REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4662/2023-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja ŠF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Kruc, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ivković & Kruc u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 11. prosinca 2024., u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika stranaka, 18. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 1. Ugovor o kreditu br. 028-50- 4175553, solemniziran dana 13. lipnja 2007. od strane javnog bilježnika Ivana Parlova iz Zagreba, Ozaljska 21, pod brojem OV-17850/07 sklopljenog između Tužitelja ŠF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb (Grad Zagreb), MBS: [matični broj subjekta], OIB: 53056966535 kao kreditora u dijelu koji glasi:
“ Kunska protuvrijednost CHF ..... .po srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita.“
te odredba čl. 7. istog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:
„... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF, važećem na dan dospijeća.“.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ŠF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 5.339,06 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
- na iznos 0,42 eura od 31. srpnja 2007.
- na iznos 1,71 eura od 31. kolovoza 2007.
- na iznos 0,43 eura od 30. studenog 2007.
- na iznos 4,80 eura od 31. siječnja 2008.
- na iznos 6,22 eura od 29. veljače 2008.
- na iznos 10,50 eura od 31. ožujka 2008.
P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 6 2
/
2 0 2
3 -
1 5
- na iznos 4,05 eura od 30. travnja 2008.
- na iznos 1,50 eura od 31. svibnja 2008.
- na iznos 4,71 eura od 30. lipnja 2008.
- na iznos 0,23 eura od 31. kolovoza 2008.
- na iznos 3,03 eura od 30. rujna 2008.
- na iznos 23,20 eura od 31. listopada 2008.
- na iznos 10,02 eura od 30. studenog 2008.
- na iznos 26,69 eura od 31. prosinca 2008.
- na iznos 30,83 eura od 31. siječnja 2009.
- na iznos 33,46 eura od 28. veljače 2009.
- na iznos 29,36 eura od 31. ožujka 2009.
- na iznos 30,04 eura od 30. travnja 2009.
- na iznos 24,62 eura od 31. svibnja 2009.
- na iznos 20,64 eura od 30. lipnja 2009.
- na iznos 21,70 eura od 31. srpnja 2009.
- na iznos 23,80 eura od 31. kolovoza 2009.
- na iznos 23,62 eura od 30. rujna 2009.
- na iznos 21,49 eura od 31. listopada 2009.
- na iznos 25,48 eura od 30. studenog 2009.
- na iznos 28,78 eura od 31. prosinca 2009.
- na iznos 33,22 eura od 31. siječnja 2010.
- na iznos 32,18 eura od 28. veljače 2010.
- na iznos 38,17 eura od 31. ožujka 2010.
- na iznos 37,18 eura od 30. travnja 2010.
- na iznos 39,46 eura od 31. svibnja 2010.
- na iznos 57,67 eura od 30. lipnja 2010.
- na iznos 55,15 eura od 31. srpnja 2010.
- na iznos 70,32 eura od 31. kolovoza 2010.
- na iznos 63,28 eura od 30. rujna 2010.
- na iznos 56,38 eura od 31. listopada 2010.
- na iznos 70,94 eura od 30. studenog 2010.
- na iznos 84,74 eura od 31. prosinca 2010.
- na iznos 76,35 eura od 31. siječnja 2011.
- na iznos 80,95 eura od 28. veljače 2011.
- na iznos 75,10 eura od 31. ožujka 2011.
- na iznos 78,80 eura od 30. travnja 2011.
- na iznos 99,07 eura od 31. svibnja 2011.
- na iznos 96,64 eura od 30. lipnja 2011.
- na iznos 123,71 eura od 31. srpnja 2011.
- na iznos 113,09 eura od 31. kolovoza 2011.
- na iznos 101,46 eura od 30. rujna 2011.
- na iznos 99,19 eura od 31. listopada 2011.
- na iznos 98,31 eura od 30. studenog 2011.
- na iznos 103,79 eura od 31. prosinca 2011.
- na iznos 108,58 eura od 31. siječnja 2012.
- na iznos 109,22 eura od 29. veljače 2012.
- na iznos 105,91 eura od 31. ožujka 2012.
- na iznos 108,15 eura od 30. travnja 2012.
- na iznos 109,68 eura od 31. svibnja 2012.
- na iznos 107,10 eura od 30. lipnja 2012.
P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 6 2
/
2 0 2
3 -
1 5
- na iznos 107,78 eura od 31. srpnja 2012.
- na iznos 105,85 eura od 31. kolovoza 2012.
- na iznos 101,68 eura od 30. rujna 2012.
- na iznos 106,13 eura od 31. listopada 2012.
- na iznos 108,26 eura od 30. studenog 2012.
- na iznos 106,76 eura od 31. prosinca 2012.
- na iznos 98,38 eura od 31. siječnja 2013.
- na iznos 105,50 eura od 28. veljače 2013.
- na iznos 106,13 eura od 31. ožujka 2013.
- na iznos 103,33 eura od 30. travnja 2013.
- na iznos 94,65 eura od 31. svibnja 2013.
- na iznos 94,43 eura od 30. lipnja 2013.
- na iznos 96,56 eura od 31. srpnja 2013.
- na iznos 99,98 eura od 31. kolovoza 2013.
- na iznos 104,72 eura od 30. rujna 2013.
- na iznos 102,27 eura od 31. listopada 2013.
- na iznos 104,00 eura od 30. studenog 2013.
- na iznos 105,97 eura od 31. prosinca 2013.
- na iznos 107,18 eura od 31. siječnja 2014.
- na iznos 108,68 eura od 28. veljače 2014.
- na iznos 108,92 eura od 31. ožujka 2014.
- na iznos 106,07 eura od 30. travnja 2014.
- na iznos 105,15 eura od 31. svibnja 2014.
- na iznos 105,56 eura od 30. lipnja 2014.
do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 028-50- 4175553, solemniziranog dana 13. lipnja 2007. od strane javnog bilježnika Ivana Parlova iz Zagreba, Ozaljska 21, pod brojem OV-17850/07 sklopljenog između Tužitelja ŠF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb (Grad Zagreb), MBS: [matični broj subjekta], OIB: 53056966535 kao kreditora, koja glasi:
P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 6 2
/
2 0 2
3 -
1 5
„NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.“
IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ŠF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos 564,57 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. lipnja 2007. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju ŠF, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 1.435,99 eura sa zateznim kamatama koje teku od 18. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 12. lipnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 028-50-4175553, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 29.334,11 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate. Tužitelj tvrdi da je ništetna odredba kojom je ugovorena obveza povrata iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan dospijeća te s tim u vezi ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Također, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 3. Ugovora prema kojoj je bio dužan platiti 3,30% od iznosa kredita i to jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Smatra da je ova odredba ugovora o kreditu ništetna, jer tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe, o njoj se nije pojedinačno
P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 6 2
/
2 0 2
3 -
1 5
pregovaralo te tuženik nije objasnio tužitelju strukturu tih troškova. Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnima dijelove pojedinih odredaba Ugovora o kreditu (točka I i III petita) te naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 5.339,06 eura po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (točka II petita) i iznos 564,57 eura po osnovi naknade za obradu kredita (točka IV petita), kao i naložiti tuženiku naknaditi mu troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev u cijelosti. Istaknuo je da se presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa ne mogu primijeniti na ovaj postupak, jer predmetni kredit nije stambeni, već je zaključen radi kupnje vozila. Dalje je naveo da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tvrdi da su tužitelju tijekom pregovaranja objašnjeni rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Također je naveo da je tužitelju prije zaključenja ugovora dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku te da je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika. Tvrdio je i da su tužitelj i tuženik pregovarali o valutnoj klauzuli te da je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Smatra da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula, a da nitko nije mogao predvidjeti rast tečaja CHF. U odnosu na valjanost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita tuženik je istaknuo da je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost te da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora. Prigovorio je i visini zahtjeva, istaknuo je prigovor zastare te činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti. Stoga je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.
3. Tijekom postupka izvršen je uvid u tablice s izračunima (list 18 spisa), otplatni plan (listovi 19-27, 33-36 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 30. lipnja 2007. do 23. svibnja 2023. (listovi 28-31 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (list 37 spisa), Ugovor o kreditu broj 028-50-4175553 od 12. lipnja 2007. (listovi 40-44 spisa), zahtjev za kredit (list 58 spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. travnja 2007. do 30. lipnja 2007. (listovi 59-60 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (listovi 105-106 spisa).
3.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika, jer njegov iskaz ne bi mogao dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja, obzirom da on nije sudjelovao u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu pa ne može iskazivati o obaviještenosti potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora o kreditu.
3.2. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.
4. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnima odredbi Ugovora o kreditu broj 028-50-4175553 od 12. lipnja 2007. u dijelu
P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 6 2
/
2 0 2
3 -
1 5
u kojem je ugovorena valutna klauzula te zahtjev za isplatu više plaćenih iznosa po toj osnovi.
4.1. Također predmet spora je i tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade obrade kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu iznosa plaćenog po toj osnovi.
5. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 028-50-4175553 od 12. lipnja 2007. na iznos 29.334,11 CHF (dalje Ugovor o kreditu).
5.1. Na ročištu održanom 7. studenog 2024. tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva.
5.2. Sporno je :
- valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odnosno je li u vezi te odredbe tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,
- je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 3,30% iznosa kredita, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, ništetna
te s tim u vezi pripadaju li u tom slučaju tužitelju utuženi iznosi na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te iznos koji je temeljem odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu isplatio tuženiku.
U odnosu na valjanost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli
6. Iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoren iznos kredita kunska protuvrijednost 29.334,11 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.
6.1. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.
7. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. postupio suprotno
P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 6 2
/
2 0 2
3 -
1 5
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
7.1. Navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a one obvezuju i sud u ovom postupku.
7.2. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već na snazi bila odredba čl. 502.c ZPP-a.
7.3. S obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.
7.4. Međutim, tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio da su tužitelju protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, to jest da mu je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.
7.5. Tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio da bi tužitelju objasnio pojam rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno da bi potrošaču sporne ugovorne odredbe učinio suštinski razumljivima da on na temelju takvih informacija može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze.
7.6. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik je tijekom postupka tvrdio da je ona bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tvrdi da su tužitelju tijekom pregovaranja objašnjeni rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Također je naveo da je tužitelju prije zaključenja ugovora dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku te da je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika. Tvrdio je i da su tužitelj i tuženik pregovarali P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 6 2
/
2 0 2
3 -
1 5
o valutnoj klauzuli te da je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Smatra da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula.
7.7. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kupovao auto za obiteljske potrebe. U autokući Kia je odabrao vozilo te otišao kod tuženika gdje su mu ponudili kredit u valuti CHF koji mu je bio najprihvatljiviji s obzirom na njegovu financijsku situaciju. Ne sjeća se je li pročitao cijeli Ugovor. Ne zna je li znao da treba platiti naknadu za obradu kredita. Ne sjeća se jesu li mu rekli na što se ta naknada odnosi. Nije znao da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o promjeni tečaja. Vjerovao je banci. Nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. On je kredit u cijelosti otplatio (listovi 105-106 spisa).
7.8. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je on iskazivao jasno i uvjerljivo.
7.9. S druge strane, tuženik tijekom postupka nije niti predložio saslušanje svjedoka za kojeg bi tvrdio da je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, čiji iskaz bi eventualno mogao dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja. Sud nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika, jer njegov iskaz ne bi mogao dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja, obzirom da on nije sudjelovao u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu pa ne može iskazivati o obaviještenosti potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora o kreditu.
8. Dakle, iako je tužitelj mogao načelno biti upoznat s valutnom klauzulom te mu je moglo načelno biti jasno da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku.
8.1. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.
8.2. Pri tome, tužitelj kao prometnik, niti po prirodi svog zanimanja i stupnju obrazovanja nije mogao razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze, a s druge strane tužitelj tijekom postupka tvrdi da nije znao da je moguće da anuitet može toliko rasti, niti da je imao utjecaj na sadržaj spornih ugovornih odredaba.
8.3. Dakle sud zaključuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.
8.4. Pri tome se ističe da prema shvaćanju ovog suda nije odlučno to što je predmetni Ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog
P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 6 2
/
2 0 2
3 -
1 5 pitanja. Naime, prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
8.5. Tužitelj je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazao svoje svojstvo potrošača. Ovo osobito imajući na umu da je isti sklopio tužitelj kao fizička osoba te da iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima. Dokazivati da Ugovor nije sklopljen u svrhu namijenjenu zanimanju odnosno poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, značilo bi dokazivati negativne činjenice, što nije u skladu s odredbama ZPP-a. Stoga je tuženik taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe, a što tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).
8.6. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužitelju kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude.
9. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredaba (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).
9.1. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem predlaže utvrditi ništetnima dijelove odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula zbog čega je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.
9.2. Dodaje se da to što je predmetni ugovor o kreditu otplaćen, prema shvaćanju ovog suda, nije zapreka za postavljanje zahtjeva za utvrđenje da je točno određena odredba (ili dio odredaba), točno određenog ugovora ništetna, kao niti kondemnatornog zahtjeva za isplatu. Ovo osobito imajući na umu karakter odluka Visokog trgovačkog suda RH i VSRH kao odluka donesenih u kolektivnom sporu te činjenicu da potraživanje tužitelja nije podmireno.
10. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
10.1. Tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju
P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 6 2
/
2 0 2
3 -
1 5
kreditora i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF kreditora na dan isplate kredita.
10.2. Na ročištu održanom 7. studenog 2024. tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, zbog čega sud nije izveo dokaz financijskim vještačenjem.
11. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.
11.1. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C- 782/1919 i na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-33/2022-8 od 4. travnja 2022.
11.2. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika zastara teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
11.3. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 1. lipnja 2023., to zastara utuženog potraživanja po osnovi valutne klauzule nije nastupila.
11.4. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražio po osnovi valutne klauzule.
11.5. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
11.5.1. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem valutne klauzule tuženik je sam propustio tužitelja upoznati sa ekonomskim posljedicama takvih odredaba, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo, od
P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 6 2
/
2 0 2
3 -
1 5
dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa. Tuženik je na ročištu održanom 7. studenog 2024. učinio nespornim da su datumi navedeni u petitu kao početak tijeka zateznih kamata datumi plaćanja pojedinih anuiteta.
11.6. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
12. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke presude.
U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita
13. Prema odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.
13.1. Nije sporno da je ova jednokratna naknada naplaćena u iznosu 564,57 eura dana 30. lipnja 2007. (list 97 spisa).
14. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja koji je u svom iskazu naveo da nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama te da je vjerovao banci.
14.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je on iskazivao uvjerljivo, iskreno i jasno te tuženik istinitost iskaza tužitelja ničime nije doveo u sumnju.
14.2. Na temelju iskaza tužitelja sud utvrđuje da on nije mogao pregovarati o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita. Kako tuženik tijekom postupka nije objasnio na što se odnosi naplaćena naknada sud zaključuje da niti tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi.
14.3. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a tuženik niti tijekom postupka nije objasnio na što se točno odnosi naplaćena naknada.
15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
15.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga
P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 6 2
/
2 0 2
3 -
1 5
potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
15.2. Prema st. 3. istog članka činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4. istog članka). Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.
16. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio prezentiran tužitelju.
16.1. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.
16.2. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 3,30% iznosa kredita.
16.3. Iako je predmetna odredba (članak 3. Ugovora o kreditu) transparenta u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.
16.4. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.
16.5. Naime, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini 3,30% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene.
16.6. Treba dodati da niti odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22,
P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 6 2
/
2 0 2
3 -
1 5
156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
17. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž- 4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).
17.1. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 3,30% na iznos kredita (točka III izreke).
18. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.
18.1. Na ročištu održanom 7. studenog 2024. tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, zbog čega mu je dosuđen iznos 564,57 eura čiju isplatu je zatražio po toj osnovi.
18.2. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
18.3. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo, od dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa, time da je datum plaćanja tuženik učinio nespornim na ročištu održanom 7. studenog 2024.
18.4. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31.
P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 6 2
/
2 0 2
3 -
1 5
prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
19. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.
19.1. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 1111. ZOO- a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (18. prosinca 2024.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.
20. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama III i IV izreke ove presude.
21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).
21.1. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 25. rujna 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, sastava podneska od 29. listopada 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 7. studenog 2024. u visini zatraženih 50 bodova, i zastupanja na ročištu 11. prosinca 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.
21.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 900,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 1.125,00 eura.
21.3. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 105,50 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 105,49 eura.
21.4. Tužitelju je priznat i trošak izrade informativnog izračuna preplaćenih iznosa radi određenog postavljanja tužbenog zahtjeva po Vanko d.o.o. u iznosu 100,00 eura (list 32 spisa), temeljem odredbe čl. 151. ZPP-a.
21.5. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 1.435,99 eura.
P o s
l
o
v
n i b r
o
j
: P -
6 6 2
/
2 0 2
3 -
1 5
21.6. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
22. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 18. prosinca 2024.
Sutkinja
Ana Štimac
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. punomoćniku tužitelja
2. punomoćnici tuženika
Rj
Tužitelju po punomoćniku rješenje o sudskoj pristojbi za prvostupanjsku presudu
