Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2, Đakovo

Poslovni broj: P-571/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sutkinja Ljerka Ljulj, kao sudac pojedinac, u pravnoj stvari tužitelja UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupa punomoćnik Sanja Hajnal, odvjetnica iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, koga zastupa punomoćnik Željka Lisec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne i javne rasprave dana 15. listopada 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 18. prosinca 2024., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. Ugovora o kreditu pod brojem 9011024735, od dana 16. veljače 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod poslovnim brojem OU-337/2006, dana 20. veljače 2006., koji glasi: "se obračunava u CHF."

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o kreditu pod brojem 9011024735, od dana 16. veljače 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod poslovnim brojem OU-337/2006, dana 20. veljače 2006., koji glasi: "u iznosu od 22.421,19 CHF (slovima: dvadeset dvije tisuće četiristo dvadeset jedan CHF i devetnaest C) te "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke".

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 11. točka 11.9. Ugovora o kreditu pod brojem 9011024735, od dana 16. veljače 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod poslovnim brojem OU-337/2006, dana 20. veljače 2006., koji glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. "

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužitelju UP iz [adresa], zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, isplatiti ukupni iznos od 2.254,89 eur, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate i to od 31. prosinca 2008. pa do 31. srpnja 2015., po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to:

- na iznos od 1,25 eur od 31. prosinca 2008. pa do isplate

- na iznos od 7,63 eur od 31. siječnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 8,75 eur od 28. veljače 2009. pa do isplate

- na iznos od 6,20 eur od 31. ožujka 2009. pa do isplate

- na iznos od 6,89 eur od 30. travnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 3,48 eur od 30. svibnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 0,62 eur od 30. lipnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 1,57 eur od 30. srpnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 3,61 eur od 30. kolovoza 2009. pa do isplate

- na iznos od 3,67 eur od 30. rujna 2009. pa do isplate

- na iznos od 2,21 eur od 30. listopada 2009. pa do isplate

- na iznos od 5,68 eur od 30. studenoga 2009. pa do isplate

- na iznos od 8,28 eur od 31. prosinca 2009. pa do isplate

- na iznos od 12,30 eur od 31. siječnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 11,60 eur od 28. veljače 2010. pa do isplate

- na iznos od 16,72 eur od 31. ožujka 2010. pa do isplate

- na iznos od 15,94 eur od 30. travnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 18,43 eur od 31. svibnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 33,40 eur od 30. lipnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 30,55 eur od 31. srpnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 39,30 eur od 31. kolovoza 2010. pa do isplate

- na iznos od 36,87 eur od 30. rujna 2010. pa do isplate

- na iznos od 31,40 eur od 31. listopada 2010. pa do isplate

- na iznos od 42,84 eur od 30. studenoga 2010. pa do isplate

- na iznos od 57,03 eur od 31. prosinca 2010. pa do isplate

- na iznos od 47,76 eur od 31. siječnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 51,54 eur od 28. veljače 2011. pa do isplate

- na iznos od 47,18 eur od 31. ožujka 2011. pa do isplate

- na iznos od 48,18 eur od 30. travnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 67,06 eur od 31. svibnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 68,63 eur od 30. lipnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 84,96 eur od 31. srpnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 77,53 eur od 31. kolovoza 2011. pa do isplate

- na iznos od 69,29 eur od 30. rujna 2011. pa do isplate

- na iznos od 68,56 eur od 31. listopada 2011. pa do isplate

- na iznos od 68,13 eur od 30. studenoga 2011. pa do isplate

- na iznos od 72,23 eur od 31. prosinca 2011. pa do isplate

- na iznos od 76,53 eur od 31. siječnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 77,17 eur od 29. veljače 2012. pa do isplate

- na iznos od 74,87 eur od 31. ožujka 2012. pa do isplate

- na iznos od 76,53 eur od 30. travnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 78,13 eur od 31. svibnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 76,53 eur od 30. lipnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 617,83 eur od 21. srpnja 2012. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

V. S tužbenim zahtjevom preko dosuđenoga u iznosu od 8,17 eur tužitelj se odbija kao neosnovanim.

VI. Naprotiv, tužitelj se odbija s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, a koji glasi: "I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu pod brojem 9011024735, od dana 16. veljače 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod poslovnim brojem OU-337/06, dana 20. veljače 2006., koji glasi: "protuvrijednosti od 22.421,19 CHF (slovima: dvadeset dvije tisuće četiristo dvadeset jedan CHF i devetnaest C) po srednjem tečaju za CHF ."

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 5. Ugovora o kreditu pod brojem 9011024735, od dana 16. veljače 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod poslovnim brojem OU-337/06, dana 20. veljače 2006., koji glasi: "obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke.""

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.174,68 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana 18. prosinca 2024. kao dana presuđenja pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana, a s preostalim zahtjevom od 69,55 eur tužitelj je odbijen kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Među strankama nije sporno da je tuženik sa tužiteljem zaključio Ugovor o kreditu broj 9011024735 od dana 16. veljače 2006., a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod poslovnim brojem OU-337/2006, dana 20. veljače 2006., a istim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 22.421,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita s rokom otplate od 84 mjeseca, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke za CHF važećim na dan plaćanja.

2. Nadalje, tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženik u čl. 1. Ugovora o kreditu ugovorio ništetnost dijela odredbe toga članka koja glasi: "Protuvrijednosti od 22.421,19 CHF po srednjem tečaju za CHF", zatim u čl. 4. istog Ugovora: "se obračunava u CHF", u čl. 5. istog Ugovora da je ugovorena odredba koja glasi: "Obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke", zatim da je ugovorena ništetna odredba sadržana u čl. 6. istog Ugovora koja glasi: "u iznosu od 22.421,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke" te ništetna odredba čl. 11. točka 11.9. ovog Ugovora koja glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF".

3. S obzirom da tužitelj smatra da je predmetnim Ugovorom ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste kreditora na dan plaćanja anuiteta, odnosno kako je glavnica kredita vezana uz tečaj CHF, da je tužitelju propušteno prilikom sklapanja Ugovora prezentirati moguće rizike nekontroliranog rasta tečaja CHF i uvećanja mjesečnog iznosa anuiteta zbog rasta tečaja što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u poslovnom odnosu stranaka i to na štetu tužitelja koji kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizike povećanja, odnosno promjene tečaja CHF, a isto se odnosi i na ugovornu odredbu o mijenjanju početno ugovorene kamatne stope jednostranom odlukom banke kao kreditora što je uzrokovalo da tužitelj nije imao saznanja da će mu mjesečni anuitet zbog promjene tečaja CHF porasti u tolikoj mjeri da će utjecati čak i na mogućnost otplate kredita, a da je to znao nikada ne bi preuzeo taj rizik.

4. Stoga je u tužbi postavio više deklaratornih zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi iz čl. 1., čl. 4., čl. 5., čl. 6. i čl. 11.9. predmetnog Ugovora o kreditu i kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate više preplaćenih mjesečnih anuiteta s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.201,23 eur, ali je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja svoj tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka i postavio ga kao konačni u pisanom podnesku od 11. listopada 2024. na iznos od 2.263,05 eur specificirano po mjesečnim više plaćenim razlikama anuiteta.

5. U historijatu svoje tužbe, a radi osnovanosti navoda o ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi ovog Ugovora o kreditu tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je između ostalih tuženika i Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga smatra da se u konkretnom slučaju, a temeljem odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07…56/13) i čl. 131. st. 1. istog Zakona, a sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15) uz primjenu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" , broj 53/91, 91/92…89/14 - dalje: ZPP) utvrđenja iz presuda iz kolektivne tužbe trebaju primijeniti i u ovoj parnici.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava kako su tužitelj i tuženik sklopili dana 16. veljače 2006. predmetni Ugovor o kreditu, no osporava u cijelosti i osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, dakle i deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i u dijelu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu.

7. Tako ističe da su navodi tužbe tužitelja neosnovani pogotovo pozivanje tužitelja na presude Visokog trgovačkog suda jer se predmetna presuda ne odnosi i ne može odnositi na ovaj Ugovor, odnosno ističe kako iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te odredbe čl. 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a da se ovaj postupak ne vodi radi naknade štete, već radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove. Nadalje, tvrdi da je u Republici Hrvatskoj ugovaranje valutne klauzule izričito dopušteno i predviđeno odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 22. i 26. ZOO-a) koji izričito dopušta ne samo ugovaranja valutne klauzule, već i promjenjive kamatne stope, a tuženik je postupao prilikom zaključenja ovog ugovora u cijelosti u skladu sa navedenim zakonskim odredbama. Isto tako, smatra da je tužitelj aktivno sudjelovao u zaključenju ovog Ugovora, da je isti potpisao i svoj potpis ovjerio kod javnog bilježnika, pri čemu nije imao niti jedno pitanje ili potrebu razjašnjenja bilo koje ugovorne odredbe, već je sam ocijenio da je upravo ova vrsta kredita sukladna njegovim potrebama i mogućnostima pa su mu dakle ugovorne odredbe bile jasne i razumljive pa je u konačnici svojom slobodnom voljom i potpisao predmetni Ugovor, a posebno što je potpisao i konkretno odredbu čl. 11.9. iz koje proizlazi da je tužitelj bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta te da je Banka istog informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Slijedom toga je i tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatom više plaćenih anuiteta promašen jer nije zaključen Ugovor o kreditu sa fiksnim tečajem CHF kroz cijelo otplatno razdoblje.

8. Također je istaknuo i prigovor zastare.

9. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je tijekom postupka pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 6 - 11), otplatni plan i specifikacija uplata (list spisa 13 - 31), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Savjetnici, obrt za poslovno savjetovanje, vlasništvo HP (list spisa 94 - 99) te saslušao tužitelja kao stranku.

10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (samo s neznatnim dijelom od 8,17 eur je tužitelj odbijen kao neosnovanim).

11. Naime, među parničnim strankama nije sporno kako je tužitelj realizirao Ugovor o kreditu s tuženikom dana 16. veljače 2006. za iznos od 22.421,19 CHF s rokom otplate na 84 mjeseca, da je ugovorena redovna kamatna stopa u visini od 5,17% godišnje promjenjiva jednostranom odlukom Banke te da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke važećem za CHF na dan plaćanja. Također, nije sporno kako je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

12. Sporno je mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu, odnosno o valutnoj klauzuli nepoštene, čime su i ništave, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, odnosno sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011024735 sa svrhom kupnje automobila, sklopljenog između tužitelja i tuženika, utvrđeno je kako je isti sklopljen dana 16. veljače 2006. te da je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 22.421,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1. predmetnog Ugovora), da je čl. 4. istog ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukama o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,17% godišnje, dok je čl. 6. predmetnog Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Banke važećem za CHF na dan plaćanja.

14. Tužitelj saslušan kao stranka je iskazao da je predmetni Ugovor s tuženikom zaključio kao potrošač za kupnju automobila marke Peugeot 307 u privatne svrhe kojeg je koristila njegova supruga, odnosno automobil nije korišten u svrhe njegovog obrta, Autoservisa u Orahovici čiji je tada bio vlasnik, da je početna rata iznosila oko 1.400,00 kn mjesečno, da bi nakraju narasla na oko 2.200,00 - 2.500,00 kn, da je kredit u cijelosti otplatio, odnosno morao ga je vratiti, ali je pojasnio da je u Poslovnicu tuženika u Osijeku došao sa suprugom s namjerom da podignu kredit za kupnju automobila u eurima jer tada nisu ni znali da postoje i krediti u CHF, ali upravo u Poslovnici tuženika su im ponudili kredit u valuti CHF uz objašnjenje da je kamatna stopa u toj vrsti kredita niža nego u kreditima u eurima, naveo je da misli da je bila negdje oko 5% te da je upravo ova vrsta kredita u tom trenutku najpovoljnija, tako da su on i supruga pristali na tu vrstu kredita jer su imali povjerenja u djelatnika banke, a oni se nisu previše razumjeli u ovu problematiku, tako da im je ustvari bilo jedino važno da je kredit povoljan pa nisu ništa posebno ispitivali u svezi s ugovornim odredbama pa tako ni u svezi sa valutnom klauzulom o čemu u vrijeme zaključenja nije ništa znao, sada se o toj problematici nešto više zna jer je jako aktualna. Iskazao je i to da nakon što mu je mjesečna rata počela znatno rasti nije otišao kod tuženika da vidi da li nešto može učiniti i smanjiti ratu jer je svoju obvezu shvatio ozbiljno i kredit vratio do kraja i to na način da je podigao drugi kredit u eurima i prijevremenom otplatom otplatio ovaj kredit do kraja prije isteka otplatnog roka. U sve to je naveo da je Ugovor prije potpisivanja pročitao, da je razumio osnovne stvari što se tiče kamatne stope da će se rata ponekad promijeniti, ali ne da će tako drastično rasti i da je ovaj Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen sa svim njegovim ugovornim odredbama na koje on nije mogao utjecati, mogao ga je samo prihvatiti ili ostaviti, a kako je u to vrijeme to bio povoljniji kredit zaključio ga je bez bilo kakvog pojašnjenja djelatnika banke o eventualnim rizicima kredita u stranoj valuti ili posljedicama, ali ni on nije ništa pitao. 15. Predmet ovoga spora je utvrditi jesu li odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nepoštene, odnosno ništave, odnosno ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništavih ugovornih odredbi.

16. Prije svega, valja navesti kako se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. te presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.. Naime, navedenim presudama utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jer je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim Ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima stranaka na štetu potrošača. Također je utvrđeno da je tužena u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese potrošača tako što je u Ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, također na štetu potrošača pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/13) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (čl. 502.c ZPP-a), a što je ovdje slučaj, stoga sud nije smatrao osnovanim prigovor tuženika kako se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet, a na koja utvrđenja se tužitelj u tužbi pozvao.

18. Također je i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" , broj 41/14 i 110/15) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka propisano kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Povezujući navedenu zakonsku odredbu s odredbom čl. 502.c ZPP-a valja zaključiti da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

19. Nadalje, uvjeti nepoštenja ugovornih odredbi regulirani su čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) kojim je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Također su odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu: Direktiva), a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Prema tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

22. U konkretnom slučaju, nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika kao trgovca zbog čega vrijedi zakonska presumpcija da se o pojedinačnoj odredbi nije pregovaralo te je na tuženiku da obori navedenu zakonsku presumpciju i da dokaže kako se o spornim odredbama pregovaralo što tuženik nije učinio, odnosno iako je u odgovoru na tužbu stavio paušalan prijedlog za saslušanje osobnog bankara na tom prijedlogu tijekom postupka nije ustrajao niti je sudu dao podatke o osobnom bankaru radi saslušanja pa sud taj prijedlog nije ni mogao provesti, a njegovi navodi da je tužitelj potpisao ugovornu odredbu čl. 11.9. kojom izjavljuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF i da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja je upravo iz saslušanja tužitelja utvrđeno da uopće nije bio informiran o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja jer je takva odredba bila sastavni dio unaprijed pripremljenog Ugovora bez da je tužitelj na nju mogao utjecati, što znači da se o istoj uopće nije pregovaralo, što tuženik čak tijekom postupka posebno ni ne osporava da je predmetni Ugovor pripremljen formalnim obrascem na čije ugovorne odredbe tužitelj nije mogao utjecati, a to posljedično znači da tužitelj s tuženikom niti o jednoj ugovornoj odredbi, a posebno ne o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovarao. Naprotiv, vrlo jasno tužitelj u svom iskazu potvrđuje ovakvo utvrđenje suda da se o predmetnom Ugovoru, odnosno spornim ugovornim odredbama uopće nije pregovaralo jer životno iskazuje da je prilikom zaključenja ugovora njemu ova vrsta Ugovora o kreditu prezentirana kao najpovoljnija vrsta kredita pa je i promijenio zbog toga svoju odluku s kojom je došao u Poslovnicu tuženika jer je htio podići kredit u eurima, no nakon što su mu u Poslovnici tuženika predložili ovu vrstu kredita kao najpovoljniju što se tiče kamatne stope i tečaja CHF pristao je na ovu vrstu kredita i u konačnici s tuženikom zaključio predmetni Ugovor. Pri tome, vrlo iskreno i uvjerljivo iskazuje da je pročitao ugovorne odredbe, ali većinu toga ne razumije, vidio je samo da se radi o kamatnoj stopi o kojoj mu je djelatnik banke i govorio, dakle nesporno je sud utvrdio da se niti o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke, a niti o tzv. valutnoj klauzuli uopće nije pregovaralo.

23. Uz navedeno, sud je stava kako su se ispunile i ostale pretpostavke radi utvrđenja spornih odredbi nepoštenim na način da je između stranaka postojala značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama koja se protive načelu savjesnosti i poštenja.

24. Navedeno se očitovalo u tome da je tužitelj bio u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer tuženik nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa navedeno nije moglo biti razumljivo ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču, a i ista formulacija nije bila niti odrediva, sukladno odredbi čl. 46. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO).

25. Takvo postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni elementi ugovora. Također, tuženik nije dokazao kako je tužitelja upoznao s povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutne klauzule jer su postojala dva rizična elementa i to promjenjiva glavnica i promjenjiva kamatna stopa pa je iz svih navedenih razloga postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznih prava.

26. Pri tome je sud uzeo u obzir da je potrošač, odnosno tužitelj, bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja te nemogućnosti utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi, posebno ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli.

27. Prema tome, sud zaključuje kako tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora nije bio informiran na jasan i transparentan način o promjeni kamatne stope, već je omogućeno tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani da ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene promjenjive kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu.

28. U kontekstu svega navedenog, sud je stava kako osporena ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu nije lako uočljiva, nije bila jasna niti razumljiva, a terminologija nije bila razumljiva prosječnom potrošaču.

29. Dakle, sud je stava kako osporene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu jesu one čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i one čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača pa se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njezine poštenosti.

30. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je kamatna stopa predmet ugovora te je to bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača.

31. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element Ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl. 4. među strankama zaključenog Ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva nepoštena ugovorna odredba i ništava temeljem čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

32. Isto tako, sva utvrđenja koja se odnose na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnose se i na odredbe o valutnoj klauzuli. Tako je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2221/2018 od 16. rujna 2019. prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u Ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Pri tome je dodatno pojašnjeno kako je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, već misli da je svaka strana prihvatila samo opći valutni rizik, a potrošač nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoji razlika zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak.

33. U kontekstu svega navedenog, sud je stava kako osporene ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu nisu lako uočljive, nisu bile jasne niti razumljive, a terminologija nije bila razumljiva prosječnom potrošaču.

34. Slijedom navedenog, sud je odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu i odredbu čl. 4. Ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu sadržanu utvrdio nepoštenom slijedom čega i ništavom temeljem čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača pa je sud odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

35. Isto tako, sud je utvrdio da je ništetna i odredba čl. 11.9. Ugovora o kreditu jer se o njoj uopće nije pregovaralo što nesporno proizlazi iz svih dokaza provedenih u ovom postupku, prije svega saslušanjem tužitelja koji je vrlo uvjerljivo iskazivao kako je tekao postupak zaključenja ovog Ugovora o kreditu i iz čijeg iskaza je sud nesporno utvrdio da se niti o jednoj ugovornoj odredbi predmetnog ugovora nije pregovaralo pa je i ovu odredbu utvrdio ništetnom i riješio kao pod točkom I. izreke ove presude.

36. Naprotiv, ugovorne odredbe čl. 1. i čl. 5. Ugovora o kreditu koje u svom sadržaju imaju riječi "protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF i obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju CHF na dan plaćanja" uopće nisu relevantne za donošenje odluke povodom istih jer se radi o obračunu kamate na zakašnjela plaćanja, što nije predmet ovoga spora, a točka 1. ovog kredita nije ništetna jer je zakonito tuženik naveo da se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos kredita određen u CHF, ali u protuvrijednosti u kunama kao službenoj valuti Republike Hrvatske u vrijeme zaključenja ugovora po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita što je u cijelosti zakonita ugovorna odredba pa je u odnosu na te deklaratorne dijelove tužbenog zahtjeva tužitelja sud utvrdio da isti nisu ništetni i s tim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen kao neosnovanim te je presuđeno kao pod točkom VI. izreke ove presude.

37. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Obrtu za poslovno savjetovanje "Savjetnici", vlasništvo HP i to na okolnost visine preplaćenih mjesečnih rata s osnova valutne klauzule te joj je sud dao zadatak, a sve s obzirom na istaknuti prigovor prijeboja tuženika još u odgovoru na tužbu i pripremnom ročištu da u svom nalazu i mišljenju svakako cijeni eventualno manje plaćene mjesečne rate u periodu kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF u trenutku isplate kredita s obzirom da je takav prigovor tuženika osnovan.

38. U provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju koje je tužitelj prihvatio u cijelosti te naveo da nema primjedbi na isti, a tuženik je imao istaknute prigovore koji su pravne naravi jer je prije svega prigovarao metodologiji izračuna vještaka i samom zadatku danom od strane suda za davanje nalaza i mišljenja pa vještak o takvim prigovorima tuženika nije uopće mogao voditi računa, već je morao postupiti po danom zadatku, što je i učinio i sačinio matematički izračun više plaćenih rata kredita uvažavajući i tzv. negativnu razliku zbog osnovanog prigovora prijeboja pa sve prigovore tuženika istaknute u podnesku od 3. listopada 2024. sud odbija kao neosnovane i u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka koji je utvrdio da je po osnovi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate, odnosno korištenja kredita tužitelj platio tuženiku s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 2.263,05 eur, ali je tijekom otplatnog razdoblja utvrdio da je samo u mjesecu studenom 2008. tužitelj platio manju ratu zbog manjeg tečaja CHF i to u iznosu od 8,17 eur, dakle znači da je onda tužitelj u otplatnom razdoblju platio tuženiku s osnova ništetne valutne klauzule iznos od 2.254,89 eur pri čemu je uračunat i iznos s osnova tzv. negativne razlike koja dakle prema izračunu vještaka, odnosno njegovu nalazu i mišljenju iznosi 8,17 eur.

39. S obzirom da je vještak u cijelosti postupio po nalogu suda iz rješenja od 24. svibnja 2024. te je izračunao iznos svakomjesečne preplate mjesečnog anuiteta predmetnog kredita po osnovi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita uzevši u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno mjesečne rate koje je tužitelj platio u manjem iznosu nego bi te rate iznosile da se primjenjivao tečaj CHF na dan isplate kredita, sud u cijelosti prihvaća kao stručan i temeljit nalaz i mišljenje ovog vještaka, a sve prigovore tuženika koji se odnose na metodologiju izračuna i koji su prigovori pravne naravi o kojima je sud vodio računa prilikom davanja zadatka vještaku sud je odbio kao neosnovane i u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i osnovan.

40. Kako je tužitelj postavio svoj konačni tužbeni zahtjev na iznos od 2.263,05 eur, a u cijelosti je prihvatio kao valjan i stručan nalaz i mišljenje vještaka prema kojem ako bi se izvršio prijeboj pozitivnih i negativnih stavki tečajne razlike tužitelj je platio više iznos od 2.254,89 eur, to je sud prihvatio kao osnovan upravo tužbeni zahtjev tužitelja do iznosa od 2.254,89 eur, a s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen, a radi se o iznosu od 8,17 eur s kojim je onda kao neosnovanim tužitelj odbijen jer je u cijelosti sud povjerovao istinitosti i stručnosti ovako danog nalaza i mišljenja vještaka kojeg prihvaćaju obje strane bez argumentiranih prigovora te je presuđeno kao pod točkom IV. i V. izreke ove presude.

41. Isto tako, prigovor zastare tuženika je u cijelosti neosnovan.

42. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev- 2245/2017 od dana 20. veljače 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV- 33/2022 od 31. siječnja 2022. je da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

43. U konkretnom slučaju, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012., a ista je ponovno počela teći za promjenjivu kamatnu stopu nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 dana 13. lipnja 2014., a za valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018.. Kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 17. travnja 2023. nesporno je da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja s osnova valutne klauzule, a što se tiče promjenjive kamatne stope tužitelj nije ni postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev s tog osnova, već je samo tražio deklaratorno utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a tužitelj ima pravo na utvrđenje da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna (ništava) iz razloga što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

44. Prema čl. 104. st. 1. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO-a.

45. Kako je, dakle, tuženik na temelju ništavih odredbi o valutnoj klauzuli primio novčani iznos od 2.254,89 eur, a koji tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan, to mu je tuženik u smislu odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a dužan isplatiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate jer je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve kako je to tužitelj i tražio tužbenim zahtjevom.

46. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom (s neznatnim dijelom od 8,17 eur nije uspio) pa mu je tuženik dužan naknaditi troškove nastale vođenjem ovog postupka u iznosu od 2.244,23 eur, a koji troškovi se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur, pristupa na četiri ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od 800,00 eur ukupno te dva potrebna, pisana i obrazložena podneska tužitelja u iznosu od 400,00 eur ukupno i pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eur, odnosno ukupno 1.500,00 eur, što s pripadajućim PDV-om iznosi 1.875,00 eur, a sve uvećano za zatraženi trošak za financijsko knjigovodstveno vještačenje kojeg je tužitelj platio u iznosu od 265,45 eur i plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 34,23 eur (pristojba plaćena prije izmjena Zakona o sudskim pristojbama) što ukupno iznosi trošak od 2.174,68 eur, a kako je zahtjev za naknadu troška u dosuđenom dijelu u cijelosti u skladu sa Odvjetničkom Tarifom, to je ovako zahtijevanom trošku u iznosu od 2.174,68 eur u cijelosti udovoljeno (s preostalim dijelom zahtijevanog troška u iznosu od 69,55 eur na ime pristojbe na presudu zbog izmjene Zakona o sudskim pristojbama zbog koje tužitelj više nije dužan platiti ovu pristojbu je odbijen) i presuđeno kao pod točkom VII. izreke ove presude.

47. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Đakovu, 18. prosinca 2024.

Sutkinja

Ljerka Ljulj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku