REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-4105/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Božici Bilen, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: Krčma Gabreku d.o.o., Samobor, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Dejan Stajčić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Dejan Stajčić i Larisa Silvija Marić, Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 10, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/19-01/159, URBROJ: 513-04-21-2 od 31. ožujka 2021. i poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačka županija, KLASA: UP/I-471-02/18-01/249, URBROJ: 513-07-22-19-4 od 5. veljače 2019.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-471-02/19-01/159, URBROJ: 513-04-21-2 od 31. ožujka 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačka županija, KLASA: UP/I-471-02/18-01/249, URBROJ: 513-07-22-19-4 od 5. veljače 2019., kojim se u točki I. izreke za razdoblje od 1. siječnja do 31. srpnja 2018. godine utvrđuje porez na dodanu vrijednost u iznosu od 492.553,19 kn te kamata obračunata do 23. studenoga 2018. u iznosu od 16.865,55 kn. Točkom II. nalaže se uplatiti utvrđeni iznos poreza i kamata te obračunati i uplatiti daljnje tekuće kamate do dana uplate. Točkama III. do V. nalaže se nakon izvršenih uplata provesti odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama kao i izvršiti porezno rješenje u roku od 8 (osam) dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Tužitelj u bitnom navodi da je postupao u skladu sa člankom 90. Zakona o PDV-u, koji omogućava posebni režim za male porezne obveznike te da tuženik priznaje da tužitelj nije povrijedio niti jedan članak nacionalnog zakonodavstva. Ističe da se tuženik poziva na Šestu direktivu Vijeća EU i praksu Suda EU (slučaj Halifax), iako hrvatski zakoni nisu propisali mjere za sprječavanje zloupotreba PDV-a predviđene Direktivom. Ukazuje da Direktive EU nemaju izravnu primjenu prema pojedincima bez prenesenih mjera u nacionalno zakonodavstvo. Smatra da tuženik proizvoljno tumači presudu u slučaju Halifax, koja se odnosi na složene financijske transakcije s ciljem izbjegavanja poreza, što nije usporedivo s tužiteljevim poslovanjem te da se prema kriterijima iz presude L (objektivni i subjektivni elementi zloupotrebe) ne može se utvrditi zloupotreba u slučaju tužitelja. Smatra da je tuženik postupao arbitrarno, ignorirao tržišne uvjete i pogrešno interpretirao zakon, čime je prekršio pravna načela poput pravne sigurnosti i zaštite individualnih prava. Ukazuje da je promijenio način poslovanja (s obrta na trgovačko društvo) iz poslovno i pravno opravdanih razloga, što ne predstavlja umjetnu konstrukciju za ostvarivanje poreznih pogodnosti. Smatra da tuženik nije na jasan i pravno argumentiran način osporio ili otklonio navode iz tužiteljevih prigovora i žalbi. Smatra da je tuženik prekršio načela zakonitosti i utvrđivanja materijalne istine iz članaka 5. i 8. Zakona o općem upravnom postupku te da nije jednako pažljivo razmatrao činjenice koje idu u prilog tužitelju, kako je propisano člankom 6. stavak 2. Općeg poreznog zakona. Ističe da je tuženik svoj postupak temeljem Šeste Direktive Vijeća 2006/112/EZ i presude Suda EU u slučaju Halifax provodio formalistički, bez pravnog i činjeničnog osnova za primjenu ovih dokumenata na konkretan slučaj. Drži da je postupao u skladu s nacionalnim zakonodavstvom koje je usklađeno s europskim pravom te da Republika Hrvatska nije uvela mjere protiv zlouporabe zakona iz Šeste Direktive Vijeća, što znači da tužitelj nije mogao povrijediti zakonske odredbe. Predlaže poništiti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i obustaviti postupak te naložiti tuženiku da mu naknadi troškove upravnog spora.

3. Tuženik u bitnom navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanoga rješenja. Predlaže odbiti tužbu.

4. Podneskom od 26. kolovoza 2021. tužitelj se u bitnom očitovao na odgovor na tužbu.

5. Sud je rješenjem poslovni broj Us I-1651/2021-10 od 3. lipnja 2024. prekinuo upravni spor dok Sud Europske unije ne odluči o zahtjevu o tumačenju prava Europske unije u predmetu C-171/23, UP CAFFE d.o.o. protiv Ministarstva financija Republike Hrvatske.

6. Sud je rješenjem poslovni broj Us I-4105/2024-2 od 8. listopada 2024. nastavio upravni spor nakon što je Sud Europske unije u predmetu C-171/23, UP CAFFE d.o.o. protiv Ministarstva financija Republike Hrvatske, odlučio presudom od 4. listopada 2024.

7. Ocjenjujući zakonitost osporavanih rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika. Sud je presudom riješio spor bez rasprave primjenom odredbe članka 98. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je LH, vlasnica obrta sa sjedištem u [adresa], ujedno osnivač i direktor društva [obrt] OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa];

- da je obrt LH društvu [obrt] dao u zakup poslovni prostor na adresi u [adresa];

- da se u kontinuitetu obavlja ugostiteljska djelatnost u istom ugostiteljskom objektu koji ima naziv [obrt] i [obrt];

- da je devet radnika odjavljeno s obrta 31. prosinca 2017. godine i prijavljeno u [obrt] dana **.**.2018.

- da je obrt [obrt] u 2017. godini ostvario oporezivi promet od obavljanja ugostiteljske djelatnosti u iznosu od 5.109.634,47 kn;

- da je ukupna vrijednost isporuka tužitelja već u prvom mjesecu 2018. godini prešla iznos iz članka 90. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, br. 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14. i 115/16., dalje Zakon o PDV-u), a da on nije prijavljen u registar obveznika PDV-a;

- da je tužitelj od 1. siječnja 2018. obavljalo istu djelatnost kao i obrt do 31. prosinca 2017., u istom poslovnom prostoru i s većim dijelom istih radnika, u svojstvu „malog poreznog obveznika" koji je oslobođen plaćanja PDV-a na obavljene usluge i iskazivanja PDV-a na izdanim računima;

- da je obrt po prestanku obavljanja ugostiteljske djelatnosti dana 31. prosinca 2017. prodalo svu zalihu robe (alkoholna i bezalkoholna pića i prehrambene proizvode) tužitelj, koje je nastavilo obavljati istu djelatnost u istom prostoru, s istim radnicima i pod gotovo istim nazivom [obrt];

- da su ugovori o obavljanju računovodstvenih usluga za obrt LH i tužitelja sklopljeni sa knjigovodstvenim servisom TEUS, a vlasnik obrta je MH.

10. Na temelju navedenih činjenica porezno tijelo je utvrdilo da je porezni obveznik LH prestala obavljati ugostiteljsku djelatnost preko obrta i istu nastavila obavljati u novoosnovanom trgovačkom društvu kojeg je osnivač i odgovorna osoba, a to društvo nije obveznik PDV-a i ne obračunava porez na dodanu vrijednost na isporuke dobara i usluga, budući da koristi institut malog poreznog obveznika koji je propisan člankom 90. Zakona o PDV-u. Porezno tijelo je utvrdilo postojanje zlouporabe prava u području PDV-a budući je u promatranim radnjama između poreznih obveznika Obrta u vlasništvu LH i tužitelj utvrđen kontinuitet u obavljanju iste gospodarske djelatnosti iz članka 6. stavak 2. Zakona o PDV-u, koja se prenosi s obrta koji je poslovalo u prethodnoj poslovnoj godini (oporezivalo se porezom na dobit i mjesečno ostvarivalo prihode veće od 300.000,00 kn), na tužitelja kao povezano društvo, u istom poslovnom prostoru, koristeći usluge istog knjigovodstvenog servisa, koristeći ista osnovna sredstva, istu radnu snagu i iste dobavljače i koristeći institut malog poreznog obveznika.

11.1. Člankom 90. Zakona o PDV-u prenesen je članak 287. Direktive o PDV-u.

11.2. Odredbom članka 90. stavka 1. Zakona o PDV-u propisano je da se »Malim poreznim obveznikom« u smislu toga Zakona smatra pravna osoba sa sjedištem, stalnom poslovnom jedinicom, odnosno fizička osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu, čija vrijednost isporuka dobara ili obavljenih usluga u prethodnoj kalendarskoj godini nije bila veća od 300.000,00 kuna.

11.3. Odredbom članka 90. stavka 2. Zakona o PDV-u propisano je da je porezni obveznik iz stavka 1. ovoga članka oslobođen plaćanja PDV-a na isporuke dobara ili usluga, nema pravo iskazivati PDV na izdanim računima i nema pravo na odbitak pretporeza.

12.1. Sud Europske unije u predmetu C-171/23, UP CAFFE d.o.o. protiv Ministarstva financija Republike Hrvatske, presudom od 4. listopada 2024. presudio je: Direktivu Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća (EU) 2016/856 od 25. svibnja 2016., u vezi s načelom zabrane zlouporaba, treba tumačiti na način da, ako je utvrđeno da osnivanje društva predstavlja zlouporabu čiji je cilj nastavak korištenja sustava izuzeća od poreza na dodanu vrijednost, predviđenog člankom 287. točkom 19. Direktive 2006/112, na djelatnost koju je, uz primjenu tog sustava, prethodno obavljalo drugo društvo, Direktivom 2006/112 zahtijeva se da tako osnovano društvo ne može koristiti navedeni sustav, čak i ako ne postoje posebne odredbe kojima je u nacionalnom pravnom poretku propisana zabrana takvih zlouporaba.

12.2. Iz ustaljene sudske prakse Suda Europske unije proizlazi da utvrđenje postojanja zlouporabe u području PDV-a pretpostavlja, s jedne strane, da je rezultat predmetne operacije, unatoč formalnoj primjeni uvjeta predviđenih relevantnim odredbama Direktive o PDV-u i nacionalnog zakonodavstva kojim se prenosi ta direktiva, ostvarenje porezne pogodnosti čije bi dodjeljivanje bilo u suprotnosti s ciljem koji se želi postići tim odredbama i, s druge strane, da iz svih objektivnih elemenata proizlazi da je glavni cilj te operacije ostvarenje porezne pogodnosti. Naime, zabrana zlouporabe nije relevantna ako predmetne operacije mogu imati drugo opravdanje osim samog ostvarenja porezne pogodnosti (vidjeti po analogiji presudu od 21. veljače 2006., Halifax i dr., C-255/02, EU:C:2006:121, t. 74. i 75.).

12.3. Predmet takve zlouporabe može biti pravo na korištenje sustava izuzeća od PDV-a predviđeno u članku 287. točki 19. Direktive o PDV-u s obzirom na to da je Republika Hrvatska iskoristila mogućnost primjene tog sustava.

12.4. Kada je riječ o uvjetu koji se odnosi na ostvarivanje porezne pogodnosti čije bi odobravanje bilo protivno ciljevima koji se žele postići sustavom izuzeća od PDV-a predviđenim u članku 287. točki 19. Direktive o PDV-u, taj sustav upravnim pojednostavnjenjima nastoji poticati osnivanje, aktivnost i kompetitivnost malih poduzeća i održati razuman odnos između administrativnog opterećenja povezanog s poreznim nadzorom i niskih poreznih prihoda koji će se ostvariti. Dakle, tim odredbama nastoji se administrativnog opterećenja poštedjeti i mala poduzeća i porezne uprave (presuda od 9. srpnja 2020., AJPF Caraе-Severin i DGRFP Timiеoara, C-716/18, EU:C:2020:540, t. 40.).

15. Primjenjući navedena shvaćanja u okolnostima konkretnog slučaja ovaj Sud je ocijenio da je porezno tijelo je pravilno utvrdilo da je u promatranim radnjama između poreznih obveznika – obrtnice LH i tužitelja – utvrđen kontinuitet u obavljanju iste gospodarske djelatnosti, koja se prenosi s obrta koji je poslovalo u prethodnoj poslovnoj godini i nije imalo pravo na korištenje sustava izuzeća od PDV- a jer njezin promet prelazio iznos od 300.000,00 kn, na tužitelja kao povezano društvo, u istom poslovnom prostoru, koristeći ista osnovna sredstva, istu radnu snagu i iste dobavljače i koristeći institut malog poreznog obveznika. Stoga je porezna uprava pravilno utvrdila da odobravanje porezne pogodnosti tužitelju u tim okolnostima ne odgovara ciljevima sustava izuzeća i da se tužitelj na korištenje tog sustava poziva radi zlouporabe.

16. Prema odredbi članka 11. stavka 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., dalje OPZ) porezne činjenice utvrđuju se prema njihovoj gospodarskoj biti.

17. Načelo gospodarskog pristupa iz članka 11. stavka 1. OPZ-a podrazumijeva da transakciju treba ocijeniti s obzirom na stvarne ekonomske okolnosti. Dakle, za oporezivanje nije odlučna odabrana građanskopravna konstrukcija, već se oporezivanje mora temeljiti na stvarnoj ekonomskoj situaciji.

18. U konkretnom slučaju je moguće odbiti korištenje sustava izuzeća od PDV-a predviđenog člankom 287. točkom 19. Direktive o PDV-u, odnosno odbiti oslobođenje od plaćanja PDV-a na isporuke dobara ili usluga predviđenog člankom 90. Zakona o PDV-u kao posljedicu zlouporabe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. OPZ-a. S pravne strane u slučaju tužitelja radi o novoosnovanom društvu koje zbog toga nije moglo isporučivati dobara ili obavljati usluge u prethodnoj kalendarskoj godini. Međutim, to je novoosnovano društvo u ekonomskom smislu nastavilo poslovanje osnivača društva u obliku obrta, a čija je vrijednost isporuka dobara ili obavljenih usluga u prethodnoj kalendarskoj godini bila veća od 300.000,00 kuna. Stoga je porezno tijelo bilo ovlašteno na temelju članka 11. OPZ-a zanemariti vanjski pravni oblik i usredočiti se na stvarnu, u ekonomskom smislu željenu situaciju.

19. Slijedom navedenog, Sud je rješenja utvrdio zakonitim.

20. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a.

21. O troškovima upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke.

U Zagrebu, 18. prosinca 2024.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Dejan Stajčić, Zajednički odvjetnički ured Dejan Stajčić i Larisa Silvija Marić, [adresa] Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 10

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturška 43

3. U spis