Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-415/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Gorana Milakovića kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivka Dropučić, odvjetnica u Sv. Ivan Zelina, 2. HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 3. AN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Maja Vidović, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i točke II. izreke rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-359/2022-35 od 3. travnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I.) Žalba tuženika se odbija kao neosnovana pa se potvrđuje presuda i točka II. izreke rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-359/2022-35 od 3. travnja 2024. godine.

II.) Tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

III.) Točka I. izreke rješenja, kao ne pobijana, ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-359/2022-35 od 3. travnja 2024. godine utvrđeno je da je dokument pod nazivom „Punomoć“ kojeg je potpisala pokojna CN iz [adresa], i ovjerila svoj potpis kod javnog bilježnika Ivana Adžije iz Zaprešića pod brojem Ov-145/2015 od 07.01.2015. pravno nevaljan u dijelu koji glasi: „4. Da se koristi mojim novčanim sredstvima te koristi pokretnu i nepokretnu imovinu. 5. U slučaju moje smrti da to sve prenese u svoje vlasništvo i postane vlasnik moje imovine.“

1.1.) Rješenjem istog suda odbačena je tužba u dijelu zahtjeva za utvrđenje da je isprava iz točke I. izreke presude nevaljana u preostalom dijelu, tj. izvan točaka 4. i 5. (točka I. izreke); i odlučeno je da svaka stranka podmiruje svoj trošak postupka (točka II. izreke).

2.) Protiv presude te odluke o troškovima postupka (točka II. izreke rješenja) žalbu izjavljuje tuženik zbog bitne povrede postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog uz naknadu tuženiku parničnog troška zajedno sa troškom izjavljivanja žalbe.

3.) U odgovoru na žalbu I. tužitelj osporava sve žalbene navode i predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud odbija kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Predmetnu parnicu tužitelji pokreću temeljem rješenja ostavinskog suda O- 737/2022 od 30. ožujka 2022. godine, donesenog u ostavinskom postupku iza pokojne CN, i to kao njeni zakonski nasljednici, protiv tuženika kao njenog oporučnog nasljednika, s tim da u toj parnici tužitelji postavljaju zahtjev radi utvrđenja da dokument ostaviteljice nazvan „Punomoć“ te sačinjen dana 07. siječnja 2015. godine uz ovjeru njenog potpisa istog dana kod javnog bilježnika, je krivotvoren, pravno nevaljan i ništetan.

5.1.) Navedeni tužbeni zahtjev tužitelji su temeljili na činjeničnim tvrdnjama da dio teksta navedenog dokumenta – i to točka 5. i točka 6., nije svojom rukom napisala ostaviteljica, odnosno da je taj dio teksta nakon njene smrti nadopisan od strane tuženika ili neke treće osobe, i da je stoga krivotvoren i pravno nevaljan te da stoga ne predstavlja valjanu oporuku ostaviteljice.

6.) O navedenoj tužbi te u njoj postavljenom zahtjevu sud odlučuje djelomičnim prihvaćanjem – utvrđuje da navedeni dokument pokojne ostaviteljice, u točki 4. te u točki 5., nije pravno valjan, dok tužbu u preostalom dijelu (izvan navedenih točaka) odbacuje kao nedopuštenu.

6.1.) Pri donošenju pobijane odluke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev sud prvog stupnja polazi od slijedećih nespornih te od u postupku utvrđenih činjenica:

-da je sada pokojna CN umrla između 31.07. i 06.08.2021. godine u Njemačkoj gdje je živjela;

-da je u ostavinskom postupku iza CN tuženik predočio ostavinskom sudu dokument ostaviteljice nazvan „Punomoć“ pri čemu je ustvrdio da isti u točki 4. i 5. predstavlja oporuku ostaviteljice, što su tužitelji kao zakonski nasljednici ostaviteljice osporili, nakon čega ih je ostavinski sud uputio da pokrenu parnicu protiv tuženika kao oporučnog nasljednika radi utvrđenja (ne)valjanosti oporuke;

-da je pokojna CN, dana 07. siječnja 2015. godine sačinila dokument na kojem je istog dana ovjerila svoj potpis kod javnog bilježnika, koji je nazvala „Punomoć“ te kojim u točki 1., točki 2. i točki 3. ovlašćuje tuženika na poduzimanje radnji vezano za njenu kuću u [adresa], i to glede građevinske dozvole (točka 1.), glede uporabne dozvole (točka 2.) i glede upisa u zemljišnu knjigu (točka 3.), a u preostale dvije točke (točka 4. i točka 5.) ovlašćuje ga da koristi njena novčana sredstva te njenu pokretnu nepokretnu imovinu i da u slučaju njene smrti sve to prenese u svoje vlasništvo te da postane vlasnik njezine imovine;

-da je uvodni dio navedenog dokumenta, prve tri točke (točka 1., točka 2., točka 3.) ovlaštenja te potpis napisan istim rukopisom i istim sredstvom pisanja (olovkom plave boje) a da su preostale dvije točke (točka 4. i točka 5.) pisane drugačijim rukopisom i drugim sredstvom pisanja (olovkom crne boje);

-da iz očitovanja javnog bilježnika proizlazi da je dana 07. siječnja 2015. godine u njegovu uredu sada pokojna CN izvršila ovjeru potpisa na dokumentu koji je nazvala „Punomoć“, ali da zbog proteka rokova više ne čuva izvornik navedenog dokumenta, pa je izvornik navedene isprave u spis predmeta dostavio tuženik te je isti identičan ovjerenoj preslici predočenoj u ostavinskom postupku;

-da iz mišljenja grafološkog vještaka proizlazi da između rukopisa, kojim su pisane sporna točka 4. i točka 5. predmetnog dokumenta, i rukopisa kojim je pisan preostali dio teksta (uvodni dio, točka 1., 2. i 3. te potpis) predmetnog dokumenta, postoje određene sličnosti ali i znatne razlike, pa vještak u svojem nalazu i mišljenju navodi da skriptor nespornog dijela dokumenta najvjerojatnije nije i skriptor sporne točke 4. i točke 5. predmetnog dokumenta, odnosno da sporna točka 4. i točka 5. najvjerojatnije nisu pisane rukom CN;

-da je vještaku za davanje mišljenja sa većim stupnjem sigurnosti (vrlo vjerojatno, gotovo sigurno, sigurno) bio potreban nesporni rukopis pokojne CN iz razdoblja od 2016. do 2020. godine, sa kojim rukopisom tužitelji nisu raspolagali.

7.) Sud prvog stupnja, na temelju naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja, nalazi da pokojna CN, na predmetnom dokumentu nazvanom "Punomoć" koji je nesporno sačinila 07. siječnja 2015. godine te istog dana na njemu javnobilježnički ovjerila svoj potpis, nije svojom rukom napisala spornu točku 4. i spornu točku 5., već da je taj dio dokumenta naknadno, nakon njenog sastava i potpisa te ovjere potpisa, napisan rukom neke druge osobe, slijedom čega sud zaključuje kako u navedenom dijelu taj dokument nije pravno valjan te ne predstavlja oporuku ostaviteljice. 7.1.) Navedeni zaključak sud izvodi na temelju ocjene svih izvedenih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti – prije svega na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja grafološkog vještaka, iz kojeg proizlazi da pokojna ostaviteljica vjerojatno nije skriptor sporne točke 4. te sporne točke 5. dokumenta nazvanog "Punomoć", ali i na temelju ostalih dokaza – vizualnog pregleda nespornog i spornog dijela navedenog dokumenta, iz kojeg izvjesno proizlazi da nisu pisani istim rukopisom niti istim sredstvom pisanja, te konačno na temelju ocjene iskaza stranaka, pri čemu sud prvog stupnja iskaze tužitelja prihvaća jer su prema njegovoj ocjeni isti dani ne samo uvjerljivo već i životno logično, dok iskaz tuženika ne prihvaća, odnosno ocjenjuje ga neistinitim budući je u bitnim dijelovima (kada govori o postojanju izvanbračne zajednice sa tuženom, kada govori o svojim kontaktima sa pokojnom te o svojem saznanju o postojanju predmetnog dokumenta) po ocjeni prvostupanjskog suda iskazivao ne samo neuvjerljivo i životno nelogično već i nesuvislo.

7.2.) Zbog svega navedenog sud prvog stupnja djelomično prihvaća tužbeni zahtjev – odnosno u onom dijelu u kojem se traži utvrđenje da predmetni dokument u točki 4. i točki 5. nije pravno valjan, a o troškovima postupka odlučuje primjenom odredbe čl.154.st.4. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14., 79/19., 80/22. i 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP), tj. da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka jer su stranke u sporu uspjele približno jednako budući je zahtjev tužitelja djelomično prihvaćen a djelomično je tužba odbačena.

8.) U osporavanju pravilnosti i zakonitosti pobijane presude – tj. odluke u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, tuženik u žalbi u bitnome ukazuje na to da je sud učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.1. u svezi čl.221.a ZPP-a, odnosno da u situaciji kada grafološkim vještačenjem nije sa potrebnim stupnjem izvjesnosti (sa sigurnošću) utvrđeno da točka 4. i točka 5. predmetnog dokumenta nije pisana rukom pokojne ostaviteljice, sud morao primjenom pravila o teretu dokaza odbiti tužbeni zahtjev tužitelja; da sud nikako nije mogao utvrditi da navedeni dokument u spornom dijelu nije pravno valjan jer spornu činjenicu da li je predmetni dokument pisan rukom ostaviteljice nije bilo moguće utvrđivati vizualnim pregledom te usporedbom rukopisa od strane suda već samo provođenjem grafološkog vještačenja, a navedeni vještak se o spornoj činjenici nije izjasnio sa sigurnošću (sasvim sigurno, sigurno) da CN nije skriptor spornog dijela dokumenta već da je to samo vjerojatno; da je sud prvog stupnja pri svemu navedenom ispustio iz vida da predmetni dokument na kojem je izvršena ovjera potpisa po javnom bilježniku javna isprava u smislu odredbe čl.73. u svezi čl.74. do čl.92. Zakona o javnom bilježništvu, o da je glede dokazne snage javnih isprava zanemario i odredbu čl.230. ZPP-a; da je pobijana odluka protivna i odredbi čl.187. ZPP-a, prema kojoj se deklaratornom tužbom može tražiti samo utvrđenje istinitosti ili neistinitosti neke isprave a ne i njena krivotvorenost, pravna nevaljanosti te ništetnost što je postavljenim zahtjevom tražbeno pa je navedenu tužbu valjalo odbaciti, a sud kada je o njoj meritorno odlučivao da je odlučivao i mimo postavljenog zahtjeva protivno odredbi čl.2. ZPP-a.

8.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, i to zbog razloga koji će biti izloženi u nastavku obrazloženje ove odluke. 9.) Prije svega neutemeljene su žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja sud pobijanim dijelom presude odlučio o zahtjevu koji je po tužiteljima postavljen protivno odredbi čl.187. ZPP-a, pa da je time počinjena bitna povreda postupka iz čl.354.st.1. ZPP-a.

9.1.) Naime, navedenom odredbom je propisana mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje (deklaratorne tužbe), tj. odredbom st.1. navedenog članka i zakon je propisano da tužitelj takvom tužbom može tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Pri tome, kada je riječ o parnicama koje se pokreću temeljem rješenja ostavinskog suda tada treba imati u vidu i odredbu čl.222.st.2. Zakona o nasljeđivanju (NN broj 48/03. i dr. – dalje: ZN), u smislu koje se nasljednici upućuju na pokretanje parnice kada postoji spor o određenim činjenicama od kojih ovisi neko njihovo pravo – pa tako i nasljedno pravo koje pak može ovisiti i od toga postoji li oporuka i od toga da li je ta oporuka pravno valjana.

9.2.) Upravo u skladu sa navedenim odredbama tužitelji su upućeni na parnicu i u skladu sa njima su i postavili tužbeni zahtjev, odnosno postavili su zahtjev na utvrđenje da dokument, koji je tuženik predočio ostavinskom sudu kao oporuku ostaviteljice, nije pravno valjan, odnosno da isti ne predstavlja njenu pravno valjanu oporuku. Istina, u tužbi postavljenim zahtjevom tužitelji, osim što su zatražili utvrđenje pravne nevaljanosti, zatražili su da se utvrdi da je predmetni dokument i krivotvoren te da je ništetan, no o tome sud pobijanom presudom nije meritorno odlučivao pobijanim dijelom presude, već samo o dijelu zahtjeva za utvrđenje pravne nevaljanosti predmetne isprave kao oporuke ostaviteljice, što zasigurno predstavlja supstrat zahtjeva tužbe na utvrđenje koju podnosi jedan nasljednik (zakonski) protiv drugog nasljednika (oporučnog) u slučaju njihova spora o pravnoj (ne)valjanosti oporuke ostavitelja.

10.) Imajući u vidu naprijed navedeno neutemeljene su i žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja sudio mimo postavljenog zahtjeva te da je time počinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.12. ZPP-a. Naime, pri donošenju pobijane presude sud je postupao u granicama postavljenog zahtjeva, tj. djelomično ga je prihvatio (meritorno odlučio o njemu), dok je izvan tog prihvaćenog dijela tužbu odbacio. 11.) Neutemeljene su i žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.1. u svezi čl.221.a ZPP-a, odnosno da je pri utvrđivanju odlučne činjenice pogrešno primijenio navedenu odredbu o teretu dokaza. Teret dokaza za odlučnu činjenicu da sporni dio predmetne isprave (oporuka) nije pisan rukom ostaviteljice bio je na tužiteljima, kako se to iznosi i u žalbi a od čega je pošao i sud prvog stupnja, pri čemu navedeni sud zaključuje da su tužitelji predloženim dokazima navedenu činjenicu i dokazali, pa stoga i prihvaća dio po njima postavljenog tužbenog zahtjeva.

11.1.) Dakle, sud prvog stupnja nije uslijed pogrešne primjene materijalno pravnih normi (iz kojih se i izvodi zaključak o teretu dokazivanja spornih činjenica) navedeni teret dokaza pogrešno prebacio na tužene glede sporne činjenice (da li je sporni dio "Punomoći" pisan rukom ostaviteljice), niti je nepovoljnu odluku za njih donio zbog toga što oni ne bi dokazali da je točka 4. i točka 5. navedenog dokumenta pisana rukom ostaviteljice.

12.) Ispitujući prvostupanjsku presudu u okvirima propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi postojanje niti bilo koje druge bitne povrede postupka na koje se inače uvijek pazi po službenoj dužnosti.

13.) Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi iz odredbe čl.356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja, kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, materijalno pravo pravilno primijenio na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pa i tome tuženik žalbom neutemeljeno prigovara.

14.) Tužitelji su podnesenu tužbu i u njoj postavljeni tužbeni zahtjev temeljili na činjeničnim tvrdnjama da sporni dio (točka 4. i točka 5.) predmetne isprave – "Punomoći" od 07. siječnja 2015. godine, nije pisana rukom pokojne ostaviteljice, odnosno da je taj dio teksta u navedenoj ispravi naknadno napisan po nekoj drugoj osobi, i da stoga taj dio navedene isprave ne predstavlja pravno valjanu oporuku pokojne ostaviteljice.

14.1.) Polazeći od činjeničnog supstrata tužbe navedenog u prethodnoj točki, proizlazi da tužitelji spore navedenoj ispravi svojstvo oporuke, odnosno pravnu valjanost zbog neispunjenja zahtjevima zakonom propisane forme u kojoj je moguće sačiniti pravno valjanu oporuku. Naime, kada je riječ o formi (obliku) oporučivanja odredbom čl.29.st.1. ZN-a je propisano da je valjana samo ona oporuka koja je napravljena u obliku utvrđenom zakonom i uz pretpostavke predviđene zakonom.

14.1.1.) U smislu naprijed navedenog pravno valjanu oporuku je moguće sačiniti ili kao vlastoručnu (čl.30.), ili kao pisanu pred svjedocima (čl.31.), ili kao javnu (čl.32. i čl.33.), odnosno kao usmenu (čl.37) u izvanrednim okolnostima.

14.2.) Imajući u vidu odredbe ZN navedene u prethodnoj točki te sadržaj isprave za koju je tuženik ustvrdio da predstavlja oporuku pokojne CN, sasvim je izvjesno da navedena isprava ne udovoljava niti zahtjevima potrebnim za postojanje javne oporuke, jer nije sačinjena ni po sucu nadležnog suda niti po javnom bilježniku, niti zahtjevima pisane oporuke pred svjedocima, jer nije sačinjena niti potpisana po svjedocima. Dakle, njenu pravnu valjanost kao oporuke bilo je moguće cijeniti samo kroz odredbu čl.30. ZN, tj. kroz odredbu kojom je propisana mogućnost sastava vlastoručne oporuke.

15.) Odredbom čl.30.st.1. ZN je propisano da je oporuka valjana ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i ako ju je potpisao, a odredbom st.2. da za valjanost vlastoručne oporuke nije nužno, ali je korisno, da su u njoj naznačeni mjesto i datum kad je sastavljena. Dakle, da bi vlastoručna oporuka bila pravno valjana, ona ne samo da mora biti potpisana po oporučitelju već mora i tekst oporuke biti pisan rukom ostavitelja.

16.) Imajući u vidu sve provedene dokaze pred prvostupanjskim sudom te na temelju njih utvrđene činjenice, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je izveo pravilan zaključak da pokojna CN nije skriptor sporne točke 4. i točke 5. u dokumentu "Punomoć" od 05. siječnja 2015. godine, za koje je tuženik ustvrdio da predstavljaju njenu oporuku kojom je ostaviteljica raspolagala oporučno u njegovu korist, odnosno da su te točke navedene isprave naknadno na njoj nadopisane rukom neke druge osobe. S obzirom na takvo utvrđenje, koje kao pravilno prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, navedeni dio isprave od 05. siječnja 2015. godine ne udovoljava uvjetima propisanim odredbom čl.30.st.1. ZN-a, da bi predstavljao njenu vlastoručnu oporuku, slijedom čega je pravilna odluka sud prvog stupnja koju žalbom pobija tuženik.

17.) U sporenju navedenog utvrđenja i zaključka suda prvog stupnja neutemeljeno tuženik u žalbi ističe da je navedeni sud propustio uzeti u obzir to da predmetna isprava od 05. siječnja 2015. godine predstavlja javnu ispravu u smislu odredbi važećeg Zakona o javnom bilježništvu (NN broj 78/93., 29/94., 162/98., 16/07., 75/09., 120/16. i 57/22. – dalje: ZJB), a u svezi sa tim da je propustio uzeti u obzir i odredbu čl.230. ZPP-a.

17.1.) Naime, nije sporno da je na "Punomoći" od 05. siječnja 2015. godine, CN navedenog dana izvršila ovjeru potpisa kod javnog bilježnika Ivana Adžije iz Zaprešića pod brojem OV-145/2015.

17.2.) U svezi sa naprijed navedenim treba reći da, u smislu odredbi ZJB, javnobilježničke isprave doista imaju snagu javnih isprava (čl.3.st.2.), a javnobilježničke isprave jesu i javnobilježničke potvrde, odnosno potvrde o činjenicama koje su posvjedočili javni bilježnici (čl.3.st.1.). Da javnobilježničke potvrde imaju snagu javne isprave proizlazi i iz odredbe čl.73. ZJB, a takvom potvrdom smatra se i ovjera potpisa (legalizacija) o kojoj govori odredba čl.77. ZJB, s tim da je u st.1. te odredbe propisano da javni bilježnik može potvrditi da je stranka u njegovoj nazočnosti vlastoručno potpisala pismeno, ili svoj rukoznak na njega stavila, ili da je potpis ili rukoznak, koji je već na pismenu, pred njim priznala kao svoj.

17.2.1.) Dakle, kada je riječ o ovjeri potpisa na nekoj ispravi u smislu odredbe čl.77.st.1. ZJB, javni bilježnik potvrđuje samo to da je točno određena osoba, čiju je istovjetnost prethodno utvrdio na zakonom propisani način, pred njim potpisala neku ispravu ili da je te osoba priznala pred njim da se na ispravi nalazi njen potpis. Dakle, navedenom potvrdom se ne ulazi u sadržaj same isprave na kojoj se vrši ovjera potpisa, pa se slijedom tog navedena javnobilježnička potvrda ima snagu javne isprave u smislu čl.3.st.2. i čl.73. samo u odnosu na potpis koji se na njoj nalazi no ne i glede sadržaja glede kojeg je ta isprava sačinjena.

17.3.) Prema tome, polazeći od naprijed navedenog, za ocjenu da li su sporne točka 4. i točka 5., koje su sadržane u ispravi na kojoj je CN javnobilježnički ovjerila svoj potpis, pisane njenom rukom prilikom sastava navedene isprave ili su nadopisane naknadno rukom neke druge osobe, nema nikakvog relevantnog utjecaja okolnost javnobilježničke ovjere potpisa, niti javnobilježnička ovjera potpisa glede sadržaja navedene isprave ima snagu javne isprave, kako to neosnovanu ističe u žalbi tuženik.

18.) Pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da ostaviteljica CN nije skriptor spornog teksta sadržanog u točki 4. i točki 5. naprijed navedene isprave, nije dovedeno u pitanje niti žalbenim tvrdnjama kojima se ukazuje na to da grafološki vještak, u svojem nalazu i mišljenju navedeno nije ustvrdio sa potrebnim stupnjem izvjesnosti (sigurno ili barem gotovo sigurno), već sa stupnjem (vjerojatno) izvjesnosti na kojem sud prvog stupnja, prema stavu tuženika, nikako nije mogao utemeljiti naprijed navedeno utvrđenje.

19.) Prednje tvrdnje ne mogu se prihvatiti jer navedeno utvrđenje sud prvog stupnja temelji na ocjeni, ne samo navedenog dokaza (prihvaćenog nalaza i mišljenja grafološkog vještaka), već na ocjeni i svih ostalih izvedenih dokaza – onog izvršenog neposrednim vizualnim pregledom predmetne isprave ("Punomoći" od 05. siječnja 2015.) te stranačkih iskaza tužitelja koje je prihvatio kao istinite i iskaza tuženika koji nije prihvatio kao istinit, a koju ocjenu dokaza je sud izvršio u njihovoj međusobnoj povezanosti, kako to i propisuje odredba čl.8 ZPP-a. Pri tome treba reći i to da je za navedenu ocjenu dokaza, pa i za prihvaćanje odnosno neprihvaćanje stranačkih iskaza, sud naveo životno logične te prihvatljive razloge, pa tu ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

20.) Glede nalaza i mišljenja grafološkog vještaka valja reći da je navedeni vještak, nakon što je izvršio usporedbu onog dijela isprave (uvodni dio, prve tri točke punomoći, potpis) koji je nesporno pisan rukom ostaviteljice, sa onim dijelom (točka 4. i točka 5.) koji je sporan, utvrdio sličnosti ali i bitne razlike u načinu pisanja, i na temelju toga je ustvrdio da sporni dio isprave vjerojatno nije pisan rukom ostaviteljice, ali da sa o navedenom nije mogao izjasniti sa većim stupnjem izvjesnosti samo zbog toga što nije raspolagao sa nespornim rukopisom ostaviteljice iz vremenskog razdoblja od 2016. pa do 2020. godine, tj. u razdoblju neposredno nakon što je sačinjen predmetni dokument. 20.1.) Navedeno mišljenje grafološkog vještaka, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a osobito ako se imaju u vidu i ostale činjenice koje utvrđuje sud prvog stupnja – prije svega u bitnim dijelovima životno nelogičan iskaz tuženika glede njegova saznanja i pronalaska spornog dokumenta i o njegovu navodnom odnosu sa pokojnom, i naposljetku ono što je sud utvrdio pregledom same isprave, za što nije bilo potrebno nikakvo stručno znanje – da je prvo dio nespornog dijela isprave (uvod, prve tri točke punomoći) pisan jednim sredstvom pisanja (olovka plave boje), da je nakon toga sporni dio (točka 4. i t.5.) pisan drugim sredstvom pisanja (olovka crne boje) te da je potpis sačinjen sredstvom pisanja (olovka plave boje) kojim je pisan i prvi nesporni dio, daju dovoljno elemenata za pouzdano zaključivanje da sporni dio, za koji tuženik tvrdi da predstavlja oporuku, doista nije pisan rukom ostaviteljice.

20.1.1.) Osim toga, pri pregledu predmetne isprave i oku laika je vidljivo da je predmetna isprava pisana, ne samo sa dva različita sredstva pisanja (olovka plave i olovka crne boje), već i da je riječ o dva različita rukopisa, na što jasno ukazuje i grafološki vještak u svojem nalazu i mišljenju, pri čemu je simptomatično da je pri pisanju nespornog dijela korišteno jedno sredstvo pisanja i korišten je jedan rukopis, a pri pisanju onog spornog dijela je korišteno drugo sredstvo pisanja i korišten je drugi rukopis.

20.1.2.) Predmetni dokument ima naziv "Punomoć", i po svojem uvodnom dijelu i prema sadržaju točke 1., točke 2. i točke 3. on to i jest, i upravo taj dio tog dokumenta, kao i potpis na njemu, je pisan olovkom plave boje te jednim rukopisom. Doista je nelogično da bi pokojna ostaviteljica, nakon što bi napisala navedeni dio isprave koja po svojem sadržaju predstavlja to kako je i nazvana, nastavila pisanje točke 4. i t.5. drugačijim rukopisom te drugim sredstvom pisanja (olovkom crne boje), i da bi pisanje tog dokumenta zaključila potpisom sačinjenim opet olovkom plave boje, tj. olovkom kojim je pisan uvodni dio i prve tri točke koje po svojem sadržaju predstavljaju punomoć. Upravo navedeno, uz ono što je u svojem nalazu i mišljenju naveo i grafološki vještak, sa dovoljno izvjesnosti upućuje na zaključak da je pokojna ostaviteljica dosita sačinila predmetnu ispravu u nespornom dijelu te takvu ispravu i potpisala a da je sporni dio (točka 4. i točka 5.) nadopisan naknadno po nekoj drugoj osobi.

21.) S obzirom na sve naprijed navedeno pobijana presuda, kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev, je donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pa tuženik tome žalbom neutemeljeno prigovara.

21.1.) Imajući u vidu ishod spora, tj. da je tužitelj u pretežitom dijelu uspio u sporu te da bi stoga on imao pravo na naknadu parničnog troška, tuženik neutemeljeno žalbom pobija i odluku o troškovima parničnog postupka kojom je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove.

22.) Zbog izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu i točku II. izreke rješenja kojom je odlučeno o troškovima postupka.

22.1.) Tuženik nije uspio sa izjavljenom žalbom pa mu stoga ne pripada niti pravo na naknadu troška njenog izjavljivanja.

Bjelovar, 18. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Goran Milaković