.01.2013. pa do isplate

- na iznos od 177,53 eur od 12.02.2013. pa do isplate

- na iznos od 175,63 eur od 09.03.2013. pa do isplate

- na iznos od 184,11 eur od 09.04.2013. pa do isplate

- na iznos od 176,29 eur od 09.05.2013. pa do isplate

- na iznos od 168,37 eur od 09.07.2013. pa do isplate

- na iznos od 170,44 eur od 09.08.2013. pa do isplate

- na iznos od 170,34 eur od 12.08.2013. pa do isplate

- na iznos od 172,39 eur od 10.09.2013. pa do isplate

- na iznos od 180,61 eur od 08.10.2013. pa do isplate

- na iznos od 178,43 eur od 09.11.2013. pa do isplate

- na iznos od 182,44 eur od 11.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 177,34 eur od 09.01.2014. pa do isplate

- na iznos od 104,57 eur od 11.02.2014. pa do isplate

- na iznos od 107,01 eur od 11.03.2014. pa do isplate

- na iznos od 105,44 eur od 09.04.2014. pa do isplate

- na iznos od 103,37 eur od 10.05.2014. pa do isplate

- na iznos od 102,57 eur od 10.06.2014. pa do isplate

- na iznos od 103,86 eur od 10.07.2014. pa do isplate

- na iznos od 108,17 eur od 12.08.2014. pa do isplate

- na iznos od 109,03 eur od 12.09.2014. pa do isplate

- na iznos od 109,20 eur od 10.10.2014. pa do isplate

- na iznos od 113,49 eur od 13.11.2014. pa do isplate

- na iznos od 114,60 eur od 12.12.2014. pa do isplate

- na iznos od 115,01 eur od 10.01.2015. pa do isplate

- na iznos od 114,86 eur od 10.02.2015. pa do isplate

- na iznos od 114,86 eur od 13.03.2015. pa do isplate

- na iznos od 114,86 eur od 11.04.2015. pa do isplate

- na iznos od 114,86 eur od 13.05.2015. pa do isplate

- na iznos od 114,86 eur od 10.06.2015. pa do isplate

- na iznos od 114,86 eur od 09.07.2015. pa do isplate

- na iznos od 114,86 eur od 11.08.2015. pa do isplate

- na iznos od 114,86 eur od 09.09.2015. pa do isplate

- na iznos od 6.811,62 eur od 01.10.2015. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 12.196,65 EUR (dvanaesttisućastodevdesetišeset eura i šezdesetipet centi ) u cijelosti, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, računatom od dana donošenja presude tj. od 18. prosinca 2024. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  je :

Utvrđuje se da tužitelj CP nije preinačio tužbeni zahtjev kada je isti specificirao u podnesku od dana 26. veljače 2024.god. nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku.

Obrazloženje:

1. Tužitelj CP (u daljnjem tekstu tužitelj ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 12. lipnja 2019.god., putem pošte preporučeno, koja tužba je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P-710/2019, u kojoj navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. kao banka sklopili Ugovor i to : Ugovor o kreditu broj 146-370/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 11. listopada 2005.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 108.000,00 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 3,99 % godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Stranke su sklopile Aneks Ugovora o kreditu broj 146-370/2005, sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim Aneksom je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužitelj kao korisnik kredita sklapanjem tih Dodataka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na ništetnost pojedinih odredbi tog Ugovora o kreditu, kao i ništetnost odredbe čl. 12. Dodatka (aneksa ), te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj se poziva i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj ističe da mu tuženik do dana pisanja ove tužbe nije dostavio zahtijevanu dokumnetaciju, a niti se o zahtjevu tužitelja očitovao. Stoga predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio, i to iznosa koje je prije podnošenja tužbe utvrdio temeljem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja i to za Ugovor o kreditu broj 146-370/2005 s osnova preplate s osnova promjenjive kamatne stope i s osnova preplate zbog valutne klauzule u iznosu od ukupno 109.893,73 HRK ( kune), u mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu, te traži naknadu troškova postupka. Postavlja i podredni tužbeni zahtjev na isplatu, ali u valuti CHF.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja tog Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku. Ističe da tužna nije podnesena u roku. Smatra da tužitelj nije prosječni potrošač jer je po struci ekonomist.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Tuženik prigovara zastari potraživanja i da tužba nije podnesena u roku, te je sud izvršio uvid u sam sudski spis i to izvornik sudskog spisa u pisanom obliku i utvrdio je da se na podnesenoj tužbi tužitelja nalazi štambilj suda da je tužba predana putem pošte preporučeno dana 12. lipnja 2019.god., a isto je vidljivo i iz e-spisa i samog datuma formiranja spisa na sudu, dakle datum podnošenja tužbe na sud je 12. lipnja 2019.god. Iza tužbe u sudskom spisu i sve dokumentacije se na listu broj 191 spisa nalazi i izvornik omotnice ( kuverte ) u kojoj je upravo ta tužba tužitelja predana na poštu preporučeno, te se na istoj omotnici nalazi izvornik štambilja pošte Hrvatska pošta, Poštanski ured Čakovec i na istoj je izvornik štambilja s datumom predaje i to 12. lipnja 2019.god.

5. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom predmetu tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu novčanog iznosa u podnesku zaprimljenom dana 10. ožujka 2021.god. i sada traži isplatu ukupnog iznosa od 138.538,60 kuna s osnova spornog Ugovora o kreditu, u valuti samo HRK (hrvatske kune ) u pojedinačnim mjesečnim iznosima, s rokovima dospijeća 11. studeni 2005.god. do 01. listopada 2015.god., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

6. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, kao i preinaci.

7. Sud je Rješenjem broj P-710/19-30 od dana 31. svibnja 2021.god. odredio prekid postupka temeljem čl. 213. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (objavljenom zaključno u Narodnim novinama RH broj 70/19 koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ), do okončanja postupaka koji se pred Sudom Europske unije pod brojem C-474/20 i brojem C-567/20. Isto rješenje je postalo pravomoćno. 8. Zatim je sud Rješenjem broj P-710/2019-28 od dana 16. veljače 2023.god. donio Rješenje o nastavku postupka jer su postupci, zbog dovršetka kojeg je ovaj postupak prekinut, pred Sudom Europske unije dovršeni.

9. Sud je stranke pozvao dopisom da se izričito očituju koje još dokaze predlažu da se provedu, te su se iste očitovale što još predlažu.

10. Spis je sukladno Sudskom poslovniku nakon nastavka postupka dobio novi broj P-235/2024 i dalje se postupak provodi pod tim brojem.

11. Tijekom postupka se stalni sudski vještak Mikac Matija očitovao na sve primjedbe stranaka i sva očitovanja su uručena punomoćnicima stranaka.

12. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev specificirao u podnesku zaprimljenom dana 26. veljače 2024.god. na način da su svi iznosi navedeni u valuti EUR, a sukladno nalazu i očitovanjima vještaka i sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH. Tako sada od tuženika tužitelj potražuje s osnova i preplate zbog promjene kamatne stope i s osnova preplate zbog promjene tečaja CHF i to po tom ugovoru o kreditu i sada od tuženika traži isplatu ukupnog iznosa od 18.387,23 EUR ( što bi u ranije valuti HRK iznosilo 138.538,58 HRK, prema fiksnom tečaju konverzije HRK/EUR 7,53450) i to s razdobljem dospijeća od 11. studenog 2005.god. do 01. listopada 2015.god. Navedeni traženi ukupni iznos je jednak iznosu potraživanja tužitelja iz podneska od 10. ožujka 2021.god., tada izraženog u valuti HRK.

13. Stranke su se po pozivu suda očitovale da nije potrebno usmeno saslušanje vještaka.

14. Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedoka UP, MP i CPI, a onda u konačnici u podnesku od 14. svibnja 2024. je naveo da odustaje od dokaznog prijedloga saslušanja djelatnika banke, konkretno PP.

15. Nakon što su provedeni svi predloženi dokazi, tužitelj je na ročištu održanom dana 05. prosinca 2024.god. ostao kod specificiranog tužbenog zahtjeva i svih navoda, dok je tuženik ostao kod svih navoda i prigovora i protivi se preinaci tužbenog zahtjeva.

16. Stoga je sud na tom ročištu donio Rješenje da će se o tuženikovom prigovoru na preinaku tužbenog zahtkjeva donijeti odluka u konačnoj odluci.

17. Stoga je sud je na ročištu održanom dana 05. prosinca 2024.god., s obzirom da daljnjih dokaznih prijedloga stranaka nije bilo, proveo još dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako će dalje biti obrazloženo.

18. U ovom postupku je tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev nakon što je u ovom postupku provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje i to u podnesku zaprimljenom dana 10. ožujka 2021.god., te još u konačnici i dana 26. veljače 2024.god.

19. Tuženik je prigovorio preinaci tužbenog zahtjeva, pa sud treba odlučiti o prigovoru tuženika o preinaci tužbe. Sud smatra da tužitelj nije preinačio tužbu u podnesku od 26. veljače 2024.god. temeljem čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (objavljenom zaključno u Narodnim novinama RH broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19- koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ) kojim je određeno da iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Dakle, tužitelj je o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u ovom postupku s obzirom da tuženik nije prihvatio nalaz ovlaštenog vještaka koji je predan uz tužbu, te je unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, suglasno ovlaštenju iz čl.190. st.3. ZPP-a u ovom postupku sud dopustio preinaku tužbe, osim toga smatra da je to svrsishodno radi konačnog uređenja odnosa između stranaka sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a jer sud smatra da je svrsishodno o istome odlučiti, a u skladu sa provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem upravo u ovom postupku pred sudom. Isto je u skladu sa Zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 26. studenog 2021.god., kao i Pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.god.

20. Stoga je donesena odluka kao u izreci rješenja.

21. Odluka se donosi stoga na temelju specificiranog tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od dana 26. veljače 2024.god.

22. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u izračun razlika anuiteta po kreditu vještakinje Bratić Vlatke (list 14-72 spisa), solemnizaciju i ugovor o kreditu (list 73-84 spisa), otplatni plan (list 85 i 86 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 87 spisa), specifikaciju uplata (list 88-91 spisa), obavijesti o promjenama kamatnih stopa (list 92 i 93 spisa), aneks uz ugovor o kreditu (list 94-98 spisa), otplatni plan (list 99-110 spisa), efektivnu kamatnu stopu (list 111 i 112 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 113 spisa), specifikaciju uplata (list 114-116 spisa), otplatni plan za kredit (list 117- 120 spisa), obavijest o promjeni kamatnih stopa (list 121 spisa), pregled prometa za klijenta (list 122-155 spisa), solemnizaciju i ugovor o kreditu (list 162-171 spisa), izračun konverzije (list 172-174 spisa), preslik povratnice (list 191 spisa), sudsku praksu (list 192-238 spisa), mišljenja (list 247-250 spisa), sudsku praksu (list 251-376 spisa), kamatne stope banaka (list 384-392 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije zaprimljeno 04. veljače 2021. (list 400-410 spisa), sudsku praksu (list 433-437 spisa), otplatni plan (list 438-441 spisa), mišljenje (list 442 spisa), sudsku praksu (list 443-498 spisa), izjavu (list 499-503 spisa), sudsku praksu (list 506-554 spisa), kamatne stope banaka (list 574-582 spisa), sudsku praksu (list 583-586 spisa), izjavu (list 587-591 spisa), sudsku praksu (list 592-610 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije zaprimljeno 11. prosinca 2023. (list 614-619 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije zaprimljeno 23. siječnja 2024. (list 626-630 spisa), sudsku praksu (list 645-663 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije zaprimljeno 16. lipnja 2024. (list 674- 675 spisa), sudsku praksu (list 681-779 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 785 spisa), popis uplata (list 786-788 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 789 spisa), specifikaciju uplata (list 790-793 spisa), račun za plaćeno vještačenje (list 794 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije zaprimljeno 11. srpnja 2024. (list 797-800 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije zaprimljeno 25. kolovoza 2024. (list 805 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 810 spisa), popis uplata (list 811-813 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 814 spisa), specifikaciju uplata (list 815-818 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije zaprimljeno 03. listopada 2024. (list 821-827 spisa), saslušao je svjedoke ĆP i CP OP, te je saslušao tužitelja ŠP, kao stranku u svrhu dokazivanja.

23. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja od dna 26. veljače 2024.god. ( sukladno rješenju o preinaci tužbenog zahtjeva ) u cijelosti osnovan, kako će dalje biti obrazloženo.

24. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

25. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

26. Nije sporno da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb pravni slijednik Hypo-Alpe- Adria-bank d.d., što je vidljivo iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

27. Nije sporno da su tužitelj CP kao korisnik kredita i pravni prednik tuženik Hypo Alpe Adria Bank, kao banka sklopili Ugovora o kreditu i to Ugovor o kreditu broj 146-370/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 11. listopada 2005.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita CP kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 108.000,00 CHF (švicarskih franaka ) i to stambeni kredit, na rok do 31. listopada 2030.god., uz kamatnu stopu od 3,99 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 4. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz [adresa], ugovor je potpisao i ČP kao sudužnik, te TP i C kao založni dužnici. Iznos kredita je uplaćen tužitelju, što nije sporno. Banka je temeljem tog ugovora upisala založno pravo na nekretnini. Kredit je uzeo tužitelj kao fizička osoba.

28. Nije sporno da je u Ugovoru određeno da kamatna stopa iznosi 3,99 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

29. Nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika kao banka sklopili i Aneks tog Ugovora o kreditu dana 10. veljače 2016.god. sklopili Aneks (dodatak) ugovora o kreditu broj 146-370/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji Aneks su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i kojim Aneksom tuženik tužitelju izračunao manjak uplata na dan 30.09.2015.god. sukladno navedenom Zakonu i to u iznosu od 717,24 EUR, ako i ostatak nedospjele glavnice u iznosu od 54.062,44 EUR. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR.

30. Nije sporno da se kredit još uvijek otplaćuje.

31. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. Sporno je da li je tužitelj potrošač.

32. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

33. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

34. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

35. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

36. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

37. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

38. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

39. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

40. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

41. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

42. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

43. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

44. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

45. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

46. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

47. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

48. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

49. Sud smatra da je tužitelj potrošač, po tom ugovoru o kreditu, jer mu je to sam tuženik priznao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kada je s njime sklopio po tom ugovor o kreditu Aneks istog dana 10. veljače 2016.god. Osim toga sud je utvrdio da tužitelj nije imao kakva posebna stručna znanja o samim kreditima i rizicima sklapanja takvih ugovora.

50. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

51. Već je naprijed obrazloženo kada je tužba tužitelja predana sudu putem pošte preporučeno i to dana 12. lipnja 2019.god.

52. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

53. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu

54. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje budući da je podnesena upravo na datum 12. lipnja 2019.god. (putem pošte preporučeno ) što je bio zadnji dan za podnošenje tužbe s ovog osnova.

55. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-76/19 do C-782/19.

56. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

57. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

58. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

59. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

60. Što se tiče prigovora zastare na specificirani tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a u svezi kojeg je odlučeno posebnim rješenjem temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, valja istači da se zastara i za to prekida već podnošenjem same tužbe u ovom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe što je stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024.god.

61. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu ( putem pošte preporučeno ), te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

62. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je svjedokinju, zatim je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenjem. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka prije zaključenja glavne rasprave, kako je naprijed navedeno.

63. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

64. Sud pisani iskaz svjedokinje UPI ne može uzeti u obzir u ovom postupku, budući da se čitanju istog tužitelj usprotivio, a osim toga sud smatra da se odluka može donijeti na temelju ostalih pisanih dokaza u spisu i nije potrebno saslušanje iste s obzirom da ista nije niti sudjelovala izravno u pregovaranju tužitelja i banke o dobivanju spornog kredita, niti pak je navedena kao potpisnik u ugovoru o kreditu ili aneksu broj 1. ugovora o kreditu. Takva je recentna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god.

65. Sukladno sudskoj praksi nije niti potrebno saslušanje svjedoka koji niti nisu sudjelovali izravno u pregovaranju tužitelja i banke o dobivanju spornog kredita, niti pak je naveden kao potpisnik u ugovoru o kreditu ili aneksu ugovora o kreditu. Takva je recentna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god. Osim toga tuženik je odustao od saslušanja svjedoka.

66. U ovom postupku su saslušani svjedoci predloženi po tužitelju, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje i saslušan je tužitelj.

67. Svjedok ČP je u iskazu izjavio da je njegova ranija adresa bila [adresa]. Ovdje tužitelj CP mu je poznanik – prijatelj. Sjeća se da on njemu bio sudužnik po jednom kreditu, a koji je tužitelj koristio čini mu se za kupnju kuće na jugu u [adresa] gdje sada žive. On je u banci u vezi tog ugovora bio samo jednom i to kada se je isti potpisivao. Ne sjeća se da bi u banci tom prilikom nešto obrazlagali oko kamate ili valute, dok je on tamo bio prisutan taj ugovor su mu pročitali i upozorili ga da sam ja sudužnik i koje su njegove obveze, drugoga se ne sjeća. Bio je na potpisivanju i kod javnog bilježnika gdje mu je isto rečeno koje su njegove obveze kao sudužnika, ništa drugo. Koliko je njemu poznato tužitelj je redovno plaćao taj kredit, možda je jedan ili dva puta dobio upozorenje kao sudužnik da rata na vrijeme nije plaćena, ali njemu nije ništa skinuto za taj kredit. U svezi tog kredita je bio još jednom u banci, ne sjeća se godine, zna da se je potpisivao aneks ugovora koji je on također potpisao kao sudužnik i zna da se radilo o konverziji, a nikakvih drugih detalja se ne sjeća što su im rekli u banci. Kada je on došao u banku taj ugovor o kreditu je bio već unaprijed pripremljen. Prije nije bio upoznat s bilo kojom odredbom ugovora. Nije mu poznato što je tužitelju rečeno prilikom konverzije. Ne sjeća se da li je tužitelj bio upozoren na kakve rizike. Iz opomena banke je zaključio da je tužitelju bilo teško plaćati kredit, a isto je iz medija vidio da su kamate na te ugovore jako rasle. Kod bilježnika nije bilo što objašnjeno ništa oko tečaja CHF.

68. Svjedokinja OP je izjavila da je supruga tužitelja od 2008., a poznavala ga je i 2005. godine. Ona je radila u Hypo banci u razdoblju od 2003. do 2012. godine i to je radila na šalteru te banke i nije sa strankama pregovarala o kreditima. Koliko joj je poznato tužitelj je uzimao kredit za kupnju kuće u [adresa], gdje i danas žive, te se za isti interesirao i u drugim bankama. Kredit je uzeo u tadašnjoj Hypo banci jer mu je tamo bio najpovoljniji, po kamatnoj stopi. Nije bila prisutna kada je on pregovarao o tom kreditu, o tome zna samo iz njegova pričanja. Zna da se u banci utvrđivala kreditna sposobnost i što je kamata bila manja i mjesečna rata je bila manja. Zna da je uzeo kredit na 108.000,00 CHF, da je banka upisala hipoteku na tu kupljenu kuću te da su mu prve rate iznosile 2.700,00 kuna mjesečno. Najviše je plaćao mjesečne rate između 4.700,00 i 4.800,00 kuna i to im je bilo jako teško plaćati jer je to bila skoro dupla rata. Nakon nekog vremena je banka predložila suprugu da napravi konverziju, da se smanji mjesečna rata i ona je bila s njime u banci. Tako mu je rečeno da će mu rata pasti na 3.300,00 kuna, ne na početno ugovoren iznos, ali je ipak bila manja. Tužitelja prilikom te konverzije nisu na ništa posebno upozorili. Kredit je tužitelj redovno plaćao, preko Internet bankarstva i kredit se još uvijek otplaćuje. Tužitelju u toj banci nisu nudili kredit u kojoj drugoj valuti. Kredit je utrošen za kupnju kuće. Ugovor je unaprijed bio pripremljen, što mu je bilo ponuđeno to je mogao prihvatiti. Tužitelj u banci nije bio upozoren na promjenu kamatne stope ili na tečaj CHF. Znaju što je promjena kamatne stope ali im niti na kraj pameti bilo da bi ista mogla toliko porasti i to s 3,99% na čak 6,30%, a u pogledu tečaja ga na ništa nisu upozorili. Nije na to upozoren niti kod javnog bilježnika, upozorili su ih samo na to što znači ako se redovno ne plaća rata i to za njega i sudužnika. Tužitelja u banci prilikom sklapanja aneksa o konverziji kredita nisu upozorili na potpisivanjem istog neće imati nikakva daljnja prava. Financijski im je bilo teško otplaćivati taj kredit, rata je porasla za 2.000,00 kuna, skoro duplo, a imali su troje djece školaraca i bilo im je to jako teško plaćati. Tužitelj nije bio upozoren da HNB ne štiti tečaj CHF kao tečaj EUR. Tužitelj je postupao s povjerenjem u banku i ne bi sklapao takav ugovor da je upozoren na sve te promjene oko kamata i tečaja, imao je povjrenja, zna da je do tada plaću primao preko druge banke, a da si je onda prebacio račun u tadašnju Hypo banku i tamo je primao plaću.

69. Sud je iskazima svjedoka povjerovao jer su dan iskreno i logično, te je su u skladu s ostalim dokazima u spisu, makar se svjedok ČP ne sjeća detalja niti je bio u banci prije potpisivanja ugovora, dok svjedokinja OP isto nije bila pristupna kada je tužitelj uzimao kredit, samo kada je izvršio konverziju istog. 70. Tužitelj CP je u iskazu izjavio da je njegova ranija adresa bila Donji Kraljevec, Gornji kraj 36. On je 2005. uzimao kredit za kupnju kuće. Pratili su medije i ovaj kredit u Hypo Alpe Adria banci je bio najpovoljniji te je u pogledu istog išao u podružnicu banke u [adresa]. Tadašnja životna situacija ga je natjerala da se mora preseliti u [adresa], ovaj kredit je bio kao najpovoljniji, bio mu je ponuđen jedino u valuti CHF, te se sjeća da je bila i reklama za taj kredit, a najpovoljniji je bio jer je kamata bila 3,99% godišnje. U banci su mu rekli da je taj kredit najpovoljniji za njega, pa ga je zbog toga uzeo. Banka ga nije upozorila, niti objasnila kakve detalje, taj ugovor o kreditu je bio konceptiran, na način da je bio tipski sastavljen ugovor. Ugovor je bio napisan, objašnjene su mu osnovne stvari, a on je morao isti potpisati. Službenica banke mu je rekla da je to najpovoljniji i najsigurniji kredit i u vezi kamate i u vezi ostalih troškova. Bilo mu je jasno da može doći do promjene kamate, međutim nije se nadao da će ta kamata tako eskalirati i da će mu za samo tri godine narasti na čak 6,10% godišnje. On je u biti za 10 godina otplate otplatio 80% tog kredita, a sada još dan danas je u dugovanju. O rizičnosti valute CHF mu ništa nije objašnjeno niti rečeno. Kredit je uzeo u iznosu od 108.000,00 CHF na rok od 25 godina i isti mu je isplaćen u kunama. Početne mjesečne rate su mu iznosile 2.700,00 kuna, dok su mu rate narasle na najviše 4.800,00 kuna mjesečno. Rate je skoro uvijek redovno plaćao s time da si je nekad morao posuditi novce. 2015. je napravio konverziju tog ugovora u valutu EUR, taj aneks ugovora je sklopljen pod pritiskom zbog situacije u koju se doveo i zbog tih visokih rata zbog čega su mu bili u pitanju egzistencija i školovanje djece, jedva su spajali kraj s krajem. Prema toj konverziji su koliko toliko htjeli ići na sigurno da si barem malo smanje mjesečne iznose rate. Nakon izvršene konverzije rata mu je pala na 3.300,00 kuna mjesečno i kredit mora još otplaćivati do listopada 2030. godine. Kada je banka izračunavala konverziju on je imao po tom izračunu manjak od skoro 800,00 EUR i onda mu je banka taj manjak uračunala u glavnicu i nije to mogao odmah platiti. Ovaj stambeni kredit mu je bio prvi ugovor o kreditu koji je sklapao, prije nije imao nikakve kredite. Kod sklapanja ugovora o kreditu nije imao mogućnosti pregovarati i tražiti izmjene pojedinih odredbi ugovora, ugovor je bio pripremljen kao takav. Prije sklapanja ugovora mu nije bilo spomenutu da li postoji kakav povećani rizik valutne klauzule u CHF na odnosu na valutnu klauzulu u EUR- ima, nije to znao niti je bio na to upozoren, pogotovo mu to nisu rekli u banci, nije mislio da bi to moglo toliko narasti, a nije niti znao da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, da niz duže vrijeme nema oscilacije i da će tako biti kroz duže vrijeme. Kod javnog bilježnika je bila velika gužva, pročitan mu je samo iznos, koja je hipoteka i da u ničem drugome nije bilo niti raspravljano niti obrazloženo, samo je potpisao ugovor. On je laik u tom području i nije mislio da se kamata može toliko mijenjati. Kada je sklapao konverziju ugovor je bio gotov i nisu mogli o ničemu pregovarati, nije bilo ništa objašnjeno, bilo je praktički uzmi ili ostavi. Nije bilo rečeno da bi se time rješavala kakva pretplata i da on ne bi mogao dodatno potraživati npr. s osnova ništetne ugovorne odredbe. Nije imao mogućnosti mijenjati sadržaj ugovora, a nije mogao vidjeti i znati da postoje kakvi rizici. Vjerovao je banci i nije sumnjao da će banka staviti u ugovor njemu neke posebno otegotne odredbe, preselio je primanje plaće u tu banku i vjerovao je da će kod te banke otplaćivati kredit bez većih oscilacija. Očekivao da će ga banka upozoriti u pogledu posebnih rizika. Pročitao je ugovor prije potpisivanja. Nije niti mogao pitati za obrazloženje, ugovor je već bio pripremljen a on kao laik nije ni mogao postaviti pitanje što će biti za 5-10 godina, zna da mu je rečeno da je to takva rata, da neće puno rasti, da je CHF sigurna valuta koja se neće puno mijenjati. Službenica mu je ponavljala da je to kredit koji je najpovoljniji.

71. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. 72. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojim je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula) i da li tužitelj na temelju takvih ništetnh odredbi ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa.

73. U pogledu obrazloženja odredbi ugovora, jasnoće istih i postupka koji je prethodio potpisivanju kredita, te kasnijih izmjena, za taj ugovor o kreditu je jednako obrazloženje suda o tome što je utvrđeno tijekom postupka.

74. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavljaju tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

75. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetna dava ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

76. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

77. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

78. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

79. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

80. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

81. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. 82. Predmetni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

83. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba u tom ugovoru kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno. 84. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

85. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da tom ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

86. Navedene odredbe tog predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

87. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

88. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

89. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača, u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

90. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

91. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

92. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi tog ugovora koji ugovori su sastavljeni od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

93. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

94. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

95. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

96. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

97. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

98. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III-1995/23 od 28.06.2023.god.

99. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

100. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom ankesu o prihvatu konverzije.

101. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa ( Dodatka ) od 10. veljače 2016.god., kada je za taj ugovor o kreditu sklopljeni Aneks, nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

102. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

103. Kamatna stopa određena u tom Aneksu od 10. veljače 2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

104. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer tim Aneksom od 10. veljače 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

105. Sklapanjem tog Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

106. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

107. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 (Narodne novine RH broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

108. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

109. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

110. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

111. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

112. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem tog aneksa tog ugovora nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

113. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

114. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

115. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. 116. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

117. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

118. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum ( za taj ugovor ) kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi. 119. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa), ovdje za taj ugovor o kreditu i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

120. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužitelj više uplatio određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ).

121. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

122. Iz iskaza tužitelja ( potrošača ) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem tog kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

123. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

124. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

125. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan za taj ugovor o kreditu jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

126. Radi utvrđenja iznosa tzv. preplate sud je Rješenjem od dana 17. prosinca 2020.god. sud je donio Rješenje o provođenju dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem na okolnost : kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio svojom otplatom po predmetnom ugovoru o kreditu u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, do konverzije; kolike je iznose, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio radi ugovorene valutne klauzule u CHF na ime kunskih iznosa anuiteta u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF prema kuni na dan isplate kredita, kada se ujedno uvaži preplata zbog povećanja kamatne stope, do konverzije; ukupne preplate iznosa anuiteta po mjesecima (zbroj prethodnih točaka); (time da je po prijedlogu tužitelja potrebno utvrditi pozitivne razlike u anuitetima s osnova tečaja i kamate), koliko iznosi preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno anuitete po početnom otplatnom planu te je li istu tuženik obračunao sukladno početnom otplatnom planu tj. prema početnoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF prema kuni na dan isplate kredita; je li tužitelj uplatama anuiteta (i preplatama u odnosu na početni otplatni plan) namirio tako dospjelu glavnicu do trenutka konverzije; iznos preplate i glavnicu u konverziji; je li tužitelj, i koliko, preplaćivao i nakon konverzije - uslijed previsoko utvrđene glavnice i uslijed nepravilnoga otplatnog plana (postavljenoga kao da se radi o novom kreditu, pa uslijed toga manjem smanjivanju glavnice). Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Mikac Matiji iz [adresa].

127. Vještak Matija Mikac je u izradi svog nalaza koristio dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

128. Stalni sudski vještak je dana 04. veljače 2021.god. dostavio svoj nalaz i mišljenje u kojem navodi da je tužitelj u periodu od stavljanja kredita u korištenje do datuma 30.9.2015. ukupno na ime promijenjenih kamatnih stopa i promjena po tečaju CHF-HRK platio 87.216,42 HRK više u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja. Aneksom ugovora o kreditu on je konvertiran u EUR. Na datum 30.9.2015 kad je napravljen izračun konverzije, utvrđen je ostatak glavnice kredita od 54.062,44 EUR, uvećano za utvrđeni manjak uplata po simuliranom EUR kreditu, čime je ostatak obveza korisnika na 30.9.2015 utvrđen u kunskoj protuvrijednosti od 418.452,78 HRK dok je prema početnim uvjetima iznos obveze na isti datum trebao iznositi 367.130,59 HRK, odnosno 51.322,18 HRK manje. Uslijed navedenog anuiteti po novoformiranom EUR kreditu su također viši od početno ugovorenih te je korisnik do datuma 15.5.2019, što je zadnji datum dostupan u podacima u spisu, preplatio dodatni iznos od 25.137,45 HRK..

129. Na isti nalaz i mišljenje je tuženik stavio primjedbe.

130. Na primjedbe tuženika se vještak se očitovao dana 11. prosinca 2023. gdje navodi da tuženik u svojim podnescima prvenstveno ima primjedbe na sam postavljeni zadatak te predlaže alternativne izračune koje je spreman uraditi temeljem naloga Suda. U podnesku od 14.svibnja 2021 u odnosu na dio mišljenja koji se odnosi na razliku glavnice ističe prigovor što je „kao manjak utvrđen prilikom konverzije uzeo iznos od 717,24 EUR dok je končani saldo manjka iz postupka konverzije na dan provođenja konverzije iznosio 146,67 EUR. Navedeno proizlazi iz obavijesti o provedenoj konverziji te predlaže da vještak dopuni nalaz u tom smislu.“ Vještak je na to istaknuo da je banka na datum 30.9.2015 utvrdila manjak uplata po simuliranom EUR kreditu u iznosu od 717,24 EUR tako da je prilikom izračuna razlike u glavnici na datum 30.9.2015 bilo nužno uzeti ovaj iznos. Da je izračun preplata u prvoj točki nalaza rađen do datuma konverzije 11.2.2016, umjesto 30.9.2015, tada bi se u izračunu imao koristiti iznos koji spominje tuženik. U odnosu na podnesak tužitelja od 25.10.2023 kojim me se traži da sve iznose iskaže u valuti EUR u nastavku slijede specifikacije iz Nalaza preračunate prema fiksnom tečaju od 7,5345 HRK za EUR. Vezano uz želju tužitelja da se prikaže „koji iznosi previsoko obračunate glavnice i na koje datume su plaćeni u obrocima otplate kredita nakon provedene konverzije (obzirom da je ta previsoko zaračunata glavnica bila plaćana pri plaćanju svakoga pojedinog obroka nakon konverzije)“ vještak je istaknuo da nije moguće dati prikaz koji dio te više zaračunate glavnice je u kojem trenutku plaćen, već je moguće isključivo dati pregled iznosa koliko su anuiteti uslijed previsoko utvrđene glavnice bili veći nego što bi bili prema početnim uvjetima pri niže utvrđenoj glavnici (prethodno prikazana specifikacija).

131. Zatim se vještak očitovao i dana na primjedbe tužitelja 23. siječnja 2024.god. gdje navodi da su u specifikaciji preplata do 30.9.2015 su datumi preplata zaista izostavljeni omaškom. U nastavku ista tablica iz prethodnog podneska je dopunjena s datumima: Visina anuiteta nakon provedene konverzije ovisi o tri faktora: visini glavnice kako je određena u konverziji i koja je u kunskom iznosu veća nego što bi bila prema početnim uvjetima (početni tečaj i početna kamatna stopa), visini kamatne stope po kojoj se je konvertirani kredit nastavio otplaćivati i visini tečaja EUR-HRK na datum dospijeća pojedinog anuiteta. Korisnik je nakon konverzije nastavio plaćati anuitete u većem iznosu od početno ugovorenih a na visinu tih anuiteta je utjecalo svih troje spomenutih faktora. Naime, kamatna stopa po konvertiranom kreditu je krenula s 5,65% u odnosu na početno ugovorenu 3,99%, tako da veliki dio razlike među novim anuitetima i onima po početnim CHF uvjetima proizlazi i iz toga. Štoviše, uslijed veće kamatne stope korisnik je nakon konverzije unutar anuiteta plaćao manji dio glavnice a veći dio kamata. Npr. anuitet koji je dospio 31.10.2015 je iznosio 444,49 EUR i sastojao se od 189,95 EUR glavnice i 254,54 EUR kamata. U kunskim iznosima na datum dospijeća to iznosi 1.443,57 HRK glavnice i 1.934,44 HRK kamata. Prema početnim uvjetima je isti anuitet trebao iznositi 569,47 CHF i trebao se je sastojati od 312,28 CHF glavnice i 257,19 CHF kamata, što prema tečaju na datum isplate kredita iznosi 1.482,16 HRK glavnice i 1.220,69 HRK kamata. Iz ovoga proizlazi da je korisnik s obzirom na tri prije spomenuta faktora na datum 31.10.2015 platio 38,59 HRK manje glavnice nego što bi platio po početnim uvjetima, dok je istovremeno platio 713,75 HRK više kamata. U slučaju da se pokaže potreba, ovakav izračun mogu izraditi za sva dospijeća nakon datuma konverzije uz preduvjet da mi se dostavi sudski spis s obzirom da ne raspolažem podacima kako se je u daljnjem tijeku otplate mijenjala kamatna stopa na EUR kredit. Međutim, vještak navodi da iz svega navedenog je jasno da je nemoguće prikazati koji dio uplata nakon datuma konverzije se odnosi na preplatu zbog više obračunate glavnice jer je iznos glavnice samo jedan od faktora koji utječe na iznose anuiteta. Specifikacija nakon datuma konverzije prikazuje odnos realno plaćenih anuiteta (koji proizlaze temeljem visine obračunate glavnice, visine primijenjene kamatne stope i razine tečaja na datum dospijeća) i visine anuiteta koliko bi on iznosio po početnim uvjetima kredita (početna kamatna stopa i početni tečaj CHFHRK). Iz podnesaka tužitelja nije jasno traži li da se nakon datuma konverzije u odnos stave realno plaćeni anuiteti s teoretskim anuitetima primjenjujući iste promjenjive kamatne stope na EUR kredit uz jedinu razliku u početnoj visini glavnice. Ukoliko je tako, spreman je dopuniti svoj nalaz uz ponovnu dostavu spisa.

132. Nakon toga se vještak Mikac na primjedbe tužitelja očitovao i dana 16. lipnja 2024.god. gdje navodi da se tužitelj poziva na svoj podnesak od 26.02.2024. u kojem je iznio model obračuna koji predlaže i poziva da se očituje. Vještak navodi da je predložena metoda zastupnika tužitelja matematički ispravna i rezultat iste će biti identičan izračunu koji je spomenuo u svom podnesku od 23.siječnja 2024. i za koji je naveo da ga može izraditi uz ponovnu dostavu spisa. Međutim, s obzirom da ne raspolažem podatkom koliko su iznosile promjenjive kamatne stope konvertiranog kredita, nemoguće mi je metodom utvrđivanja postotnog iznosa, koji predlaže tužitelj, utvrditi koji dio tog postotnog iznosa anuiteta je više plaćen u obliku glavnice, a koji dio u obliku kamata na tu veću glavnicu. Može napraviti dopunu vještačenja na način da se simulira otplatni plan konvertiranog kredita s nižom početnom glavnicom gdje bi se onda moglo vidjeti koliki dio više utvrđene glavnice iz konverzije je korisnik platio s svakim anuitetom, te koliko je iznosila i veća kamata zbog više utvrđene glavnice.

133. Očitovao se vještak i dana 11. srpnja 2024.god. gdje navodi da uslijed više utvrđene glavnice u iznosu od 6.718,59 EUR, korisnik je do datuma 15.5.2019 (utuženo razdoblje pokriveno podacima u spisu) platio dio te više utvrđene glavnice u iznosu od 1.131,96 EUR, kao i kamatu na više utvrđenu glavnicu u iznosu od 1.214,00 EUR, specificirano prema datumima dospijeća. Korisnik je ove viškove platio u HRK što je prema srednjem tečaju kreditora iznosilo 8.453,86 HRK glavnice i 9.074,78 HRK kamata, što prema fiksnom tečaju EUR-HRK iznosi 1.122,05 EUR glavnice i 1.204,46 EUR kamata. Zatim se očitovao dana 25. kolovoza 2024.god. gdje je tražio ponovnu prouku dokumnetacije, kao i dana 03. listopada 2024.god. gdje navodi da u nastavku daje pregled (otplatni plan) konvertiranog kredita u punom iznosu od 54.062,44 EUR kojeg korisnik otplaćuje i usporedno s istim simulirani otplatni plan kredita u iznosu od 6.718,59 EUR, što predstavlja iznos izračunatog viška. Otplatni planovi sežu do datuma 15.6.2024, što je zadnji datum kojeg pokriva dokumentacija dostavljena od strane tužitelja. Uslijed više utvrđene glavnice u iznosu od 6.718,59 EUR, korisnik je do datuma 15.6.2024 platio dio te više utvrđene glavnice u iznosu od 3.267,73 EUR, kao i kamatu na više utvrđenu glavnicu u iznosu od 2.296,18 EUR, specificirano prema datumima dospijeća. Korisnik je ove viškove plaćao u HRK do 31.12.2022, te u nastavku u EUR, što obračunato prema srednjem tečaju kreditora, odnosno fiksnom tečaju konverzije nakon 1.1.2023 iznosi 24.515,21 HRK glavnice i 17.205,44 HRK kamata. Navedeno prema fiksnom tečaju EUR-HRK iznosi 3.253,73 EUR glavnice i 2.283,55 EUR kamata.

140. Nakon toga stranke nisu stavljale daljnje prigovore. Ističe se da je vještak davao dodatna očitovanja na primjedbe stranaka, po nalogu suda, a da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev specificirao još 26. veljače 2024.god., dakle prije ovih dodatnih pojašnjenja vještaka, pa stoga sud smatra da se ista moraju uzeti u obzir kao dodatna pojašnjenja nalaza.

141. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanje i dopunu nalaza stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja da sve odgovore na postavljena pitanja.

142. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

143. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. 144. Tako je sud obvezao tuženika po Ugovoru o kreditu broj 146-370/2005 na isplatu iznosa od ukupno 18.387,23 EUR ( što je ranije iznosilo 138.538,90 kuna ), a navedeni iznos predstavlja razliku između kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu, s početno ugovorenom kamatnom stopom od 3,99 % godišnje i kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, kao i s početnim tečajem CHF/HRK, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, stoga je donesena odluka kao pod I. izreke presude.

145. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita i to za razdoblje dospijeća od 11. studenog 2005.god. do zaključno 01. listopada 2015.god. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

146. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

147. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti.

148. Trošak tužitelja priznaje trošak u skladu s vrijednošću predmeta spora (18.387,23 EUR/138.538,60 kuna ) i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 (Tarifa objavljena u NN RH broj 138/23 ) iste tj. 2,00 EUR/bod. 149. Tužitelju se priznaju slijedeći troškovi zastupanja po punomoćniku-odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu 500,00 EUR (Tbr.7), sastav podneska od 22.07.2019. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 26.08.2019. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr 8/4), sastav podneska od 12.11.2019. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 8/1), zastupanje na ročištu 26.11.2019. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 9/4), sastav podneska od 11.12.2019. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr 8/3), sastav podneska od 10.07.2020. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr 8/3), zastupanje na ročištu 16.07.2020. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 9/4), sastav podneska od 17.02.2020. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 09.04.2020. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr 8/3), sastav podneska od 08.06.2020. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr 8/3), zastupanje na ročištu 28.10.2020. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 9/1), sastav podneska 08.01.2021. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr 8/4), sastav podneska od 12.03.2021. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 19.05.2021. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 01.02.2023. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr 8/3), sastav podneska od 25.10.2023. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 12.01.2024. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 26.02.2024. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 23.05.2024. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 26.06.2024. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 8/1), zastupanje na ročištu 04.07.2024. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 9/1), sastav podneska od 06.08.2024. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 24.08.2024. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 16.11.2024. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr 8/3), zastupanje na ročištu 05.12.2024. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr. 9/3), sve uvećano za pripadajući PDV u iznosu od ukupno 2.300,00 EUR.

150. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,44 EUR. Priznat mu je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 1.449,00 kuna što je sada 192,31 EUR, koji iznos je odmjeren i plaćen temeljem Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21), koje su bile tada na snazi. Priznaje mu se i plaćeni trošak s osnova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja koje je morao provesti prije nego je podnio tužbu, a kako bi utvrdio iznos potraživanja koji će tražiti tužbenim zahtjevom, a koje je platio vještakinji Bratić Vlatki iz Varaždina u iznosu od 238,90 EUR, za što je priložio račun vještaka u spis.

151. Tužitelj nije u obvezi platiti sudsku pristojbu na ovu presudu s obzirom da je Zakonom o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP.

152. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 12.196,65 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. II. izreke. 152. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 18. prosinca 2024. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja ZOU Fileš Ružić i Varović Kanižaj iz Čakovca

2. punomoćnik tuženika Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba