1              Poslovni broj: Gž R-1175/2022-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-1175/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu pojedincu dr. sc. Ivanu Tironiju, u pravnoj stvari tužitelja Z. V. iz M., OIB:…, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, OIB: ..., zastupane po zakonskom zastupniku, Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: 49 Pr -638/2018-35 od 27. listopada 2022., dana 28. prosinca 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: 49 Pr -638/2018-35 od 27. listopada 2022. u pobijanom dosuđujućem dijelu o glavnoj stvari u kojem je dijelu naloženo tuženici da isplati tužitelju bruto iznos od 2.787,62 kune/ 369,98 eura  sa pripadajućim zateznim kamatama točno navedenim u izreci pobijane presude.

 

II. Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: 49 Pr-638/2018-35 od 27. listopada 2022. i to baš u dijelu dosuđenog parničnog troška tužitelju do iznosa od 1.406,25 kuna/ 186,64 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

III. Djelomično se preinačuje odluka o parničnom trošku iz izreke presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: 49 Pr-638/2018-35 od 27. listopada 2022. i to baš u dijelu preko iznosa od 1.406,25 kuna/ 186,64 eura do ukupno dosuđenog iznosa s ovog osnova od 11.406,25 kuna/1.513,87 eura (dakle za razliku od 10.000,00 kuna/1.327,23 eura) na način da se u ovom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška sastava žalbe u iznosu od 124,43 eura/937,50kuna.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u izreci naložio tuženici da s osnova plaće isplati tužitelju bruto iznos od 2.787,62 kune/369,98 eura sa pripadajućim zateznim kamatama točno navedenim u izreci, osim zateznih kamata koje teku na iznos poreza do dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji su iznosi sadržani u dosuđenom bruto iznosu. Također, prvostupanjski je sud u izreci presude odlučio o naknadi parničnog troška na način da je naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 11.406,25 kuna/ 1.513,87 eura, sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

2. Protiv prvostupanjske presude, očigledno u dosuđujućem dijelu, tuženica  je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji su žalbeni razlozi propisani odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. i 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,  89/14.- odluka USRH, 70/19. i 114/22., dalje: ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice.

 

4. Žalba tuženice djelomično nije osnovana, a djelomično je osnovana.

 

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće, radi prekovremenog rada, između one koja mu je isplaćena i one koja mu je po njegovom mišljenju trebala biti isplaćena za razdoblje od 20. ožujka 2013. do 5. travnja 2018. u ukupnom bruto iznosu od 2.787,62 kune/369,98 eura, sa pripadajućim zateznim kamatama. Pri tome se tužitelj poziva na kolektivne ugovore za državne službenike i namještenike koji su bili na snazi u vrijeme predmetnog razdoblja.

 

6. Prije svega je za reći kako ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavak 2. točka  2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a ovo na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

7. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj u predmetnom razdoblju od 20. ožujka 2013. do 5. travnja 2018. bio zaposlen kod tuženice,

- da je tužitelj u predmetnom razdoblju radio kod tuženice kao djelatnik Područnog carinskog ureda Split, na radnom mjestu carinik,

- da potraživanje tužitelja prema tuženici za predmetno razdoblje s osnova prekovremenog rada iznosi 2.787,62 kune/369,98 eura, bruto, do kojeg se iznosa došlo  nakon što se potraživanje umanjilo zbog iskorištenih slobodnih dana, koje je tužitelj iskoristio u pojedinom mjesecu, prema evidenciji slobodnih dana iz "Obračunskih lista",

- da ovaj iznos od 2.787,62 kune/369,98 eura, tuženica nije isplatila tužitelju.

 

8. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u izreci presude dosudio tužitelju navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama pozivajući se pri tome na kolektivne ugovore za državne službenike i namještenike.

 

9. Prvostupanjski je sud osnovanost visine tužbenog zahtjeva od 2.787,62 kune/369,98 eura bruto, utvrdio na temelju stručnog, logičnog i dostatno obrazloženog nalaza i mišljenja, odnosno baš dopune nalaze i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i bankarstvo, I. B., dipl. oec. univ. spec. oec. On je za potrebe ovog postupka, po nalogu suda, izradio pisani nalaz i mišljenje nadnevka 21. lipnja 2019.,a potom i dopunu nalaza i mišljenja od 18. veljače 2022. u kojem je zaključio kako tužitelju u predmetnom razdoblju nisu obračunati niti isplaćeni svi prekovremeni sati u ukupnom bruto iznosu od 2.787,62 kune (sada 369,98 eura bruto).

 

10. Za napomenuti je kako u sporu male vrijednosti kakav je ovaj, na što upućuju odredbe članka 458 stavak 1. i 460. ZPP-a, presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a), i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (odredbe članka 467 st. 1. i 2. ZPP-a). Stoga  drugostupanjski sud u konkretnom slučaju ne ispituje je li prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje budući u sporu male vrijednosti žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena u smislu označene odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a.

 

11. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude, ni razlozima obrazloženja niti sa sadržajem spisa. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu odredbe parničnog postupka ukazuje tuženica opisno u svojoj žalbi. Za naglasiti je i da presuda ima potpuno i jasno obrazloženje zašto prvostupanjski sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev uz pozivanje na pravilno primijenjeno materijalno pravo i to baš odgovarajuće odredbe  Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13., 150/13., 153/13.-ispravak, 71/16, i 121/16., dalje KU/13) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/17. i 12/18., dalje: KU/17). Za spomenuti je kako su obveza poslodavca za isplatu plaće, te pravo radnika na povećanu plaću, pored ostalog, i zbog prekovremenog rada i rada blagdanom, propisani odredbama članaka 84. i 86. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.), te odredbama članaka 92. i 94. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23.).

 

12. Presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dosuđujućem dijelu izreke temelji se na pravilnoj primjeni materijalnog prava  i to baš mjerodavnih odredbi članka 44. stavci 10. i 12. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 89/12., dalje KU/12) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13., 150/13., 153/13. – ispravak, 71/16. i 123/16., dalje KU/13), te odredbi članka 38. stavak 10. i 12. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/17. i 12/18., dalje: KU/17), kao i odredbama članaka 84. i 86. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13., dalje ZR/09), te odredbama članaka 92. i 94. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje: ZR/14 ). Odluka o kamati također je pravilno donesena na temelju odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.)

 

13. Naime, odredbom članka 44. stavak 1. KU-a/12 i KU-a/13, kao i odredbom članka 38. stavak 1. KU-a/17, propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, između ostalog, za prekovremeni rad 50%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, dok se prema stavku 2. navedenih članaka KU-a/12., KU-a/13 i KU-a/17, dodaci na osnovnu plaću međusobno ne isključuju. Odredba članka 44. stavak 10. KU-a/12, kao i odredba članka 44. stavak 10. KU-a/13, odnosno odredba članka 38. stavak 10. KU-a/17, propisuju da se prekovremenim radom, kad je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama (2 prve – 2 druge – 2 treće – 2 dana slobodna) ili u turnusu, smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Nadalje odredbama članka 44. stavak 11. KU-a/12., i KU-a/13, kao i odredbom članka 38. stavak 11. KU-a/17, propisano ja da ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je svaki sat rada duži od dnevnog radnog vremena te svaki sat rada duži od 40 sati tjedno. Također stavcima 12. navedenih članaka KU-a/12., KU-/13 i KU-a/17 propisano je da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje službenici i namještenici trebaju raditi u tekućem mjesecu, a dobije se na način da se broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnoži s 8 sati. 1

 

14. Slijedom navedenog, prekovremenim radom službenika koji radi u smjenama ili turnusu treba smatrati svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati koji je definiran kao broj sati koje službenik treba raditi u tekućem mjesecu, a koji se dobije na način da se broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnoži s 8 sati.

 

15. To u konkretnom slučaju znači da se prekovremeni sati rada tužitelja koji radi na takav način dobiju na način da se od njegovih ukupno odrađenih sati rada u mjesecu odbije mjesečni fond radnih sati, a mjesečni fond radnih sati se dobije da se broj radnih dana u mjesecu pomnoži sa 8 sati pri čemu u taj fond ne ulaze blagdani i neradni dani određeni zakonom, kako to pravilno ocjenjuje i prvostupanjski sud  kada prekovremeni rad obračunava kao rad koji prelazi mjesečni fond radnih sati.

 

16. No, ono što je posebno za istaknuti jest to da tuženica iako podnosi žalbu u odnosu na cijelu prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu, ona ipak u žalbi navodi slijedeće: „Dosuđeni iznos odnosno metodologija koje je vještak primijenio prilikom utvrđivanja prekovremenih sati i izračun vještaka koji je sud prihvatio, odgovara tvrdnjama tuženika u ovom postupku i u pogledu pravnog osnova i visine tužbenog zahtjeva.“

 

17. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu dosuđujuće odluke o glavnoj stvari. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

18. No, tuženica žalbom pobija i odluku prvostupanjskog suda o parničnom trošku, navodeći u bitnome da je za dio za koji je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva djelomično povučena, tužitelj u cijelosti izgubio parnicu te da joj je stoga dužan naknaditi troškove postupka. Ovo da je prvostupanjski sud svakako trebao imati u vidu prilikom utvrđivanja uspjeha u sporu i odmjeravanja troškova tužitelju, no da to nije učinio. Tuženica ističe da, ako tužitelj smanji tužbeni zahtjev, tuženik ima pravo na naknadu parničnih troškova razmjerno visini smanjenog dijela tužbenog zahtjeva, u skladu sa odredbom članka 158. stavka 1. ZPP-a, koja odredba uređuje naknadu troškova u slučaju povlačenja tužbe i zbog toga što smanjenje tužbenog zahtjeva, koje se po ZPP-u ne smatra preinakom tužbe, ima značenje djelomičnog povlačenja tužbe. Žaliteljica posebno navodi da je pri odlučivanju o troškovima postupka nužno voditi računa o vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake parnične radnje. U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora od podnošenja tužbe do 19. rujna 2022. iznosila je 14.807,04 kuna. Nakon što je tužitelj konačno specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 19. rujna 2022. vrijednost predmeta spora iznosi 2.787,62 kuna.

 

19. Iz obrazloženja prvostupanjske odluke o parničnom trošku u bitnome proizlazi da je prvostupanjski sud dosudio tužitelju s osnova troškova parničnog postupka iznos od 11.406,25 kuna / 1.513,87 eura, pozivom na odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, pri čemu je vrijednost svake obavljene radnje računao prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva (2.787,62 kuna).

 

20. Odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a propisano je da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, dok je stavkom 2. određeno da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu u dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

 

21. Člankom 158. stavkom 1. ZPP-a određeno je da je tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan tuženiku naknaditi troškove postupka.

 

22. Nadalje, upravo je na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 26. travnja 2021. prihvaćeno pravno shvaćanje da smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.

 

23. U konkretnom slučaju, tuženica je nakon djelomičnog povlačenja tužbe na raspravi održanoj 21. rujna 2022. postavila zahtjev za naknadom troškova postupka, dok je tužitelj, u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, u sporu uspio u cijelosti.

 

24. Obzirom na sadržaj citiranih odredaba, tuženici pripada zatraženi parnični trošak primjenom odredbe članka 158. stavka 1. ZPP-a i to u odnosu na dio tužbenog zahtjeva glede kojega je tužba djelomično povučena (iznos od 12.019,42 kuna), dok tužitelju pripada parnični trošak za poduzete parnične radnje tijekom ovog postupka obzirom na uspjeh u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.

 

25. Tako je tuženici trebalo priznati, u granicama postavljenog zahtjeva te sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22; dalje: OT), za radnje poduzete do trenutka djelomičnog povlačenja tužbe te obzirom na vrijednost dijela tužbenog zahtjeva koji je tužitelj povukao (iznos od 12.019,42 kuna), za sastav odgovora na tužbu 100 bodova prema Tbr. 8. toč. 1. OT, za sastav 4 podneska (16. studenog 2018, 7. veljače 2019., 17. travnja 2019. i 15. listopada 2019.) po 100 bodova prema Tbr. 8. toč. 1. OT, za zastupanje na 5 ročišta (22.studenog. 2018., 7. veljače 2019., 24. travnja 2019., 19. studenog 2020., 1. prosinca 2021. i 21. rujna 2022.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi po 100 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT, što ukupno iznosi 1000 bodova. Pri vrijednosti jednog boda od 10,00 kuna (T.br. 50 "Tarife") trošak navedenog zastupanja tuženice iznosi 10.000,00 kuna / 1.459327,23 eura.

 

26. S druge pak strane, tužitelj je u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev (iznos od 2.787,62 kuna/369,98 eura) uspio u cijelosti, slijedom čega mu je kao trošak zastupanja valjalo priznati, u granicama postavljenog zahtjeva i sukladno odredbama OT, upravo iznos od 11.406,25 kuna /1.513,87 eura, kako je to pravilno i učinio prvostupanjski sud.

 

27. Kad se nastali odmjereni parnični trošak stranaka prebije, proizlazi da je tuženica dužna tužitelju naknaditi iznos od 1.406,25 kuna (11.406,25 kuna – 10.000,00 kuna = 1.406,25 kuna), odnosno sada 186,64 eura, s osnova troškova ovog parničnog postupka.

 

28. Usput ja za kazati, a referirajući se na žalbeni navod tuženice, kako trošak pristupa na ročište za objavu presude je opravdan i u suglasju sa odredbom članka 155. stavci 1. i 2. ZPP-a. Za navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 1. rujna 2020. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje: "Stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. "Tarife". Za napomenuti je i to kako je odredbom članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22. i 16/23) propisano kako je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno za sva drugostupanjska vijeća i suce tog odijela.

 

29. Slijedom navedenog trebalo je odlučiti kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odnosno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

30. Kako tuženica nije uspjela u žalbi, pa makar i dijelom, u odnosu na odluku o glavnoj stvari, to je njezin zahtjev za naknadom parničnog troška sastava žalbe trebalo odbiti kao neosnovan, a ovo u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

31. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu, 28. prosinca 2023.