Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2112/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja CP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mariji Martinez-Ostroški, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu-Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-831/19-25 od 10. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu-Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-831/19-25 od 10. siječnja 2024.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 eura.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.945,79 eur/29.729,58 kn sa kamatama kako je pobliže navedeno u toč. I. izreke, a ujedno mu je naloženo isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.040,50 eur s kamatom od presuđenja.

2.Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga normiranih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-dalje:ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i zahtjev tužitelja odbije uz obvezu tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka.

2.1.Na žalbu je odgovorio tužitelj predlažući je odbiti.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP) a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, te se može ispitati.

4.4.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi sa člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

4.5.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

5.Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o kamati i valuti u ukupnom iznosu od 3.945,79 eura, sve sa zakonskom zateznom kamatom na temelju stečenog bez osnove.

6.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka - kreditor dana 5. veljače 2008. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.023,54 CHF s kamatom od 6,75 %, godišnje promjenjivu, u skladu s odlukom tuženika, radi kupovine novog vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećemu za CHF na dan plaćanja te da je tužitelj predmetni kredit otplatio.

7.Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.

7.1.Polazeći od utvrđenja utemeljenog izračunu tužitelja kojem tuženik nije imao prigovora ni primjedbi prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.945,79 eura, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe članka 225.,323., 1111. i 1115. ZOO-a.

8.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i valute CHF.

9.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj.

9.1.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

9.2.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9.3.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa, a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene.

10.1.Tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava.

11.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope odlukom banke i valutnoj klauzuli nisu osnovani.

12.Naime, u vrijeme (10. lipnja 2019.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom čl.138.a ZZP/07. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi čl. 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

12.1.Iako se u navedenim odredbama doista govori o „parnici za naknadu štete“, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, i u predmetnoj parnici povodom restitucijskog zahtjeva za povrat preplaćenog uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi, postoji vezanost suda pravnim shvaćanjima iz pravomoćnih presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Naime, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena vezanost suda temeljem naprijed citiranih odredbi, postoji u svakoj pojedinačnoj parnici koju pokreće potrošač protiv trgovca u odnosu na kojeg je donesena presuda u kolektivnom sporu, a radi ostvarenja povrijeđenog prava potrošača ugovorom zaključenim sa tim trgovcem. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl.120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106.st. 1. tog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

12.2.S obzirom na direktni učinak pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je stipulirana promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama i kojima je ugovorena valutna klauzula.

12.3.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

12.4.Promotivni materijal i letci na koje se poziva tuženik bili su analizirani i cijenjeni u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa i nisu dokaz da je tužitelj bio obaviješten o naravi, riziku i posljedicama sporne ugovorne odredbe prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu.

12.5.Nadalje je reći kako je tuženik tijekom postupka odustao od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem zaposlenice svjedokinje ŽP, a tužitelj je pak u tužbi i tijekom postupka (saslušan kao stranka) tvrdio kako se s njim prilikom ugovaranja kredita nije pregovaralo niti je imao mogućnost utjecati na sadržaj ugovora.

12.6.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

13.Također, a odgovarajući na žalbene navode tuženika, treba reći da odredbama ZOO nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to, suprotno stavu žalitelja, nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari niti je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet iz čl. 326. st. 2. ZOO-a (zabrana manjeg značaja).

14.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda kako bi tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle razlika između početno ugovorene i naknadno povećane kamatne stope kao i razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz čl. čl. 323. st. 1. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO/05.

15.Tijekom postupka tuženik je istaknuo prigovor zastare kojeg je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim.

15.1.Ovdje je reći kako je tužitelj tužbenim podneskom 10. lipnja 2019. postavio tzv. stupnjevitu tužbu (čl. 186. b. ZPP) čiji je pravnozaštitni cilj omogućiti utuženje tražbina čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu u cijelosti poznati zbog toga što mu te podatke tuženik (kojemu su ti podaci poznati/dostupni) odbija priopćiti.

15.2.Tako je tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

15.3..Kako iz spisa predmeta proizlazi, tužitelj se prije podnošenja predmetne tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije koja bi bila temelj za tužbu kao i specifikaciju tužbenog zahtjeva (dopis tužitelja od 24. travnja 2019. upućen tuženiku predajom preporučene pošiljke dana 25. travnja 2019., list 16-17 spisa), a kojem zahtjevu tuženik očito nije udovoljio pa je tužitelj, kako to i navodi u tužbi, bio primoran podnijeti stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b ZPP.

15.4.Ako sud utvrdi da je manifestacijski zahtjev osnovan, rješenjem će ga prihvatiti i tuženiku naložiti polaganje računa, podnošenje pregleda imovine i obveza ili davanje podataka na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (čl. 325.a. ZPP), a u ovom slučaju tužitelj je sam, odmah nakon što je od tuženika (nakon podnošenja tužbe) ishodio potrebitu dokumentaciju precizirao svoj zahtjev (podnesak tužitelja od 17. veljače 2020., odnosno 17. studenog 2023. kada ga je eurizirao), čime nije došlo do nastupa zastare.

15.5.Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91).

15.6.Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope počinje teći od 13. lipnja 2014., a glede nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., proizlazi da zastara nije nastupila.

16.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

17.Žalbeni prigovor tuženika glede odluke o troškovima postupka odnosi se na primjenu vrijednosti boda po OT-u.

17.1.Prema Tbr. 52. st. 3. OT/23 (Narodne novine 138/23 koja je stupila na snagu 25. studenog 2023.) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Odredbom Tbr. 54. OT/23 propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eur.

17.2.Budući je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 10. siječnja 2024., dakle, u vrijeme kada je na snazi OT/23, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je donoseći odluku o naknadi parničnog troška primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (OT/23) te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Odvjetničke tarife/23 odnosno prije 25. studenog 2023. dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eura. Navedeno je sukladno stavu VSRH izraženom u odlukama br. Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

17.3.Valjano je tužitelju odmjeren trošak za sastav podneska od 2. srpnja 2021. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu kao i za sastav podneska od 17. studenog 2023. po Tbr. 8. toč. 1. OT/23 kojim je zahtjev eurizirao i odredio po pitanju stope zakonske zatezne kamate a sve sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH (Narodne novine 57/22, 88/22) i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 156/22, 155/23).

17.4.Glede troška pristojbe na presudu koja je tužitelju obračunata i dosuđena reći je kako tuženik s pravom ukazuje na Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23, dalje u tekstu: ZSP/23, stupio na snagu 20. svibnja 2023.) kojim je u članku 11. stavku 1. točki 20. propisano da su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, dok je prijelaznim i završnim odredbama, odnosno člankom 37. ZSP/23 određeno da se pristojbena obveza nastala do dana stupanja na snagu ZSP/23 plaća po Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 74/95, 57/96, 138/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15).

17.5.Člankom 4. stavkom 1. točka 4. ZSP/23 je propisano kako obveza plaćanja pristojbe za sudske odluke nastaje u trenutku dostave prijepisa odluke stranci ili njezinu zastupniku, a s obzirom da je predmetna prvostupanjska presuda donesena dana 10. siječnja 2024. to nije bilo osnova tužitelja pozivati na plaćanje pristojbe.

17.6.U konkretnom slučaju sud je rješenjem 10. siječnja 2024. protiv kojeg se tužitelj nije žalio istog pozvao na platež pristojbe presude, a tužitelj je po tom rješenju i postupio te dostavio dokaz o plaćanju pristojbe.

17.7.U takvoj situaciji ukazati je na odredbu čl. 13. ZSP koji propisuje: Kada stranka oslobođena od plaćanja pristojbi uspije u postupku, pristojbe koje bi trebala platiti da nije bila oslobođena plaća stranka koja nije oslobođena od plaćanja pristojbi, i to u omjeru u kojem je oslobođena stranka uspjela u postupku. Obveza plaćanja pristojbe iz stavka 1. ovog članka nastaje nakon pravomoćnog završetka postupka. Prema navedenom, sve da je tužitelj i oslobođen plaćanja pristojbe presude, tuženik bi po pravomoćnom okončanju postupka bio u obvezi platiti pristojbu, slijedom čega tuženikova žalba nema utemeljenja.

18.Dosljedno, žalbu tuženika valjalo je odbiti te potvrditi pobijanu odluku (čl. 368. ZPP), time da je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka sud odbio jer isti nije bio potreban (čl. 166. u svezi sa čl. 155. ZPP).

U Splitu, 18. prosinca 2024.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić