Poslovni broj: Pr-11/2023-8

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, OIB: 29399232217, po sucu Silvani Klisović, u pravnoj stvari tužitelja: NĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Kovač, odvjetnik iz Zagreba, protiv tužene: REPUBLIKA HRVATSKA za Ministarstvo pravosuđa i uprave, OIB: 52634238587, zastupana po ODO u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 2. prosinca 2024.g. u nazočnosti punomoćnika stranaka, a na ročištu održanom povodom objave presude dana 18. prosinca 2024.g.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj: REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, Ministarstvo pravosuđa i uprave, da isplati tužitelju: NĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime dodatka za rad na terenu, iznos od 2.389,01 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.-tog dana u mjesecu za protekli mjesec pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena zajedno s zakonskim zateznim kamatama prema navedenoj stopi koje teku od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.375,00 Eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj u tužbi i tijekom raspravljanja navodi da se mjesna nadležnost temelji na čl. 65. Zakona o parničnom postupku, da je tužitelj zaposlenik tuženika, dakle Ministarstva pravosuđa, na radnom mjestu mlađi pravosudni policajac službe u Kaznionici i zatvoru u Šibeniku, da temeljem odredbi čl. 56. Kolektivnog ugovora (NN93/2008, NN89/2012 i NN104/2013., kao i Dodatka I. NN 104/13, Dodatka II. NN 150/2013 i Dodatka III. NN 71/2016. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike), tužitelj ima pravo na terenski dodatak, za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio. Pod pojmom stalno mjesto rada da se podrazumijeva mjesto, odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva pravosuđa i Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva pravosuđa u nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela. Tužitelj navodi da je u razdoblju od 22.01.2018. do 20.02.2018., od 03.04.2018. do 03.05.2018., od 04.05.2018. do 04.06.2018., i od 05.06.2018. do 05.07.2018. godine bio upućen na rad u Zatvor u Zadru, a što da predstavlja rad na terenu u dnevnom iznosu od 150,00 kn/19,90 Eura sukladno Kolektivnom ugovoru. Tužitelj navodi da se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, ali isti da nije prihvaćen, pa kako da tužitelju nikada nije isplaćen dodatak za rad na terenu u spornom razdoblju, to predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev, pobliže opisan u izreci ove presude, te naloži tuženoj naknadu parničnog troška.

2. Tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je tužitelj službenik Zatvora u Šibeniku raspoređen na radno mjesto mlađeg pravosudnog policajca temeljem rješenja pomoćnice ministra pravosuđa nadležne za zatvorski sustav tijekom 2018., radi potreba službe četiri puta je privremeno je premješten na rad u Zatvor u Zadru. Odredbom članka 31. stavak 9. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine” broj 190/03-pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13, 150/13 i 98/19) da je propisano da radi potreba službe pomoćnik ministra nadležan za zatvorski sustav može ovlaštenu službenu osobu iz članka 28. ovoga Zakona privremeno premjestiti na rad u drugu kaznionicu ili zatvor do tri mjeseca, a uz njegovu suglasnost do šest mjeseci u tijeku kalendarske godine. U tužbi da se pogrešno navodi da je tužitelj temeljem rješenja bio upućen na rad na terenu, budući da takvo rješenje nije uopće doneseno i da se u konkretnom slučaju uopće nije radilo o upućivanju na rad na terenu, već se, kao što je gore već rečeno, radilo o privremenom premještaju na rad radi potrebe službe u drugo kazneno tijelo temeljem rješenja pomoćnice ministra nadležne za zatvorski sustav, pa da je potrebno razlikovati dva potpuno različita instituta, s jedne strane rješenje o privremenom premještaju na rad, a s druge strane nalog o upućivanju na rad na terenu. Razlika da postoji i s obzirom na donositelje spomenutih akata, budući da rješenje o privremenom premještaju donosi pomoćnik ministra nadležan za zatvorski sustav, a nalog za rad na terenu upravitelj kaznenog tijela u kojemu je službenik zaposlen. Iz gore navedenog vidljivo je da se u konkretnom slučaju radi o posebnom obliku premještaja službenika koji je uređen posebnim propisom i koji je različit institut od upućivanja službenika na rad na terenu, što potvrđuje i tumačenje Zajedničke Komisije za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike br. 11/56 od 21. studenoga 2014. u kojemu se kaže: „Službenik koji je rješenjem privremeno premješten u drugo mjesto rada nema pravo na terenski dodatak za vrijeme rada u mjestu koje je rješenjem o premještaju utvrđeno kao novo mjesto rada. Navedeno proizlazi iz činjenice da se u tom slučaju ne radi o upućivanju službenika na rad na terenu, nego o premještaju službenika na drugo radno mjesto, drugo mjesto rada." Rad tužitelja u Zatvoru u Zadru prema rješenju o privremenom premještaju da nije bio rad na terenu, jer je cit. rješenjem o premještaju na njegovo mjesto rada u utuženom razdoblju njegovo mjesto rada bio Zatvor u Zadru. Kako pravo na terenski dodatak ima državni službenik koji radi izvan mjesta rada, da je razvidno da tužitelju ne pripada pravo terenski dodatak, a sve pozivom na odredbu čl.56.st.1. i 2. KU i na tumačenje Komisije za tumačenje kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike br. 11/56 od 21. studenoga 2014. Suviše, da prema tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, zauzetom na sjednici 20. travnja 2005. pravo na terenski dodatak se ne odnosi na službenike i namještenike koji su po potrebi službe, temeljem rješenja o premještaju privremeno premješteni na drugo radno mjesto, u drugo mjesto rada, različito od njihovog stalnog boravišta (Vrhovni sud Republike Hrvatske, posl.br. Revr-800-11 od 19.07.2016). Tužena također ovdje napominje kako je doneseno više pravomoćnih odluka u istovrsnim parnicama pred naslovim sudom i to na način da je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjske presude i odbio tužbeni zahtjev tužitelja (npr. Županijski sud u Zagrebu, posl.br. Gž- R-1225/2023 od 13.12.2023.), te slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U odnosu na navode iz odgovora na tužbu tužitelj navodi da u sudskoj praksi nije raspravljeno pitanje može li se stalnim mjestom rada smatrati mjesto gdje je državni službenik privremeno raspoređen ili se stalnim mjestom rada unatoč tome rasporedu smatra mjesto rada gdje je tužitelj stalno raspoređen na rad (primljen u državnu službu), kao ni može li državni službenik biti istovremeno raspoređen na stalno mjesto rada u dvije ustanove odnosno u mjesto njegova stalnog boravka i mjesto rada izvan stalnog mjesta boravka na koje je privremeno raspoređen, te je li privremenim rasporedom u drugo mjesto rada suspendirano rješenje o primitku državnog službenika u državnu službu kojim je raspoređen na stalno mjesto rada. Usto, mogu li se poslovi na koje je državni službenik privremeno raspoređen smatrati poslovima radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu u unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (članak 56 st. 1. i 2. KU)." Tužitelj navodi da smatra da privremeni rad u Zatvoru u Zadru nije rad unutar obuhvata radnog mjesta tužitelja (Zatvor u Šibeniku) pa kako je tužitelj obavljao rad izvan mjesta svoga rada i boravka, radio je u drugom zatvoru (drugom mjestu) da znači da je radio na terenu, stoga mu pripada pravo na dodatak za rad na terenu bez obzira na rješenje o privremenom rasporedu na rad u drugo mjesto rada. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u presudi Rev 1199/2022-2 od 13. ožujka 2024.) Odredbom članka 123. Kolektivnog ugovora za državne službenik i namještenike („Narodne novine“ broj 93/08, 89/12 i 104713- u daljnjem tekstu: KU) među ostalim, određeno je da se ugovorne strane potpisom toga Kolektivnog ugovora obvezuju pridržavati daljnjeg tumačenja zajedničke komisije za tumačenje Kolektivnog ugovora sklopljenog 2. kolovoza 2012., osim tumačenja onih odredbi koje nisu u skladu s tim Kolektivnim ugovorom. Odrednom članka 56. st. 1. KU-a propisano je da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio. Nadalje, st. 2. istog članka propisano je da se pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđeno u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela. Odredbu članka 56. stavka 1. KU valja tumači tako da pravo na isplatu dodatka na terenu ostvaruje službenik ako se ostvare kumulativno dva uvjeta, da obavlja poslove izvan svog radnog mjesta u kojem je zaposlen i da je to mjesto rada izvan mjesta njegovog stalnog boravka. To da znači da se pitanje vezuje za mjesto rada u zemljopisnom smislu na kojem po redovnom tijeku stvari obavlja poslove i zadatke i u kojem je primljen u državnu službu, a ako je privremeno upućen na neke druge poslove onda da bi ostvario pravo na terenski dodatak ti se poslovi moraju obavljati izvan mjesta (u zemljopisnom smislu) stalnog boravka. Tako primjerice, pravosudni policajac kojemu je redovno mjesto rada Zatvor u Remetincu, ne može dobiti terenski dodatak ako obavlja poslove osiguranja nekog suda u Zagrebu, u kojem ima stalno mjesto boravka. Zajednička komisija temeljem odredbe članka 120. KU ovlaštena je tumačiti odredbe toga KU-a, temeljem odredbe članka 123. stavak 2. KU-a, ugovorne strane su obvezne pridržavati se danih Tumačenja Zajedničke komisije. Prema Tumačenju broj 12/56 od 18. svibnja 2015. službenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka ima pravo na terenski dodatak ako su ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 56. Kolektivnog ugovora te Zajednička komisija utvrđuje da davanje naloga za obavljanje poslova više složenosti ne isključuje pravo na terenski dodatak. Stoga tužitelj smatra da mu pripada pravo na terenski dodatak za cijelo vrijeme rada u Zatvoru u Zadru, pritom da je neodlučno je li doneseno rješenje o privremenom premještaju da bi od toga zavisilo pravo službenika na isplatu dodataka za rad na terenu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj Rev 1199/2022-2 od 13. ožujka 2024. izrazio shvaćanje: „Citirana odredba članka 56. KU-a i Tumačenje Zajedničke komisije broj 12/56 od svibnja, pravo službenika na dodatak za rad na trenu (tzv. terenski dodatak) vezuju uz rad službenika izvan stalnog mjesta rada pa je za ostvarivanje prava službenika na terenski dodatak pa je za ostvarivanje prava službenika na terenski dodatak odlučno, je li u određenom razdoblju službenik doista radio izvan stalnog mjesta rada, a nije odlučno, je li doneseno rješenje o privremenom premještaju da bi od toga zavisilo pravo službenika na isplatu za rad ne terenu.“ Tužitelj stoga svega navodi da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem Rješenja Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju broj: KLASA:

UP/I-112-02/18-01/21, Ur.br.: 514-08-01-03-02-01-18-01 od 12.1.2018., KLASA: UP/I-112-02/18-01/194, Ur.br.: 514-08-01-03-02-01-18-01 od 23.3.2018.g., KLASA: UP/I-112-02/18-01/194, Ur.br.: 514-08-01-03-02-01-18- 04 od 25.4.2018.g., KLASA: UP/I-112-02/18-01/194, Ur.br.: 514-08-01-03-02- 01-18-07 od 5.6.2018.g., Zahtjeva za mirno rješenje spora od 17.04.2020. godine, Evidencije radnog vremena, Obračunskih isprava za isplatu plaće za utuženo razdoblje, te saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku.

5. Tuženi zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade s osnove terenskog dodatka za razdoblje od 22.01.2018. do 20.02.2018., od 03.04.2018. do 03.05.2018., od 04.05.2018. do 04.06.2018., i od 05.06.2018. do 05.07.2018. godine, utemeljen na odredbi čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj: 93/08, 89/12 i 104/13 – dalje: KU), odnosno Dodataka I. i III. tom KU („Narodne novine“ broj:104/13 i 71/2016).

7. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj u vremenu koje je prethodilo utuženom razdoblju bio zaposlen kao državni službenik - mlađi pravosudni policajac u Odjelu osiguranja Zatvora u Šibeniku i da je temeljem rješenja Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju za potrebe službe privremeno premješten na rad u Zatvor u Zadru za utuženo vremensko razdoblje i da je prema navedenom rješenju utvrđeno da za vrijeme privremenog premještaja na rad u Zatvor u Zadru ostvaruje prava iz državne službe u Kaznionici i zatvoru u Šibeniku te da je u tom utuženom razdoblju doista i proveo na radu u Zatvoru u Zadru gdje je obavljao poslove svoga radnog mjesta.

8. Naime, iz navedenih rješenja RH, Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Središnji ured, razvidno je da su ista rješenja donijela pomoćnica ministra nadležna za zatvorski sustav i probaciju na temelju čl. 63. Zakona o državnim službenicima, te čl. 31.st.9. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, a kojim rješenjima je tužitelj kao državni službenik na radnom mjestu mlađeg pravosudnog policajca u Odjelu osiguranja u kaznionici i u zatvoru u Šibeniku, radi potreba službe, privremeno premješten na rad u Zatvor u Zadru (toč.1.), te imenovani službenik za vrijeme privremenog premještaja na rad u Zatvor u Zadru ostvaruje prava iz državne službe u kaznionici i Zatvoru u Šibeniku (toč. 2.), sve uz obrazloženje da je Ministarstvo pravosuđa zaprimilo prijedlog kaznionice i zatvora u Šibeniku da se po potrebi službe u Zatvor u Zadru privremeno premjeste na rad službenici pravosudne policije, ovdje tužitelj, pozivajući se na odredbe čl. 63. Zakona o državnim službenicima, te čl. 31.st.9. Zakona o izvršavanju kazne zatvora.

9. Tužitelj u svom stranačkom iskazu iskazuje da je u utuženom razdoblju bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu mlađi pravosudni policajac službe u kaznionici i zatvoru u Šibeniku, te u tom razdoblju od strane upravitelja načelnika bio upućen na rad u zatvor u Zadru, dakle na drugo mjesto rada koje bilo različito od njegovog stalnog mjesta rada u Šibeniku, ali i mjesta boravka u [adresa] i to sve skupa pet mjeseci a sukladno rješenju po mjesec dana, s tim da je tamo putovao svojim osobnim automobilom od mjesta svog boravka u [adresa] do zatvora u Zadru, a radio, kako osam sati, tako i u turnusima po 12 sati. Iskazuje da nije imao organiziran obrok, niti prijevoz, niti dnevnice i sve je to išlo o njegovom trošku i osim putnog troška i plaće da nije primio nikakva druga primanja s tim da je radio sve što je radio i u zatvoru u Šibeniku, te da ima saznanja da njegovim kolegama nisu plaćeni troškovi terenskog dodatka u razdoblju kada su radili u drugim kaznionicama i zatvorima, te naposljetku da nije stručan odgovoriti da li se u konkretnom slučaju radi o upućivanju na rad na terenu ili o privremenom premještaju na rad.

10. Ocjenom naprijed navedenog proizlazi da je stalno mjesto rada tužitelja u Šibeniku gdje obavlja poslove službenika - pravosudnog policajca u Kaznionici i zatvoru u Šibeniku, te da za vrijeme premještaja na rad u Zatvor u Zadru ostvaruje prava iz državne službe u Kaznionici i Zatvoru u Šibeniku.

11. Valja navesti da sukladno odredbi čl. 31. st. 9 Zakona o izvršavanju kazne zatvora radi potrebe službe pomoćnik ministra nadležan za zatvorski sustav može ovlaštenu službenu osobu iz čl. 28. tog Zakona privremeno premjestiti na rad u drugu kaznionicu ili zatvor do tri mjeseca, a uz njegovu suglasnost do 6 mjeseci u tijeku kalendarske godine, a privremeni premještaj na radu u drugu kaznionicu ili zatvor ne smatra se privremenim premještajem na radno mjesto. 12. Sukladno odredbi čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio (st,.1.), dok prema st.2. cit. članka pod pojmom stalno mjesto rada se podrazumijeva mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.

13. Prema odredi čl. 120. KU Zajednička komisija ovlaštena je tumačiti KU, a prema čl. 123. KU ugovorne strane su obvezne pridržavati se danih tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredba i praćenje primjene KU.

14. Prema Tumačenju broj 4/56 upućivanje službenika na drugo mjesto rada koje je različito od mjesta rada i mjesta njegovog stalnog boravka radi obavljanja poslova radnog mjesta smatra se terenskim radom iz čl. 56. KU te stoga ima pravo na terenski dodatak ako je na terenu proveo najmanje 8 sati uključujući i vrijeme putovanja.

15. Pravo službenika na terenski dodatak proizlazi i iz Tumačenja broj 12/56 prema kojem službenik i namještenik ostvaruje pravo na dodatak za terenski rad ukoliko su ispunjeni uvjeti iz čl. 56. KU.

16. U svezi s ostvarivanjem prava na terenski dodatak Zajednička komisija je dala odgovor na 25-toj sjednici, a vezano uz primjenu čl. 58. u kojem stoji da ako se upućivanje službenika i namještenika temeljem izričite zakonske odredbe ne smatra privremenim premještajem na radno mjesto, službenik i namještenik koji se upućuje na takav rad ili izobrazbu izvan njegovog stalnog mjesta rada ili stanovanja ostvaruje sva prava kao da je upućen na rad na terenu ili službeno putovanje ovisno o okolnostima.

17. Imajući u vidu navedena Tumačenja Zajedničke komisije vezano uz primjenu čl. 56. KU, da se sukladno Zakonu o izvršavanju kazne zatvora privremeni premještaj na rad u drugu kaznionicu ne smatra privremenim premještajem na radno mjesto, da je tužiteljevo stalno mjesto rada u Kaznionici i zatvoru u Šibeniku gdje obavlja poslove pravosudnog policajca, da je obavljao poslove svog radnog mjesta i u Zatvoru u Zadru u utuženom razdoblju na koje mjesto rada je privremeno premješten, ovaj sud smatra da su se ispunili uvjeti iz čl. 56. KU temeljem kojih tužitelj ima pravo na dodatak na terenu, budući je u postupku utvrđeno da je obavljao rad izvan stalnog mjesta rada Kaznionice i zatvora u Šibeniku u kojem je zaposlen i izvan mjesta rada njezinog stalnog boravka u Šibeniku.

18. U odnosu na navode tužene u kojima se ista poziva na Tumačenje broj 11/56, valja navesti da prema tom Tumačenju službenik koji je rješenjem privremeno premješten u drugo mjesto rada nema pravo na terenski dodatak za vrijeme rada u mjestu u koje je rješenjem o premještaju utvrđeno kao novo mjesto rada, u tom slučaju ne radi se o upućivanju službenika na rad na terenu nego o premještaju službenika na drugo radno mjesto, drugo mjesto rada, a tužitelj u konkretnom nije premješten na drugo radno mjesto jer je u Zatvoru u Zadru nesporno obavljao iste poslove kao i u Zatvoru u Šibeniku, tako da se ne može primijeniti na konkretan slučaj navedeno Tumačenje broj 11/56, koje je primjenjivo u slučaju da je rješenjem o premještaju tužitelja određeno novo radno mjesto, a što nije slučaj i tužena to ničim nije dokazala.

19. Naposljetku, tužitelj je upućen na rad izvan svog stalnog mjesta rada i izvan mjesta njegovog stalnog boravka u Zatvor u Zadru, gdje je doista i radio, a privremeni premještaj na rad u drugu kaznionicu se ne smatra privremenim premještajem na radno mjesto, pa mu stoga pripada pravo na terenski dodatak, a iz priložene Evidencije rada proizlazi da je i koliko je tužitelj u Zatvoru u Zadru radio te mu stoga i pripada zatraženi cjelokupni iznos imajući u vidu propisanu visinu terenskog dodatka, što tužena nije posebno niti osporavala, radi čega svega je valjalo presuditi kao u toč. I. izreke ove presude.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP, te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pa je tužitelju koji je uspio u sporu priznat trošak koji je isti imao na ime zastupanja po kvalificiranom punomoćniku i to: za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 200,00 Eura, sastav tužbe u iznosu od 200,00 Eura, za sastav podneska u iznosu od 200,00 Eura, za dva zastupanja u iznosu od 400,00 Eura i za zastupanje na ročištu povodom objave u iznosu od 100,00 Eura, što iznosi ukupno 1.100,00 Eura, a uvećano za 25% PDV od 275,00 Eura, sveukupno iznosi 1.375,00 Eura, koliko je tužena dužna naknaditi tužitelju na ime parničnog troška (toč. II. izreke).

U Šibeniku, dana 18. prosinca 2024.g.

S U D A C :

Silvana Klisović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe drugostupanjskom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Rok za žalbu za stranku kojoj je presuda uručena na ročištu na kojem je ista objavljena, počinje teći od dana održanog ročišta na kojem je presuda objavljena, odnosno, uručena. Za ostale stranke rok za žalbu teče od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismenim putem, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DN-a: sadržana na zapisniku ročišta na kojem je presuda objavljena

.