Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1109/2021-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja IC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po pun. Goranu Jarić, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić j.t.d. iz Osijeka, protiv tuženika OTP Leasing d.d. Zagreb, Petrovaradinska 1, OIB 23780250353, zastupan po pun. Ivanu Topić, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 15. studenog 2024., a objavljene na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. O d b i j a s e tužitelj RC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli za CHF Ugovora o operativnom leasingu broj: 1003885 sklopljenog 25. srpnja 2008.g. između tužitelja IC, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao vlasnika obrta [obrt], vl. IC, JMBG [jedinstveni matični broj građana], Đure [adresa], MBO [matični broj osiguranika] kao primatelja leasinga kredita i tuženika OTP Leasing dioničko društvo za usluge iz Zagreba, Petrovaradinska 1. OIB 23780250353 kao davatelja leasinga sadržana u Ugovoru pod naslovom 5. Naknada za leasing – specifikacija naknade za leasing u ugovornoj valuti CHF, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata leasing obroka u "kunskoj protuvrijednosti koristeći prodajni tečaj CHF-a za devize OTP Banke d.d. na dan plaćanja" kao i odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Općim uvjetima operativnog leasinga OL-POK-01 pod 6.5. u dijelu u kojem je ugovorena otplata leasing obroka na način "Ako je valuta obveze u Ugovoru o leasingu izražena u stranoj valuti Primatelj leasinga će plaćanja obroka naknade za leasing vršiti u kunskoj protuvrijednosti u skladu s ugovorenom valutnom klauzulom." Nalaže se tuženiku OTP Leasing dioničkom društvu za usluge iz Zagreba, Petrovaradinska 1, OIB 23780250353 da tužitelju RC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. N a l a ž e s e tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.375,00 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja tj. 18. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao vlasnik obrta [obrt] [adresa] i kao primatelj leasinga 25. srpnja 2008. s tuženikom kao davateljem leasinga sklopio Ugovor o operativnom leasingu br. 1003885 na temelju Ponude / računa br. 139-001 od 22. srpnja 2008. u podružnici tuženika u Osijeku. Sastavio dio naznačenog ugovora su bili i opći uvjeti ugovora o operativnom leasingu tuženika OL-POK-01.

1.1. Navodi da se tuženik predmetnim ugovorom obvezao mu pribaviti objekt leasinga vozilo Fiat Doblo Panorama 1,4 MV Dynamic, broj šasije/motora ZFA22300005643270, godina proizvodnje 2008., dok se on obvezao plaćati leasing obroke kao naknadu za ugovoreno uobičajeno korištenje objekta leasinga u iznosu od 396,96 CHF te platiti i druge troškove koji su proizlazili iz predmetnog ugovora. Ugovoreni rok trajanja ovog ugovornog odnosa bio je 84 mjeseca. Obveza po predmetnom ugovoru je u cijelosti ispunjena u ugovorenom roku odn. zaključno u srpnju 2015. Ističe kako je obrt u međuvremenu odjavio 30. prosinca 2013. te i nakon odjave obrta nastavio s plaćanjem svoje obveze iz ugovora sve do konačne otplate.

1.2. Ističe da je toč. 5. i 9. Ugovora bila ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF. Smatra da nije bilo opravdanih razloga niti mjesta primjeni valutne klauzule vezane za CHF valutu je je u sporno vrijeme hrvatska kuna bila valuta vezana za EUR- o te je Hrvatska narodna banka štitila HRK u odnosu na EUR-o. Radilo se o špekulativnom postupanju tuženika jer je sav rizik poslovanja prebacio na njega. Namjera tuženika je bila steći ekstra dobit, a do čega je došlo kada se tijekom trajanja ugovornog odnosa značajno mijenjao tečaj CHF u odnosu na HRK što je imalo posljedicu povećanja nominalnog iznosa leasing obroka i ukupne obveze izražene u HRK. Navodi da je tuženik, kao financijska institucija koja se bavila plasmanom objekta leasinga putem sklapanja ugovora o leasingu i drugih ugovora i dio OTP grupacije, imao i trebao imati saznanja što se s valutnom CHF događati u razdoblju koje slijedi. OTP banka je bila jedna od tuženih banaka u kolektivnom sporu koji je pred Trgovačkim sudom u Zagreb vodio Savez udruga- Potrošač protiv 8 banaka, a u kojem sporu je utvrđeno da je u razdoblju od 01. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. naznačena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03, dalje ZZP) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO).

1.3. Poslovne banke iz kolektivnog spora su zbog izdanih mjera HNB, kojim je ista nastojala ograničiti kreditiranje, odnosno izdavanje kredita građanima u naznačenom razdoblju, povećale plasman svojih novčanih sredstava putem osnovanih leasing-društava, odobravajući kredite te sklapajući ugovore o leasingu, kojim su na identičan način onima u kreditnim odnosima s potrošačima ugovarale otplate obroka leasinga, vezujući iste uz valutnu klauzulu u CHF. Dakle, tuženik je svjesno plasirao opisani proizvod, ugovorivši valutnu klauzulu vezanu za CHF, koja u ovom ugovornom odnosu, uopće nije ostvarila tu svoju svrhu i funkciju, već je polučila špekulativni efekt, obzirom je njega, kao drugu ugovornu stranu, ostavila na milost i nemilost divljajućem tečaju CHF te time tuženiku osigurala ekstra dobit, a to sve je uzrokovalo znatnu neravnotežu u njihovim ugovornim odnosima. Navodi da valutna klauzula kao zaštitna klauzula, inače, ima sasvim drugu svrhu, a to je osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije odnosno ona kreditoru osigurava da broj novčanih jedinica, koji će korisnik plaćati kako leasing obrok bude dospijevao, bude jednak, po svojoj stvarnoj vrijednosti, vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita, a sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Stoga je tuženik ugovorio valutnu klauzulu u CHF na način suprotan njezinoj svrsi jer je tuženiku namjera evidentna bila, za slučaj rasta tečaja CHF-a, sav rizik poslovanja prebaciti na njega. Da tomu nije bilo tako, tada bi u trenutku, kada je počeo rasti tečaj valute CHF u odnosu na HRK, ovu klauzulu tuženik dodatno korigirao uslijed tih promijenjenih okolnosti na tržištu valuta (mogao je primijeniti dodatnu zaštitnu klauzulu, npr. u smislu klauzule garancije tečaja gdje bi se anuitet / obrok dodatno korigirao nekakvim vrijednostima u svrhu umanjenja visine obroka/ anuiteta) i tek tada bi se moglo reći da je ugovorena valutna klauzula primijenjena na zakonom utvrđen način i da je ostvarila svoju zaštitnu funkciju. Stoga smatra da je ugovorena valutna primijenjena protivno čl. 22. ZOO-2005., a time i da je ovakva vrst ugovaranja zaštitne klauzule iz navedenog članka Zakona suprotna načelu savjesnosti i poštenja propisanim u čl. 4. ZOO-2005. Osim toga, ovakvo postupanje tuženika protivno je i načelima jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-2005, načelu zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-2005 i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-2005, slijedom čega su onda takve odredbe Ugovora o leasingu i odredbe Općih uvjeta, u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, nezakonite i ništetna, a sve prema odredbama čl. 269., 322., 323., 324. i 328. ZOO-2005.

1.4. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. i predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu. Osim toga u cijelosti prijepori tužbu i tužbeni zahtjev ističući prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja kao i prigovor zastare.

2.1. Navodi kako je ugovor o operativnom leasingu broj 1003885 sklopio obrt kao stranka ugovora koji je aktivno legitimiran za utvrđivanje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, a nikako ne ovdje tužitelj. Stoga kako je ugovor sklopio Koreni, obrtnička agencija, smatra da se ne radi o potrošačkom ugovoru već o trgovačkom ugovoru sukladno Zakonu o obveznim odnosima (čl. 14. st. 2. ZOO-a) te je potpuno pogrešno pozivanje tužitelja na presudu posl. br. Pž-6632/2017 kao i na utvrđenja iz navedene presude. Obrt nije potrošač i kao takav se ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivnih sporova koje su pokrenule udruge potrošača, posebice ne u trgovačkom ugovoru, a navedena utvrđenja se ne mogu primjenjivati ni na njega budući nije bio stranka navedenih postupaka, a sukladno čl. 502.c., čl. 502.st.1. i čl. 501. g. ZPP-a.

2.2. Osim toga, tužiteljevo pozivanje na Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o potrošačkom kreditiranju je također posve promašeno jer je neprijeporno da tužitelj kao obrtnik odnosno kao trgovac pojedinac nije potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji Zakon u čl. 5. st. 1., toč. 15 potrošača definira kao „svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Nadalje, obzirom da je odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju u čl. 2. st.1. potrošač u smislu tog Zakona definiran kao fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima samim Zakonom o potrošačkom kreditiranju djeluje izvan poslovne djelatnosti, ili slobodnog zanimanja, razvidno je da se niti odredbe tog zakona ne primjenjuju na odnos tuženika i tužitelja. Sukladno navedenome, kao i da se Zakon o leasingu u čl. 90 izričito poziva na primjenu posebnog zakona o zaštiti potrošača, jasno je da tužitelj nije potrošač.

2.3. Navodi da tužitelj cjelokupnu tužbu temelji na utvrđenjima iz kolektivnih sporova potrošača koji se uopće ne primjenjuje u konkretnom slučaju jer isti nije sklopio ugovor o operativnom leasingu kao potrošač. Ističe da se kod trgovačkih ugovora ne može pozivati na prekomjerno oštećenje (čl. 375 ZOO-a) te da su se stranke u čl. 24 Općim uvjetima Ugovora o leasingu odrekle prava na pozivanje na institut promijenjenih okolnosti te niti to ne može biti osnova za ovu tužbu. Tužitelj u tužbi koristi pojmove neravnoteže između ugovornih strana, kao razloga za ništetnost, ali navedeni pojam ne postoji u Zakonu o obveznim odnosima te isti nikako ne uzrokuje ništetnost trgovačkog ugovora. Navedeni pojam je isključivo vezan za Zakon o zaštiti potrošača te je isti ne primjenjiv u konkretnom slučaju. U zakonu o obveznim odnosima postoje pojmovi nerazmjera uzajamnih činidaba, ali se isto ne primjenjuje na trgovačke ugovore i tužitelj je u zastari za podizanje navedene tužbe sve sukladno čl. 375. ZOO- a. Također je navedenim člankom propisano da isto nije razlog za ništetnost već za pobojnost. Nadalje, tužitelj spominje navodno prijevarno postupanje tuženog, ali isto je također razlog za pobojnost a nikako ne za ništetnost te je tužitelj ponovno u zastari za isticanje navedenog. Dakle, tužitelj nije prezentirao ni jedan razlog za ništetnost predviđen zakonom o obveznim odnosima a koji zakon se jedino može primjenjivati u ovom slučaju.

2.4. Napomenuo je da je čl. 22. ZOO-a propisana valutna klauzula te je ugovaranje iste u potpunosti sukladno ZOO-u te kao takva ista ne može biti predmet ispitivanja ništetnosti u trgovačkim ugovorima. Stoga ističe kako je upravo na tužitelju teret dokaza, a tužitelj nije ni pokušao dokazati ni jednu od tvrdnji koje su navedene u tužbi.

2.5. Vezano za prigovor zastare ističe da je ugovor sklopljen 2008. te da su svi rokovi zastare prošli, prvenstveno zastara prava tužitelja vezana uz predmetni ugovor, a zatim, nesporno je da je je većina spornih uplata izvršena prije više od tri godine (čl. 228. ZOO-a). Čak i da se i primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, jasno je da su cjelokupni iznosi u zastari budući da je zadnji anuitet po istom kreditu naplaćen u 2014.

2.6. Sukladno svemu navedenom predlaže da sud odbije tužbu i naloži tužitelju naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj se u podnesku od 17. veljače 2022. očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika navodeći da u ovom sporu ne nastupa kao obrtnik, obzirom je u međuvremenu odjavio svoj obrt nego nastupa kao fizička osoba. Osim toga, Zakon o obrtu definira obrtnika kao fizičku osobu koja obavlja jednu ili više djelatnosti u svoje ime i za svoj račun, a nakon odjave obrta, ista ta fizička osoba prestaje obavljati gospodarsku djelatnost u okviru registriranog obrta, ali i nadalje ima ovlaštenje (kao i obveze) na potraživanje koje je nastalo u vremenu kada je djelatnost bila registrirana. Stoga u ovom slučaju nije riječ o sporu između obrtnika i pravne osobe te nema mjesta primjeni odredbe čl. 34. b st. 1. toč. 1. ZPP-a.

3.1. Osim toga, sporni Ugovor o leasingu je kao vlasnik obrta [obrt], zaključio u svoje ime i za svoj račun pa je stoga on upravo i ovlaštenik svih prava proizašlih iz tog ugovora, kao što je i osoba odgovorna za sve obveze proizašle iz predmetnog Ugovora. Poziva se na presudu Županijskog suda u Vukovaru br. Gž- 839/2017 od 28.01.2020.

3.2. Vezano za istaknuti prigovor zastare ističe kako ne postoji zastarni rok za isticanje ništetnosti, sukladno odredbu čl. 328. ZOO/05. Ukoliko je u pitanju i restitucijski zahtjev, ukazuje na izmijenjeno pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st.1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

3.3. Stoga ostaje u cijelosti kod svih navoda iz tužbe i predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev.

4. Sud je rješenjem br. P-1109/2021-17 od 20.10.2022., a koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Sisku br. Gž-68/2023-2 od 12.06.2024. odbio tuženikov prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti.

5. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da je tužitelj kao vlasnik obrta [obrt] s tuženikom zaključio Ugovor o operativnom leasingu broj 1003885 dana 25. srpnja 2008. uz ukupnu naknadu za leasing u iznosu od 34.063,95 CHF, a za novo vozilo Fiat Doblo panorama 1,4 8V Dynamic;

- da je toč. 5. Ugovora o operativnom leasingu ugovoreno da se obroci naknade za leasing plaćaju u kunskoj protuvrijednosti koristeći prodajni tečaj CHF-a za devize OTP Banke d.d. na dan plaćanja;

- da je obrt [obrt] odjavio obrt 30.12.2013.;

- da je ugovor otplaćen 2015., a vozilo je otkupila njegova supruga.

6. Među strankama je prijeporno da li je ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o operativnom leasingu broj 1003885 od 25.07.2008. i to toč.5. Naknada za leasing - obroci naknade za leasing plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti koristeći prodajni tečaj CHF-a za devize OTP Banke d.d. na dan plaćanja, kao i da li je osnovan prigovor zastare tuženika.

7. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

8. Tužitelj je ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva iskazao da je kao vlasnik bivše obrtničke agencije [obrt] sklopio 25. srpnja 2008. Ugovor o operativnom leasingu s tuženikom za vozilo marke Fiat Doblo Panorama. Ugovor je zaključen u CHF i mjesečna rata mu je određena u iznosu 396,96 CHF na rok od 84 mjeseca. Rate leasinga je uredno otplaćivao u kunama po tečaju CHF na dan plaćanja rate do srpnja 2015. Početna rata po ugovoru o kreditu bila je oko 1.400,00 kn da bi s vremenom nakon polovine otplate narasla na oko 2.400,00 kn zbog valutne klauzule i rasta tečaja CHF. Navodi da mu nije nuđena druga mogućnost zaključenja ugovora osim uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF te ga nitko od predstavnika tuženika nije upozorio da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro. Nakon sklapanja ugovora odmah je i preuzeo vozilo. Iako se radi o operativnom leasingu imao je nakon otplate kredita mogućnost otkupa vozila s otplatom ostatka vrijednosti, a što je i učinio. Naveo je da se nije raspitivao kod tuženika vezano za razloge povećanja rate jer je znao da je to zbog posljedica rasta tečaja CHF. Poslije mu je bilo teško plaćati povećane rate pa je razmišljao o opciji da vrati vozilo, ali mu je savjetnica OTP tuženika rekla da mu se to ne isplati s obzirom da je u većoj mjeri vozilo bilo otplaćeno pa je od toga odustao. Početna cijena vozila je bila oko 116.000,00 kn da bi se nakon otplate rata po ugovoru o kreditu taj iznos povećao na 240.000,00 kn, a zbog zaključenog ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz CHF. Ne bi podizao takav kredit da je znao da će mu rate biti znatno povećane. Naveo je da je vozilo kupio za obrt, ali u prometnoj knjižici vlasnik vozila bila je Banka, a on je kao vlasnik obrta bio naveden u prometnoj dozvoli kao korisnik vozila. Uvijek je morao za produžetak registracije vozila dobivati suglasnost Banke za daljnju registraciju. Vozilo je koristio za obrt i za fizičke potrebe s obzirom da je bio autoprijevoznik. Nakon otplate kredita vozilo je kupio u svojstvu fizičke osobe jer je obrt odjavio 30. prosinca 2013. i nakon odjave obrta, u svojstvu fizičke osobe, nastavio je plaćati preostale rate do konačne otplate i tuženik nije raskidao s njim ugovor.

8.1. Smatrao je da banci nije u interesu raskid ugovora jer je uredno otplaćivao sve rate. U auto kući je bio pripremljen ugovor po uvjetima banke kojeg je potpisao kao vlasnik obrta. Nakon potpisa ugovora u auto kući dobio je jedan primjerak tako da ugovor nije imao ranije na uvidu kako bi ga mogao razmotriti. Nakon povećanih rata kredita koje je plaćao nitko mu od djelatnika banke nije ponudio izmjenu tog ugovora pod drugim uvjetima, a nije ni znao da bi to mogao tražiti. Prije sklapanja ugovora i to nekoliko minuta prije potpisa ugovora dobio je tzv. otplatni plan s iznosima rata navedenih u CHF koji iznosi se nisu mijenjali nego se mijenjao tečaj u odnosu na sklopljeni ugovor. Dodao je da je zbog potrebe posla osim tog vozila za prijevoz koristio još jedno svoje vozilo. Troškove koje je imao vezano za vozilo po ugovoru s tuženikom unosio je kao trošak poslovanja. Vozilo po ugovoru o leasingu isključivo je izabrao on jer mu je odgovarao po tehničkim karakteristikama i jedina opcija nabave tog vozila je bila putem operativnog leasinga ili kupnjom putem gotovine. Nije mu poznato zašto nije bila moguća opcija kupnje vozila na kredit. Bilo mu je ponuđeno nekoliko opcija roka otplate kredita, a on je odabrao ovu od 84 mjeseca zbog visine mjesečnih rata leasinga jer je još otplaćivao kredit i za drugo vozilo. Dodao je da je vozilo nakon otplate otkupila njegova supruga jer on kao obrtnik i kao korisnik tog leasinga nije imao na to pravo.

9. Analizirajući navode tužbe, odgovora na tužbu, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

10. Odredbom čl. 14. st. 2. ZOO-a propisano je da su trgovački ugovori ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljaju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednog od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti.

11. Odredbom čl. 3. ZZP-a propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

12. Odredbom čl. 88. Zakona o leasingu (NN broj 135/06) pod pojmom potrošač, podrazumijeva se svaka fizička osoba, primatelj leasinga, koja ima prava i obveze po ugovoru o leasingu.

13. Odredbom čl. 5. st. 1. Zakon o leasingu propisano je da je posao leasinga pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora s dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj za to plaća određenu naknadu. Dok je st. 4. toga članka propisano da je operativni leasing pravni posao iz stavka 1. toga članka u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga određenu naknadu koja ne mora uzimati u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, davatelj leasinga snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i primatelj leasinga nema određenu opciju kupnje objekta leasinga, te da može prekinuti korištenje uz određene uvjete.

14. Za istaknuti je kako je ugovor o leasingu tipični autonomni ugovor trgovačkog prava, a u odnosu na predmetni Ugovor o operativnom leasingu, sud je mišljenja kako taj ugovor ima karakter trgovačkog ugovora.

15. Tužitelj je u konkretnom slučaju zaključio predmetni Ugovor o leasingu kao vlasnik obrta [obrt] obrtnička agencija za potrebe svog obrta, a ne kao fizička osoba. U svom iskazu tužitelj je naveo da je vozilo koristio za obrt i troškove koje je imao vezano za to vozilo po ugovoru unio je kao trošak poslovanja, zbog čega se ne smatra potrošačem u smislu čl. 88. Zakona o leasingu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora.

16. Osim toga, tužitelj je u svom iskazu naveo kako je nakon otplate Ugovora njegova supruga otkupila predmetno vozilo jer on kao vlasnik obrta i korisnik tog leasinga nije imao to pravo.

17. Prema odredbi čl. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da se tim Zakonom uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu.

18. Tužitelj je predmetni Ugovor o operativnom leasingu sklopio djelujući unutar svoje obrtničke djelatnosti pa ne podliježe zaštiti prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača odnosno drugih važećih propisa kojima se štite prava potrošača.

19. Osim toga, na konkretan pravni odnos nije moguće primijeniti ni Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.) prvenstveno jer je taj Zakon stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora, a zatim i stoga što je čl. 3. st.1. toga Zakona izričito propisano da se taj Zakon ne primjenjuje na: b) ugovore o operativnom leasingu kada u glavnom ili posebnom ugovoru nije propisana obveza kupnje predmeta ugovora. Takva obveza postoji samo onda ako to jednostrano odluči vjerovnik.

20. Dakle, na predmetni pravni odnos nije moguće primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača, niti Zakona o potrošačkom kreditiranju, a posljedično niti utvrđenja na koja se tužitelj poziva iz presude poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. S obzirom na navedeno, sud je mišljenja da je tužitelj pri sklapanju Ugovora bio dužan primijeniti pažnju dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnju dobrog domaćina, temeljem čl. 10. st. 1. ZOO.

21. Uvidom u toč. 5. Ugovora utvrđeno je da je visina nakade za leasing bila ugovorena u iznosu od 396,96 CHF, da je broj obroka 84 i da se naknada obračunava i usklađuje prema indeksu 3MO LIBOR CHF. Sporna ugovorna odredba glasi: Obroci naknade za leasing plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti koristeći prodajni tečaj CHF- a za devize OTP Banke d.d. na dan plaćanja. Dakle, tužitelj kao vlasnik obrta i ugovorna strana predmetnog Ugovora o operativnom leasingu već je iz Ugovora mogao znati koliko iznosi obrok njegove naknade za leasing kao i da se naknada obračunava i usklađuje prema indeksu 3MO LIBOR CHF.

22. Osim toga, ugovaranje valutne klauzule u skladu je sa zakonskom odredbom čl. 22. ZOO-a pa odredbe ugovora kojima se mjesečne rate naknade za leasing vežu za valutu CHF bez obzira na promjene tečaja švicarskog franka u konkretnom slučaju nisu ništetne te je utvrđeno da je činidba tužitelja po predmetnom ugovoru sukladno odredbi čl. 269. ZOO-a u svezi čl. 272. ZOO bila moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

23. Slijedom navedenog, sud smatra da se na predmetni Ugovor primjenjuje opća odredba članka 22. ZOO-a koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, te se obveza ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi Devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja.

24. Naime, valutna klauzula je instrument zaštite kojom se iznos neke ugovorene veličine veže uz tečaj strane valute, a u ugovorima s kreditnom institucijom znači da se odobreni iznos (kredit) ili primljeni iznos (depozit/štednja) kunskih sredstava tijekom ugovornog odnosa korigira za promjenu vrijednosti tečaja strane valute (uz koju je valutna klauzula vezana) u odnosu na domaću valutu.

25. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran Ugovor) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. S obzirom na to da valutna klauzula u ugovorima o kreditu ili leasingu može znatno utjecati na promjenu iznosa obveze koju plaća dužnik pri njezinu dospijeću, o tome je potrebno voditi računa pri utvrđivanju samog iznosa koji se ugovara s valutnom klauzulom jer i neznatno naknadno povećanje iznosa obveze, kao posljedica povećanja vrijednosti tečaja strane valute, može utjecati na smanjenu mogućnost redovitoga izmirivanja ugovorenih obveza.

26. Dakle, institut valutne klauzule je opće prihvaćen od svih subjekta i njegovo je ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova te je tužitelj morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule.

27. Sud smatra da je odredba toč. 5. Ugovora jasna i razumljiva te da je svaka osoba, kao prosječna osoba upoznata ili morala biti upoznata s određenim rizicima koje donese takvi ugovori, tako da je rizik i na strani primatelja leasinga i na strani davatelja leasinga. Razumljivo je da su rizici u takvoj vrsti ugovora normalni te sve okolnosti koje je naveo tužitelj mogu se razmatrati samo kroz kategoriju redovitih i mogućih okolnosti te su svojstvene svakom dvostrano obvezujućem pravnom poslu i u svakom slučaju radi se o prihvatljivom riziku za sve sudionike u predmetnom pravnom poslu.

28. Naime, u ovom predmetu tuženik je sklopio Ugovor sukladno odredbi 274. ZOO-a. Odredba o valutnoj klauzuli je dopuštena sukladno citiranom čl. 22. ZOO-a, a izbor strane valute je na ugovarateljima. Opće je poznato da se ugovori osim u švicarskim francima sklapaju i u drugim valutama, kao recimo eurima, a ovaj sud se ne upušta u razloge o izboru strane valute. Prema tome, navedena odredba iskazana u valuti švicarski franak nije ništetna, a tužitelj se za vrijeme trajanja ugovora nije pozivao na izvanredne okolnosti te tražio izmjenu ugovora.

29. Stoga sud smatra da odredbe predmetnog Ugovora nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja odnosno da navedene odredbe o valutnoj klauzuli nisu ništave u smislu odredbe članka 296. ZOO-a.

30. Sud nije utvrdio niti povredu odredaba kogentnih normi, Ustava Republike Hrvatska ili morala (čl. 322. st. 1. ZOO-a), jer u tužbi izneseni razlozi ne predstavljaju razloge za utvrđenje ništetnosti niti u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

31. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja tužitelja kojeg sud nije posebno obrazlagao budući da je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

32. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

33. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.

1. u svezi s čl. 155. ZPP-a te budući da tužitelj nije uspio u sporu dužan je nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u cijelosti pri čemu su uzeti u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

35. Tuženik zahtijeva troškove postupka u iznosu od 2.475,00 €, a priznati su mu troškovi u iznosu od 2.375,00 € koji se sastoje i to: četiri iznosa od po 200,00 € na ime sastava podnesaka po punomoćniku od 21.12.2021., 14.03.2022., 11.7.2022. i 14.11.2024. sve po Tbr. 8/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23. dalje: Tarife), dva iznosa od po 250,00 € na ime sastava žalbe po punomoćniku od 04.04.2022. i 21.11.2022. po Tbr. 10/1. Tarife, tri iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 07.10.2022., 06.09.2024. i 15.11.2024. sve po Tbr. 9/1. Tarife i iznosa od 475,00 € na ime 25 % PDV na iznos od 1.900,00 €.

35.1. Sud je odbio tuženika s dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 100,00 € na ime pristojbe na presudu jer tuženik nije u obvezi plaćanja te pristojbe.

36. Slijedom svega navedenog sud je odlučio kao u izreci presude.

U Valpovu 18. prosinca 2024.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika