REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj:P-54/2021-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Ivanu Dundoviću, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika OTP banke d.d. OIB:52508873833, Domovinskog rata 61, Split, pravni sljednik Splitske banke d.d. OIB:69326397242, Split, Domovinskog rata 61, zastupana po odvjetniku Belizaru Tomaiću odvjetniku iz Osijeka, Ul. K. Zvonimira 17/I, radi ništetnosti i isplate, v.p.s.442,76 EUR, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 14. studenoga 2024. godine u nazočnosti tužitelja i opunomoćenika te zamjenika opunomoćenika tuženika odvjetnika Velimira Galića, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP- a, dana 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe točke 1. i točke 8. b) 1. a) i b), Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva, broj 7543/05, od 22.03.2005. godine, koji je potvrđen od Javnog bilježnika Ante Brekalo, iz Požege, pod brojem: OU-210/05, dana 22.03.2005. godine, sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika HVB Splitska banka d.d.,

u dijelu u kojoj je kredit iskazan u valuti švicarski franak (CHF), u dijelu ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica i redovna kamata švicarski franak (CHF), a koje glase:

„1. Iznos kredita: Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od CFF 8.060,00 (slovima: osamtisućaišezdesetšvicarskihfranaka).“

„8. b) rate i dospijeća

1. Kredit se otplaćuje u 84 mjesečnih rata, i to u:

a)

Osamdesetitri (83) jednakih mjesečnih rata u iznosu od 117,05 CHF

b)

i jedne (preostale) mjesečne rate u iznosu od 117,02 CHF, u kunskoj protuvrijednosti korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora, na dan ispunjenja obveze .“

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, da tužitelju LM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zbog primjene naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i ugovorna kamata švicarski franak, isplati razliku između iznosa otplaćenih anuiteta u CHF preračunatih u kune po prodajnom deviznom tečaju tuženika za CHF na dane dospijeća plaćanja anuiteta u odnosu na početno utvrđene anuitete u CHF preračunate u kune po prodajnom deviznom tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita, uz isključenje utjecaja razlike više plaćene redovne kamate, u iznosu od 442,76 €, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11.06.2005. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, te od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na iznos od:

-0,04€ počevši od 11.6.2005. pa do isplate

-0,61€ počevši od 13.09.2005. pa do isplate

-0,22€ počevši od 11.11.2005. pa do isplate

-0,64€ počevši od 11.12.2005. pa do isplate

-2,24€ počevši od 13.01.2009. pa do isplate

-3,63€ počevši od 11.02.2009. pa do isplate

-5,34€ počevši od 11.03.2009. pa do isplate

-2,35 € počevši od 11.04.2009. pa do isplate

-1,81€ počevši od 12.05.2009. pa do isplate

-1,51€ počevši od 11.06.2009. pa do isplate

-2,12€ počevši od 11.07.2009. pa do isplate

-0,91€ počevši od 11.08.2009. pa do isplate

-1,46€ počevši od 11.09.2009. pa do isplate

-0,52€ počevši od 13.10.2009. pa do isplate

-1,35€ počevši od 11.11.2009. pa do isplate

-0,87€ počevši od 11.12.2009. pa do isplate

-2,82€ počevši od 12.01.2010. pa do isplate

-4,09€ počevši od11.02.2010. pa do isplate

-3,82€ počevši od 11.03.2010. pa do isplate

-4,91€ počevši od 13.04.2010. pa do isplate

-6,47€ počevši od 11.05.2010. pa do isplate

-7,86€ počevši od 11.06.2010. pa do isplate

-10,52€ počevši od 13.07.2010. pa do isplate

-7,91€ počevši od 11.08.2010. pa do isplate

-14,54€ počevši od 11.09.2010. pa do isplate

-11,06€ počevši od 12.10.2010. pa do isplate

-11,74 € počevši od 11.11.2010. pa do isplate

-14,62€ počevši od 11.12.2010. pa do isplate

-18,43€ počevši od 11.01.2011. pa do isplate

-14,14€ počevši od 11.02.2011. pa do isplate

-15,47€ počevši od 11.03.2011. pa do isplate

-13,59€ počevši od 12.04.2011. pa do isplate

-17,85€ počevši od 11.05.2011. pa do isplate

-20,77€ počevši od 11.06.2011. pa do isplate

-22,09€ počevši od 12.07.2011. pa do isplate

-36,80€ počevši od 11.08.2011. pa do isplate

-22,85€ počevši od 13.09.2011. pa do isplate

-20,77€ počevši od 11.10.2011. pa do isplate

-21,28€ počevši od 11.11.2011. pa do isplate

-21,09€ počevši od 13.12.2011. pa do isplate

-22,91€ počevši od 11.01.2012. pa do isplate

-24,17€ počevši od 11.02.2012. pa do isplate

-24,57€ počevši od 13.03.2012. pa do isplate,

a sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, isplatiti tužitelju ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 673,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. prosinca 2024., do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj LM podnio je tužbu protiv OTP banke d.d. Split radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. Ističe da je sa pravnim prednikom tuženika dana 22.03.2005. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 75430/05, koji je potvrđen od Javnog bilježnika Ante Brekalo, iz [adresa], pod brojem: OU-210/05, dana 22.03.2005. godine. Na temelju navedenog Ugovora pravni prednik tuženika je odobrio tužitelju kredit za kupnju novog motornog vozila, u iznosu od 8.060,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po prodajnom deviznom tečaju pravnog prednika tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, sa redovnom kamatom koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 5,80% godišnje, te sa rokom otplate od 84 mjeseca. U točki 10.1. predmetnog Ugovora o kreditu navedeno je da je redovna (nominalna) kamata promjenljiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora. Na temelju navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je jednostranom odlukom povećavao kamatnu stopu ugovorne (redovne) kamate, pa je zbog toga povećavan iznos pojedinih anuiteta izraženih u CHF. Tužitelj je kredit otplatio u cijelosti dana 27.02.2012. godine.

1.2. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je pravni prednik tuženika koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je pravnom predniku tuženika omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, pa stoga smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Zbog nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, te zbog nedopuštene ugovorne odredbe kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, tužitelj ovom tužbom potražuje razliku između stvarno više plaćenih anuiteta u kunama po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i tečaju CHF za kune na dan dospijeća plaćanja otplatnih rata, u odnosu na početno izračunati anuitet prema početnom planu otplate kredita preračunato iz CHFu kunama prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 5,80% i tečaju CHF za kune na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 4.710,00 kn. 1.3. Tužitelj ističe da je pitanje zastare meritorno riješeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH, broj: Rev-2245/2017-2 od 20.03.2018. godine, te pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 30.01.2020. godine, da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

1.4. Navodi da je pitanje ništetnosti primjene ugovorene valutne klauzule u CHF riješeno presudom Vrhovnog suda RH.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 43 Pž-6632/2017- 101 od 14. lipnja 2018. godine odbijene su žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. - u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik ADDIKO BANK d.d. (ranije: HYPO ALPE-ADRIA-BANK) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP BANKA HRVATSKA u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik SPLITSKA BANKA d.d. (ranije: SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena je revizija tuženika i potvrđena je naprijed navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 43 Pž-6632/2017-101 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu (t.1., 2., 3. 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača/03 u razdoblju do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

1.5. Pitanje ništetnosti odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi riješeno je također presudom Vrhovnog suda RH.

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 09.04.2015. godine, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13-4 od 13.04.2014. godine, kojom se utvrđuje da je sedmotužena S. G. -S. b. d.d. u razdoblju od 01.10.2004. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom sedmotužene S. G. -S. b. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sedmotužena S. G. -S. b. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku sedmotužene S. G.-S. b. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time sedmotužena S. G. -S. b. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.6. Slijedom navedenoga predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe točke 1., točke 4 a, točke 8 b, 1 a i b, točke 10.1. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojoj je kredit iskazan u valuti CHF i u dijelu u kojemu je iskazana promjenjiva kamatna stopa, te u dijelu u kojoj je kamata iskazana u valuti CHF, kao i da sud naloži tuženiku da s osnova navedenih ništetnih ugovornih odredbi isplati iznos od 4.710,00 kuna.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu (list br.27-32) protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani te predlaže da sud istu odbije.

2.1. Ne osporava da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio predmetni ugovor o kreditu.

2.2. Međutim, da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne.

2.3. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, ističući da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/17 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu).

2.4. Tuženik navodi, naime, da ukoliko bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala.

2.5. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao.

2.6. Ukoliko bi se pak postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, da bi bilo nedopustivo, primjerice da takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, a da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

2.7. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 24.10.2005.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kakvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x-183/2011. Dosljednom primjenom shvaćanja VSRH izraženog u navedenoj odluci, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (22.3.2005.), a tužba je podnesena tek 24.2.2021.g.

2.8. Tuženik nadalje ističe da u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

2.9. Stoga da je, u individualnom sporu, zadatak suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Smatra da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač i presude VTS-a.

2.10. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Navodi da je to nemoguće učiniti u ovom sporu jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a).

2.11. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 8.060,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF. Također, odredbama članka 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

2.12. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

2.13. Pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, osporavana odredba podložna je ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a. Tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezamana štetu tužitelja.

2.14. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište VSRH zauzeto u rješenju broj Revt-575/2016 i uputu ovog Suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim.

2.15. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik kao financijska ustanova znao, odnosno po redovitom tijeku stvari mogao odnosno morao znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule. Na taj način da je VSRH sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010.godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF- a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.16. Slijedom navedenoga da je očigledno kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača.

2.17. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna.

2.18. Za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

2.19. Tuženik navodi da je, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

2.20. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu tužitelj u podnesku od 17.3.2021. (list br. 35) ističe da je tuženikov prigovor zastare neosnovan, jer je to pitanje meritorno riješeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/2017-2 od 20.3.2018.

3.1. Nadalje ističe da je i pitanje ništetnosti valutne klauzule riješeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2221/2018-11 od 30. rujna 2019., dok je pitanje ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope riješeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:Revt-249/2014.

4. Neprijeporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu dana 22.3.2005. godine prema kojem je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 8.060,00 CHF obračunato po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedeći na dan korištenja kredita, kao i da se korisnik kredita obvezao kredit otplatiti u roku od 84 mjeseci.

5. Prijeporan je osnov, visina tužbenog zahtjeva te zastara potraživanja.

6. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu br.75430/2005 od 22.3.2005. (list br. 7-12) Otplatni plan (list br. 15-20), izvršio je uvid u Nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 5.1.2024. (list br. 68-85). Saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u sve priloge.

7. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka podneskom od 26.1.2024. (list br. 92) povukao tužbeni zahtjev po osnovi više plaćenog zbog povećanja ugovorne kamate, potražujući samo razliku više plaćenog zbog promjene tečaja u iznosu od 442,76 EUR.

8. Tuženik se u podnesku od 6.11.2024. (list br. 140) ne protivi povlačenju tužbenog zahtjeva u iznosu od 182,36 EUR, ali potražuje parnični trošak za povučeni dio tužbe.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 dalje: ZPP-a), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.

11. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

11.1. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

12. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu br.75430/2005 od 22.3.2005. utvrđeno je da je prednik tuženika u točki 1. Ugovora korisniku kredita, LM stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 8.060,00 CHF, te da se kredit isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedeći na dan korištenja kredita, dok je u čl. 8. Ugovora utvrđen način otplate i dospijeće i to tako da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 117,02 CHF prema prodajnom deviznom tečaju na dan ispunjenja obveze.

13. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

13.1. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

13.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je navedeni kredit podigao 2005. godine u Splitskoj banci radi kupovine automobila. Kupio je auto u Autokući Radić gdje su mu sugerirali da digne kredit u Splitskoj banci jer su oni s njom poslovali i to da digne kredit u CHF jer je kredit bio najpovoljniji, obzirom da je kamatna stopa bila najniža. Na njihov prijedlog otišao je u banku radi ishođenja kredita gdje mu je također rečeno da su krediti u CHF povoljni i tečaj je stabilan, tako da je odlučio dići kredit u CHF. Digao je kredit u iznosu od oko 8.000,00 EUR. Prije sklapanja Ugovora nitko ga nije upozoravao na mogućnost promjene tečaja, pogotovo ne na drastične promjene tečaja, a osobito ga nitko nije upozoravao da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini u odnosu na EUR. Nije niti znao što znači valutna klauzula, niti je tražio da mu nešto objasne, znao je na koji rok diže kredit, koliko će iznositi rata, što mu je bilo bitno i koju ratu je mogao otplaćivati. Nakon što su mu u banci odobrili kredit pripremili su mu na potpis ugovor koji je banka sastavila na svom obrascu. Potpisao je ugovor smatrajući da će rate ostati uglavnom kako su i navedene u ugovoru. Nije mislio da bi se rate mogle znatno povećati. Rate su u početku iznosile oko 120,00 CHF da bi se kasnije znatno povećale. Ne sjeća se koliko su iznosile. Auto je koristio za vlastite potrebe, nije imao obrt niti udio u trgovačkom društvu. On je inače po struci bio voditelj gradnje. Nije se interesirao u drugim bankama za kredit, ali je o mogućnosti kupnje auta na kredit razmišljao oko 2 mjeseca prije realizacije kupovine. Pročitao je ugovor o kreditu, nije se s nikim savjetovao, jer je vjerovao banci da se doista radi o najpovoljnijem ugovoru.

13.3.Iz iskaza tužitelja, kojem iskazu sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za Eur, budući se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

13.4. Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor koji je sadržavao unaprijed od strane banke formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, odnosno nije dokazao da je tužiteljici i njenom predniku dao dostatne informacije kako bi mogli donijeti informiranu odluku.

13.5. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti članaka Ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i način otplate, odlučivši kao u točki I izreke presude.

14. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a.

14.1. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a ( „Narodne novine“ 35/05, 41/08,125/11,78/15) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

14.2 Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe, odnosno tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun ali se protivi metodologiji izračuna, jer da je vještak u svojim izračunima kao fiksni parametar koristio krivi prodajni tečaj CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, tako da proizlazi kao da je tužitelj s tuženikom zaključio ugovor u kunama, a što nije bila volja stranaka. Smatra da je potrebno uzeti i negativne anuitete, kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 119,19 EUR.

14.3. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 5.1.2024. (list br. 68-85) proizlazi da više plaćeno zbog primjene tečaja za CHF za kune iznosi 442,76 EUR. 14.4. Prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka sud je utvrdio da je tužitelj na ime razlike plaćene glavnice kredita zbog primjene tečaja CHF za kune (ništetne odredbe) platio više iznos od 442,76 EUR., te je prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu, odlučivši kao pod točkom II izreke presude.

14.5. Neosnovan je istaknuti prigovor tuženika da je sud trebao uračunati iznose kada je tečaj CHF bio niži od onog u vrijeme zaključenja ugovora te eventualno kamatnu stopu kada je bila niža od početne iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kako je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome, tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga, nema stjecanja bez osnove tužitelja jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232. st. 2. ZOO- a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.

15. Prigovor zastare nije osnovan.

15.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Rok zastare dakle počinje teći od 14. lipnja 2018. godine, a kako je predmetna tužba podnesena 25.2.2021., to prigovor zastare nije osnovan.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. stavak 1. ZPP-a, a sud je tužitelju priznao na ime troškova parničnog postupka iznos od 673,45 EUR.

Sud je priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 100,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 17.3.2021. u iznosu od 100,00 EUR, sastav podneska od 26.1.2024. (list br. 92) u iznosu od 100,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 17. ožujka 2022. u iznosu od 100,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi održanoj 14. studenoga 2024. u iznosu od 100,00 EUR i nagradu za pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 50,00 EUR.

Trošak vještačenja iznosi 119,45 EUR, a pristojba na tužbu u iznosu od 4,00 EUR. 16.1.Ukupno su priznati troškovi na ime zastupanja iznose 673,45 EUR. 17. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 18. prosinca 2024.

S u d a c

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a o istoj odlučuje Županijski sud.

Dna:

1. Ivan Dundović, odvjetnik iz Požege

2. Belizar Tomaić, odvjetnik iz Osijeka, Ul. Kralja Zvonimira 17/1