Posl. br. Pr-103/2023-17

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužitelja ŠE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Biljani Grozdanić Pilat odvjetnici iz Pule, protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po ODO Pula, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 17. prosinca 2024. održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zakonskog zastupnika tužene iz ODO Pula-Pola, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 18. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati ukupan bruto iznos od 3.011,56 eura zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama, koje teku, osim u dijelu iz stavka II izreke, na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 227,64 eura počev od 08. prosinca 2017. godine,

- na iznos od 306,61 euro počev od 08. siječnja 2018. godine,

- na iznos od 360,94 eura počev od 08. veljače 2018. godine,

- na iznos od 324,08 eura počev od 08. ožujka 2018. godine,

- na iznos od 355,85 eura počev od 09. travnja 2018. godine,

- na iznos od 358,99 eura počev od 08. svibnja 2018. godine,

- na iznos od 359,14 eura počev od 08. lipnja 2018. godine,

- na iznos od 359,13 eura počev od 09. srpnja 2018. godine i

- na iznos od 359,17 euro počev od 08. kolovoza 2018. godine

pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29.12.2023.godine u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

II Odbija se tužitelj prema tuženoj u dijelu tužbenog zahtjeva glede isplate zakonskih zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima iz točke I izreke ove presude, kao neosnovan. III Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog postupka isplati iznos od 1.156,25 eura zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja tj. od 18.12.2024.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

IV Odbijaju se, tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, te tužitelj prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku III izreke ove presude sa kamatom na isti, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je bio raspoređen na radno mjesto načelnika Policijske postaje Rovinj-Rovinj do donošenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale, klasa: UP/I-112-02/17-05/153, ur. broj: 511-01-157-17-16 od 13. listopada 2017. godine, kojim je rješenjem, s višom stručnom spremom, u osobnom policijskom zvanju viši policijski inspektor, premješten s danom 16. listopada 2017. godine, u Policijsku upravu istarsku, Sektor policije, Službu za javni red, Odjel za osiguranja, prevenciju, metodologiju rada i stručno usavršavanje policije, na radno mjesto policijski službenik za javni red i javna okupljanja. Tužitelj je premješten na temelju odredbe čl. 72. st. 1. Zakona o policiji, a kojom je odredbom propisano da se policijskog službenika može, po potrebi službe, premjestiti na slobodno radno mjesto iste ili više složenosti poslova za koje ispunjava uvjete, vodeći računa o njegovom stručnom znanju, vještinama i sposobnostima, u istoj ili drugoj ustrojstvenoj jedinici, u istom ili drugom mjestu rada. Odredbom čl. 73. st. 1. propisano je da se policijskog službenika može, po potrebi službe privremeno premjestiti najduže na 6 mjeseci, odnosno do povratka odsutnog policijskog službenika kojeg zamjenjuje, a odredbom st. 2. da, u slučaju iz st. 1., policijski službenik ima pravo na osnovnu plaću ostvarenu na radnom mjestu s kojeg je premješten, ako je to za njega povoljnije. Nadalje je naveo da je suprotno odredbi čl. 73. st. 2. Zakona o policiji, a koja odredba tužitelju jamči povoljniju plaću radnog mjesta načelnika policijske postaje s kojeg je premješten, Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava istarska donijelo je rješenje, broj: 511-08-14-00064/192-2017 od 17. listopada 2017. godine. Tim je rješenjem tužitelju određena plaća u nižem iznosu, propisanom za radno mjesto na koje je privremeno premješten. Rješenjem Odbora za državnu službu, klasa: UP/II- 112-07/17-01/1207, ur. broj: 566-01/12-20-2 od 3. prosinca 2020. godine, poništeno je navedeno prvostupanjsko rješenje te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje. Iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja, u bitnom, proizlazi da prvostupanjsko tijelo ne može naknadno izrekom posebnog rješenja o plaći utvrđivati da tužitelju ne pripada pravo zajamčeno pravo na plaću radnog mjesta s kojeg je privremeno premješten, ako je to za njega povoljnije. Također, drugostupanjsko tijelo izričito ističe da su raspored i premještaj policijskih službenika dva različita načina popunjavanja radnih mjesta pa da stoga prvostupanjsko tijelo ne može tužitelju uskratiti prava koja mu u slučaju premještaja pripadaju na temelju odredaba Zakona o policiji. U ponovnom postupku, Policijska uprava istarska donijela je novo rješenje, broj: 511-08-14-00064/192/1-2017 od 29. ožujka 2021. godine, u kojem suprotno pravnim stavovima drugostupanjskog tijela, ponovno odlučuje na isti način kao i u poništenom rješenju iz točke III. ove tužbe. Rješenjem Odbora za državnu službu, klasa: UP/II-112-07/21-01/468, ur. broj: 566-01/12-21-2 od 5. svibnja 2021. godine, ponovno je poništeno prvostupanjsko rješenje. U trećem po redu ponovljenom postupku, Policijska uprava istarska donijela je novo rješenje, broj: 511-08-14- 00064/192/2-2017 od 28. lipnja 2021. godine, a koje je rješenje sadržajno potpuno isto ranije poništenim rješenjima. Rješenjem Odbora za državnu službu, klasa: UP/II-112- 07/21-01/731, ur. broj: 566-01/12-21-2 od 8. rujna 2021. godine, ponovno je poništeno rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske od 28. lipnja 2021. godine. Odbor za državnu službu, kao drugostupanjsko tijelo, u svojim je rješenjima zauzelo vrlo jasan stav da je tužitelj, nakon premještaja na temelju odredbe čl. 72. Zakona o policiji, zadržao pravo na povoljniju plaću te da prvostupanjsko tijelo ne može naknadno izrekom rješenja o plaći utvrđivati da mu takvo pravo ipak ne pripada. Ministarstvo unutarnjih poslova, kao prvostupanjsko tijelo, imalo je mogućnost protiv drugostupanjskih rješenja pokrenuti upravni spor, ako je smatralo da je pravno shvaćanje Odbora za državnu službu pogrešno. Međutim, prvostupanjsko tijelo to nije učinilo, već je, suprotno odredbama Zakona o općem upravnom postupku i Ustava Republike Hrvatske, odlučilo da ga pravna stajališta drugostupanjskog tijela ne obvezuju te je donijelo rješenje koje je sadržajno identično već dvama poništenim rješenjima, zloupotrebljavajući pritom institut nesuspenzivnog učinka žalbe. U svakom rješenju, prvostupanjsko tijelo polemizira o pravnim stavovima drugostupanjskog tijela, ustrajući na vlastitom, potpuno pogrešnom tumačenju odredaba Zakona o policiji i obrazlažući, pravno potpuno apsurdan, pravni stav da policijski službenik „kroz pisani pristanak…izražava svoju volju/suglasnost s premještajem na drugo radno mjesto, pa mu slijedom toga ne pripada niti pravo na zadržavanje plaće“, unatoč činjenici da je zakonska odredba potpuno jasna te da se tužitelj nije odrekao prava na povoljniju plaću. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da mu pripada iznos koji odgovara razlici plaće koja je u razdoblju od 16. listopada 2017. godine do dana podnošenja ove tužbe, isplaćena policijskom službeniku koji obavlja poslove načelnika Policijske postaje Rovinj-Rovinj i plaće koja je u tom razdoblju nepravilno isplaćena tužitelju. Tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno izračunu dostavljenim od strane tužene, a u podnesku od 29.07.2024. godine. Slijedom svega prethodno navedenog tužitelj predlaže da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev kojeg je u konačnici postavio u podnesku od 29.7.2024.godine, list 188 spisa.

2. U odgovoru na tužbu tužena je navela da je tužitelj rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova broj:511-081-157-54170/8- 2012 od 11.listopada 2012. godine sa danom 15.listopada 2012. imenovan na radno mjesto načelnika Policijske postaje Rovinj na razdoblje od pet godina, sve sukladno odredbama Zakona o policiji i Pravilnika o unutarnjem redu broj:511-01-152-OGR-2458/2012 od 28.7.2012. Istekom mandatnog razdoblja od pet godina, a nakon provedenog postupka internog oglasa, a sukladno odredbama Zakona o policiji donijeta je odluka da se na radno mjesto načelnika Policijske postaje Rovinj imenuje drugi kandidat. S obzirom na to da tužitelj nije ponovno odabran za obavljanje poslove načelnika Policijske postaje Rovinj istome je sukladno odredbama čl. 72.st.1. i 3. tada važećeg Zakona o policiji i uz tužiteljevu prethodnu pisanu suglasnost od 13.listopada 2017., doneseno Rješenje klasa: UP/I- 112-02/17-05/153 od 3.listopada 2017. kojim se tužitelj s danom 16.10.2017. premješta na radno mjesto policijski službenik za javni red i javna okupljanja u istoj policijskoj upravi, a protiv kojeg tužitelj nije izjavio žalbu. Tuženica navodi da rješenjem o premještaju klasa: UP/I-112-02/17-05/153 od 3.listopada 2017., nije utvrđeno da se tužitelju priznaje pravo iz stavka 4.članka 72. Zakona o policiji prema kojem bi tužitelj zadržao pravo na povoljniju plaću. Naime, odredba članka 72.stavka 4. tada važećeg Zakona o policiji odnosila se na stavak 1.istog članka koji je propisivao pod kojim uvjetima se može premjestiti po potrebi službe policijskog službenika te mu se zadržavanje plaće kao zaštita njegovih materijalnih prava jamči u slučaju da bude po potrebi službe premješten na radno mjesto za koje je utvrđena nepovoljnija plaća od one koju je do tada ostvarivao. Za razliku od toga stavak 3. predstavljao je iznimku od stavka 1. jer kroz pisani pristanak policijski službenik izražava svoju volju/suglasnost s premještajem na drugo radno mjesto pa mu slijedom navedenog ne pripada pravo na zadržavanje plaće. Tada važećim Zakonom o policiji nije bilo odredbi koje propisuju raspored rukovodećih policijskih službenika iz članka 58. stavka 1. i članka 60. stavka 1. Zakona o policiji, na drugo radno mjesto nakon isteka roka na koji su imenovani, a među kojima je i radno mjesto načelnik policijske postaje. Raspored svih policijskih službenika pa tako i rukovodećih policijskih službenika bio je propisan člankom 63. istog Zakona odnosno samo prilikom prijema u policiju ako se ukine ustrojstvena jedinica ili radno mjesto na koje je policijski službenik raspoređen, te ukoliko se smanji broj izvršitelja radnog mjesta na koje je raspoređen. Stoga je uslijed pravne praznine za navedeni slučaj primijenjen institut premještaja, jer tužitelj nakon isteka mandata i imenovanja drugog policijskog službenika na to rukovodeće radno mjesto nije mogao ostati raspoređen na radnom mjestu načelnik policijske postaje Rovinj. Tužitelj nije podnio žalbu protiv navedenog rješenja o premještaju, te je isto postalo pravomoćno i izvršno. Sukladno navedenom doneseno je rješenje o plaći broj:511-08-14-00064/192- 2017 od 17.listopada 2017., kojim je tužitelju s danom premještaja na radno mjesto policijski službenik za javni red i mir i javna okupljanja s danom 16. listopada 2017. utvrđena plaća tog radnog mjesta a koje poslove stvarno i obavlja nakon razrješenja s naprijed navedenog rukovodećeg radnog mjesta. U konkretnom slučaju ne radi se o premještaju po potrebi službe jer je tužitelja po isteku mandata trebalo rasporediti na odgovarajuće radno mjesto, a što je učinjeno uz isključivo pisani pristanak podnositelja. Naime na dan 16.listopada 2017., tužitelj više nije bio načelnik policijske postaje, već neraspoređen policijski službenik, te se nije mogao premjestiti s tog radnog mjesta na drugo. Odredbom čl. 63.st. 1. Zakona o državnim službenicima propisano je da je odlučivanje o rasporedu na radno mjesto, te drugim pravima i obvezama državnih službenika kao i o prestanku državne službe upravna stvar. Iz navedene odredbe nesporno proizlazi da je i rješenje o plaći kao jedno od temeljnih prava službenika upravni akt. Stoga se službeniku samo na temelju rješenja koje donese čelnik tijela ili osoba kojoj je to u opisu poslova može isplaćivati plaća. Tužitelj je protiv navedenog rješenja o plaći podnio žalbu te je u drugostupanjskom postupku Odbor za državnu službu rješenjem klasa: UP/II-112-07/17-01/1207 od 03.prosinca 2020. poništio isto rješenje te predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje. U ponovnom postupku, Policijska uprava istarska donijela je dana 29.ožujka 2021. rješenje o plaći broj:511-08-14-00064/192/1-2017., kojim je podnositelju s danom 16.listopada 2017., ponovno utvrđena plaća radnog mjesta policijski službenik za javni red i javna okupljanja, a u kojem su obrazloženi razlozi za utvrđivanje plaće navedenog radnog mjesta. Protiv tog rješenja tužitelj je podnio žalbu Odboru za državnu službu, koji je poništio rješenje i predmet vratio na ponovni postupak, te je Policijska uprava Istarska donijela novo rješenje broj:511-08-14- 00064/192/2-2017 od 28.lipnja 2021., da bi rješenjem Odbora za državnu službu klasa:

UP/II-112-07/21-01/731 od 8.rujna 2021 bilo poništeno navedeno rješenje, a protiv kojeg je suprotno navodima tužitelja Ministarstvo unutarnjih poslova pokrenulo pred Upravni sudom u Zagrebu upravni spor, a u kojem još nije donesena odluka, slijedom čega je tužena predložila prekid postupka. Nadalje navodi da je rješenje o plaći upravni akt, a tužitelju je priznato pravo na plaću sukladno parametrima poslova radnog mjesta kojeg isti obavlja odnosno poslovima policijskog službenika za javni red i javna okupljanja, s obzirom na to da od dana 16.10.2017. godine stvarno obavlja poslove tog radnog mjesta i ne može mu se isplaćivati plaća radnog mjesta načelnika policijske postaje na koje nije imenovan i koje poslove istekom mandata više ne obavlja budući da za to prema tadašnjim odredbama Zakona o policiji nije postojao pravni temelj. U protivnom bi za razdoblje za koje tužitelj nije imenovan na radno mjesto načelnika Policijske postaje Rovinj, a koje poslove obavlja drugi policijski službenik koji je imenovan u postupku odabira kandidata 2017.godine, za isto radno mjesto, dvoje policijskih službenika primilo plaću istog radnog mjesta. Slijedom navedenog predložila je odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije: na listovima 6-129 spisa, 137-149 spisa, 151-158 spisa, 164-168 spisa, 177-183 spisa, 184-185 spisa-zapisnika te na listu 187 spisa-izračuna iz podneska tužene.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj osnovan je u pretežitom dijelu.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih pisanih dokaza u spisu nije sporna činjenica kronološki gledano da je tužitelj bio zaposlen kod tužene na radnom mjestu načelnika policijske postaje Rovinj, što proizlazi kako iz navoda u tužbi tako i iz odgovora na zahtjev za mirno rješenja spora na listu 115 spisa od 31.05.2021.g. Nije sporna stoga činjenica da se prije podnošenja tužbe tužitelj obratio tuženoj u smislu čl. 186a ZPP-a sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora od 19.02.2021. na listu 182 spisa koji je zaprimljen od strane tužene 23.02.2021.g. te da je tužena dala svoje očitovanje na listu 115-116 spisa od 31.05.2021.g. odbivši zahtjev za mirnim rješenjem spora zbog čega je tužitelj podnio tužbu koja je zaprimljena 04.11.2021. godine.

6. Nije sporna činjenica da je kronološki gledano sukladno rješenju na list 102 spisa od 17.10.2017.g. tužitelj kao policijski službenih Ministarstva unutarnjih poslova je tim rješenjem premješten na radno mjesto policijskog službenika za javni red i javna okupljanja.

7. Nije sporna činjenica da na listu 98 spisa prileži rješenje Odbora za državnu službu od 03.12.2020. kojim je poništeno rješenje od 17.10.2017. na listu 102 spisa povodom žalbe tužitelja.

8. Nije nadalje sporna činjenica da je Ministarstvo unutarnjih poslova PP Istarska opet dana 29.03.2021.g. list 103 spisa donijelo rješenje kojim se utvrđuje da je tužitelj kao policijski djelatnik u osobnom zvanju višeg policijskog inspektora premješten na radno mjesto policijskog službenika za javni red i okupljanja.

9. Nije sporna činjenica da je i protiv tog rješenja tužitelj pravovremeno podnio žalbu koja prileži na l. 107-109 spisa te je povodom žalbe tužitelja ponovno Odbor za državnu službu list 111 spis dana 05.05.2021.g. donio rješenje kojim se poništava rješenje od 29.03.2021.g., ono na listu 103 spisa.

10. Nije nadalje sporna činjenica da je ponovno dana 28.06.2021.g. putem PU Istarske doneseno rješenje listovi 117-120 spisa kojim se tužitelj premješta na radno mjesto policijskog službenika za javni red i okupljanja, da je protiv tog rješenja tužitelj ponovno podnio žalbu koja prileži na listu 121-123 spisa, te da je povodom te žalbe rješenjem od 08.09.2021.g. Odbor za državu službu poništio to rješenje Ministarstva unutarnjih poslova PU Istarske, što je vidljivo i iz obrazloženja list 126 spisa gdje se spominje upravo rješenje od 28.6.2021. broj: 511-08-14-00064/192/2-2017 koje sa takvim podacima prileži na str. 117 spisa (u izreci rješenja na str. 126 spisa se navodi rješenje broj 511-08-14-00064/192/1-2017 od 29.03.2021.g.) te je predmet dostavljen na ponovno rješavanje listovi 126-129 spisa. Nije sporna činjenica da je prema obrazloženju tog rješenja kojim se po treći put poništava rješenje o premještaju se navedeno tijelo pozvalo na odredbe Zakona o policiji NN 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 koji je tada bio na snazi te na odredbe čl. 46., 72. i 78..

11. Nije sporna činjenica da na listu 140 spisa prileži "Izjava o pristanku na premještaj" koja je potpisana od strane tužitelja a kojom izjavom je tužitelj sukladno čl. 72 st. 1 i 3 Zakona o policiji dao pristanak za premještaj na radno mjesto policijski službenik za javni red i javna okupljanja u PU Istarskoj Sektor policije, Služba za javni red, Odjel za osiguranja, prevenciju, metodologiju rada i stručno usavršavanje policije za koje je propisno niže policijsko zvanje od njegova osobnog policijskog zvanja koje nosi datum 13.10.2017. godine. Nije sporna činjenica da je na ročištu od 17.05.2024. učinjeno nespornim da je Izjava o pristanku na premještaj pisana od strane kadrovske službe policije te da je tužitelj tu ispravu i potpisao list 184 spisa.

12. Nije sporna činjenica da je Ministarstvo unutarnjih poslova, RH podnijelo tužbu protiv Odbora za državnu službu koja prileži na listovima 146-149 spisa kojim je tražilo poništenje rješenja od 08.09.2021.g. onog na listu 126 spisa, d je u tom predmetu Upravni sud u Zagrebu rješenjem broj Usl-3090/21-9 dana 04.07.2022.g. odbilo u cijelosti tužbu RH za poništenje rješenja od 08.09.2021.g. Nije sporna činjenica da je protiv te prvostupanjske presude tužitelj podnio žalbu koja prileži na listu 156-158 spisa Visokom upravnom sudu RH. Nesporna je i činjenica da je Visoki upravni sud RH donio presudu broj Usž-3954/22-2 od 11.01.2023. godine kojom je u cijelosti dobio žalbu MUP-a RH te potvrdio presudu Upravnog suda u Zagrebu onu na listu 151-194 spisa, uz vrlo jasno obrazloženje listovi 164-167 spisa.

13. Konačno nije sporna činjenica da je tuženik radi smanjenja troškova postupka kako bi se izbjegli visoki troškovi financijskog vještačenja dostavio obračun razlike plaće za razdoblje od 16.10.2017. do 31.07.2018.g. na listu 187 spisa temeljem kojeg obračuna je tužitelj i specificirao tužbeni zahtjev u podnesku na listu 188 spisa.

14. Sve navedene okolnosti proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

15. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari jest osnovanost osnove tužbenog zahtjeva dok visina nije sporna jer je tužena dostavila obračun razlike sačinjen sa svoje strane radi smanjenja troškova postupka. Vezano za osnovanost osnove tužbenog zahtjeva sporno je pitanje da li se tužena može pozivati na činjenicu da se u slučaju tužitelja nije radilo o premještaju već da je tužitelju istekao mandat zbog čega je tužitelja trebalo premjestiti na odgovarajuće radno mjesto kako to navodi u odgovoru na tužbu, odnosno da se radilo o "pravnoj praznini" kako se to navodi u odgovoru na mirno rješenje spora, list 115 spisa. Sporno je i pitanje da li se zbog tih navoda na tužitelja ne može primijeniti odredba čl. 72 st. 4 Zakona o policiji ili može. Sporno je i značenje tužiteljeve Izjave na listu 140 spisa.

16. Navodi tužene da se u konkretnom slučaju nije radilo o premještaju tužitelja, što je činjenično navedeno u odgovoru na listu list 134 spisa u kontradikciji su sa priležećim dokazima u spisu. Konkretno na ročištu od 17.05.2024. godine učinjeno je nespornim činjenica da je citira se: "Izjava o pristanku na premještaj" na listu 140 spisa pisana od strane kadrovske službe policije, pa je onda nejasno temeljem čega tužena izvlači zaključak da se u slučaju tužitelja nije radilo o premještaju ako je u samoj izjavi koja je pisana od strane kadrovske službe promjena radnog mjesta tužitelja tako i nazvana. Sukladno recentnoj sudskoj praksi greška državnog tijela ne može ići na štetu stranke koja za takvu grešku nije odgovorna. No kad bi se opisao i zanemarilo, a ne može, navod tuženika iz odgovora na tužbu da se nije radilo o premještaju u suprotnosti su i sa svim njegovim pisanim odlukama primjerice rješenje od 17.10.2017.g. list 102 spisa gdje se navodi d je tužitelj premješten na radnom mjesto, zatim odlukom od 29.03.2021. list 103 spisa gdje se opet navodi da je tužitelj premješten na radno mjesto, te konačno odlukom od 28.06.2021. na listu 117 spisa gdje se po treći put navodi da je tužitelj premješten na radno mjesto policijskog službenika za javni red i okupljanje itd. U kontekstu tako jasnih pisanih dokaza u spisu ne može se tvrditi od strane tuženika da se nije radilo o premještaju tužitelja jer da je njemu istekao mandat.

17. Nadalje, sud u cijelosti prihvaća pravna stajališta koja je zauzeo Upravni sud u Zagrebu u odluci Usl-3090/21 od 04.07.2022. list 153 spisa , što je uostalom u cijelosti i potvrđeno presudom Visokog upravnog suda RH broj Usž-3954/22 od 11.- 01.2023. godine. Naime, prema sudovi su zauzeli slijedeće ispravno pravno shvaćanje, citira se, list 3 i 4 obrazloženja presude od 4.7.2022.godine:

"Odredbom članka 72. stavak 1. Zakona o policiji (Narodne novine, broj: 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. – dalje u tekstu: Zakon), koji je na snazi u vrijeme donošenja rješenja od 13. listopada 2017. propisano je da se policijskog službenika može po potrebi službe premjestiti na slobodno radno mjesto u okviru stečenog stupnja obrazovanja i osobnog policijskog zvanja, u istoj ili drugoj ustrojstvenoj jedinici, u istom ili drugom mjestu rada.

14. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da se premještaj po potrebi službe temelji na slobodnoj ocjeni o potrebi da se policijskog službenika premjesti na drugo radno mjesto zbog potrebe popunjavanja radnog mjesta na kojem se poslovi moraju obavljati u kontinuitetu ili zbog povećanja broja izvršitelja radi povećanog opsega posla, zbog bolje organizacije rada ili potrebe za angažiranjem drugog policijskog službenika na određenom radnom mjestu radi pravovremenog ili efikasnijeg obavljanja određenih poslova i zadataka.

15. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da se iznimno od stavka 1. ovoga članka, policijskog službenika može, uz pisani pristanak, premjestiti na radno mjesto nižeg policijskog zvanja od osobnog.

16. Stavkom 4. istog članka Zakona propisano je da u slučaju iz stavka 1. ovoga članka, policijski službenik ima pravo na osnovnu plaću ostvarenu na radnom mjestu s kojeg je premješten, ako je to za njega povoljnije.

17. Iz navedenih tada važećih odredbi proizlazi da se policijskog službenika može premjestiti na drugo radno mjesto u okviru stečenog stupnja obrazovanja i osobnog policijskog zvanja. Međutim, ako se policijskog službenika premješta na radno mjesto nižeg policijskog zvanja od osobnog, potreban je njegov pisani pristanak. Pisani pristanak policijskog službenika je uvjet za premještaj na radno mjesto nižeg policijskog zvanja od osobnog i ne isključuje pravo na zadržavanje povoljnije plaće iz stavka 4. citiranog članka Zakona.

18. Tužitelj pogrešno smatra da policijski službenik davanjem pisanog pristanka na premještaj na radno mjesto nižeg policijskog zvanja od osobnog ne ostvaruje pravo na plaću ostvarenu na radnom mjestu s kojeg je premješten, ako je to za njega povoljnije.", završen citat.

18. Navedeno pravno stajalište je i pravno logično jer tužitelj u Izjavi o pristanku na premještaj list 140 spisa kojeg je pisao tuženik nije dao nikad suglasnost da pristaje na nepovoljniju plaću zbog čega u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni čl. 72 st. 4 Zakona o policiji što znači da tužitelj ima pravo na osnovnu plaću s radnog mjesta s kojeg je bio premještan ako je to za njega povoljnije, a prema izračunu samog tuženika na listu 187 spisa razvidno je da je plaća na prethodnom radnom mjestu bila povoljnija. Teret suprotnog dokaza da je eventualno tužitelj pristao sukladno jasnom sadržaju Izjavu o pristanku na premještaj i na to da još i prima manju plaću ležao je na strani tužene koja tako nešto nije dokazala. Navodi tužene primjerice iz podneska od 26.10.2023. o tome da je tužitelju novim rješenjem od 01.08.2018. utvrđena plaća te da je on protiv tog rješenja mogao izjaviti žalbu ali da to nije učinio, u kontekstu prethodno postojećih pisanih dokaza u spisu ne stavljaju tuženika u pravno povoljniju poziciju cijeneći da je tužitelj uredno pobijao sva prethodno navedena rješenja. No i neovisno o navedenom tužitelj je kako je već navedeno pravovremeno reagirao i protiv rješenja od 17.10.2017. koje je dakle doneseno prije rješenja na koje se poziva tužena onog od 01.08.2018. na listu 177 spisa, te je rješenje od 17.10.2020. godine i ukinuto rješenjem od 3.12.2020.godnie,list 98 spisa. Stoga okolnost što tužena nije poštovala odluku Odbora za državnu službu i izraženo pravo stajalište list 100 spisa koje pravno stajalište je već navedeno u prvom poništavajućem rješenju od 03.12.2020., a koje je samo naknadno i potvrđeno u već navedenoj presudi Upravnog suda list 151-154 spisa, te u presudi Visokog upravnog suda na listu 164-167 spisa, ne može ići na štetu tužitelja. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti prigovore tužene i utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva pozivom na odredbe čl. 72 Zakon o policiji i čl. 90 Zakona o radu ( NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 ZR-a). Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj sukladno obračunu na str. 187 spisa i dosuditi ukupan iznos prema zbroju svih pojedinačnih iznosa u visini od bruto 3.011,56 eura, stav I izreke presude zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama iz članka 29 st. 2 ZOO-a koje teku na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate, kako je sve navedeno u stavku I izreke da se ne ponavlja.

19. Tužitelja je valjalo odbiti jedino sa manjim dijelom tužbenog zahtjeva vezanog za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosima u stavku I izreke ove presude. Naime dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa , poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće, odnosno razlike plaće (Gž R-624/14 od 16.04.2015., Gž R-376/15 od 02.06.2015., Gž R-440/15 od 24.02.2015., Gž R-508/14 od 14.04.2015.), stav II izreke presude.Isto tako sukladno članku 139 ZR-a za potraživanja iz radnog odnosa propisan je zastarni rok od 5 godina pa tražbina tužitelja cijeneći datume dospijeća i dan zaprimanja tužbe nije niti zastarjela.

20. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja. Na ročištu od 17.12.2024. punomoćnici stranaka su se suglasile da s u biti o pravnom pitanju te su se na upit suca suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu. Na istom ročište zakazano je ročište za objavu presude za dan 27.01.2025. godine ali je isto rješenjem prezakazano za dan 18.12.2024. godine.

20. Odluka o trošku temelji se na čl. 154 st. 1 ZPP-a.

21. Tužitelj je bio zastupan po punomoćnici odvjetnici. U samoj tužbi tužitelj je zatražio isplatu iznosa od 10.000,00 kn te je takva vrijednost predmeta spora ostala sve do podneska od 29.7.2024.godine, list 188 spisa. U kronološki nabacanom troškovniku na str. 192 spisa tužitelju je, cijeneći prethodno navedeno, valjalo priznati nagradu za sastav tužbe (tadašnja vrijednost predmeta spora od 10.000,00 kn ili 1.327,23 eura) 75 bodova tbr. 7/1 , za sastav obrazloženog podneska od 3.3.2023.godine 75 bodova tbr. 8/1, za zastupanje na ročištu od 25.11.2022. 50% ili 37,5 bodova tbr. 9/1, za zastupanje na ročištu od 17.5.2024. 75 bodova tbr. 9/1, za zastupanje na ročištu od 17.12.2024. godine (povećana je vrijednost predmeta spora na 3.011,56 eura) 100 bodova po tbr.9/1, za sastav podneska od 29.7.2024.godine 100 bodova tbr. 8/1, ili zbrojeno 462,5 bodova ili 925,00 eura (tbr. 48 st. 3 u svezi s tbr. 50 tj 1 bod = 2,00 eura), uz PDV od daljnjih 25% ili 231,25 eura zbrojeno 1.156,25 eura koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju stav III izreke ove presude zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja tj. od 18.12.2024.godine(objava presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav III izreke.

22. Povratno tužitelju temeljem članka 155 ZPP-a ne pripada nagrada za ročište od 25.11.2022.godine po tbr. 9/1 već po tbr. 9/2. Tužitelj nema pravo na sudske pristojbe za presudu budući je temeljem članka 11 st. 1 točka 3 ZOSP-a oslobođen od plaćanja istih.

23. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tuženu prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, te tužitelja prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku III izreke ove presude sa kamatom na isti, kao neosnovane, stav IV izreke ove presude.

U Puli, 18. prosinca 2024. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana dostave prijepisa ove presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u četiri jednaka primjerka a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Punomoćnici tužitelja

2. Tuženoj po ODO Pula