Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj:Gž-1526/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CJT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici iz [adresa] protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-177/2021-9 od 11. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-177/2021-9 od 11. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-177/2021-9 od 11. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, broj 2402006-1031262160/51400607-5102530416 od 19. srpnja 2005. sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora, u točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 482,76 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. srpnja 2005. pa do isplate dok je u točki III. naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 928,08 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. srpnja 2024. pa do isplate.

2. Rješenjem istog poslovnog broja i datuma odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti tuženika.

3. Protiv citiranog rješenja i presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik pobijajući iste zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Tuženik predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba tuženika je neosnovana.

7. Prilikom donošenja pobijanog rješenja nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. ZPP).

8. Protivno žalbenim navodima tuženika vezano uz donošenje istog nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.1. u svezi s čl. 344. i čl. 345. ZPP-a. Rješenje prvostupanjskog suda dostavljeno je tuženiku te je isto obrazloženo, tuženik je protiv istog podnio pravni lijek slijedom čega nije povrijeđeno pravo istog na raspravljanje pred sudom i podnošenje pravnog lijeka.

9. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbe ZPP-a o mjesnoj nadležnosti te je pravilno primjenom odredbe čl. 59. ZPP-a zaključio da je mjesno nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari i pravilno prigovor mjesne nadležnosti tuženika pobijanim rješenjem odbio.

10. Kako je od strane prvostupanjskog suda utvrđeno da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa] (koju činjenicu tuženik niti ne spori) to je sukladno odredbi članka 59. ZPP-a (izberiva mjesna nadležnost), za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Karlovcu. Pri tom valja istaknuti da se pojam "poslovne jedinice izvan sjedišta pravne osobe" protivno žalbenim navodima treba široko tumačiti na način da obuhvaća svaku podružnicu, poslovnicu ili filijalu trgovca u kojoj je sklopljen ugovor, neovisno o izvršenim upisima u sudski registar.

11. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

12. Nadalje niti u donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11. ZPP-ana koju ukazuje tuženik, jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

13. Također nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. ZPP).

14. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102530416 sklopljenog između stranaka 19. srpnja 2005 te posljedično tome zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 482,76 EUR-a s zateznom kamatom.

15. Među strankama nije sporno da su sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 78.280,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan puštanja kredita u tečaj i da je u vezi tog kredita između stranaka ugovorena obveza tužiteljice platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (ulazna naknada) u visini 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK).

16. Također nije sporno da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita, 12. srpnja 2005., naplatio naknadu za spornu obradu u visini od 482,76 eur.

17. U žalbenoj fazi postupka sporna je pravilnost primjene materijalnog prava te zaključak prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu.

18. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 96/03., 47/07., 70/09; dalje ZZP) te pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna ugovorna odredba nepoštena.

19. Odredba čl. 81. ZZP-a propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2).

20. Naime, o spornoj odredbi kako je to utvrđeno u postupku nije se pojedinačno pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 81. st. 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužiteljici objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati.

21. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO), te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 0,9% od iznosa kredita to je pravilna zaključak prvostupanjskog suda da sporna odredba ugovora uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. st. 1 ZZP ništetna.

22. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom sporni dio ugovorne odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužiteljica, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,9 % od iznosa kredita.

23. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 10. st. 1 nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 0,9 % od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva. Budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora pa kako sadržajem sporne odredbe nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, to takva ugovorna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba.

24. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi tuženika kojima ukazuje da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe ZZP koje mu idu u korist, s obzirom da se radi o subjektivnom i neutemeljenom tumačenju materijalnog prava od strane tuženika. Naprotiv, prvostupanjski sud imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (CJ protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužiteljici prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

25. Neosnovano tuženik prigovora i zakonitosti prvostupanjske odluke glede prigovora zastare i tijeka zatezne kamate. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

26. Slijedom iznijetog pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora te je pravilno sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a naložio tuženiku vratiti tužiteljici naplaćenu naknadu u visini od 482,76 EUR-a s kamatom tekućom od 22. srpnja 2005. kada je tuženik naplatio spornu naknadu (čl. 1111. i čl. 1115 ZOO) te je pravilno odlučio na način kako je to navedeno u toč. II. pobijane presude.

27. O zateznoj kamati pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115 ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj s obzirom da je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena od dana uplate kao dana stjecanja.

28. O troškovima parničnog postupka odlučeno je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP te je tužiteljici odmjeren trošak u skladu s odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika("Narodne novine" br. 138/23., dalje Tarifa), dok tuženiku pravilno nije dosuđen parnični trošak jer nije uspio u parnici.

29. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe osporava pravilnost odluke o trošku u dijelu kojim je prvostupanjski sud priznao tužiteljici prema odredbi Tarife naknadu za pristup ročištu za objavu presude. Naime, pravilno je prvostupanjski sud sukladno Tbr.

9. t. 3. u svezi Tbr. 7.t.1. Tarife priznao tužiteljici pravo na naknadu ovog troška. Naime, kada tužitelj pravovremeno zatraži predmetni trošak i ujedno pristupi na ročište za objavu to istome pripada pravo na naknadu istog pa je pravilno prvostupanjski su tužiteljici priznao pravo na naknadu istog.

30. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1 ZPP odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

31. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a te je odlučeno kao u točki II. izreke jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku.

U Rijeci 18. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković