Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-604/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja AN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćniku Sanji Hajnal odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb zastupani po punomoćniku Mateju Vidaković odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 4. prosinca 2024. godine u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 18. prosinca 2024. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu pod brojem 528-50-4296534, od dana 01. 08. 2007. godine, potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod brojem: OV-25719/07, dana 03. 08. 2007. godine, koji glasi:"u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF".

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, tužitelju ON iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, isplatiti iznos od 4.041,22 €, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, i to od 01. siječnja 2008. g. pa do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. godine, sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine prema stopi koja se određuje za svako

Posl. broj: P-604/2023-12

polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana,

– na iznos od 0,38 € od 29.02.2008. pa do isplate

– na iznos od 3,56 € od 31.03.2008. pa do isplate

– na iznos od 12,49 € od 31.10.2008. pa do isplate

– na iznos od 2,63 € od 30.11.2008. pa do isplate

– na iznos od 15,46 € od 31.12.2008. pa do isplate

– na iznos od 17,54 € od 31.01.2009. pa do isplate

– na iznos od 18,56 € od 28.02.2009. pa do isplate

– na iznos od 12,06 € od 31.03.2009. pa do isplate

– na iznos od 12,75 € od 30.04.2009. pa do isplate

– na iznos od 9,33 € od 31.05.2009. pa do isplate

– na iznos od 6,87 € od 30.06.2009. pa do isplate

– na iznos od 7,82 € od 31.07.2009. pa do isplate

– na iznos od 9,48 € od 31.08.2009. pa do isplate

– na iznos od 9,60 € od 30.09.2009. pa do isplate

– na iznos od 8,40 € od 31.10.2009. pa do isplate

– na iznos od 11,35 € od 30.11.2009. pa do isplate

– na iznos od 13,78 € od 31.12.2009. pa do isplate

– na iznos od 17,14 € od 31.01.2010. pa do isplate

– na iznos od 16,70 € od 28.02.2010. pa do isplate

– na iznos od 21,18 € od 31.03.2010. pa do isplate

– na iznos od 20,66 € od 30.04.2010. pa do isplate

– na iznos od 22,50 € od 31.05.2010. pa do isplate

– na iznos od 36,34 € od 30.06.2010. pa do isplate

– na iznos od 33,85 € od 31.07.2010. pa do isplate

– na iznos od 42,71 € od 31.08.2010. pa do isplate

– na iznos od 40,07 € od 30.09.2010. pa do isplate

– na iznos od 35,62 € od 31.10.2010. pa do isplate

– na iznos od 46,01 € od 30.11.2010. pa do isplate

– na iznos od 59,18 € od 31.12.2010. pa do isplate

– na iznos od 50,43 € od 31.01.2011. pa do isplate

– na iznos od 53,98 € od 28.02.2011. pa do isplate

– na iznos od 50,26 € od 31.03.2011. pa do isplate

– na iznos od 51,35 € od 30.04.2011. pa do isplate

– na iznos od 69,04 € od 31.05.2011. pa do isplate

– na iznos od 71,12 € od 30.06.2011. pa do isplate

– na iznos od 89,95 € od 31.07.2011. pa do isplate

– na iznos od 79,84 € od 31.08.2011. pa do isplate

– na iznos od 72,00 € od 30.09.2011. pa do isplate

– na iznos od 73,89 € od 31.10.2011. pa do isplate

– na iznos od 73,50 € od 30.11.2011. pa do isplate

– na iznos od 77,72€ od 31.12.2011. pa do isplate

– na iznos od 81,43 € od 31.01.2012. pa do isplate – na iznos od 82,16 € od 29.02.2012. pa do isplate

Posl. broj: P-604/2023-12

– na iznos od 80,02 € od 31.03.2012. pa do isplate

– na iznos od 81,91 € od 30.04.2012. pa do isplate

– na iznos od 83,29 € od 31.05.2012. pa do isplate

– na iznos od 81,69 € od 30.06.2012. pa do isplate

– na iznos od 82,46 € od 31.07.2012. pa do isplate

– na iznos od 81,33 € od 31.08.2012. pa do isplate

– na iznos od 78,56 € od 30.09.2012. pa do isplate

– na iznos od 82,09 € od 31.10.2012. pa do isplate

– na iznos od 83,93 € od 30.11.2012. pa do isplate

– na iznos od 83,12 € od 31.12.2012. pa do isplate

– na iznos od 77,27 € od 31.01.2013. pa do isplate

– na iznos od 82,78 € od 29.02.2013. pa do isplate

– na iznos od 83,53 € od 31.03.2013. pa do isplate

– na iznos od 81,77 € od 30.04.2013. pa do isplate

– na iznos od 75,68 € od 31.05.2013. pa do isplate

– na iznos od 75,81 € od 30.06.2013. pa do isplate

– na iznos od 77,68 € od 31.07.2013. pa do isplate

– na iznos od 80,50 € od 31.08.2013. pa do isplate

– na iznos od 84,31 € od 30.09.2013. pa do isplate

– na iznos od 82,82 € od 31.10.2013. pa do isplate

– na iznos od 84,41 € od 30.11.2013. pa do isplate

– na iznos od 86,16 € od 31.12.2013. pa do isplate

– na iznos od 87,41 € od 31.01.2014. pa do isplate

– na iznos od 89,66€ od 29.02.2014. pa do isplate

– na iznos od 89,36 € od 31.03.2014. pa do isplate

– na iznos od 87,57 € od 30.04.2014. pa do isplate

– na iznos od 87,22 € od 31.05.2014. pa do isplate

– na iznos od 87,87 € od 30.06.2014. pa do isplate

– na iznos od 90,02 € od 31.07.2014. pa do isplate

– na iznos od 93,29 € od 31.08.2014. pa do isplate

a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, tužitelju ON iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, od dana presuđenja, tj. od 18. prosinca 2024. godine, pa do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj je sa tuženikom dana 01. 08. 2007. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-4296534, kojim se ugovorom tuženik, kao kreditor obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 21.966,10 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, uz valutnu klauzulu, s

Posl. broj: P-604/2023-12

pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Iako je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći, što tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je pretpostavio da je svaka strana sklapanjem ugovora o kreditu prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet zbog promjene tečaja vezanog uz valutu CHF, porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu kreditnu obvezu.

2. Također je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž- 6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i četvrtotužena Raiffeisen bank Austria d.d., "u razdoblju od 01. 01. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena Raiffeisen bank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena Raiffeisen bank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača t suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

3. Nadalje navodi da je zaključak Trgovačkog suda u Zagrebu, što je pravomoćno i potvrđeno da taj rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijenitima, odnosno tuženik ovdje tužitelju nije ukazao na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štovišesavjetovao uzimanje takvog kredita. Prilikom zaključenja Ugovora tužitelju je ponuđen tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirao tuženik. Dakle, tužitelj od tuženika nije dobio jasne i potpune informacije u pogledu valute CHF (koja je bankama bila poznata u svojoj prirodi i specifičnosti), zbog čega se u ovom slučaju radi se o postupanju protivnom načelu savjesnosti i poštenja i postupanja u dobroj vjeri tuženika. Upravo iz navedenih razloga, a u duhu navedene prakse iz kolektivnog spora jasno je da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tj. odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetne. Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Osim navedenog, člankom 502

Posl. broj: P-604/2023-12 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S time u vezi tužitelj ovom tužbom potražuje isplatu iznosa tj. restituciju kao pravnu posljedicu ništetnosti po osnovi tečajne razlike. Taj iznos je ujedno i iznos za koji je krivnjom tuženika umanjena imovina tužitelja.

4. Uzevši u obzir sve navode iznesene u tužbi, te pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništenost ugovornih odredbi, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tužitelj ovom tužbom potražuje razliku u onim anuitetima, koju je tužitelj zbog povećanja tečaja platio više u odnosu na tečaj koji je važio na dan puštanja kredita. Uslijed navedenih promjena tuženik je, primjenom ništetnih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, uslijed otplate kredita od tužitelja neosnovano stekao ukupni iznos od 4.041,22 €/30.448,54 kn, a koji iznos tužitelj i potražuje sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

5. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu tužbenog zahtjeva i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene.

6. Odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

Posl. broj: P-604/2023-12

7. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao, te podnio zahtjev za kredit. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita).

9. Nadalje navodi da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu.

10. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

11. Na pripremnom ročištu održanom 16. listopada 2024. godine tuženik je povukao prigovor visine tužbenog zahtjeva, odnosno tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali osporava pravnu osnovanost tužbenog zahtjeva.

12. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu, otplatni plan i saslušao je tužitelj.

Posl. broj: P-604/2023-12

13. Tužbeni zahtjev je osnovan.

14. Tužitelj ON u svom iskazu je naveo da je u kolovozu 2007. godine zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom a radi kupovine osobnog automobila i u auto kući gdje je i kupio automobil djelatnici te auto kuće su mu sugerirali da ugovor o kreditu zaključi upravo sa tuženikom, budući da s njim ima poslovnu suradnju. U poslovnici tuženika u Osijeku djelatnici tuženika ponudili su mu zaključenje upravo ovakvog ugovora uz obrazloženje da je to najpovoljniji ugovor s najpovoljnijim kamatama, na što je on pristao i potpisao ugovor. Nitko od djelatnika banke njemu nije objasnio što znači valutna klauzula, a niti promjenjiva kamatna stopa, već su mu jednostavno dali gotov ugovor da potpiše. U tom trenutku njemu je kao umirovljeniku odgovarala visina rate kredita, a auto je kupljen za njegove osobne potrebe, jer je već tada imao težih zdravstvenih problema. Posebno je istakao da kada je došao u banku na potpisivanje ugovora isti je već bio pripremljen i on nije mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora i nitko ga nije upozorio na rizik zaključenja ugovora u valuti CHF. Ugovor je pročitao, ali se nije mogao očitovati dali je u tom trenutku znao što znači valutna klauzula, o tome nije razmišljao jer mu je odgovarala visina rate kredita koja je u početku iznosila 1.300,00 kn, a nakon kraćeg vremena više od 2.200,00 kn. Također je naveo da on u tom trenutku nije tražio kredit u drugoj valuti, jer mu je ovaj kredit, a obzirom na visinu rate odgovarao.

15. Iskazu tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, sud je u cijelosti poklonio vjeru te utvrdio da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovaralo. Sud je također poklonio vjeru iskazu tužitelja u kojem kazuje da mu je kredit vezan uz CHF valutu bio predočen najpovoljnijim te mu je upravo preporučeno sklapanje predmetnog ugovora, a također je sud povjerovao njegovom iskazu i u dijelu u kojem kazuje da mu nije pojašnjeno o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje kamatne stope koja je ugovorena kao promjenjiva, odnosno nije mu niti pojašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa niti valutna klauzula.

16. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U stavku 2. istog članka navodi se da interesi iz stavka 1. tog članka mogu biti interesi između ostalog potrošački koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku dok je čl. 502.c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten

Posl. broj: P-604/2023-12

štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati dali su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji, a sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15) vezano sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Stoga izneseni navodi tuženika u odgovoru na tužbu da je na svakom pojedinom potrošaču da u tužbi dokaže da je prilikom sklapanja konkretnog ugovora uskraćeno bilo kakvo pravo, odnosno da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne, neosnovani, pa je sud zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora u cijelosti prihvatio i istog smatra osnovanim.

18. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, te dali je nastupila zastara potraživanja tužitelja prema tuženiku.

19. Među strankama nije sporno, što proizlazi iz odgovora na tužbu da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50- 4296534, kojim se ugovorom tuženik, kao kreditor obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 21.966,10 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, na rok vraćanja od 84 mjeseca, a na koji se zaračunavaju kamate od 5,49% godišnje, koja kamata je promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

20. Presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u točki 5. utvrđeno je da je četvrtotužena Raiffeisenbank u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i

Posl. broj: P-604/2023-12

metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) čl. 81.82 i 90.

21. Presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, a presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. suđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7 izreke koji glasi: Utvrđuje se između ostalog da su četvrtotuženik Raiffeisenbank u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje.

22. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene revizije tuženih banaka.

23. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sli. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

24. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se

Posl. broj: P-604/2023-12

smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

25. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

26. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

27. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu

Posl. broj: P-604/2023-12

dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

28. Ocjenjujući ugovorne odredbe iz čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takve odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke su nerazumljive jer mu nisu na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je za navedene odredbe valjalo utvrditi da su nepoštene i ništetne primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

29. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nastavno riječ je Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

30. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno

Posl. broj: P-604/2023-12

obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

31. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredbe o valutnoj klauzuli u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 HN od 23. travnja 2015.).

32. U konkretnom slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih sudovi u RH već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama VSRH Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i USRH U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, te odluke VTS RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom VSRH Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojeg razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.

33. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope po odluci banke s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početnog tečaja.

34. Budući da tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, te istom dosudio 4.041,22 eura. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim od prvog sljedećeg dana mjeseca u kojem je razlika nastala. Naime, u skladu sa čl. 214. ZOO-a/91. kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene to je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao i od dana stjecanja. Slijedom navedenog tužitelju pripadaju kamate kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom te kako stoji u točki II izreke presude.

35. Sud nije prihvatio osnovanim istaknuti prigovor zastare, jer je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Visokom trgovačkom sudu dana 4. travnja 2012. godine, u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći. Navedeno je i pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od

Posl. broj: P-604/2023-12

20. veljače 2018. godine, te suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavog ugovora. Naknadnim tumačenjem Vrhovnog suda broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine, prethodno je tumačenje dopunjeno uz obrazloženje da se isto odnosi samo na one Ugovore o kreditu koji su sklopljeni s pravnim osobama koje nisu bile stranke kolektivnog spora. Kako je tuženik bio stranka kolektivnog spora, a tužba podnesena 18. ožujka 2023. godine to do podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 371. ZOO/91, odnosno opći zastarni rok od 5 godina (jer je riječ o stjecanju bez osnove), pa nije nastupila niti zastara tražbine. Iz navedenog razloga, kako je sud stava da se ima primijeniti opći zastarni rok, nije cijenio osnovanim navode tuženika da u konkretnom slučaju treba doći do primjene zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima.

36. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.

2. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a, a tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 16. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura i na ročištu 4. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, uvećano za troškove PDV-a u iznosu od 150,00 eura, tj. ukupno 750,00 eura.

37. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 18. prosinca 2024. g.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku