Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg Dr. F. Tuđmana 2
31400 Đakovo
Posl. broj: P-524/2023-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužiteljice ĐF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupana po punomoćniku Saši Pufler odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku Željki Lisec odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 4. prosinca 2024. godine u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 18. prosinca 2024. godine objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 901079243, sklopljenog dana 24.10.2005. između tužiteljice ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Biserka Arambašić pod brojem OU-424/2005 dana 25.11.2005., a koja u čl. 1. glasi:
„… iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od … CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“, u čl. 4.1. glasi: „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke“, u čl. 4.2. glasi: „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita…“, te „Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“, u čl. 7.2. glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne lista Banke važeće na dan plaćanja…“ te „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“, u točki 12.8. glasi: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje
Posl. broj: P-524/2023-22
građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune…“, u točki 12.9. glasi: „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“
II. Nalaže se PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 da tužiteljici ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s osnove preplaćenog iznosa zbog tečajne razlike, isplati iznos od 2.768,84 (dvije tisuće sedamstošezdesetosam eura i osamdeset četiri centa) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 29.01.2016. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023. godine pa do 31. 12. 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 da tužiteljici ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.576,69 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, tj. od 18. prosinca 2024. godine, pa sve do isplate, po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev:
"Nalaže se PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 da tužiteljici ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s osnove preplaćenog iznosa zbog tečajne razlike, isplati iznos od 1.710,02 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 29.01.2016. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023. godine pa do 31. 12. 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz
Posl. broj: P-524/2023-22
natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su tužitelj i tuženik dana 24. listopada 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9010791243, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Biserke Arambašić pod poslovnim brojem OU-424/2005 dana 25.10.2005., a prema kojemu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 360 mjeseci. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na HRK, početno ugovoreni anuiteti (259,10 CHF) povećavali naspram početnog plana otplate. Naime, pored iznosa glavnice od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 4. i 7. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno čl. 4.1. Ugovora, i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 4,35 % godišnje.
2. Predmetni kredit je dana 28. siječnja 2016. godine dodatkom ugovora konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR pri čemu je tuženik utvrdio više uplaćeni iznos po istome kreditu u iznosu od 1.215,26 EUR, odnosno 9.281,55 kn s danom 30. rujna 2015., a zaključno s tim datumom tužitelj potražuje razliku ostatka preplaćenog iznosa od ukupno uplaćenih 32.775,22 EUR/246.944,89 kn u odnosu na iznos koji je bio dužan po prvotno određenom anuitetu - ukupno 41.816,40 CHF (348,47 x 120) po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan isplate kredita (4.767295), što iznosi 27.081,10 EUR/199.046,06 kn, stoga razlika koju potražuje tužitelj iznosi 4.478,86 EUR/ 32.919,62 kn (32.775,22 EUR/246.944,89 kn - 27.081,10 EUR/199.046,06 kn – 1.215,26 EUR/9.281,55 kn).
3. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god. u točki II. u kojoj je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, II-tuženik Privredna banka Zagreb d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. god., a i Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donesena 13.06.2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.).
Posl. broj: P-524/2023-22
4. Tužitelj se poziva i na presudu Visokog trgovačkog suda br: Pž6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih II-tuženik Privredna banka Zagreb d.d., u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.
5. Nadalje navodi da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati., te na čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).
6. Tužiteljica je podneskom od 10. listopada 2004. godine, a sukladno nalazu vještaka, a vezano za isplatu, specificirala tužbeni zahtjev a vezano za isplatu tako da potražuje pretplaćeni iznos zbog tečajne razlike u iznosu od 2.768,84 eura.
7. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te se ističe prigovor zastare, te naveo da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu br. 9010791243 i prihvaćanjem konverzije prestalo pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora, da je Dodatak ugovora o kreditu sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je jasno i detaljno odredio način na koji se vrši konverzija ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije pa s obzirom je tužena tu konverziju provela upravo u skladu sa spomenutim zakonskim propisom sud jedino može provjeriti je li konverzija provedena sukladno odredbama ZPK, pa to se tužena protivi svakom drugom zadatku predloženog financijskog vještačenja. Navodi da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 22. i čl. 26. ZOO-a) i nije ničija "špekulacija" već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita većine hrvatskih štediša, da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta stoga, da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora neosnovano, da je tužitelj poslovno sposobna osoba, koja prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao "sporno" ili tražila bilo kakva razjašnjena svojih ugovornih obveze
Posl. broj: P-524/2023-22
i/ili ugovorne pozicije unatoč višestrukoj provjeri službenika banke, pa konačno i javnog bilježnika stoga, da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije ni bilo, te da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama nakon procijene da joj to odgovara sukladno njezinim potrebama i mogućnostima. Navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer to obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima čime bi bančina usluga u tolikoj mjeri poskupila da bi većini potrošača bila nedostupna, da tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu VTS RH jer istom nije ustanovljena fiksna kamatna stopa, niti je sud utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu čime bi po stavu suda bili povrijeđene kolektivni interesi, da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, pa je neosnovano sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom, jer takav ugovor nije postojao, da do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, tužena nije imala zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Sukladno Zakonu u bankama i Zakonu o kreditnim institucijama omogućavalo se ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, da mijenjaju kamatnu stopu što nije samo po sebi nepošteno, niti je neodredivo tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovorenoj kamatnoj stopi da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora tužena u potpunosti poštivala tada zakonsku regulativu, a svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita, kao i na način promjene kamatne stope da su javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o sljedećim parametrima: troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta, da HNB nije kod tužene uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti s pozitivnim propisima stoga, da nema protupravnosti u postupanju tužene kao i da promjenama kamatne stope tužena nije povrijedila kolektivne interese potrošača, niti bilo kakav individualni interes odnosno, pravo tužitelja, da ukoliko sud odredi provođenje financijskog vještačenja vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu da je potrebno utvrditi da li su konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što da uključuje i kamate, te da kolektivna tužba ne može izazvati prekid zastare povrijeđenog subjektivnog prava potrošača, stoga da je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja.
8. U podnesku od 4. lipnja 2024. godine tuženik navodi da su sudovi vezani pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH iz Oglednog postupka te da se zaključci te odluke izravno primjenjuju u svim sudskim postupcima koji se odnose na konvertirane kredite, što znači da pitanje konverzije koja je provedena sukladno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nije u domeni primjene Direktive 93/13, te da stoga tužitelj nema pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje.
9. Tužiteljica se očitovala na odgovor tuženice i navedene podneske i to podneskom od 17. lipnja 2024. godine te osporava stajalište tuženika da su
Posl. broj: P-524/2023-22
sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu stranke riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, jer se ništetnost ne može retroaktivno otkloniti ugovorom niti zakonom, te se poziva na Odluku Vrhovnog suda br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine kojom je utvrđeno da i potrošači koji su proveli konverziju valute ugovorne obveze, imaju pravni interes za podnošenjem tužbe radi utvrđenja da su ugovorne odredbe početnog ugovora nepoštene a time i ništetne, te se protivila istaknutom prigovoru zastare.
10. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu od 24. listopada 2005. godine, pregled uplata po kreditu, otplatni plan, izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine, pregled promjene kamatne stope, dodatak ugovora o kreditu od 28. siječnja 2016. godine, čita se nalaz i mišljenje vještaka financijsko knjigovodstvene struke Tonke Vulić, te se čitaju podnesci stranaka.
11. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.
12. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 24. listopada 2005. godine između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postajanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, te isplate razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tome ugovoru zbog povećanja kamatne stope i valutne klauzule.
13. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 24. listopada 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9010791243, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Biserke Arambašić pod poslovnim brojem OU-424/2005 dana 25.10.2005., a prema kojemu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 360 mjeseci. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na HRK, početno ugovoreni anuiteti (259,10 CHF) povećavali naspram početnog plana otplate. Naime, pored iznosa glavnice od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 4. i 7. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno čl. 4.1. Ugovora, i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 4,35 % godišnje, da je kreditor mijenjao početnu kamatnu stopu (4,35%) u više navrata, da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu br. 9010791243 dana 28. siječnja 2016. godine sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a na temelju pismenog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja kao korisnika kredita kojim Dodatkom se regulira konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, te da je čl. 5. Dodatka Ugovora o kreditu utvrđeno da bi iznos preplate na dan 30. rujna 2015. godine iznosio 1.215,26 eura, koji iznos se ima koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR.
Posl. broj: P-524/2023-22
14. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine, da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Dodatka Ugovora o kreditu br. 9010791243 od 28. siječnja 2016. godine (solemniziran kod javnog bilježnika 28. siječnja 2016. godine br. OV-940/16) primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne, da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, te da li je osnovan prigovor zastare.
15. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud u tom dijelu ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018-2 kojim je zauzet jasan stav da: "sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. godine Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu uz EUR kojim su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. godine izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut Sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne".
16. Pravno je stajalište i ovoga suda da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 25. listopada 2005. godine, da sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke iz razloga što su istovjetne ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.
17. Prigovor zastare nije osnovan.
18. U pogledu istaknuto prigovora zastare za navesti je da je Vrhovni sud RH objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. godine u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF, odnosno krediti u Kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.
Posl. broj: P-524/2023-22
19. Odluka Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu Franak postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništene odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, dakle 14. lipnja 2023. godine. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF podnesena je 27. travnja 2023. godine. Slijedom svega navedeni istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.
20. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13.6.2014, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.
21. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj, sama činjenica što je tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, uz sadržaj navedenih presuda kojima je odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope za ugovore o kreditu koje je i tuženik, zaključivao sa svojim klijentima u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, u kojem razdoblju je i tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu (dana 25. listopada 2005. godine) dovoljni su razlozi da se zaključi o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužitelja.
22. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada
Posl. broj: P-524/2023-22
važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.
23. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.
24. U čl. 4. (toč. 4.1. i toč. 4.2.) Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti.
25. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 25. listopada 2005. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.
26. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl.99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
27. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl.100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.
28. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
29. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.
30. Odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu propisane su pretpostavke na temelju kojim bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenim. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije
Posl. broj: P-524/2023-22
pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila u naprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbu u naprijed formuliranog standardnom ugovora trgovca. Također i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive vijeća 93/13EEZ 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
31. Iz navedenih razloga te čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača sud je stava da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. toč. 2. Ugovora o kreditu, kao i dio odredaba ugovora kojim je regulirana promjenjiva kamatna stopa u čl. 4. toč. 1. Ugovora, nepoštena, jer o tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja, a navedeni kredit mu je zbog niske kamatne stope i niskog tečaja predočen kao najpovoljniji, a radi se o ugovoru kojim je unaprijed formuliran od strane trgovca, tj. prednika tuženika. Stoga sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope prema stavu suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čije je sadržaj lako razumljiv, pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, te se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocijene njezine poštenosti.
32. Imajući u vidu da je valuta predmet Ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 7. toč. 2. Ugovora prema kojim se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet Ugovora veže uz stranu valutu (uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize) te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule već mu je samo takav kredit predočen kao najpovoljniji, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presunkcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojim stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, pa je takva odredba nepoštena a time i ništavna. Naime i tužitelj u svom iskazu navodi da nije bio pravilno informiran niti upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, niti ga je itko upozorio što znači valutna klauzula i posljedice iste.
33. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik
Posl. broj: P-524/2023-22
je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane.
34. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF valja reći da valutna klauzula sama po sebi nije nezakonita, ali je ugovorena na nepošten način i da je upravo zbog toga ništetna.
35. Da je tome tako, proizlazi iz iskaza saslušane tužiteljice kada opisuje okolnosti zbog kojih i u kojima je uzela ovaj stambeni kredit za kupnju stana. Tako tužiteljica navodi, da su joj upravo u banci sugerirali zaključenje Ugovora o kreditu u valuti CHF jer je to bio najpovoljniji kredit, tj. kredit sa najnižom kamatnom stopom zbog čega je ona mogla dobiti i veći iznos kredita. Nitko u banci ju nije upozorio na valutnu klauzulu i na značenje iste, osim što su joj rekli da je kamatna stopa promjenjiva. Kada je dostavila banci svu potrebnu dokumentaciju a vezanu za kredit, banka je i sačinila tekst ugovora na koji ona nije mogla utjecati, niti ga je mogla mijenjati i samo je pozvana da dođe potpisati ugovor. U vrijeme realizacije kredita bila je u radnom odnosu i nije imala registriran obrt niti je bila član trgovačkog društva, a novac je isključivo trošila na kupnju obiteljske kuće. Početna rata kredita iznosila je oko 1.600,00 kn mjesečno, a u kratkom roku je znatno porasla tako da je čak iznosila i do 3.000,00 kn mjesečno, zbog čega je ona sa tuženikom zaključila Aneks ugovora o kreditu, tj. konverziju, gdje je ugovorena valuta euro i još uvijek otplaćuje taj kredit.
36. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Dodatka ugovora o kreditu od 03. prosinca 2015. godine proizlazi, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Dodatka ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.
37. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno, da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.
38. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj kaluzuli iz Ugovora su koncipirani nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako
Posl. broj: P-524/2023-22
koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.
39. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (odnosno čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.), a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.
40. Tuženica u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, čak štoviše to niti tvrdi, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženica postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.
41. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli razumljiva tužiteljici kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03 (čl 99. i 100. ZZP/07).
42. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njoj iskazano, kako je istoj ostalo nerazumljivo – zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.
Posl. broj: P-524/2023-22
43. U ovom konkretnom slučaju tuženica je u Ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,35%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu mu bili poznati, pa su dakle, bili neodređeni i neodredivi. Tuženica je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.
44. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita i što točno znači valutna klauzula.
45. U odnosu na navode tuženice da je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika i da je riječ o javnobilježničkom aktu, to je nesporno. Međutim, nije zadatak javnog bilježnika da tumači stručnu ekonomsku terminologiju iz Ugovora, a niti da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koji eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF-a. Stoga je sud odbio dokazni prijedlog saslušanja javnog bilježnika Biserke Arambašić.
46. Nadalje, za ponoviti je da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.
47. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 – ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.
48. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj
Posl. broj: P-524/2023-22
parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
49. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK) nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog ugovora. Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
50. Neosnovani su navodi tuženika da se ovo pitanje "konverzije" razlikuje od predmeta C-118/17 tzv., predmeta Dunai. U odnosu na shvaćanje izneseno u navedenoj odluci treba reći da je isto doneseno u činjenično, ne istovjetnom ali vrlo sličnom predmetu, čije razlike navedeno shvaćanje ne čine neprimjenjivim u ovom predmetu. Naime, u predmetu br. C-118/17 radi se o direktnoj zakonodavnoj intervenciji u određene ugovorne odredbe koje su utvrđene nepoštenima, te onda i ništetnima, dok se u predmetnom slučaju radi o izmjeni ugovora intervencijom stranaka sklapanjem Dodatka ugovoru, pri čemu njegovo sklapanje nije bila obveza obje ugovorne strane, odnosno nije bila obveza korisnika kredita (potrošača) već samo banke kao davatelja kredita (trgovca). Valja reći da iako je u smislu odredbe ZID ZPK- a korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu Sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis, te u kojima je vršena konverzija, dali je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru, tj. prihvatiti konverziju ili odbiti, jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv i sa isto tako nametnutim jednostavno promjenjivim kamatnim stopama, a na koje nisu mogli utjecati putem pregovora. Navodi tuženika da su stranke provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala, te da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, su neosnovani i u suprotnosti je sa standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda koji je u naprijed citiranom predmetu raspravljao o
Posl. broj: P-524/2023-22
činjenično sličnoj situaciji unutar Mađarskog nacionalnog prava i pitanja njegove usklađenosti s odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. To nadalje znači da činjenica provođenja konverzije sama po sebi ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtjeva utvrđene i odgovor na pitanje jeli njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama, a ako to nije slučaj tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.
51. Nadalje valja reći da analizirajući odredbe ZID ZPK-a da se konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je određena navedenim zakonom, odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu a niti jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi, tj. stečeno bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Korisnik kredita, odnosno tužiteljica, niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF.
52. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 28. siječnja 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 4.000,71 EUR (preračunato u HRK sukladno ZID ZPK po srednjem tečaju za EUR, ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.
53. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnik kredita i nadalje tvrdi kako mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, ista postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav, na koji ukazuje i Županijski sud u svojoj odluci izrazio je VS RH u svojoj odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.
54. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "pretplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima.
55. Vještak Tonka Vulić dostavila je pisani nalaz i mišljenje dana 5. rujna 2024. godine postupajući po naloženom zadatku suda. Naime, tužitelj je u tužbi, a i tijekom postupka tražio da se vještačenje provede na okolnost utvrđivanja činjenica koliko je
Posl. broj: P-524/2023-22
tužitelj pretplatio obvezu po kreditu zaključenog dana 24. listopada 2005. godina na način da izračuna razliku između promijenjene kamatne stope unutar svakog anuiteta u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu, te na okolnost izračuna razlike između primijenjenog tečaja CHF unutar svakog anuiteta u odnosu na početni tečaj CHF na dan isplate kredita za sve anuitete od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora od kreditu od 28. siječnja 2016. godine, te je takav nalog sud rješenjem od 21. kolovoza 2024. godine i dao vještaku.
56. Vještak je u svom nalazu od 5. rujna 2024. godine izračunao i razliku pretplaćene kamate i valute, ali je tužiteljica podneskom od 10. listopada 2024. godine specificirala tužbeni zahtjev tako da potražuje samo pretplaćeni iznos zbog tečajne razlike i potražuje 2.768,84 eura.
57. Iz nalaza vještaka proizlazi da je pretplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule (+ razlike) u iznosu od 4.375,29 eura u 83 anuiteta u kojima je srednji tečaj kreditora za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja kreditora za CHF na dan početka korištenja kredita. Manje je plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule (- razlike) u iznosu od 374,58 eura u 36 anuiteta u kojima je srednji tečaj kreditora za CHF na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja kreditora za CHF na dan početka korištenja kredita, te je tako vještak utvrdio da ukupna razlika tečaja uslijed CHF valutne klauzule od dana zaključenja Ugovora o kreditu do dana zaključenja Dodatka ugovora o kreditu iznosi 4.000,71 eura.
58. U podnesku od 17. rujna 2024. godine tuženica se očituje na pisani nalaz i mišljenje vještaka navodeći u bitnome kao već i u odgovoru na tužbu, da se naloženim zadatkom vještaku krenulo od krive premise da je ugovorena fiksna kamatna stopa, što da nije bila volja ugovornih strana jer je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tuženica osporava i dalje bilo kakvo pravo tužitelju ni na kakvu isplatu nakon prihvata Dodatka ugovora, pa na način postavljenog zadatka vještaku da se ignorira činjenica da je ovaj kredit konvertiran u skladu sa zakonskim odredbama.
59. Tužiteljica se podneskom od 10. listopada 2024. godine očitovala na pisani nalaz i mišljenje te navela da na isti nema primjedbi. Međutim, iako je vještak u svom nalazu utvrdio pretplatu za sporno vremensko razdoblje po osnovi valutne klauzule 4.000,71 eura, tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev tako da potražuje 2.768,84 eura, a koji iznos je sud tužiteljici i dosudio.
60. Tuženik je podnesku od 23. listopada 2024. godine naveo da se protivi povlačenju tužbe, budući je tužitelj, a nakon dostave nalaza i mišljenja, umanjio svoj tužbeni zahtjev.
61. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je dano na jasan i određeni način, izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, te valjano i logično obrazloženo pored prigovora tuženice koji se svode na pravna pitanja, a sve glede naloženog zadatka vještaku za kojega sud smatra da je jedino ispravan jer je tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bila poznata kao određena jedino početna ugovorena kamatna stopa i tečaj koji je u tom trenutku vrijedio kod isplate kredita, a što je općeprihvaćeno u sudskoj praksi uz različita stanovišta glede priznanja ili nepriznanja negativnih razlika po osnovi tečaja CHF.
Posl. broj: P-524/2023-22
62. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.
63. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
64. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.
65. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
66. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.
67. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto
Posl. broj: P-524/2023-22
i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.
68. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.
69. Nakon što je provedeno vještačenje tužitelj je umanjio tužbeni zahtjev, odnosno djelomično je povukao tužbu, a u smislu čl. 193. ZPP-a, a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari. Podneskom od 23. listopada 2024. godine tuženik je izričito naveo da ne pristaje na tako djelomično povlačenje, slijedom čega je valjalo tužiteljicu odbiti s dijelom tužbenog zahtjeva.
70. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.
2. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a. Odlučujući o trošku treba uzeti u obzir činjenicu da je u postupku bila sporna i osnovanost i visina, a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj je u odnosu na osnovanost uspio u cijelosti (100%) dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio 61,82% (zatraženih 4.478,86 eura, a dosuđeno 2.768,84 eura). Stoga je tužitelj uspio u postupku 80,91% (161,82/2, a tuženikov 19,09%).
71. Tužitelju je priznat trošak prema priloženom troškovniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 22. svibnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 17. lipnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 10. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 25. lipnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 4. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, uvećano za troškove PDV-a u iznosu od 275,00 eura, te trošak pristojbe na tužbu 45,62 eura, što ukupno iznosi 1.620,62 eura, a uzimajući u obzir uspjeh tužiteljice u ovom postupku (80,91%), sud je razmjerno uspjeh u sporu dosudio iznos od 1311,24 eura i trošak vještačenja 265,45 eura, u cijelosti, jer je taj trošak bio potreban a za donošenje konačne odluke, tj. ukupno 1.576,69 eura.
72. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.
U Đakovu, 18. prosinca 2024. g.
Sutkinja
Snježana Brajko
Posl. broj: P-524/2023-22
POUKA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
