REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-243/2023-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Horvat, sucu pojedincu, uz sudjelovanje Ankice Zorić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja VE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Tomo Ljubić, odvjetnik iz Zagreba, Tituša Brezovačkog 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstva i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, Zagreb, Ilica 335, OIB:36162371878, radi zahtjeva za izdavanje odobrenja za stalni boravak, 18. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstva i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, KLASA: UP/I-216-02/22- 04/615, URBROJ: 511-01-204-22-5 od 22. prosinca 2022., te zahtjev za naknadu troška ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanje odobrenja za stalni boravak odnosno dugotrajno boravište u [adresa].
2. U tužbi i tijekom spora tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako je tužitelju nejasno zašto tuženik navodi članak 156. stavak 1. točku 1. Zakona o strancima u smislu spajanja obitelji kada je evidentno, a kako to i tuženik navodi, da je tužitelj podnio zahtjev za odobrenje stalnog boravka u svrhu rada, a nikako u svrhu spajanja obitelji. Navodi kako sam tuženik u rješenju navodi da je uvidom u službenu evidenciju utvrđeno da je tužitelj imao odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu rada kontinuirano od 23. studenoga 2006. do 1. prosinca 2011., te da je novi zahtjev za privremeni boravak podnio 29. travnja 2016. koji mu je odobren za razdoblje od 25. svibnja 2016. do zaključno 26. svibnja 2023. Nadalje da tuženik navodi kako je tužitelj zahtjev za stalni boravak podnio 19. siječnja 2022., te da u trenutku podnošenja zahtjeva nije imao neprekidno 4 godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva, niti je član obitelji hrvatskog državljanina. Tužitelj ističe kako je objašnjenja tuženika potpuno nelogično, te posljedica krivog izračuna razdoblja provedenog u Republici Hrvatskoj na ime odobrenog privremenog boravka, jer je tužitelj u trenutku podnošenja zahtjeva za odobrenje stalnog boravak u Republici Hrvatskoj s danom 19. siječnja 2022. prebivao više od 5 godina u Republici Hrvatskoj i to 5 godina, 7 mjeseci i 25 dana. Nadalje, da tuženik navodi kako je tužitelj do dana podnošenja zahtjeva iz Republike Hrvatske izbivao ukupno 546 dana, odnosno višekratno više od 10 mjeseci ukupno. U odnosu na navedeno, tužitelj ističe da je tužitelj iz Republike Hrvatske izbivao u prekinutim razdobljima, skoro nikad duže od 90 dana, na način i u vremenskim razdobljima kako ga je poslodavac upućivao na rad u EU. U vezi s navedenim tužitelj je u upravnom postupku dostavio izjavu i presliku A1 obrasca o reguliranju socijalne sigurnosti radnika upućenih na rad u drugu državu. Iz navedenog proizlazi da tužitelj nije izbivao iz RH, već je kao upućeni radnik obavljao rad u drugoj državi Europske unije, članice Schengenskog prostora, dok je sva svoja davanja, isplatu plaće, plaćanje doprinosa obračunavao i vršio njegov poslodavac u Republici Hrvatskoj na njegov račun u RH. Navodi kako je evidentno da tuženik nije prepoznao specifičnu pravnu situaciju u kojoj se zatekao tužitelj te je istog potpuno neosnovano odbio s njegovim zahtjevom.
3. Stoga predlaže da Sud tužbeni zahtjev usvoji, poništi osporavano rješenje, te naloži tuženiku naknadu trošak ovog upravnog spora koje nije specificirao.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi kako je uz zaprimljeni zahtjev pred upravnim tijelom bila priložena dokumentacija kao za odlučivanje o zahtjevu za odobrenje dugotrajnog boravišta, dok je tužitelj inzistirao da mu se zahtjev rješava kao zahtjev za stalni boravak. Stoga je tuženik o zahtjevu tužitelja odlučivao i kao zahtjev za stalni boravak i kao zahtjev za dugotrajno boravište, te u vezi s navedenim ponavlja navode iz obrazloženja osporavanog rješenja. U odnosu na prigovor tužitelja vezan uz računanje izbivanja iz Republike Hrvatske, a s osnova upućivanja na rad u drugu državu članicu EU, tuženik navodi kako izjava tužitelja i dostavljeni A1 obrazac nisu uzeti kao dokaz opravdanosti izbivanja iz Republike Hrvatske, i nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, jer odredbama Zakona o strancima kao ni njegovim podzakonskim aktima nije propisano da državljanin treće zemlje može opravdati izbivanje iz Republike Hrvatske u dužem trajanju od predviđenog člankom 150. stavkom 2. Zakona o strancima. Poziva se na direktivu Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem, koja je prenesena u hrvatski pravni poredak Zakonom o strancima te ima posredni interpretativni učinak uz obvezu za upravna tijela i za nacionalne sudove članice EU, da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojom se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosno Direktivom, sukladno klauzuli lojalnosti sadržanoj u članku 4. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji. Dosljednom primjenom predmetne odredbe Zakona o strancima, nesporno se ostvaruje i cilj konkretne norme europskog prava koja, između ostalog, ističe važnost kriterija zbiljskog neprekinutog boravka prilikom utvrđivanja postoji li u konkretnom slučaju takva vrsta i stupanj zbiljske veze s državom članicom koja opravdava statusnu zaštitu stranca (državljanina treće zemlje) s dugotrajnim boravištem. Pri odlučivanju o zahtjevu za stalni boravak/dugotrajno boravište, namjere i volja stranca za nastanjenje u konkretnoj državi sporedne su važnosti te ne mogu nadomjestiti objektivne pokazatelje zbiljske veze s državom u kojoj je zatražen stalni boravak/dugotrajno boravište, uključujući kriterij fakticiteta boravka. Također da je Zakon o strancima usklađen sa ukupno više od 20 direktiva, preporuka, odluka i rezolucija, te je člankom 2. stavkom 1. alinejom 9. Zakona o strancima propisano da se tim Zakonom u hrvatsko zakonodavstvo preuzima Direktiva Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih država s dugotrajnim boravištem. S tim u vezi, poziva se na članak 4. stavak 3. podstavak 2. predmetne Direktive, kojim je propisano da države članice pri izračunu ukupnog razdoblja iz stavka 1, mogu uzeti u obzir razdoblja izbivanja koja se odnose na upućivanje u drugu državu za potrebe zaposlenja, uključujući pružanje prekograničnih usluga, te je navedena odredba fakultativne naravi. Napominje kako državljanin treće zemlje u Republici Hrvatskoj može boraviti na kratkotrajnom boravku, privremenom boravku, stalnom boravku ili dugotrajnom boravištu. Ističe da kada se govori o privremenom ili stalnom boravku, odnosno dugotrajnom boravištu, radi se o različitim vrstama boravka, a za koje su temeljem toga propisani i različiti zakonski uvjeti i za odobrenje istih, slijedom čega i državljanin treće zemlje po odobrenju svakog od njih stječe i različita prava. Ističe kako državljanin treće zemlje može regulirati svoj status u Republici Hrvatskoj i godinama živjeti u [adresa] s odobrenim privremenim boravkom uz neprekidno produživanje i utvrđivanje ispunjavanja Zakonom propisanih uvjeta za odobrenje te uopće ne mora, ukoliko ne želi, i ukoliko ne ispunjava uvjete niti imati odobren stalni boravak, odnosno dugotrajno boravište da bi nastavio legalno živjeti u [adresa]. Kako državljanin treće zemlje kojemu je odobren stalni boravak, odnosno dugotrajno boravište, stječe više i veća prava nego koja ima državljanin treće zemlje s odobrenim privremenim boravkom, samim time su i uvjeti za odobrenje stalnog boravka, odnosno dugotrajnog boravišta drugačija od uvjeta za odobrenje privremenog boravka.
5. Stoga predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.
6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis, kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku te je održao usmenu i javnu raspravu.
7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je tužitelj tuženiku podnio zahtjev za odobrenje stalnog boravka u kojem je u rubrici "svrha boravka" naveo zaposlenje – rad, te je uz zahtjev dostavio dokumentaciju vezanu uz reguliranje boravišnog statusa vezano uz rad tužitelja na području Republike Hrvatske.
9. Stoga je tuženik predmetni zahtjev ocjenjivao s obzirom na uvjete za odobrenje stalnog boravka, kako je zahtjev bio podnesen, ali i procjenom uvjeta za ispunjavanje odobrenja dugotrajnog boravišta na što je upućivao sadržaj zahtjeva tužitelja.
10. Člankom 156. stavkom 1. točkom 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20 i 114/22 dalje: Zakon) propisano je da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji je član obitelji ili životni partner hrvatskog državljanina koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva.
11. Naime, u postupku je tuženik utvrdio da tužitelj do dana podnošenja zahtjev nema neprekidno odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva, a što je uvjet za odobrenje stalnog boravka. Naime tužitelj ne osporava da je do podnošenja zahtjeva imao odobren privremeni boravak u navedenu svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva, slijedom čega je osnovano zaključeno da isti ne ispunjava uvjete za odobrenje stalnog boravka u RH.
12. Nadalje, člankom 150. stavkom 1. Zakona propisano je da dugotrajno boravište može se odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu..
13. Člankom 150. stavkom 2. Zakona propisano je da se smatra se da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci
14. Kako je iz sadržaja zahtjeva tužitelja proizlazilo da isti traži odobrenje dugotrajnog boravišta, pravilno je tuženik postupio kada je zahtjev tužitelja razmatrao i po toj osnovi.
15. S tim u vezi, budući da tužitelj ne osporava utvrđenje tuženika da je u razdoblju od 5 godina do dana podnošenja zahtjeva izbivao iz RH ukupno 546 dana, to iz navedenog jasno proizlazi da tužitelj ne ispunjava niti uvjete propisane odredbom članka 150. Zakona.
16. Naime, tužitelj, kao što je to i navedeno, utvrđenje tuženika o izbivanju iz Republike Hrvatske ne osporava, međutim smatra da se treba uzeti u obzir da je tužitelj izbivao zbog toga što je od strane poslodavca sa sjedištem u [adresa] bio upućivan na rad u druge države EU, slijedom čega bi se, smatra tužitelj, teleološkim tumačenjem propisa dalo zaključiti da tužitelj nije izbivao iz RH.
17. U odnosu na navedeni prigovor ističe se kako je sukladno članku 3. Zakona istim, u hrvatsko zakonodavstvo preuzeta, između ostalog, Direktiva Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih država s dugotrajnim boravištem (SL L 16, 23. 1. 2004.)-dalje: Direktiva.
18. Navedena Direktiva u članku 4. stavku 3. alineji 3. propisuje da odstupajući od drugog podstavka, države članice pri izračunu ukupnog razdoblja iz stavka 1. mogu uzeti u obzir razdoblja izbivanja koja se odnose na upućivanje u drugu državu za potrebe zaposlenja, uključujući pružanje prekograničnih usluga.
19. Kako se dakle radi o odredbi fakultativne naravi, kao što to pravilno zaključuje tuženik, koju Republika Hrvatska prilikom donošenja Zakona o strancima nije propisala, odnosno, Zakon o strancima ne propisuje mogućnost opravdanja izbivanja izvan Republike Hrvatske, to je tuženik pravilno, primijenivši relevantne odredbe Zakona o strancima na nesporno utvrđeno činjenično stanje, zaključio da tužitelj ne ispunjava uvjete niti za odobrenje dugotrajnog boravišta, te zahtjev tužitelja odbio.
20. Kako se osporavano rješenje ocjenjuje zakonitim, valjalo je temeljem odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24-dalje. ZUS) odlučiti kao u izreci, pri čemu se odluka o trošku temelji na odredbi članka 147. ZUS-a.
U Zagrebu 18. prosinca 2024.
Sudac:
Ivana Horvat
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Dna:
1. Odvjetnik Tomo Ljubić – e- komunikacijom
2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstva i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, Zagreb, Ilica 335
3. U spis
