Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1326/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupanog po punomoćniku Josipu Petroviću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 zastupane po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3813/2021-18 od 29. ožujka 2023., dopunjenoj dopunskom presudom istog suda poslovni broj P-3813/2021-25 od 16. listopada 2024. i žalbi tuženice izjavljenoj protiv dopunske presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3813/2021-25 od 16. listopada 2024., na sjednici vijeća 18. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3813/2021-18 od 29. ožujka 2023., dopunjena dopunskom presudom istog suda poslovni broj P-3813/2021-25 od 16. listopada 2024. pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija, a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3813/2021-18 od 29. ožujka 2023., dopunjena dopunskom presudom istog suda poslovni broj P-3813/2021-25 od 16. listopada 2024.:

- potvrđuje pod točkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.260,87 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama,

- preinačuje pod točkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 112,15 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupak odbija kao neosnovan.

II. Odbacuje se žalba tuženice izjavljena protiv dopunske presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3813/2021-25 od 16. listopada 2024. kao nedopuštena.

III. Tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

IV. U nepobijanoj točki II. izreke, presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3813/2021-18 od 29. ožujka 2023., dopunjena dopunskom presudom istog suda poslovni broj P-3813/2021-25 od 16. listopada 2024., ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 2.508,73 EUR/18.902,10 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u toj točki od dospijeća do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu na ime preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke u iznosu od 221,01 EUR/1.665,22 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u toj točki od dospijeća do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.373,02 EUR/10.345,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 29. ožujka 2023. do isplate.

1.1. Dopunskom presudom poslovni broj P-3813/2021-25 od 16. listopada 2024. dopunjena je citirana presuda na način da je u točki II. izreke na kraju dodano "te u dijelu u kojem tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 261,15 eura s pripadajućim zateznim kamatama".

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u točkama I. i III. (odluci o trošku) izreke, zbog svih zakonskih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Tuženica pravodobnom žalbom pobija dopunsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da odluči o trošku parničnog postupka uzimajući u obzir njezin uspjeh u sporu.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tuženice nije osnovana u dijelu pobijane odluke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u dijelu pobijane odluke o troškovima postupka, dok je žalba tuženice izjavljena protiv dopunske presude nedopuštena.

5. Imajući u vidu da je prvostupanjski sud dopunskom presudom dopunio presudu poslovni broj P-3813/2021-18 od 29. ožujka 2023. na način da je u točki II. izreke na kraju dodao "te u dijelu u kojem tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 261,15 eura s pripadajućim zateznim kamatama", da je tuženica prijedlogom od 31. listopada 2024. predložila donošenje dopunskog rješenja jer da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o trošku postupka u odnosu na odbijeni dio zahtjeva uzimajući u obzir uspjeh stranaka u sporu, a koji se podnesak u slučaju da sud smatra da nisu ispunjene pretpostavke za donošenje dopunske odluke o trošku ima smatrati žalbom protiv dopunske presude, to tuženica nema pravnog interesa za podnošenje žalbe u odnosu na dopunsku presudu, jer istom prvostupanjski sud nije odlučio o troškovima parničnog postupka (o istim je odlučio u presudi poslovni broj P-3813/2021-18 od 29. ožujka 2023., a koju odluku o troškovima tuženica osporava i u žalbi izjavljenoj protiv te presude iz istih razloga koje navodi i u žalbi izjavljenoj protiv dopunske presude), a podnesak tuženice od 31. listopada 2024. ovaj sud nije smatrao prijedlogom za donošenje dopunskog rješenja o troškovima, obzirom je o troškovima odlučeno u prvostupanjskoj presudi. Stoga je, temeljem odredbe čl. 367. u vezi čl. 358. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022 i 114/2022 – dalje: ZPP) valjalo rješenjem odbaciti žalbu tuženice izjavljenu protiv dopunske presude kao nedopuštenu.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

7. Prvostupanjski sud, polazeći od nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su nesporno tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 1. veljače 2008. sklopili ugovor o kreditu broj 228-50-4684200 (dalje: ugovor o kreditu) na iznos od 15.776,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (članak 1. ugovora o kreditu), s rokom otplate od 60 mjeseci (članak 4. ugovora o kreditu) i ugovorenom promjenjivom redovnom kamatnom stopom u iznosu od 6,45% godišnje u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članka 2. ugovora o kreditu),

- da je kredit u cijelosti otplaćen 19. veljače 2013., te da je sve uplate anuiteta izvršio tužitelj,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022, dalje: ZZP/14),

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je ponuđen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, da ga djelatnici tuženice nisu upozorili na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na kune niti na povećanje kamatne stope, niti je mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, da je iznos kredita iskoristio za kupnju vozila koje je koristio isključivo u privatne svrhe, te da je cjelokupni kredit osobno otplatio,

- da je prema nalazu financijskog vještaka PŠ tužitelj tuženici u razdoblju otplate kredita, uslijed promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu više platio iznos od 221,01 EUR/1.665,22 kn, a uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio iznos od 2.508,73 EUR/18.902,10 kn, a koji iznosi predstavljaju razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj stvarno platio tuženici i iznosa koje bi tužitelj platio da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćao svoju obvezu prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 6,45% kao jedinoj mu poznatoj kamatnoj stopi te prema tečaju CHF u vrijeme isplate kredita,

- da je prigovor zastare tuženice osnovan u odnosu na zahtjev za isplatu zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je do podnošenja tužbe 7. svibnja 2021. protekao petogodišnji zastarni rok propisan čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 i 114/2022 - dalje u tekstu: ZOO) koji je počeo teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014.,

- da je prigovor zastare tuženice neosnovan u odnosu na zahtjev za isplatu zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli jer je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-140/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle od 14. lipnja 2018. i do podnošenja tužbe 7. svibnja 2021. nije protekao petogodišnji rok iz čl. 225. ZOO-a

zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope tijekom postojanja ugovorne obveze jednostranom odlukom banke te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, a o kojoj je ništetnosti odlučio kao o prethodnom pitanju, slijedom čega je na temelju čl. 1111. st. 1. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a obvezao tuženicu da tužitelju s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.508,73 EUR/18.902,10 kn, sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a tužitelju dosudio zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa navedenog pod točkom I. izreke, dok je zbog osnovanog prigovora zastare odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 221,01 EUR/1.665,22 kn s osnova preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke (točka II. izreke).

8. Tuženica u žalbi navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njezine navode i dokazne prijedloge, a za takvo postupanje nije dao nikakve razloge, da je pogrešno primijenio odredbu čl. 193. ZPP-a jer se ona protivila djelomičnom smanjenju tužbenog zahtjeva, a o tom dijelu sud nije odlučio pa se u tom smislu žalba ima smatrati prijedlogom za donošenje dopunske presude, te da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP- a, čime sadržajno ukazuje na počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer tvrdnje tuženice da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije cijenio u kontekstu provedenih dokaza niti je iskaz tužitelja na prihvatljiv način uzeo u obzir prilikom donošenja pobijane presude, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja i provedbe testa poštenosti, pa je pogrešna odluka suda utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije povrijedio tuženičino pravo na pravično suđenje, jer je po prijedlogu tuženice saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, a tuženica je na ročištu glavne rasprave 9. ožujka 2023. odustala od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka HŠ (zaposlenice tuženice). Iako je tuženica na istom ročištu ostala kod prijedloga za saslušanje javne bilježnice koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu, odbijanjem tog dokaznog prijedloga nije povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje, jer javna bilježnica koja nije sudjelovala u pregovorima ne bi niti mogla dati podatke o parametrima i elementima koji će dovesti do promjene kamatne stope i valutne klauzule jer njezin zadatak prilikom solemnizacije nije da tumači ugovorne odredbe kao da je druga ugovorna strana. Suprotno tvrdnji tuženice, prvostupanjski sud je u obrazloženju iznio navode o odlučnim činjenicama, pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, ocjenu dokaza obrazložio je jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koji su u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka te je naveo odredbe materijalnog prava koje je primijenio (po čl. 338. st. 4. ZPP). Ovdje valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP- a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, pa postupanje prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženice, nije dovelo do povrede prava na pravično suđenje niti je time prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tuženica u svojoj žalbi. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud osnovom čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se prvostupanjski sud isključivo pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenim u sporu povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa i prava potrošača, a da pritom nije proveo tzv. test transparentnosti i tzv. test poštenosti iz Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, dalje: ZZP/03). Naime, imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama su ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ocijenjene nepoštenim i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto su presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjive i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pozvao i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, to protivno shvaćanju tuženice, prvostupanjski sud na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli (a o čemu je u ovom konkretnom slučaju odlučeno kao o prethodnom pitanju) nije bio dužan ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a naprijed izneseno stajalište je u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u nekoliko odluka (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), pa stoga nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a niti žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava činjenično stanje i primjenu materijalnog prava tvrdnjom da je pogrešno primijenjena odredba čl. 1111. ZOO-a jer je neke uplate izvršila supruga tužitelja, jer je iz stanja spisa očito da je sve uplate tuženica primila i proknjižila kao uplate učinjene u ime i za račun ispunjenja upravo obveze tužitelja kao korisnika kredita.

12. Obzirom da je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja za isplatu na ime preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke zbog zastare, to žalbeni navodi tuženice kojima ukazuje da se sud nije očitovao na njezin prigovor da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, nisu odlučni za odlučivanje u žalbenom postupku.

13. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. To iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj, jer je utuženi iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženica stekla preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare i osporava početak tijeka zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 7. svibnja 2021. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a u odnosu na potraživanje s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

15. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača imaju svi potrošači, a ne samo oni koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačem'', jer zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu (a ne tužitelja kako to nepravilno u žalbi tvrdi tuženica) da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

16. Pogrešno tuženica pozivom na članak 326. stavak 2. ZOO smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica. Pri tome nije ni od kakvog značaja činjenica što su člankom 19.a stavkom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15) isključene od primjene tim Zakonom dodane odredbe glave IVa potrošači kod kojih je dužnikova obveza ispunjena ili prisilno ostvarena, kao ni činjenica da tužitelj tijekom trajanja ugovorne obveze nije koristio svoje pravo raskinuti ugovor.

17. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke.

18. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, te je za radnje priznate pod točkom 20. obrazloženja prvostupanjske presude te za trošak vještačenja i sudskih pristojbi na tužbu i presudu dosudio tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.373,02 EUR/10.345,00 kn.

19. Tuženica, osporavajući odluku o trošku sadržanu u presudi navodi da je prvostupanjski sud zanemario njezin uspjeh u sporu te smatra da je tužitelj de facto uspio sa osnovom samo u 50% jer je zahtjev s osnova promjenjive kamatne stope nesporno bio u zastari.

19.1. Imajući u vidu da je tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu razlike preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli, te da je u parnici uspio u pogledu dokazivanja osnova i visine zahtjeva s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dok nije uspio zbog zastare sa zahtjevom za isplatu s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, a koji neuspjeh je u odnosu na cjelokupni zahtjev tužitelja neznatan, neosnovani su žalbeni navodi tuženice da je tužitelj s osnovom uspio samo sa 50% te da je prvostupanjski sud trebao pri odlučivanju o trošku uzimati u obzir i njezin uspjeh u sporu.

20. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da je prvostupanjski sud nezakonito retroaktivno primijenio odredbe Tbr. 50. toč. 1. i Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 118/14, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa) temeljem koje je za poduzete parnične radnje primijenio vrijednost boda u iznosu od 1,99 EUR-a, iako je izmjena Tarife (''Narodne novine'' broj 126/2022) stupila na snagu 5. studenoga 2022., jer je prvostupanjski sud u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev- 562/2024-2 od 7. svibnja 2024. pravilno za radnje poduzete prije 5. studenoga 2022. priznao trošak prema vrijednosti boda od 1,99 EUR/15,00 kn.

21. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava priznati trošak zastupanja na pripremnom ročištu 7. prosinca 2021. jer se radi o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari i tužitelju pripada pravo na trošak po Tbr. 9. toč. 1. Tarife, a navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-547/2023 od 5. rujna 2023.

22. Pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, a kako je to zatražio vještak u svom računu, jer je vještačenje provedeno zbog toga što je tuženica osporavala visinu tužbenog zahtjeva, pri čemu činjenica da je vještačena i visina preplate s osnova promjenjive kamatne stopa, a koja u cjelokupnom zahtjevu tužitelja predstavlja oko 7% zahtjeva nije od utjecaja na visinu troška vještačenja.

23. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava, kako to osnovano ukazuje tuženica u svojoj žalbi, priznao tužitelju trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 112,15 EUR/845,00 kn, jer tužitelj za taj trošak nije određeno postavio zahtjev (čl. 164. st. 1. i st. 2. ZPP-a).

24. Slijedom navedenog, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi odluku o trošku (točka III. izreke) u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.260,87 EUR-a, dok je primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice i za iznos od 112,15 EUR-a odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

25. Obzirom da tuženica u odnosu na glavnu stvar nije uspjela sa svojom žalbom, već je uspjela samo u odnosu na trošak postupka koji se sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora, to joj sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

26. U nepobijanoj točki II. izreke, presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3813/2021-18 od 29. ožujka 2023., dopunjena dopunskom presudom istog suda poslovni broj P-3813/2021-25 od 16. listopada 2024. ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 18. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun