Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog

Poslovni broj: Povrv-20/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku, po sutkinji toga suda Kristini Devčić Merzel u pravnoj stvari tužitelja A1 Hrvatska d.o.o. Zagreb, Vrtni put 1, OIB 29524210204, kojeg zastupa punomoćnik Tihomir Zec, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženice EJŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Neven Kapitan, odvjetnik u OD Mateša i Kapitan iz Zagreba, radi obvezno-isplata, nakon održane i zaključene glavne rasprave 11. studenog 2024. na kojoj su prisustvovali zamjenik punomoćnika tužitelja Marko Rafaj, odvjetnik iz Siska, tuženica EJŠ osobno i zamjenica punomoćnika tuženice ĆJŠ, odvjetnička vježbenica u OD Matoš i Kapitan, dana 18. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se djelomično platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Belme Pličanić iz Hrvatske Kostajnice od 20. prosinca 2021. poslovni broj, sudski predmet: Ovrv-1256/2021, javnobilježnički predmet: UPP/OS-Ovrv-145/2021 u dijelu kojim se nalaže tuženici EJŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju A1 Hrvatska d.o.o., Vrtni put 1, Zagreb, OIB: 29524210204 iznos od 88,65 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku, kako slijedi:

- na iznos od 22,56 EUR od 15. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 15,93 EUR od 15. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 50,16 EUR od 15. rujna 2021. do isplate,

primjenom prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 (tri) postotna poena određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 do 121/26), kao i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 37,33 EUR na ime nastalih troškova ovršnog postupka sa zateznim kamatama primjenom prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 (tri) postotna poena određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 do 121/26), koje teku od dana 20. prosinca 2021. godine kao dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate, sve u roku 8 dana, te se odbija u tom dijelu zahtjev tužitelja kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju A1 Hrvatska d.o.o. Zagreb, Vrtni put 1, OIB 29524210204 da tuženici EJŠ iz [adresa], OIB 00797293391naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 187,50 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućoj od 18. prosinca 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Ukida se djelomično platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Belme Pličanić iz Hrvatske Kostajnice od 20. prosinca 2021. poslovni broj, sudski predmet: Ovrv-1256/2021, javnobilježnički predmet: UPP/OS-Ovrv-145/2021 u dijelu kojim se nalaže tuženici EJŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da isplati u roku 8 dana iznos od 64,73 eur sa zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za odnose iz netrgovačkih ugovora, tekućim od dana nakon dospijeća do isplate kako slijedi:

Rbr

Dospijeće

Iznos

1.

16.9.2020

19,61 eur

2.

16.10.2020.

22,56 eur

3.

14.11.2020.

22,56 eur

te se u tom dijelu zahtjeva utvrđuje da je tužba tužitelja povučena.

Obrazloženje

1. Dana 29. studenog 2021. tužitelj A1 Hrvatska d.o.o. Zagreb, Vrtni put 1, OIB 29524210204 (dalje: tužitelj) kao ovrhovoditelj podnio je prijedlog javnoj bilježnici te predložio ovrhu općenito na imovini tuženice EJŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje: tuženica) kao ovršenice, a radi naplate novčane tražbine temeljem vjerodostojne isprave, izvoda otvorenih stavaka u iznosu od ukupno 1.155,67 kn/153,38 eur, zajedno sa zateznim kamatama, kao i naknadom troška ovršnog postupka.

2. Rješenjem o ovrsi javne bilježnice Belme Pličanić iz Hrvatske Kostajnice, Nine Marakovića 69, poslovni broj: poslovni broj, sudski predmet: Ovrv-1256/2021, javnobilježnički predmet: UPP/OS-Ovrv-145/2021 od 20. prosinca 2021. usvojen je prijedlog tužitelja te je izdano rješenje o ovrsi, nalogom naloženo tuženici isplata iznosa iz toč. 1. ove presude i određena je ovrha temeljem prijedloga tužitelja kao ovrhovoditelja.

3. Na navedeno rješenje tuženica kao ovršenica podnijela je prigovor dana 5. siječnja 2022. godine u kojem navodi da pobija u cijelosti te osporava osnov i visinu utuženog iznosa tražbine. Naime, navodi da iz prijedloga za ovrhu te popratne dokumentacije nije razvidno temeljem čega je uspostavljen poslovni odnos između tužitelja i tuženice, nije dostavljen ugovor o pretplatničkom odnosu niti je dostavljena potvrda o sklopljenom ugovoru na daljinu. Nadalje, navodi da nije jasna visina potraživanja tužitelja, budući ista nije obrazložena te tuženica prigovorom prigovara visini potraživanja tužitelja. Tuženica prigovara zastari potraživanja ovrhovoditelja. Tuženica ističe da je provjerila sve svoje evidencije te prema tužitelju nema nikakvih dugovanja niti su postojala kakva dugovanja prema ovrhovoditelju. Slijedom navedenog, tuženik pored prigovora zastare spori i osnov i visinu ovršnog naslova, stoga tuženica predlaže da se ovaj prigovor prihvati kao osnovan te da se temeljem odredaba Ovršnog zakona stavi izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinu sve provedene ovršne radnje te postupak nastavi kao u povodu prigovora protiv platnog naloga te naloži tužitelju da tuženici isplati troškove postupka.

4. Rješenjem Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: Ovrv-1256/2021-13 od 28. listopada 2022. stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi javne bilježnice Belme Pličanić, poslovni broj, sudski predmet: Ovrv-1256/2021, javnobilježnički predmet: UPP/OS-Ovrv-145/2021 od 20. prosinca 2021. u dijelu u kojemu je određena ovrha i ukinute su sve provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Istim rješenjem stranke su pozvane da u roku od 15 dana, a u smislu čl. 461. a ZPP-a, iznesu sve činjenice i predlože dokaze.

5. Svojim podneskom od 14. studenog 2022. tužitelj je djelomično povukao zahtjev za iznos od 487,73 kn/64,73 eur zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos, a kojem povlačenju se tuženica nije protivila, slijedom čega je sud temeljem čl. 456. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) u tom dijelu ukinuo platni nalog te je rješenjem utvrdio da se tužba smatra povučenom te odlučio kao u izreci rješenja.

6. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u izvadak iz ovjerenih poslovnih knjiga od 30. siječnja 2020. (str. 9 spisa), potvrdu o izvršenom uvidu u podatke MUP-a (str. 10 spisa), dostavnicu (str. 26-27 spisa), izvadak iz sudskog registra (str. 36 spisa), zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa od 17. srpnja 2017. (str. 37-38 spisa), predugovornu obavijest (str. 39 spisa), obavijest potrošaču (str. 40 spisa), kopiju osobne iskaznice tuženice (str. 41-42 spisa), zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa od 1. kolovoza 2019. (str. 43-44 spisa), opće uvjete poslovanja društva A1 Hrvatska od 1. listopada 2018. (str. 45-50 spisa), račune (str. 51-58 i 76 spisa), karticu kupca do 26. listopada 2021. (str. 59-60 spisa), obavijest o raskidu pretplatničkog odnosa (str. 63-64 i 77 spisa), prijepis komunikacije e-mailom tuženice i službe za korisnike 2. kolovoza 2020. i 10. kolovoza 2020. (str. 74-75 spisa), presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Povrv-2529/2019 od dana 17. svibnja 2021. (str. 78-90 spisa), presudu Županijskog suda u Splitu, Gž-647/2022 od dana 10. svibnja 2022. (str. 91-97 spisa), saslušao tuženicu kao stranku (str. 106-107 spisa).

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP ovaj sud smatra da je prigovor tuženice osnovan slijedom čega, a u smislu čl. 451.sdt.3. ZPP plati nalog treba ukinuti i odbiti u preostalom dijelu zahtjev tužitelja.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj promijenio tvrtku 1. listopada 2018. tako da je ranije ista bila VIPnet L.t.d. a sada je A1 L. t. d. a što je sud i utvrdio uvidom u podatke iz sudskog registra (str 36 spisa).

9. U odnosu na prigovor zastare ovaj sud ističe sljedeće:

U smislu čl. 214. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Čl. 215. st. 1. ZOO određeno je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. U smislu čl. 216. ZOO zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

U smislu čl. 232. st. 1. toč. 1. ZOO zastarijevaju za jednu godinu tražbine naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kada je isporuka, odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva.

10. Dakle, u konkretnom slučaju kako je tužba ovršni prijedlog u ovom predmetu podnesen dana 29. studenog 2021., a kojim činom uobičajeno se u smislu čl. 241 ZOO odnosno čl. 388/91 ZOO se prekida zastara, jasno je da niti najstarije mjesečno potraživanje (sada utuženo) tužitelja u iznosu od 22,56 eur s dospijećem 15. prosinca 2020. nije u zastari, a slijedom toga niti preostali mjesečni a koji dospijevaju nakon toga. Stoga je prigovor zastare tuženice za sada utuženi iznos ocijenjen neosnovanim.

11. No, u odnosu na osnovanost samog zahtjeva a potom i visinu istog, ovaj sud je, ocjenom provedenih dokaza, utvrdio da tužitelj sada neosnovano potražuje od tuženice utuženi iznos, a obzirom da u utuženom periodu ugovorni odnos, a koji je nesporno ranije među strankama egzistirao, više nije postojao (raskinut je) odnosno tužitelj više tuženici nije isporučivao ugovorenu uslugu.

12. Uvidom u Zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa od 17. srpnja 2017. kao i Predugovornu obavijest odnosno izjavu o potpisanom pretplatničkom odnosu, utvrđeno je da je tuženica kao pretplatnik bila u ugovornom odnosu sa tužiteljem (tada VIP net d.o.o) kao pružateljem usluge i to usluge Homebox Turbo uz uručenje pripadajuće opreme pretplatniku i to Homebox /Officebox ZTE MF 283 plus a koja usluga je ugovorena za cijenu od ukupno mjesečno 150 kn i koji ugovor je sklopljen na obvezu od 24 mj (na koje trajanje je odobren i popust). Navedeno trajanje tog ugovora nije niti sporo, niti utuženo potraživanje je nastalo temeljem tog ugovornog odnosa.

13. No, uvidom u Zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa od 1. kolovoza 2019. utvrđeno je da je istim sklopljen ugovor (a u smislu čl. 5. Općih uvjeta poslovanja tuženika) između tuženice kao pretplatniku te tužitelja kao pružatelja usluge i to za uslugu Homebox paket Homebox Duo, s minimalnim trajanjem ugovora 24 mjeseca, a tijekom kojeg razdoblja su odobreni popusti i to: promocije u iznosu od mjesečno 50 kn tijekom 24 mjeseca promotivnog razdoblja, zatim 50% na mjesečnu naknadu na opciju 100GB tijekom 24 mjeseca promocije. Sljedom iznesenog ukupna mjesečna naknada za ugovorenu tarifu (tarifni model) u iznosu od 215,00 kn a koji je umanjen za je popust u iznos od 50,00 kn slijedom čega je ugovorena ukupna mjesečna naknada u iznosu od 165,00kn. Navedeni iznos mjesečne naknade za ugovorenu uslugu prihvaćen je od strane tuženice a što je ista i potvrdila svojim potpisom na Zahtjevu.

14. Uvidom u Karticu kupca tužitelja, šifra korisnika 1.24713554, odnosno za tuženicu, i to za razdoblje od 1. siječnja 1999. do 26. listopada 2021. utvrđeno je da je tuženica uredno podmirivala račune u iznosu kako su evidentirani u kartici sve do zaključno 31.prosinca 2019. nakon čega je tuženici 31. siječnja 2020. izdan račun sa dospijećem 14. veljače 2020. u iznosu od 220,00 kn (nakon kojeg je evidentirana uplata tuženice od 150,29 kn a prema računu od 31. prosinca 2019.). Nadalje je nakon toga tuženici iznova izdan račun 29. veljače 2020. u iznosu od 220,75 kn s dospijećem 13. ožujka 2020. i nakon toga iznova račun 31. ožujka 2020. u iznosu od 220,00 kn s dospijećem 15. travnja 2020.. Nakon navedenog vidljivo je knjižno odobrenje za iznos od -220,00 kn 14. travnja 2020., a nakon koje su primljene dvije uplate tuženice i to obje 28. travnja 2020. obje u iznosu od 165,00 kn. Nakon navedenog tužitelj iznova izdaje račun 30. travnja 2020. u iznosu od 250,14 kn te dana 31. svibnja 2020. u iznosu od 170,00 kn te nakon toga 30. lipnja 2020. u iznosu od 71,84 kn. Nakon toga iznova se evidentira knjižno odobrenje dana 10. kolovoza 2020. u iznosu od -100,00 kn nakon koje je i evidentirana uplata tuženice u iznosu od 502,73 kn dana 21. kolovoza 2020. Nakon tog datuma nadalje se vidi evidencija računa tužitelja i to 31. kolovoza 2020. na iznos od 147,73 kn s dospijećem 15. rujna 2020., zatim račun od 1. listopada 2020. s dospijećem 15. listopada 2020.u iznosu od 170,00 kn, zatim nadalje je izdan račun 31. listopada 2020. s dospijećem 15. studenog 2020. u iznosu od 170,00 kn, zatim je izdan račun 30. studenog 2020. s dospijećem 15. prosinca 2020. u iznosu od 170,00 kn te račun 31. prosinca 2020. s dospijećem 15. siječnja 2021. iznosu od 120,00 kn. Zadnji račun izdan je dana 31. kolovoza 2021. s dospijećem 15. rujna 2021. na iznos od 377,94 kn. Dakle, unatoč sklopljenom Ugovoru iz toč. 13. ove presude i ugovorenim obvezama svake od stranaka tog ugovora (a u odnosu na tuženicu, visina njezine obveze po ugovoru koja je nedvojbeno ugovorena u iznosu od 165,00 kn mjesečno) sam tuženik, makar je tuženica u ranijem periodu uredno podmirivala svoje obveze po izdanim računima tužitelja (što je vidljivo iz kartice kupca, ali i prijepisu računa tuženika od 31. kolovoza 2020. za tuženicu a iz kojeg je vidljivo iz navoda samog tužitelja, da su svi raniji računi tuženice podmireni) je tuženici od 31. siječnja 2020. počeo izdavat račune za istu uslugu u iznosu od 220,00 kn (u više navrata) a koji iznos nije bio ugovoren niti prihvaćen kao mjesečna obveza tuženice.

15. Uvidom u email tuženice od 2. kolovoza 2020. pod predmetnom:

Homebox-novi ugovor, utvrđeno je da se tuženica obratila pisano tužitelju (A1, službi za korisnike) te je navela da moli tužitelja da se očituje u vezi Hombox-a koji koristi, navodeći da je prošle godine produžila ugovor i plaćala 155 kn, no od početka godine počeli su stizati računi od 220,00 kn. Nadalje je tuženica u istoj prepiski navela da, pošto je bila trudna i za to vrijeme u bolnici, nakon poroda nije se time bavila. No navodi da je 19. travnja nazvala službu za korisnike i razgovoru sa agentom je dogovorila da će uzeti novi ugovor i plaćati 165 kn. Navodi da je tu svotu i uplatila za siječanj i veljaču a račun za ožujak je storniran. No, tuženica dalje u emailu navodi da je mjesec dana nakon toga, račun za veljaču nije plaćen (a koji je prema kartici kupca tužitelja tuženici izdan na iznos od 220,75 kn), a da je nakon toga je račun narastao na 250,00 kn. U emailu tuženice se navodi da je agent tužitelja rekao da je to jer je tuženici isključena usluga, a što tuženica u tom emailu potvrđuje, no navodi da je tuženici i nakon isključenja usluge i nadalje naplaćivana usluga unatoč tome što Internet nije imala. Nadalje se u emailu navodi da je tuženica koristila Internet za posao, a pošto je na rodiljnom dopustu, tražila je očitovanje tužitelja jer navodi da ne želi plaćati nešto što niti ne koristi . Dodaje da ju je agent uvjerio da će plaćati 165 kn mjesečno a na što je tuženica pristala i za vrijeme rodiljnog dopusta. U konačnici navodi da sada cijena puno veća te ukoliko se isto nastavi da moli raskid ugovora pa će kad krene raditi 1. prosinca uzeti uslugu koja je povoljnija.

16. Uvidom u odgovor tužitelja tuženici (email od 10. kolovoza 2020.) tužitelj navodi da vezano za račune po šifri korisnika 1.24713554 (dakle upravo po kartici kupca iz toč. 14. ove presude) da je utvrđeno provjerom kako je tuženica putem telefona dogovorila produljenje SVE Homebox DUO po cijeni od 165 kn. U emailu tužitelja se navodi da je u računu u za travanj iskazana stara tarifa bez popusta na mjesečnu naknadu i nova tarifa te isti iznosi 250,14 kn. Nadalje se navodi da u znak pažnje je umanjen račun za travanj u iznosu od 100,00 kn. Nadalje se napominje da je provjerom utvrđeno da je račun za ožujak poništen u cijelosti, prilikom dogovora za produljenje usluge. Nadalje tužitelj u emailu navodi da obzirom da po navedenoj šifri korisnika postoji otvoreno dugovanje za veljaču 2020. usluga je 12. lipnja 2020.- isključena zbog neplaćanja računa. Nadalje se navodi da ukoliko tuženica i nadalje želi koristiti uslugu, potrebno je podmiriti iznos od 502,73 kn do datuma koji je naveden u obavijesti o otkazu ugovora (a koji je tuženica i platila što je vidljivo iz kartice kupca). Nadalje se navodi da ukoliko do navedenog datuma ne plati preostalo dugovanje da će doći do raskida ugovora i naplate naknade štete za prijevremeni raskid.

17. U svome iskazu tuženica kao stranka je iskazala da je sa tužiteljem imala ugovorni odnos, a koji je obuhvaćao pružanje usluge interneta paketa Homebox i za koju uslugu je tužiteljica trebala plaćati mjesečno 130,00 kn, a koji iznos je predstavljao ukupan iznos naknade zajedno sa svim dadžbinama (porez i dr.). Navela je da takav ugovorni odnos između tuženice i tužitelja je trajao do 6. ili 7. mjeseca 2019. kada je tuženica, čini joj se potpisala novi ugovor sa tužiteljem za istu uslugu i u skladu sa kojim ugovorom je njezina mjesečna obaveza za pruženu uslugu tužitelja trebala biti ukupno 150,00 kn mjesečno. Iskazala je da je u siječnju 2020. dobila telefonski poziv od tužitelja da njezina obaveza više nije mjesečno 150,00 kn već 220,00 kn, slijedom čega je tuženica rekla djelatniku tužitelja s kojim je razgovarala da ne želi prihvatiti takvu obavezu, na što joj je ponuđeno za istu uslugu cijena od 165 kn mjesečno ukupno. Tuženica je navela da je u međuvremenu bila trudna te je rodila na carski rez zbog čega nije platila redovito 3 mjeseca, no kada je mogla, tuženica je kontaktirala tužitelja i rekla da želi podmiriti dosjele neplaćene dugove, no on joj je tada obračunao cijenu usluge po mjesečnom iznosu od 220,00 kn, a ne od 165,00 kn kako je bilo dogovoreno. Tuženica je iskazala da se nakon toga, ponovno, čini joj se telefonski obratila tužitelju radi te razlike u cijeni te je tužitelj naknadno stornirao razliku obračunatu i rekao da će usluga nadalje biti naplaćivana u mjesečnom iznosu od 165,00 kn. Navela je da je i nakon toga dogovora za sljedeći mjesečni dugovan iznos tuženici tužitelj opet ispostavio račun na 220,00 kn mjesečno. Iskazala je da je u travnju 2020. podmirila dugovanje po dogovoru u mjesečnom iznosu od 165,00 kn, no u svibnju je došao račun u iznosu od 220,00 kn po kojem računu tuženica nije platila, već je tražila očitovanje od tužitelja i stavila prigovor na račun no platila je račun po iznosu kako je dogovoreno u iznosu od 165,00 kn. Tuženica je navela da joj je nakon toga isključena usluga interneta zbog čega je tuženica zatražila od tužitelja da joj dostavi cjelokupan iznos dugovanja i tražila je raskid ugovora. Navela je da kada je produžavala jedan te isti ugovor svaki puta bi daljnje trajanje obvezno tog ugovora bilo 24 mjeseca. Iskazala je da je uslugu interneta koristila za privatne svrhe, ali i za poslovne, a obzirom da se bavi slobodnom djelatnošću te joj je ta usluga trebala i za obavljanje te njezine djelatnosti. Naime, tuženica je navela kako ima ured koji se bavi projektiranjem. Tuženica je iskazala da prilikom prihvaćanja pretplatničkog odnosa tužitelj je tuženici ponudio određene uvjete koje je tuženica u cijelosti prihvatila a tuženica nije imala mogućnost raspravljanja o pojedinoj ugovornoj odredbi. Navela je, a što se tiče prijevremenog raskida ugovora, tuženica je znala da u slučaju prijevremenog raskida ugovora mora platiti naknadu za prijevremeni raskid ugovora, no nije joj bilo poznato od čega se sastoji ta naknada. Iskazala je da prilikom sklapanja ugovora odnosno pretplatničkog odnosa, tuženica nije dobila opće uvjete odnosno na stranicama tužitelja bili su joj dostupni opći uvjeti, a radi se o općim uvjetima za ugovor koji je sklopila za iznos od mjesečnih 150,00 kn. Tuženica je iskazala, a što se tiče novog ugovora, a koji su dogovorili za iznos od mjesečno 165,00 kn nikakvi opći uvjeti joj nisu dostavljeni niti je potpisala kakav ugovor. Navela je da je potpisala zahtjev za osnivanje pretplatničkog odnosa (a sada kada joj sud pokazuje na str. 43-44 spisa) 1. kolovoza 2019., a upravo tim zahtjevom je pretplatnički odnos odnosno mjesečna naknada trebala biti 165,00 kn. Iskazala je da je telefonski tražila raskid ugovora tužitelja te je tražila i da podmiri dugovanje, a kad joj je dostavljen iznos duga od 502 kn i tada je telefonski pitala djelatnicu tužitelja na koji način može raskinuti ugovor, a kada joj je bilo rečeno da ukoliko ne podmiri dugovanje u roku da će ugovor biti raskinut, a nadalje je tuženica navela da je podmirila ipak to dugovanje nakon roka u iznosu od 502 kn, a kako ju tužitelj ne bi utužio. Tuženica je iskazala da ne zna točno kada je bio datum uplate. Navela je da je putem e-maila od tužitelja zatražila raskid ugovora u kolovozu 2020., a koji e-mail je naslovila na službu za korisnike tužitelja i kojoj službi je podnosila i prigovor na račun. Iskazala je da je uplatom od 502 kn podmirila sve što je tužitelj od nje tražio. Tuženica je navela da nakon što je uplatila iznos od 502,73 kn da više nije dobivala račune sve do nakon godinu dana kad je dobila prijedlog za ovrhu u kojoj se od tuženice zahtijevao iznos od 1500 i nešto kuna. Tuženica je iskazala da nakon što su tuženici isključili internet, a prije nego li je tuženica platila dug u iznosu od 502 kn, tuženici više nije uključena usluga interneta od strane tužitelja. Navela je da na e-mail tuženice kojim je tražila raskid ugovora tužitelj joj nije odgovorio, a prije tog zahtjeva je tuženica podnijela prigovor na račun, a na koji račun je odgovoreno tako da je dostavljen iznos duga od 502 kn a po kojem odgovoru je tuženica telefonski zatražila odgovor od tužitelja i u kojem odgovoru je tužitelj rekao da ako plati dug nakon roka koji joj je dan da se ugovor više neće produžiti te je tuženica rekla da će platiti dug, ali da više ne želi produžetak ugovora odnosno e-mailom je obavijestila tužitelja da želi raskid, ali na taj e-mail nije dobila odgovor. Iskazala je da nije od strane tužitelja dobila nikakvu pisanu potvrdu o aktivaciji ugovora sa cijenom usluge od mjesečno 220,00 kn. Tuženica je navela da osim dostavljenog prijepisa e-maila koji je upućen na adresu tužitelja nema drugog dokaza da je tužitelj zaprimio isti e-mail. Tuženica je iskazala da nije poduzimala nikakve radnje u odnosu na odredbe ugovora koji je sklopljen između stranaka a u odnosu na mogućnost pregovaranja u svezi ugovornih odredaba. Navela je da nije tražila određeni datum raskida ugovora. Iskazala je da se u e-mailu tuženica navodi datum 1.12., no ne kao datum raskida ugovora već datum kada će tuženica sklopiti novi ugovor, a koji datum bi bio vezan za prestanak porodiljnog dopusta tuženice.

18. Dakle, iz iskaza tuženice utvrđeno je da se tuženica u spornom ugovornom odnosu, a u smislu čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14, a koji bi se obzirom na vrijem sklapanja ugovora između stranaka eventualno primjenjivao) ne može smatrati potrošačem jer je konkretni ugovor zaključen (pružanje usluge Homebox) i radi obavljanja poslovne djelatnosti tuženice, kako tuženica navodi u svom iskazu te iskazuje da je vodila projektni biro za koji joj je trebala sporna usluga tužitelja, a što u konačnici i sama potvrđuje u emailu iz toč. 15. ove presude. Slijedom iznesenog ovaj sud ističe da se na tuženicu u konkretnom slučaju niti ne mogu primijeniti odredbe ZZP/14 i eventualno utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba temeljem odredbe čl. 49. u svezi čl. 55. ZZP/14. Osim toga iz iskaza tuženice vidljivo je da, nakon što je tuženici u lipnju 2020. ukinuta usluga, da joj ista više nakon toga nije pružana od strane tužitelja, a tuženica ne osporava da je platila iznos duga na koji platež je pozvana, no ne iz razloga nastavka ugovornog odnosa već iz razloga da joj se isti iznos ne naplati prisilno. Isto tako vidljivo je da tuženica nikada nije sklopila ugovor o pružanju usluge sa tužiteljem sa mjesečnom obvezom od 220,00 kn (ili većom) odnosno utvrđeno je da tuženica nije prihvatila niti sklopila ugovor na obvezu veću od mjesečno 165,00 kn.

19. S druge strane ovaj sud nije pronašao da bi odredba čl. 14. Općih uvjeta poslovanja tužitelja bila suprotna općim propisima Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. , 156/22 i 155/23 dalje: ZOO), pa time i eventualno ništetna temeljem čl. 271. ZOO. Naime, navedeno odredbom čl. 14. Općih uvjeta tužitelja određeno je da u slučaju da krajnji korisnik jednostrano raskine Ugovor ili ako A1 raskine ugovor krivnjom krajnjeg korisnika prije isteka razdoblja obveznog trajanja Ugovora, krajnji korisnik je obvezan platiti ukupan iznos svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora ili naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario, ako je plaćanje povoljnije za krajnjeg korisnika. Navedena odredba (ne ulazeći u osnovnost visine štete koja eventualno pripada tužitelju nakon raskida ugovora) nije u suprotnosti s čl. 368. st. 1. ZOO (koja odredba i sama propisuje pravo na naknadu štete) i u okviru koje se može raspravljati pravo tužitelja iz čl. 14. Općih uvjeta tužitelja.

20. Iako je iz emaila tuženice od 2. kolovoza 2020. vidljivo da se tuženica obratila tužitelju s prigovorom na iznose računa koji su joj ispostavljani u većem iznosu od ugovorenog zbog čega je zahtijevala i raskid ugovora, ovaj sud ističe da iz kartice kupca, ali i iz odgovora tužitelja (email) od 10. kolovoza 2020. je utvrdio da tužitelj nije prihvatio jednostrani raskid ugovora tuženice te da je tek svojom Obaviješću o raskidu pretplatničkog odnosa od 22. srpnja 2021. raskinuto ugovor s tuženicom (dakle upravo je tužitelj raskinuo ugovorni odnos) te je tuženicu obavijestio o ukupnom dugu po neplaćenim računima sa dospijećem posljednjeg mjesečnog iznosa do 15. siječnja 2021. (a koji je istovjetan s tražbinom iz platnog naloga koji je predmet ovog postupka) uvećan za ugovornu štetu u iznosu od 377,94 kn (sada 50,16 eur) za raskid ugovora, odnosno ukupan dug u iznosu od 1.155,67 kn (točno koliko je i iznos na koji je izdan sada sporni platni nalog kako ukupno tako i mjesečno pojedinačno).

21. No, iz iskaza tuženice sud je utvrdio da, nakon što joj je tuženik isključio uslugu u lipnju 2020., ista usluga nikada iznova nije uključena, a tuženica nakon plaćanja duga od 502,73 kn navodi da joj računi od stane tuženika više nisu dostavljani. Ovaj sud smatra u tom dijelu iskaz tuženice istinitim jer u preostalom dijelu je iskaz tuženice u suglasnosti sa drugim provedenim dokazima, pa tako i karticom kupca ali i email prepiskom a iz kojih je vidljivo da je tuženica svaki puta reagirala na dostavu računa preko iznosa koji je ugovoren, a i da je tužitelj i po takvom prigovoru tuženice umanjivao račune, koje bi tuženica naknadno u cijelosti podmirila, slijedom čega ovaj sud smatra da nije životno niti logično da bi tuženica ignorirala račune i za daljnje razdoblje (a koje je sada predmet ovog postupka) te da na iste ne bi stavljala prigovore (zbog ukinute usluge) ili eventualno djelom podmirila iste kao i što je podmirivala i ranije nakon korekcije tužitelja.

22. No, u konačnici ovaj sud ističe da, po mišljenju ovog suda, nakon ukidanja usluge (a koja činjenica je vidljiva i iz emaila tužitelja od 10. kolovoza 2020. u kojem se navodi da je usluga isključena 12. lipnja 2020. dok s druge strane nema dokaza da bi ista bila iznova uključena i sada utuženom razdoblju, a tuženica osporava takvu činjenicu) sud smatra da tuženica nije dužna podmiriti račune za razdoblje nakon 12. lipnja 2020. tim više što su joj računi za taj period izdavani na iznos koji nije niti ugovoren slijedom čega niti visina takvih računa nije dokazana. Naime, iz prijepisa računa na dan 31. kolovoza 2020. s dospijećem 15. rujna 2020. (a koji nesporno nije plaćen) je vidljivo da je isti izdan dijelom i za naknadu za uključenje usluge, te na iznos zatezne kamate na ranije račune. Kako tuženica nedvojbeno nije platila takvu naknadu (za uslugu uključenja, a koja je u konačnici i bila predmet ovog postupka) sud zaključuje da u konačnici nije nedvojbeno utvrđeno da je tuženici nakon lipnja 2020. usluga više uključena i pružana od strane tuženika.

23. U konačnici ovaj sud ističe, a u odnosu na iznos od 377,94 kn (odnosno sada 50,16 eur) a koji se odnosi na štetu zbog prijevremenog raskida ugovora, temeljem čl. 14. Općih uvjeta tuženika, da ovaj sud, a temeljem provedenih dokaza, je utvrdio da do raskida ugovora nije došlo krivnjom tuženice, jer unatoč reagiranju tuženice, tuženici su ispostavljani računi, pa sve do kraja sada utuženog perioda, suprotno sklopljenom Ugovoru o pretplatničkom odnosu od 1. kolovoza 2019. (koji je nesporno sklopljen), u iznosu većem od 165,00 kn a samo u kojem iznosu je tuženica prihvatila svoju obvezu. Dakle, do raskida ugovora i isključivanja usluge tuženici, došlo je isključivo zbog propusta tužitelja te izdavanja računa u većem iznosu od ugovorenog i po kojim računima tuženica nije bila dužna plaćati svoju obvezu. Iz kartice kupca vidljivo je da je tuženica, unatoč računima koji su stizali na iznos od 220,00 kn mjesečno uplaćivala uplate u iznosu od 165,00 kn (dva puta 28. travnja 2020.) no unatoč takvim uplatama tužitelj je nastavio sa izdavanjem računa na iznos od 250,14 kn na dan 30. travnja 2020. i nakon toga dana 31. svibnja 2020. na iznos od 170,00 kn, protivno ugovornoj obvezi tuženice. Dakle, iako je u konačnici tuženica podmirila i dug u iznosu od 502,73 kn dana 21. kolovoza 2020., u periodu nakon siječnja 2020. tužitelj je tuženici izdavao račune na veći iznos od ugovorenog i prihvaćenog od strane tuženice.

24. Slijedom iznesenog smatrajući da, ne samo da se tuženik u spornom razdoblju (a i prije njega, zbog čega je došlo do odstupanja od obveza iz ugovora odnosno redovitog plaćanja računa) izdavao tuženici račune na iznos koji nije ugovoren (veći od ugovorenog), već i činjenice da do tada ugovorena usluga nakon 12. lipnja 2020. više nije niti bila ponovno uključena (a kako to tuženica u svom iskazu potvrđuje, a tuženik protivno ne dokazuje temeljem čl. 221a. ZPP) ovaj sud smatra da tuženica u sada utuženom razdoblju, nije dužna platiti račune tužitelja jer joj u tom periodu uslugu nije niti pružena (a nikako u iznosu u kojem to sad tužitelj potražuje), a povrh toga nije dužna platiti niti ugovorenu štetu jer do konačnog raskida ugovora nije došlo krivnjom tuženice kao korisnika, već zbog propusta samog tužitelja (čl. 14. Općih uvjeta štetu ugovara samo ako je do raskida došlo krivnjom korisnika) koji je kontinuirano izdavao račune za uslugu u višem iznosu od ugovorenog (suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO), a da za to nije bilo pravnog osnova, zbog čega je samo po intervenciji tuženice dolazilo do korekcije takvih računa (a ne samoinicijativno od strane tužitelja a u skladu s ugovornim obvezama). Slijedom toga ovaj sud je stavio van snage platni nalog, a temeljem čl. 451. st. 3. ZPP te je odbio zahtjev tužitelja (kako glavni tako i u dijelu traženog troška ovrhe) u cijelosti te odlučio kao u toč. I izreke.

25. Odredbom članka 164. stavak 4. ZPP-a, o zahtjevu za naknadu troškova postupka sud odlučuje u presudi (ili rješenju) kojom se završava postupak pred tim sudom. Prema Zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanom 2. lipnja 2017. u Zagrebu, presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. O tom trošku odlučuje se presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom djelu parničnog postupka, a zatezne kamate na dosuđeni trošak teku od donošenja prvostupanjske presude. Slijedom navedenog odlučeno je kao u toč. II ove presude.

26. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 155 i 158. ZPP budući da je tužitelj nije uspio u cijelosti u ovom postupku, slijedom čega je trošak dosuđen tuženiku.

27. Tuženiku je priznat trošak sastava prigovora na rješenje o ovrsi u iznosu od prijedloga za ovrhu u iznosu od 62,50 eur (Tbr 11/1,52/3, 46 i 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23, dalje Tarifa), trošak sastava podneska od 20. veljače 2024. u iznos od 62,50 eur (Tbr 8/1, 52/3, 46 i 54 Tarife, a kojim je tuženik tek pristao na povlačenje tužbe i do kojeg trenutka je VPS bio 153,38 eur), te trošak pristupa na ročište od 11. studenog 2024. u iznosu od 62,50 eur (Tbr 7/9, 52/3, 46 i 54 Tarife) odnosno ukupan trošak zastupanja u iznosu u iznosu od 187,50 eur, a koji je naloženo da plati tužitelj. Tuženiku nije priznat materijalni trošak pristojbe na prigovor na rješenje o ovrsi jer takav trošak za tuženicu nije niti nastao.

28. Na taj trošak postupka tuženici je dosuđena i zatražena zatezna kamata od donošenja presude do isplate, kao dana od kada je tužitelj saznao za obvezu i njezinu visinu, a temeljem čl. 29. stavak 2. ZOO i članka 151.s t. 3. ZPP.

U Sisku, 18. prosinca 2024.

Sutkinja

Kristina Devčić Merzel

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja je dopuštena žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave odluke, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženici po punomoćniku