REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Čakovcu
Ruđera Boškovića 18
40000 Čakovec
Poslovni broj: P-348/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužiteljice SA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Sanji Smontara, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 05. prosinca 2024.god. u nazočnosti tužiteljice CA osobno i zamjenice punomoćnika tuženika JA, odvjetničke vježbenice u OD, dana 18. prosinca 2024.god., objavio je i
p r e s u d i o je :
I. Utvrđuje se da su djelomično ništetne sljedeće odredbe Ugovora o kreditu od 19. siječnja 2006., broj: 218-50-3233582, sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, kao kreditora i tužiteljice SA, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog od javnog bilježnika Ivane Marodi iz Čakovca dana 31. siječnja 2006., pod brojem OU-133/06-1, i to odredba čl. 2. Ugovora u dijelu koji glasi: „redovna kamata 4,50% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.“
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb (Grad Zagreb), Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužiteljici SA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.003,28 EUR (tisućuitri eura i dvadesetiosam centi ) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. do isplate, te iznos od 2.120,30 EUR (dvijetisućestoidvadeset eura i trideset centi ) zajedno sa zakonskim zateznim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na pojedinačne iznose, kako slijedi:
- iznos 0,41 EUR od 31. prosinac 2010.
- iznos 30,02 EUR od 31. siječanj 2011.
- iznos 31,99 EUR od 28. veljača 2011.
- iznos 29,48 EUR od 31. ožujak 2011.
- iznos 29,93 EUR od 30. travanj 2011.
- iznos 40,60 EUR od 31. svibanj 2011.
- iznos 39,56 EUR od 30. lipanj 2011.
- iznos 39,06 EUR od 31. srpanj 2011.
- iznos 43,83 EUR od 31. kolovoz 2011.
- iznos 38,89 EUR od 30. rujan 2011.
- iznos 38,36 EUR od 31. listopad 2011.
- iznos 37,97 EUR od 30. studeni 2011.
- iznos 40,33 EUR od 31. prosinac 2011.
- iznos 42,39 EUR od 31. siječanj 2012.
- iznos 42,67 EUR od 29. veljača 2012.
- iznos 41,24 EUR od 31. ožujak 2012.
- iznos 42,20 EUR od 30. travanj 2012.
- iznos 42,86 EUR od 31. svibanj 2012.
- iznos 41,76 EUR od 30. lipanj 2012.
- iznos 42,05 EUR od 31. srpanj 2012.
- iznos 41,22 EUR od 31. kolovoz 2012.
- iznos 39,43 EUR od 30. rujan 2012.
- iznos 41,34 EUR od 31. listopad 2012.
- iznos 42,25 EUR od 30. studeni 2012.
- iznos 41,61 EUR od 31. prosinac 2012.
- iznos 38,01 EUR od 31. siječanj 2013.
- iznos 41,07 EUR od 28. veljača 2013.
- iznos 41,34 EUR od 31. ožujak 2013.
- iznos 40,14 EUR od 30. travanj 2013.
- iznos 36,40 EUR od 31. svibanj 2013.
- iznos 36,31 EUR od 30. lipanj 2013.
- iznos 37,23 EUR od 31. srpanj 2013.
- iznos 38,70 EUR od 31. kolovoz 2013.
- iznos 40,73 EUR od 30. rujan 2013.
- iznos 39,68 EUR od 31. listopad 2013.
- iznos 40,42 EUR od 30. studeni 2013.
- iznos 41,27 EUR od 31. prosinac 2013.
- iznos 31,72 EUR od 31. siječanj 2014.
- iznos 32,76 EUR od 28. veljača 2014.
- iznos 32,42 EUR od 31. ožujak 2014.
- iznos 31,27 EUR od 30. travanj 2014.
- iznos 30,91 EUR od 31. svibanj 2014.
- iznos 31,07 EUR od 30. lipanj 2014.
- iznos 32,38 EUR od 31. srpanj 2014.
- iznos 33,47 EUR od 31. kolovoz 2014.
- iznos 33,24 EUR od 30. rujan 2014.
- iznos 34,19 EUR od 31. listopad 2014.
- iznos 34,84 EUR od 30. studeni 2014.
- iznos 34,46 EUR od 31. prosinac 2014.
- iznos 34,98 EUR od 31. siječanj 2015.
- iznos 34,98 EUR od 28. veljača 2015.
- iznos 34,98 EUR od 31. ožujak 2015.
- iznos 34,98 EUR od 30. travanj 2015.
- iznos 34,98 EUR od 31. svibanj 2015.
- iznos 34,98 EUR od 30. lipanj 2015.
- iznos 34,98 EUR od 31. srpanj 2015.
- iznos 34,98 EUR od 31. kolovoz 2015.
- iznos 34,98 EUR od 30. rujan 2015.,
a koje zakonske zatezne kamate se izračunavaju na iznos izražen u kunama (protuvrijednost) tekućim od 28. veljače 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na iznos izražen u EUR po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate na iznos izražen u EUR po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke refinanciranja, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, za tri postotna poena, referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb (Grad Zagreb), Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužiteljici SA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.967,84 EUR (dvijetisućedevetstošezdesetisedam eura i osamdesetičetiri centa ) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke refinanciranja, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, za tri postotna poena.
IV. O d b i j a s e dio tužbenog zahtjeva tužiteljice gdje ista od tuženika na dosuđeni iznos iz toč. II. izreke u iznosu od 1.003,28 EUR potražuje zakonske zatezne kamate tekuće od 28. veljače 2006. do 30. rujna 2015.god.
V. O d b i j a s e prigovor prijeboja istaknut po tuženiku u iznosu od 3.727,74 EUR (tritisućesedamstodvadesetisedam eura i sedamdesetičetiri centa ) / 28.086,63 kuna (dvadesetiosamtisućaiosmadesetišest kuna i šezdesetitri lipe ) sa zakonskom zateznom kamatom od 01. listopada 2015.god. do isplate, kao neosnovan.
r i j e š i o j e :
Utvrđuje se da tužiteljica nije preinačila tužbeni zahtjev kada je isti postavila u podnesku od dana 24. rujna 2024.god. kada je u tužbeni zahtjev navela da traži i utvrđivanje ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i gdje od tuženika traži isplatu u ukupnom novčanom iznosu, kao i pojedinačne mjesečne iznose, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kao i u dijelu gdje potražuje isplatu s osnova razlike između dvije glavnice utvrđene u postupku konverzije, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom .
Obrazloženje:
1. Tužiteljica AA (dalje: tužiteljica ) je podnila tužbu protiv tuženika dana 11. lipnja 2019.god., koja tužba je kod ovoga suda zaprimljena pod brojem P- 442/2019, u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3233582 (u daljnjem tekstu Ugovor) sklopljen je dana 19. siječnja 2006. godine, i njime je Raiffeisenbank Austria d.d. odobrila korisniku kredita CA kredit u iznosu od 26.333,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu 4,50 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, te način otplate u roku od 204 mjeseci ( 17 godina), u mjesečnim anuitetima obračunatim u CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti, a ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Marodi Ivanu iz [adresa]. Stranke su sklopile Dodatak Ugovora o kreditu dana 02. veljače 2016.god. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF, kako to tužiteljica ističe u svojoj tužbi. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjm Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužiteljica kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužiteljica se poziva na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj se poziva i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužiteljica smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužiteljica smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužiteljici. Stoga predlaže da sud obveže tuženika isplatu iznosa koje je tuženiku previše uplatila s osnova promjene kamate i promjene tečaja CHF uiznosu od ukupno 20.370,93 HRK ( kuna ) s dospijećem od 15. travnja 2009.god. do 15. veljače 2016.god., sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da stavlja prigovor mjesene nenadležnosti ovoga suda. Zatim navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o namjenskom kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna. Tuženik smatra da se radi o pravnom pitanju i da nije potrebno provođenje knjigovodstvenog vještačenja. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.
3. Tuženik je tijekom postupka, stavio i prigovor radi prebijanja u iznosu preplate koja je utvrđena u postupku konverzije.
4. Sud je Rješenjem broj P-442/2019-8 od dana 12. Ožujka 2020.god. odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovoga suda. Isto rješenje je postalo pravomoćno jer ga je potvrdio Županijski sud u Vukovaru Rješenjem broj Gž-227/2020 od dna 27,. svibnja 2020.god.
5. Dakle, ovaj sud je nadležan za provođenje postupka i donošenje odluke.
6. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.
7. Zatim je Općinski sud u Čakovcu na raspravnom zapisniku pod brojem P- 442/2019 dana 19. veljače 2021.god. u ovoj pravnoj stvari obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske podnio zahtjev Sudu Europske unije o tumačenju Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je određeno da će nastaviti kad završi postupak pred Sudom Europske unije ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka njegov završetak Rješenje je istoga dana postalo pravomoćno. 8. Zatim je sud pod brojem P-442/2019-18 dana 16. listopada 2023.god. donio Rješenje o nastavku postupka. Rješenje je postalo pravomoćno.
9. Po pozivu suda stranke su se očitovale.
10. Sukladno Sudskom poslovniku, spis je nakon pravomoćnog rješenja o nastavku postupka dobio novi broj P-348/2024.
11. Tužiteljica je u podnesku od dana 31. siječnja 2024.god. specificirala svoj tužbeni zahtjev na način da sada traži da se utvrdi su djelomično ništetne sljedeće odredbe Ugovora o kreditu od 19. siječnja 2006., broj: 218-50-3233582, sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita, potvrđenog od javnog bilježnika Ivane Marodi iz [adresa] dana 31. siječnja 2006., pod brojem OU-133/06-1, i to odredba čl. 2. Ugovora u dijelu koji glasi: „redovna kamata 4,50% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.“
12. Tuženik se protivi i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.
13. Tužiteljica je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku u podnesku zaprimljenom 24. rujna 2024.god. tužbeni zahtjev specificirala na način da i nadalje traži utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a u dijelu gdje traži od tuženika isplatu sada traži isplatu iznosa od 1.003,28 EUR s kamatom od dana 28. veljače 2006.god., koji iznos se odnosi na razliku glavnice, te traži isplatu iznosa od 2.120,30 EUR koji se odnosi na preplatu s osnova promjene kamtane stope i s osnova promjene tečaja CHF, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate s rokovima dospijeća od 31. prosinca 2010.god. do 30. rujna 2015.god. Dakle, sada tužiteljica od tuženika potražuje novčani iznos od 1.003,28 EUR na ime razlike između dviju glavnica (one u EUR koju je utvrdila banka i one kunske koja je morala biti utvrđena u postupku konverzije), navodeći da je to izračunao financijski vještak.
14. Taj podnesak je dostavljen tuženiku i isti se protivio da tužiteljica sada traži isplatu razlike glavnice što nije tražila u postavljenoj tužbi. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.
15. Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedokinje LA, a zatim je odustao i od saslušanja svjedokinje NA. Do zaključenja prethodnog postupka tj. na pripremnom ročištu tuženik nije predlagao saslušanje drugih svjedoka.
16. Stranke su se očitovale da nije potrebno usmeno saslušanje vještaka.
17. Na ročištu održanom dana 05. prosinca 2024.god. tužiteljica je izjavila da ostaje kod tužbe, specificiranog tužbenog zahtjeva od dana 24. rujna 2024., te svih navoda iznijetih u tijeku postupka. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, svih navoda i prigovora. Ostaje kod prigovora radi prebijanja koji je istaknut u podnesku od 15. srpnja 2024.god..
18. Također je sud na tom ročištu, a s obzirom da nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga, izvršio još uvid u dokumentaciju i zaključio je glavnu raspravu.
19. Sud sada s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da se protivi preinaci i da tužiteljica u svom tužbenom zahtjevu sada traži isplatu i s osnova razlike glavnice, što nije tražila u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu o istome mora odlučiti.
20. Tuženik je prigovorio preinaci tužbenog zahtjeva, pa sud treba odlučiti o prigovoru tuženika o preinaci tužbe. Sud smatra da tužiteljica nije preinačila tužbu u podnesku od 24. rujna 2024.god. temeljem čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (objavljenom zaključno u Narodnim novinama RH broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19- koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ) kojim je određeno da iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Dakle, tužitelj je o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u ovom postupku s obzirom da tuženik nije prihvatio nalaz ovlaštenog vještaka koji je predan uz tužbu, te je unatoč protivljenju tuženika preinaci tužbe, suglasno ovlaštenju iz čl.190. st.3. ZPP-a u ovom postupku sud dopustio preinaku tužbe, osim toga smatra da je to svrsishodno radi konačnog uređenja odnosa između stranaka sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a jer sud smatra da je svrsishodno o istome odlučiti, a u skladu sa provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem upravo u ovom postupku pred sudom. Isto je u skladu sa Zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 26. studenog 2021.god., kao i Pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.god.
21. Osim toga sukladno Zakonu o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti ne zastarjeva, pa je mogla postaviti i ovaj tužbeni zahtjev sve sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a.
22. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u solemnizaciju i ugovor o kreditu (list 7-9 spisa), sudski registar Trgovačkih društava (list 10-13 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (list 14-16 spisa), obračun kredita (list 17 spisa), otplatnu tablicu (list 18-23 spisa), otplatni plan (list 24-29 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 30-35 spisa), sudsku praksu (list 43-51 spisa), dopis – konverzija (list 52-55 spisa), otplatni plan (list 56-61 spisa), pregled izvršenih uplata (list 62-64 spisa), izjavu o prihvatu izračuna konverzije (list 65 i 66 spisa), dopis – konverzija (list 67 spisa), otplatni plan (list 68-70 spisa), mišljenja (list 71-75 spisa), sudsku praksu (list 76-85 spisa), ponudu stambenih kredita (list 102-106 spisa), pregled kretanja tržišnih kamatne stope (list 107 spisa), mišljenja (list 108-119 spisa), sudsku praksu (list 130-133 spisa), podatke iz sudskog registra (list 134-139 spisa), podatke (list 140-144 spisa), mišljenja (list 154-157 spisa), sudsku praksu (list 158-180 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić zaprimljeno 16. lipnja 2024. (list 245-256 spisa), očitovanje vještakinje Jambrečić zaprimljeno 17. srpnja 2024. (list 269 i 270 spisa), dopuna nalaza vještakinje Jambrečić zaprimljena 17. kolovoza 2024. (list 274- 280 spisa), saslušao je svjedokinju BA, te je saslušao tužiteljicu AA, kao stranku u svrhu dokazivanja.
23. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (specificiran podneskom od 24. rujna 2024.god. nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku), a kako je navedeno u izreci ove presude, te naprijed obrazloženo ( u svezi preinake ).
24. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
25. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
26. Nije sporno da su tužiteljica AA kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3233582 dana 19. siječnja 2006. godine, i njime je Raiffeisenbank Austria d.d. odobrila korisniku kredita Jesen kredit i to stambeni kredit (u suradnji s graditeljima) u iznosu od 26.333,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, uz način otplate u roku 204 mjeseci ( 17 goodina ) - rata u mjesečnim anuitetima u iznosima od 184,92 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Marodi Ivanu iz [adresa], a iznos kredita je uplaćen tužiteljici, što nije sporno. Ugovor je kao solidarni jamac potpisala i HA, te je isti kao založni dužnik potpisao i GP Stanorad d.o.o. [adresa].
27. Nije sporno da je u čl. 2. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,50 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.
28. Nije sporno da su tužiteljica AA i tuženik Raifeisenbank Austria d.d., kao banka sklopili Dodatak broj 1 ugovora o kreditu dana 02. veljače 2016.god. koji je ovjeren po javnom bilježniku, a koji Dodatak (Aneks ) su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreitiranju. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR. Utvrđena je preplata u iznosu od 4.035,88 kune ( HRK ), te neotplaćena glavnica prije konverzije u iznosu od 12.880,09 EUR, a nakon provedne konverzije utvrđeno je da neotplaćena glavnica iznosi 9.643,53 EUR.
29. Nije sporno da je taj kredit u cijelosti otplaćen.
30. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.
31. Sporno je da li je tužiteljica izvršenom konverzijom u potpunosti namirena sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu. Posljedično tome sporno je i da li je tuženik u provedenom postupku konverzije ispravno izračunao razliku glavnice ( kada je kredit iz valute CHF obračunao u valutu EUR ).
32. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži i utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i onda i isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećena, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).
33. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.
34. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno tom kolektivnom tužbom.
35. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
36. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).
37. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovor- nost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).
38. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.
39. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.
40. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).
41. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.
42. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.
43. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.
44. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
45. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
46. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
47. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).
48. Zatim je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.
49. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
50. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).
51. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
52. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu
53. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.
54. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
55. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.
56. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate nije u zastari s obzirom da tužiteljica u svom specificiranom tužbenom zahtjevu kako je isti postavljen u podnesku od 31. siječnja 2024.god., a onda i nakon provedenog vještačenja dana 24. rujna 2024.god. prvo traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, a tek nakon toga i isplatu, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasti, dok je pravo na isplatu izravno vezano uz odluku suda da je ta odredba ništena, što se odlučue tek u ovom postupku, pa onda niti taj dio tužbenog zahtjeva nije u zastari.
57. U odnosu na potraživanje tužiteljice s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 11. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.
58. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.
59. Što se tiče prigovora zastare na specificirani tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku, a u svezi kojeg je odlučeno posebnim rješenjem temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, valja istači da se zastara i za to prekida već podnošenjem same tužbe u ovom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe što je stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024.god.
60. Dakle, tužba tužiteljice je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 11. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.
61. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je svjedokinju, te je saslušao tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.
62. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.
63. U svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III- 1730/2022, U-III-1593/2021 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke, djelatnike banke, u ovakvim postupcima. Stranke nisu niti predlagale saslušanje svjedoka, djelatnika banke, kako je naprijed obrazloženo. 64. Saslušana je svjedokinja predložena po tužiteljici, saslušana je tužiteljica, te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje.
65. Svjedok HA je u svom iskazu izjavila da poznaje ovdje tužiteljicu, ona joj je kolegica iz bivšeg posla, više zajedno ne rade. Sjeća se tog ugovora o kreditu iz 2006. godine gdje je ona po istome tužiteljici bila solidarni jamac. Kada su bili pregovori oko tog kredita ona nije bila prisutna u banci. Bila je samo kada se je isti ugovor potpisivao i čini joj se da je bila samo kod javnog bilježnika. Zbog proteka vremena se sada više ne sjeća što su joj rekli u vezi tog ugovora. Ona je isti potpisala i znala je da je solidarni jamac po istome. Koliko ona zna tužiteljica je taj kredit redovno otplaćivala. Zna da je napravila konverziju tog kredita i onda je i ona išla na potpisivanje tog aneksa ugovora, međutim nikakvih detalja se ne sjeća. Zna da je kredit po ugovoru u cijelosti otplaćen, dobila je obavijest o tome prije dvije godine. Kako je tužiteljica sve redovno otplaćivala tako ona nije imala nikakvih plaćanja s osnova tog ugovora kao solidarni jamac. Prije potpisivanja ugovora kod javnog bilježnika je to bilo brzo gotovo. Ne sjeća se što im je bilo predočeno. Ne sjeća se što im je prije potpisivanja konverzije objašnjavano. Ne sjeća se da im je ugovor o kreditu kod javnog bilježnika bio cijeli čitan, niti da li im je bio čitan aneks o konverziji.
66. Sud iskazu salušane svjedokinje vjeruje jer je bila potpisnik spornog ugovora o kreditu, međutim ista se zbog proteka vremena ne sjeća nikakvih detalja koji su bitni za odlučivanje u ovom postupku.
67. Tužiteljica SA je u iskazu izjavila da je 2006. god. njezina adresa bila [adresa]. Taj kredit je uzimala za kupnju stanja i to POS gradnja ( poticana stanogradnja ), a ta zgrada je onda još bila u izgradnji na adresi [adresa], a zgrada je bila gotova negdje 2006., dok se u nju preselila negdje 2007. godine. Za kredit je išla samo u Raiffeisenbank jer je to bila POS gradnja i sve je bilo dogovoreno sa GP Stanoradom i bilo je sve dogovoreno unaprijed. Bio joj je ponuđen kredit i u valuti EUR i u valuti CHF, ovaj u CHF je bio za nju povoljniji jer je rata bila manja nego po kreditu u EUR-ima, a kako je njezina plaća bila mala to joj je bilo bitno. Rečeno je da je to za njih bolje. Ne sjeća se više što joj je sve rečeno u banci, ali nije rečeno da bi to bilo nešto nestabilno ako se uzme kredit u švicarskim francima, jer da su joj to rekli onda bi razmislila da li uzeti takav kredit, a mislila je da je Švicarska stabilna država i da onda s takvim kreditom ne bi trebalo biti problema. Tako je uzela taj kredit na rok od 17 godina u iznosu od 26.333,00 CHF. Kod javnog bilježnika su bili kratko, sve je to bilo pripremljeno od papira i praktično se tamo samo potpisivalo, u slično vrijeme ih je kod bilježnika bilo oko 30, i to svi oni koji su kupili stanove u toj istoj zgradi, su dolazi redom na potpisivanje. Mislila je da su te sve ugovore pripremili pravnici, a ona nije imala znanja da to nešto provjerava, vjerovala je da je sve to u redu napravljeno. Kada je ta zgrada napravljena i kada se ista etažirala tada se upisala kao vlasnica stana, a banka je imala upisanu hipoteku. Prve rate su joj iznosile 850,00 kuna mjesečno, već nakon par mjeseci su se počele povisivati, a najviše je plaćala 1.100,00 kuna mjesečno. Već se tada čulo da postoji problem s kreditima u švicarskim francima. Ona je sve te rate redovno plaćala, skidalo joj se s plaće. Nakon nekog vremena je onda čula da se može provesti konverzija tog kredita, više se ne sjeća da li su je zvali iz banke ili je sama tamo otišla. Rečeno joj je da ako potpiše tu konverziju da će joj se smanjiti mjesečna rata što joj je bilo bitno. Nakon što je potpisala tu konverziju rata joj je pala na 970,00 kuna mjesečno. Taj kredit je u cijelosti otplatila u veljači 2023. godine. Ne sjeća se da li joj je banka slala obavijesti o promjenama kamatne stope, ali misli da ne. Po otplatnom planu je vidjela da se ista mijenjala 4 ili 5 puta, ona nije dobila toliko obavijesti o promjeni kamatne stope. Kada su bili u banci tako su bili kratko i ne sjeća se da li su joj predočeni npr. opći uvjeti poslovanja, mogućnost promjene kamatne stope i slično, sve je već bilo dogovoreno, nisu puno o ničemu razgovarali, ti ugovori su bili već pripremljeni. Kod konverzije joj nije nešto predočeno, objašnjeno ili rečeno koje su posljedice sklapanja iste, to je bilo dogovoreno, to je bila odluka Vlade i dano joj je samo na potpisivanje, dakle prihvatiti ili ne i nije bilo puno objašnjenja. Pri izračunu konverzije banka je izračunala da je pretplatila 3.300,00 kuna i onda su joj smanjili 7 rata na pola i onda je manje plaćala, što se sve vidi po otplatnom planu. Otplatni plan je tražila od banke 2019. godine, prije nego je predala ovu tužbu sudu. Prvo je dobila početni otplatni plan kod sklapanja ugovora, kod konverzije dva različita otplatna plana i sada ovaj koji je dobila prije nego je podnijela tužbu i iz kojeg je vidjela da se kamata mijenjala. Taj ugovor je vjerojatno pročitala prije potpisivanja, letimično. Bila je svjesna da ugovara kredit s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, ali nije na to toliko obraćala pažnju, laik je, nije shvatila to na pravi način. Nije mislila da će se to promijeniti na način da će rate toliko rasti. Nije imala kakva pitanja ili nejasnoće i tražila da joj se razjasne jer su te ugovore radili pravnici, stručne osobe u koje je imala povjerenja i oko tih ugovora su sudjelovali i grad [adresa] i GP Stanorad, pa je tome vjerovala. Ona živi u tom stanu koji je kupila, cijelo vrijeme u njemu živi, to joj je jedini stan koji ima.
68. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. 69. Što se tiče pojedinačnih uplata u pojedinim mjesecima, sud utvrđuje da je iz dokumentacije u spisu koju je sastavio sam tuženik ( banka) je jasno vidljivo da je tuženik (banka ) sve uplate priznao, te je sve uplate priznao i kada je izvršio konverziju tog kredita.
70. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, te onda i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula), kao i da li je s tih osnova tužiteljica preplatila i koje iznose.
71. Sporno je da li je tuženik ( pravni prednik ) prilikom provedene konverzije ispravno izračunao razliku neotplaćene glavnice i da li tužiteljica onda ima pravo na isplatu razlike te glavnice.
72. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljice prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.
73. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
74. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
75. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
76. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.
77. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
78. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.
79. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. 80. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.
81. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.
82. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužiteljice, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.
83. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.
84. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
85. Tužiteljici je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.
86. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).
87. Isto tako tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze.
88. Tuženik je prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene tečaja CHF, ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.
89. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužiteljicu ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.
90. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjestna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je stoga nerazumljiva i nedorečena.
91. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužiteljica kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogla pregovarati o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužiteljica snosila sve rizike promjene tečaja CHF, upravo tužiteljica je morala sama plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više ( u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužiteljicu ).
92. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim osnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci i cijena.
93. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora, koje s eodnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom.
94. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".
95. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
96. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.
97. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužiteljice u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužiteljice kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.
98. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu, ističe se i odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023.god. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije tih kredita ugovorenih u valuti CHF.
99. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.
100. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.
101. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
102. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) broj 1 od 02. veljače 2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.
103. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.
104. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom ( Dodatkom) broj 1 od 02. veljače 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.
105. Sklapanjem tog Dodatka ( Aneksa ) broj 1 ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.
106. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.
107. To zato jer je intencija u čl. 19. b. i čl. 19. c. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije, pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.
108. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
109. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
110. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.
111. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.
112. Ovaj sud smatra da se tužiteljica sklapanjem aneksa ( dodatka ) nije odrekla tih prava, niti je dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužiteljica nije bio informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla.
113. Dakle, tužiteljica ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.
114. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c. t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. 115. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.
116. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
117. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
118. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istoj je priznao svojstvo potrošača.
119. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica više uplatila određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ). 120. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.
121. Iz iskaza tužiteljice ( potrošača ) sud je utvrdio da je ista pristala na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer joj se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njezina mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše joj je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristala jer joj se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim, to ne znači da se odrekla daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.
122. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.
123. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
124. U konkretnom slučaju je tuženik (banka ) prilikom provedbe konverzije na dan 02. veljače 2016.god. utvrdila i u sklopljeni Dodatak ( Aneks ) Ugovora o kreditu (u ovom slučaju sklopljeni Dodatak broj 1 ugovoru, koji su stranke prvi sklopile ) navela da je tužiteljica više uplatila (priznata je preplata ), a u svezi kojeg iznosa je i provedeno vještačenje u ovom postupku, te sud donosi daljnje odluke, što će dalje biti obrazloženo. Osim toga je prilikom tog izračuna konverzije utvrđeno da je neotplaćena glavnica prije provedene konverzije iznosila 12.880,09 EUR, a nakon provedene konverzije 9.643,53 EUR.
125. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužiteljica nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati. U konkretnom slučaju tuženik isto nije dokazao.
126. Naime, s obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužiteljice sud utvrđuje da je ista potrošač, i u ugovoru o kreditu je navedena kao fizička osoba koja koristi stambeni kredit, a i u Dodatku ugovoru o kreditu ( aneksu) koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužiteljici priznao svojstvo potrošača.
127. Dakle, sud je utvrdio da se radi o ugovoru banke (tuženika ) sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti ima cijeniti prema odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima.
128. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedene odredbe ugovora, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom.
129. Kako je u ovom postupku u specificiranom tužbenom zahtjevu tužiteljica tražila da se utvrdi i ništenost ugovorne odredbe koja se odnosi na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, to je odlučeno kao pod toč. I. izreke ove presude.
130. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
131. Stoga sada valja utvrditi koji iznos tuženik eventualno mora isplatiti tužiteljici i to s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF i zbog promjene kamatne stope. 132. Sud je Rješenjem od dana 22. svibnja 2024.god., odredio financijsko- knjigovodstveno vještačenje u svezi Ugovora o kreditu broj 218-50-3233582 koji su sklopili tužiteljica i tuženik na okolnost : da se izračuna razlika između isplaćenih iznosa po ugovoru o kreditu u odnosu na iznos anuiteta izražen u kunama 184,92 CHF obračunatog po srednjem tečaju na dan dospijeću, odnosno 874,79 kuna, umanjeno za pozitivnu razliku i iznos koji je konvertiran, pri čemu je treba utvrditi razliku kako glavnice tako i kamate po anuitetima. U nalazu vještak treba posebno izračunati i navesti i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita i kamati nižoj od početno ugovorenoj za cijelo razdoblje do konverzije kredita. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić iz Centra poslovnih analiza d.o.o. [adresa].
133. Vještakinja Natalija Jambrečić je u izradi svog nalaza koristila dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.
134. Stalna sudska vještakinja Natalija Jambrečić je dostavila svoj nalaz i mišljenje dana 16. lipnja 2024.god. u kojem navodi da je tužitelj tuženoj zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita (umanjeno za „negativne iznose“ i umanjeno za iznos priznat u konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR) u razdoblju od početka otplate kredita do 30.09.2015. godine više platio 2.120,30 EUR. Od tog iznosa se na više plaćeno zbog promjene kamatne stope odnosi 329,80 EUR , a na više plaćeno zbog promjene tečaja CHF (valutna klauzula) odnosi se 1.790,50 EUR. Vještakinja je detaljan izračun prezentirala u tabeli 2. Nalaza. Specifikacija pojedinačnih iznosa (2.120,30 EUR): Izračun i prezentacija negativnih tečajnih razlika (valutna klauzula – kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita) i učinka niže kamatne stope (kada je kamatna stopa bila niža od prvotno ugovorene) izvršena je u tabeli 2. Nalaza, kolonama 6. i 7., te u točki c.6.) Nalaza.
135. Vještakinja je u svom nalazu obuhvatila i jasno obrazložila i dio koji se odnosi na obračunavanje same glavnice prilikom provedenog postupka konverzije, te je onda izračunao ukupnu preplatu po spornom kreditu, kako je navedeno u samom nalazu.
136. Tako je onda tužiteljica na osnovu tog nalaza i mišljenja i specificirala svoj tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu.
137. Vještakinja se na primjedbe tuženika očitovala dana 17. srpnja 2024.god. gdje navodi da je podnesak pažljivo proučila, te je izjavila da u cijelosti ostaje kod Nalaza od 14.06.2024. godine. Nalaz je izrađen u skladu s nalogom postavljenim od strane suda, a kako se ne navode konkretne primjedbe na matematički izračun, na prigovore pravne naravi ne mogu se očitovati.
138. Zatim se vještakinja Jambrečić očitovala naprimjedbe tužiteljice dana 17. kolovoza 2024.god. gdje navodi da se u nalazu od 14.06.2024. godine dodaje se točka c.7.) koja glasi: c.7.) glavnica na dan 30.09.2024., otplatni plan po početnim parametrima, u tabeli 3 daje se otplatni plan utvrđen po početnim parametrima (tečaj na dan isplate, kamatna stopa 4,50%): Da se kredit obračuna po početnim parametrima (tečaj na dan isplate, kamatna stopa 4,50%), glavnica kredita bi na dan 30.09.2024. godine iznosila 66.093,22 kuna. U tabeli 4 vještakinja je dala usporedni pregled iznosa nedospjele glavnice kredita u valuti CHF, EUR i HRK (kuna). Iz prikazanog je vidljivo da je tuženik prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u svojim poslovnim knjigama izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 30.408,54 kuna. Da je kredit obračunat bez valutne klauzule (tečaj na dan isplate kredita), uz primjenu kamatne stope od 4,50%, glavnica kredita trebala bi biti umanjena za dodatnih 1.003,28 EUR (7.559,24 kuna).
139. Tužiteljica nakon toga nije imala primjedbe. Specificirala je svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i dopuni nalaza vještaka dana 24. rujna 2024.god. 140. Tuženik je stavio primjedbe koje se odnose na pravno pitanje o čemu odlučuje sud. Tuženik je specificirao svoj prigovor prijeboja još u podnesku od dana 15. srpnja 2024.god.
141. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja je dala sve odgovore na postavljena pitanja. Bitno je istači da se uzima u obzir prilikom odlučivanja ono što je sud vještaku u rješenju o vještačenju postavio kao zadatak. 142. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.
143. Tužiteljica tvrdi da tuženik nije u skladu sa zakonom proveo konverziju, budući da je uračunao previsoke kamatne stope u postupku konverzije koje nije imao pravo obračunati, a u kojima tužitelj s tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati već je mogao samo prihvatiti konverziju ili ju odbiti. Navedeno proizlazi iz dokaza koje je sam tuženik predao uz odgovor na tužbu i to izračuna konverzije u kojemu su naznačene kamatne stope koje je obračunavao. S obzirom da je tuženik kada je proveo konverziju kredita i sklopio Dodatak ugovoru s tužiteljem, tužitelju obračunavao te povišene kamatne stope, koje su također utvrđene ništetnim jer su donesene jednostrane i bez ikakvog pregovaranja tuženika s tužiteljem, što je već ranije obrazloženo. Zbog takvog ništetnog obračunavanja kamata ( zbog jednostrane promjene kamatne stope ) došlo je onda i do pogrješnog izračuna ostatka glavnice i preplate u tom postupku konverzije, pa se sada ista u ovoj odluci ne može uzeti u obzir.
144. Prema nalazu i mišljenju i očitovanjima vještakinje, te specificiranom tužbenom zahtjevu tužiteljice je jasno vidljivo da tužiteljica neovisno o izvršenoj konverziji kredita ima pravo na isplatu razlike glavnice i kamata na dan 30. rujna 2015.god. kada se uzmu u obzir iste obračunate po tuženiku i glavnica i kamate koje su bile isplaćene da se kredit obračuna po početnim uvjetima ( HRK ).
145. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, a navedeni iznos predstavlja razliku između s osnova utvrđenih ništetnih odredbi s osnova početno ugovorene kamate koja je iznosila 4,50 % i povećanja koja su utvrđena ništetnim, kao i s osnova promjene tečaja CHF koje povećanje je također utvrđeno ništetnim, a ukupan iznos preplate s ovih osnova iznosi 2.120,30 EUR. 146. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljici u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 31. prosinca 2010.god. do zaključno 30. rujna 2015.god. za preplaćeno s obje osnove, nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima, te je odlučeno kao pod toč. I. izreke. 147. Isto tako s obzirom da je tuženik u postupku provedene konverzije uzimao u obzir pogrješne izračune ostatka glavnice, o čemu je već naprijed obrazloženo, a koji izračun je u ovom postupku izračunao stalni sudski vještak Jambrečić, tako tužiteljica zbog tog krivog obračuna ima pravo i na isplatu s osnoca razlike između tih dviju glavnica (one u valuti EUR koju je utvrdio tuženik-banka u postupku konverzije one u valuti HRK koja je morala biti utvrđena ), a koja iznosi 1.003,28 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
148. Međutim, sud smatra da na ovu utvršđenu razliku glavnice tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od provedene konverzije ( u kojoj je pogrješno izračunata ta glavnica ) tj. od dana 01. listopada 2015.god. (jer je konverzija i pogrješan izračun banka izračunala na dan 30. rujna 2015.god. ), pa je stoga odlučeno kao u toč. II. U svezi tijeka kamate. U dijelu tijeka zakonske zatezne kamate na iznos od 1.003,28 EUR kako je tužiteljica tražila tekućim od 28. veljače 2006. pa do 30. rujna 2015.god. (datuma pogrješnog izračuna u postupku konverzije) je sud istu odbio, te je odlučeno kao pod toč. IV. Izreke ove presude.
149. Već je naprijed da sud smatra da postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva niti do zastare istog, budući da je tuženik u postupku konverzije zbog utvrđenih ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije pogrješno izvršio izračun, pa su onda ti iznosi posljedično doveli do toga da tužiteljica i zbog toga ima pravo na vraćanje iznosa koje je tuženik stekao od nje bez osnove.
150. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.
151. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku, isti je istaknut u podnesku od 22. travnja 2020.god. gdje navodi da za slučaj da sud ocijeni osnovanim tužbeni zahtjev ističe procesno-pravni prigovor radi prebijanja u odnosu na preplatu iz konverzije. Naime, konverzija je provedena retroaktivno, odnosno računajući od dana zaključenja ugovora o kreditu. S danom 30. rujna 2015. izvršena je usporedba iznosa kojeg je tužitelj platio i kojeg bi platio po otplatnom planu u EUR, odnosno koliko je tužitelju preostalo neotplaćene glavnice po otplatnom planu u CHF i koliko bi mu preostalo po otplatnom planu u EUR. Provedbom konverzije sukladno ZPK, tužitelju je neotplaćena glavnica smanjena. Provedbom konverzije tužitelju je utvrđena i preplata, a koja je korištena za podmirenje budućih anuiteta. Smatra da bi vještak u obzir morao uzeti i preplatu utvrđenu konverzijom te iznos za koji je umanjena preostala glavnica.
152. Prema nalazu i mišljenju i očitovanjima vještakinje, te specificiranom tužbenom zahtjevu tužiteljice je jasno vidljivo da tužiteljica niti ne potražuje iznos od 3.727,24 EUR koji iznos tuženik stavlja u prijeboj, niti je taj iznos ikada potraživala. 153. Vještakinja Jambrečić je u svom nalazu i mišljenju u svezi sa iznosom glavnice nakon provedene konverzije sve objasnio i izračunao, te tuženik na takav nalaz nije imao primjedbe što se tiče matematičkih izračuna već samo pravnih pitanja i postavljenog zadatke vještačenja, niti je isti prije zaključenja glavne rasprave postavio.
154. Osim toga sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru prijeboja tvrdi da mu je tužitelj radi ništetnosti odredbi dužan vratiti ono što je primio zbog obračuna u postupku konverzije. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što takvim obračunom konverzije tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Stoga je odlučeno kao u toč. V. izreke.
155. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužiteljica u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspijela u cijelosti, a s obzirom na odluku suda o prigovoru na preinaku tužbenog zahtjeva.
156. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora ( konačni tužbeni zahtjev radi isplate ukupnog iznosa od 1.003,28 EUR + 2.120,30 EUR). Sud tužiteljici priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.
157. Tužiteljici se priznaje trošak za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 02.10.2019.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 06.11.2019. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 21.11.2021.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 31.01. 2021.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/4), zastupanje na ročištu 19.02.2021. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 20.12.2020.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/4), sastav podneska od 31.01.2024.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 31.01.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 21.05.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 11.07.2024.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/4), sastav podneska od 19.07. 2024.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/4), sastav podneska od 24.09. 2024.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 11.11.2024.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/4), odnosno ukupno joj se priznaje s osnova zastupanja trošak u iznosu od 2.050,00 EUR, sve uvećano za pripadajući PDV po Tbr. 42. u iznosu od ukupno 512,50 EUR.
158. Ostale troškove sud nije priznao kao nužne za dosudu troškova i to kilometrina na relaciji [adresa] i izbivanje odvjetnika iz pisarnice, prilikom dolaska na ročćišta u [adresa], budući da je tužitelj mogao opunomoćiti odvjetnika s područja Međimurske županije za zastupanje u ovom predmetu.
159. Tužiteljici je priznat i trošak koji se odnosi troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovo postupku u iznosu od 331,81 EUR, a koje je bilo potrebno provesti. 160. Priznat joj je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 73,53 EUR koji iznos je odmjeren i plaćen temeljem tada važećih Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21 ) koji su tada bili na snazi.
161. Tužiteljica je sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužitelj nije dužan platiti pristojbu.
162. Tako ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 2.967,84 EUR, a na platež je pozvan tuženik koji je izgubio spor.
163. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.
U Čakovcu, 18. prosinca 2024. godine
S U T K I N J A:
Valentina Varga Gombar
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).
O tom obavijest :
1. punomoćnica tužiteljice Sanja Smontara, odvjetnica iz Varaždina
2. punomoćnici tuženika OD Glamuzina i Grošeta iz Zagreba
