1

        Posl.br. 31 P-742/2022-28

 

 

      

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

 

    Posl.br. 31 P-742/2022-28

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

R J E Š E N J E

I

PRESUDA

 

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. K., iz P., V. 3, OIB:, zastupane po punomoćnici N. M., odvjetnici u P.-P., protiv tuženika O. banka H. d.d., D. rata 61, S., OIB:, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. V. i dr., odvjetnicima iz P., radi utvrđenja i isplate,, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 23. studenog 2023. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, te punomoćnika tuženika, dana 28. prosinca 2023. godine

 

r i j e š i o  j e

 

              Odbacuje se tužba tužitelja u odnosu na tužbeni  zahtjev koji  glasi:

              " Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope  sadržana  u  čl. 3.1. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine  upisom hipoteke  na nekretninama  broj ugovora 0512011626026ASN   kojeg su  tužitelj kao korisnik kredita i  tuženik kao  kreditor sklopili dana  01.12.2005. god., a koja glasi:

"… kamatna stopa je promjenjiva…"

te u odredbi čl. 3.3 koja glasi:

"… promjena kamatnih stopa  vrši se  izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke … …"

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene  te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovor o kreditu sa sporazumom  o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama  broj ugovora 0512011626026ASN   kojeg su  tužitelj kao korisnik kredita i  tuženik kao  kreditor sklopili dana  01.12.2005. god., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu Švicarskog franka, i to u odredbi čl.1.1. koja glasi:

"… po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate…"

u odredbi čl. 1.2 koja glasi:

"…obračunat u stranoj valuti"

u odredbi čl. 1.3 koja glasi:

"…u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule…"

te u odredbi čl. 1.4 koja glasi:

"…obračunavati  u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta…"

te u odredbi čl. 8.15 koja glasi:

"…u protuvrijednosti  kuna po srednjem tečaju HNB za CHF na dan dospijeća tražbine…"

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke  ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana."

i

 

p r e s u d i o  j e

 

              I Odbija se tužbeni  zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od  v.p.s. 202.735,10 kuna  zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-220,27 kn od 20.12.2007.

-220,27 kn od 20.01.2008.

-505,96 kn od 20.02.2008.

-519,36 kn od 20.03.2008.

-505,62 kn od 20.04. 2008.

-497,75 kn od 20.05. 2008.

-556,51 kn od 20.06. 2008.

-912,84 kn od 20.07. 2008.

-912,11 kn od 20.08. 2008.

-910,80 kn od 20.09. 2008.

-958,80 kn od 20.10. 2008.

-1173,27 kn od 20.11.2008.

-1603,37 kn od 20.12.2008.

-1844,69 kn od 20.01.2009.

-1884,72 kn od 20.02.2009.

-1709,44 kn od 20.03.2009.

-1719,37 kn od 20.04.2009.

-1611,94 kn od 20.05.2009.

-1873,09 kn od 20.06.2009.

-2134,08 kn od 20.07.2009.

-2113,13 kn od 20.08.2009.

-2117,73 kn od 20.09.2009.

-2081,18 kn od 20.10.2009.

-2141,74 kn od 20.11.2009.

-2175,26 kn od 20.12.2009.

-2268,15 kn od 20.01.2010.

-2313,99 kn od 20.02.2010.

-2421,14 kn od 20.03.2010.

-2415,04 kn od 20.04.2010.

-2561,21 kn od 20.05.2010.

-2642,62 kn od 20.06.2010.

-2702,54 kn od 20.07.2010.

-2878,87 kn od 20.08.2010.

-2999,45 kn od 20.09.2010.

-2935,67 kn od 20.10.2010.

-2884,40 kn od 20.11.2010.

-3279,85 kn od 20.12.2010.

-3160,82 kn od 20.01.2011.

-2883,28 kn od 20.02.2011.

-2516,84 kn od 20.03.2011.

-2440,31 kn od 20.04.2011.

-2617,86 kn od 20.05.2011.

-2881,50 kn od 20.06.2011.

-3140,65 kn od 20.07.2011.

-3352,47 kn od 20.08.2011.

-2953,42 kn od 20.09.2011.

-2723,47 kn od 20.10.2011.

-2774,15 kn od 20.11.2011.

-2879,59 kn od 20.12.2011.

-2978,67 kn od 20.01.2012.

-2994,30 kn od 20.02.2012.

-2951,93 kn od 20.03.2012.

-2941,33 kn od 20.04.2012.

-2993,46 kn od 20.05.2012.

-2984,27 kn od 20.06.2012.

-2926,04 kn od 20.07.2012.

-2897,30 kn od 20.08.2012.

-2807,45 kn od 20.09.2012.

-2925,44 kn od 20.10.2012.

-2939,81 kn od 20.11.2012.

-2918,91 kn od 20.12.2012.

-2736,10 kn od 20.01.2013.

-2822,45 kn od 20.02.2013.

-2872,66 kn od 20.03.2013.

-2921,86 kn od 20.04.2013.

-2752,07 kn od 20.05.2013.

-2724,78 kn od 20.06.2013.

-2724,49 kn od 20.07.2013.

-2745,89 kn od 20.08.2013.

-2817,10 kn od 20.09.2013.

-2816,07 kn od 20.10.2013.

-2830,58 kn od 20.11.2013.

-2874,39 kn od 20.12.2013.

-1005,28 kn od 20.01.2014.

-1067,89 kn od 20.02.2014.

-1076,14 kn od 20.03.2014.

-1046,28 kn od 20.04.2014.

-1016,45 kn od 20.05.2014.

-1018,06 kn od 20.06.2014.

-1054,05 kn od 20.07.2014.

-1063,41 kn od 20.08.2014.

-1081,37 kn od 20.09.2014.

-1099,35 kn od 20.10.2014.

-1124,87 kn od 20.11.2014.

-1110,08 kn od 20.12.2014.

-2009,38 kn od 20.01.2015.

-1655,51 kn od 20.02.2015.

-1683,67 kn od 20.03.2015.

-1774,97 kn od 20.04.2015.

-1690,46 kn od 20.05.2015.

-1703,57 kn od 20.06.2015.

-1712,84 kn od 20.07.2015.

-1534,48 kn od 20.08.2015.

-1476,47 kn od 20.09.2015.

-1540,36 kn od 20.10.2015.

-1498,92 kn od 20.11.2015.

-1572,65 kn od 20.12.2015

-1449,89 kn od 20.01.2016.

-240,73 kn od 20.02.2016.

pa sve do isplate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana."

 

II Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.109,37 eura/23.427,55 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku  po stopi  sukladno čl.  29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO)  od donošenja Presude do isplate, u roku  15 dana.

 

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj je dana 11. lipnja  2019. godine podnio tužbu protiv tuženika  radi donošenja  presude  u sadržaju  kako je to  odbijajuće opisano u izreci Rješenja i u  točki I izreke Presude. U tužbi navodi da je  kao korisnik kredita  s tuženikom kao  kreditorom, dana 01. prosinca 2005. godine zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom  hipoteke na nekretninama   broj Ugovora 0512011626026SN kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 231.800,00 CHF. Ugovor da sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke. U vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali   o promjenjivoj kamatnoj stopi, a Ugovorom da nisu  utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope  ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje, kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od  13. lipnja   2014. godine, te  na  odluku  Vrhovnog suda  RH posl.br. Revt-249/2014., a kojima da je pravomoćno presuđeno da je odredba o kamatnoj stopi ništetna. Tužitelj se, u odnosu na   ugovorenu valutnu klauzulu, poziva na  presudu Trgovačkog suda u Zagrebu  posl.br.  P-1401/12 i   presudu Visokog trgovačkog suda   RH posl.br. Pž-6632/2017  od 14. lipnja  2018. godine kojom da je pravomoćno utvrđeno da su  banke (i tuženik) povrijedile  kolektivne interese   i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore   o kreditima   koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe  na način da je ugovorena valuta   uz koju je vezana glavnica  švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja  ugovora,   banke  kao  trgovci nisu potrošače u cijelosti  informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za   donošenje  valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa da su takve odredbe ugovora ništetne.  Tužitelj  dalje  tvrdi da  je između stranaka sklopljena Radnja   kojom  se provodi Zakon o   izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Dodatak broj 2 Ugovoru o kreditu tzv. konverzija kojim je konvertiran kredit s  valutom u CHF u kredit s valutom u eur  i to na način i u rokovima propisanim  Zakonom  o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015, dalje: ZID ZPK). Tužitelj se poziva na Rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev  2868/2018  od dana 12. veljače  2019. godine  kojim da je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona  o potrošačkom kreditiranju (NN  102/2015)  zaključili Dodatak ugovoru o kreditu, kojim su obveze iz osnovnog Ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa   preostale neotplaćene glavnice, te da ne znači  da su  korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne  već   da korisnici kredita imaju pravni interes  tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi radi  ostvarenja prava  na povrat novčanog iznosa. Tužitelj  tvrdi da je tuženik  postupao protivno  čl.  81. i  82. Zakona o zaštiti potrošača (NN  96/03), te tužitelj potražuje povrat  svih stvari koje je tuženik neosnovano stekao.

             

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, kako po osnovu, tako i  po visini te  ističe prigovor  zastare. Tuženik predlaže da sud odbaci tužbu kao preuranjenu, jer da je odredbom čl.  16. t. 2. Ugovora    ugovoreno  da će  stranke spor riješiti pregovorima, a ukoliko u tome ne uspiju da  se  određuje mjesna nadležnost suda  prema sjedištu poslovnog centra tuženika. Tuženik  osporava da se o navedenim odredbama nije pregovaralo, te da nisu  utvrđeni egzaktni parametri i metode  izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope  ugovorene kamate. Dalje tvrdi da je   iz odredbi  Ugovora  razvidno  da se promjenjiva kamatna stopa mijenjala sukladno točnim, unaprijed utvrđenim kriterijima, te da banka ne može odluku o promjeni kamatne stope  donositi proizvoljno po svom nahođenju.  Tuženik se  poziva na sudsku praksu  više sudova. Tuženik tvrdi  da je tužitelj  u potpunosti bio upoznat, te da se suglasio  s odredbama  koje propisuju promjenjivu kamatnu stopu, kao i način izračuna promjenjive kamatne stope. Tvrdi da su sporne odredbe  o promjenjivoj kamatnoj stopi jasne, uočljive, razumljive,  zakonite. U odnosu na valutnu klauzulu ističe da su  zaključenjem Ugovora i tužitelj i tuženik svjesno i dobrovoljno prihvatili rizik mogućeg nepovoljnog tečaja  valute  CHF za koju je vezana obveza povrata kredita. Zato da ugovorne strane imaju jednaka prava i položaj u ugovornom odnosu, pa da su ravnopravne i u konkretnom ugovornom odnosu. Valutna klauzula da je opće poznat pojam  te uobičajena i česta klauzula u potrošačkim ugovorima u kreditnom poslovanju,  što da je potvrdio i  VSRH  u odluci  Revt-249/14 od  09. travnja  2015. godine   i zato da tužitelju nisu mogle biti nepoznate odredbe  Ugovora o kreditu  koje se odnose   na valutnu klauzulu. S druge strane,  tuženik da nije imao, niti može imati  bilo kakvog utjecaja na kretanje valute  CHF,  pa se  na teret tuženika   ne može prebacivati  okolnost da se tužitelj nije  dovoljno informirao o posljedicama  zaključenja Ugovora  o kreditu uz  valutnu  klauzulu. Dalje navodi, da su stranke dana 20. siječnja 2016. godine sklopile "Radnju kojom se provodi Zakon o izmjenama  i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/15) Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu, a kojim je provedena konverzija sukladno odredbama čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015 i 52/2016). Tom konverzijom  Ugovor o kreditu da je sukladno volji stranaka, te sukladno odredbama ZPK konvertiran  iz Ugovora o kreditu u valuti CHF u Ugovor o kreditu  u valuti EUR, čime je početni Ugovor o kreditu u valuti CHF prestao postojati, a sporne odredbe o valuti i kamatnoj stopi da su  izmijenjene i  usuglašene  s odredbama ZPK. A  konverzijom kredita  da su obuhvaćeni i svi iznosi  koje tužitelj  potražuje u ovom postupku obzirom da je tuženik, putem konverzije kredita, uračunao sve uplate tužitelja. Zaključenjem Radnje, osnovni Ugovor o kreditu, kao i sporne odredbe  kredita da su izmijenjene suglasnošću stranaka, pa zato da početne odredbe Ugovora o kreditu  čije utvrđenje ništetnosti traži tužitelj,  više ne egzistiraju, te su prestale važiti. Konačno, konverzijom  kredita da su obuhvaćeni i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku budući  je tuženik, putem konverzije kredita, uračunao sve uplate tužitelja. I u odnosu na to  tuženik se  poziva na sudsku praksu više  sudova. Tuženik   se protivi  provođenju  financijskog vještačenja  jer  istog smatra suvišnim obzirom na sve naprijed navedeno. Tuženik osporava  da bi sporne odredbe  bile suprotne odredbama čl.  81. i  čl.  82. Zakona o zaštiti potrošača. Dalje ističe da  tužitelju nije moglo biti nepoznato da je Ugovor zaključen uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, obzirom da su navedene odredbe jasno naznačene  u Ugovoru o kreditu. Sam smisao   i značenje valutne klauzule  i promjenjivost ugovorene kamatne stope  da je opće poznat i jasan pojam  i zato da se tužitelj ne može pozivati  da za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nije znao i nije razumio.

 

3. Rješenjem ovog suda posl. br. P-2057/2019-9 od 09. siječnja 2020., određen je prekid postupka dok VSRH ne objavi Rješenje o pitanju "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15) ne postojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?"

 

4. Rješenjem posl. br. P-2057/2019-10 od 27. ožujka 2020., nastavljen je postupak, budući da je dana 10. ožujka 2020., objavljeno Rješenje VSRH radi čega je prethodno bio određen prekid postupka.

 

5. Podneskom od  05. studenog 2020. godine tužitelj  se očitovao na odgovor na tužbu tuženika osporavajući  navode tuženika odnosno  njegov pravni stav, kako u odnosu na  spornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i  valutnoj klauzuli tako i u odnosu na istaknuti prigovor zastare. Tužitelj  tvrdi da je  tuženik  bio u obvezi izvršiti povrat svih raspoloživih  instrumenata osiguranja  (prvenstveno se misli na instrumente platnog prometa, zadužnica)  koji su denominirani u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, te uzeti nove instrumente  osiguranja od svih sudionika ugovornog odnosa, a što tuženik nije učinio, a sve s  obzirom da tuženik tvrdi da  je sklapanjem Sporazuma o konverziji zasnovan novi pravni posao sa iznosom u kunama vezanim uz valutu eur. Dalje navodi da je neosnovana tvrdnja tuženika da tužitelj potražuje dvostruku naplatu.  Sve uplate koje je tužitelj vršio  razlikovale su se tijekom otplatnog razdoblja od  početno utvrđenog anuiteta,  odnosno početno ugovorene kamatne stope  i početne vrijednosti tečaja CHF. Nedospjela glavnica kredita  da je  konvertirana u valutu eur  sa danom 30. rujna 2015.  godine po tečaju koji je na taj dan vrijedio za CHF,  odnosno za eur,  pa je nedospjeli iznos glavnice  utvrđen ne početnom tečaju CHF, već  po tečaju CHF koji je vrijedio na dan  30. rujna  2019. godine. Tužitelj se poziva na pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu  u predmetu P-1401/2012, Pž-7129/2013 od 13. lipnja  2014. godine,  u dijelu  koji se odnosi na  promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, kojima da je utvrđeno da je tuženik povrijedio  kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne  i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena  redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva  u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme  zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre    i metodu izračuna  tih parametara koji utječu na odluku  o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u   pravima i obvezama  ugovornih strana,  a sve na štetu potrošača. Tužitelj se poziva i na odredbu čl.  3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od  05. travnja  1993. godine, a koja se odnosi  na to ako se nisu vodili pojedinačni pregovori  da se  odredba smatra nepoštenom  ako su u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača da se prouzroči znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora. Tužitelj se ponovno poziva i na presudu u predmetu  Pž-6632/17, a koja se odnosi na  odredbe vezane za valutnu klauzulu.  Konačno,  ističe da Dodatak ugovora sklopljen između stranaka nije od značaja za ovdje postavljen tužbeni  zahtjev, jer se niti odredbama  ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje   način rješavanja  ugovornih  odredbi kojima se  u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na  koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost  tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka  bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita  sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu  u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

 

6.  Podneskom od 06. studenog 2020. godine  tuženik se poziva  na Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019-36 od  04. ožujka  2020. godine, te ističe da  prema  zauzetom pravnom stajalištu  VSRH sporazumi o konverziji  koji su sklopljeni u skladu s  ZID ZPK  su valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je  pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o  promjenjivoj kamatnoj stopi i  valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.  Zaključenjem Dodatka, osnovni  ugovor o  kreditu, kao i sporne odredbe kredita da su izmijenjene suglasnošću stranaka, pa stoga početne odredbe  ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti traži tužitelj, više ne egzistiraju i prestale su važiti. Također,  konverzijom kredita da su obuhvaćeni i svi iznosi  koje tužitelj potražuje u ovom postupku obzirom da je tuženik  putem konverzije kredita  uračunao sve uplate tužitelja. Tuženik ističe prigovor radi prijeboja te ako sud utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja predlaže da se presudom izvrši prijeboj tražbine tužitelja s tražbinom tuženika na ime utvrđene i podmirene pretplate iz postupka konverzije, a koji da se ima utvrditi financijskim vještačenjem.

 

7. U predmetu je Rješenjem posl.br.  P-2057/2019-16 od 09. studenog  2020. godine bio određen prekid postupka, dok se pravomoćno ne završi postupak  pred sudom Europske unije o  zahtjevu za prethodnu odluku koju je dana 27. svibnja  2020.  podnio Vrhovni sud RH u predmetu  Rev 1042/2017.

7.1. Na Rješenje je tuženik  podnio žalbu. Rješenjem Županijskog suda u Splitu  posl.br. Gž-1832/2020-2 od 15. prosinca 2020. godine odbijena je žalba tuženika, te je potvrđeno Rješenje posl.br. P-2057/2019 od 09. studenog  2020. godine.

7.2. Rješenjem  posl.br. P-2057/2019-21 od 20. lipnja  2022. godine nastavljen je postupak koji je bio prekinut Rješenjem  P-2057/2019 od 09. studenog 2020. godine.

 

8. Podneskom od 29. kolovoza 2023., tuženik je u cijelosti ustrajao kod svih navoda i dokaznih prijedloga.

 

9. Tužba tužitelja  u odnosu na  tužbene zahtjeve za  utvrđenje ništetnosti  (one opisane u izreci Rješenja) predstavlja tužbu za  utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.

9.1. Prema čl.  187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to  posebnim propisima predviđeno, kad  tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa  ili istinitost odnosno neistinitost  kakve isprave  prije dospjelosti  zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj  ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

9.2. Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevima kakvi su  oni opisani u izreci Rješenja,  nije predviđeno posebnim propisima.

9.3. Što se tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za  utvrđenje,  isti ne postoji, ako se pravna zaštita  može postići kondemnatornom tužbom. Tužitelj pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, a što tužitelj i pokušava  tužbenim zahtjevima opisanim  u točki I izreke ove Presude. Zato  tužitelj nema pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevima opisanim u  izreci Rješenja.

9.4. U smislu čl.  288. st. 1. ZPP-a,  ako se utvrdi  da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, tada  sud odbacuje tužbu.

9.5. A također ukazuje se da tužbeni  zahtjev tužitelja koji se odnosi na  utvrđenje ništetnosti  odredbi  Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu, a s obzirom da se  tužitelj u tužbi poziva  na pravomoćne presude donijete u postupku  povodom tzv. kolektivne tužbe, temeljem odredbe čl. 502.a do  502.h ZPP-a radi se o  presuđenoj stvari. Naime, pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., u djelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu te posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzuli, već je pravomoćno presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom bankom i valutna klauzula.

9.6. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci Rješenja.

 

10. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu (10-18),  Radnju kojom se provodi  Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN  102/15), (Dodatak broj 2 Ugovora o kreditu (19-23), u amortizacijski plan (24-31), u otplatni plan (166-174), u promet po računu (175-178), te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

              10.1. Drugi dokazi nisu provedeni jer je na temelju provedenih dokaza u ovoj pravnoj stvari dovoljno raspravljeno i drugi dokazi nisu bili potrebni za meritornu odluku.

                           

              11. Tužbeni  zahtjev  tužitelja nije osnovan.

 

              12. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit podigao radi rješavanja stambenog pitanja. Obratio se tuženiku te je nakon predočenja svih uvjeta, za njega bio najprihvatljiviji kredit u CHF, prema njegovoj kreditnoj sposobnosti, a i tuženik mu je nudio upravo kredit u CHF. Inače je imao  povjerenje u instituciju banke i nije dvojio  prilikom  podizanja kredita. Banka je  u to vrijeme nudila kredit i u eurima  i u CHF, ali radi kamata i povoljnijih uvjeta logičnije je bilo uzeti kredit u CHF jer je to tada stvarno bilo povoljnije. Ne sjeća se da li mu je u banci prikazano koliko bi iznosile rate kredita eurima, a koliko  za kredit u CHF. U to vrijeme imao je uvjete za podići kredit  kao  kredit za mlade za rješavanje stambenog pitanja. Dalje je iskazao da je vjerojatno bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa kakva je i inače praksa banaka. Predmetni kredit je iskorišten upravo za namjenu za koju je i podignut  tj. za rješavanje stambenog pitanja. Službenica u banci mu nije rekla da postoji mogućnost da će kamata rasti odnosno da će rata kredita  biti  povećana. Nije znao da bi moglo doći  do povećanja kamate odnosno rate. Nije znao da će rata kredita biti toliko povećana, odnosno da će se tečaj valute CHF tako mijenjati, a niti mu je itko u banci to  rekao.  Službenica u banci rekla mu je da imaju kredit i u eurima, ali za njega da je povoljniji bio kredit u CHF. Službenica u banci mu nije predočila tečaj CHF kakav je bio prije sklapanja ugovora o kreditu odnosno kretanje  tečaja CHF kakvo je bilo prije sklapanja ugovora o kreditu. Nije mu pokazala niti eventualna buduća kretanja tečaja CHF. Zbog proteka vremena ne sjeća se točno koliko je iznosila rata kredita u početku, možda oko  4.500,00 kn, a  nakon otprilike godine dana rata kredita se povećala za  još 2.500,00 kn odnosno postepeno se povećavala tako da je na kraju bila povećana još  za tih  2.500,00 kn. Sa tuženikom je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu tj.  o konverziji jer mu je to bila jedina mogućnost da može otplaćivati rate kredita. Kredit je bio na rok od 30 godina i  još ga otplaćuje. Tuženik ga je obavještavao o promjenama kamatne stope, kada ju je tuženik već promijenio.              U kući koju su kupili sredstvima predmetnog kredita više ne žive,  jer su bili prinuđeni prodati odnosno kuću su najprije adaptirali pa su na katu napravili jedan stan i taj stan su prodali, a u prizemlju imaju poslovni prostor posljednjih 10-tak godina. Sada mu rata kredita iznosi 750,00 eura i ima trajni nalog tako da ne vodi više računa o plaćanju rata kredita.

              12.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao za kupnju kuće, da se sredstva kredita i utrošena za tu namjenu s toga tužitelj ima status potrošača. Dalje proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio aneks ugovora kojim je izvršena konverzija iz valute CHF u valutu EUR. Kod sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu službenik banke da mu nije ukazao na rizike predmetnog kredita.

 

13. Tuženik je istakao prigovor da tužitelj nema status potrošača. Taj prigovor nije osnovan jer je već iz materijalnih dokaza u spisu, a i iz samog iskaza tužitelja utvrđeno da je predmetni kredit iskorišten isključivo za kupnju obiteljske kuće. Ugovor je sklopljen 2005. godine, a tužitelj dio nekretnine koristi u poslovne svrhe tek posljednjih 10-ak godina kako bi lakše mogao izvršavati obveze prema ugovoru.

13.1. Tužitelj ima status potrošača.

13.2. Prema  čl. 3. Zakona o  zaštiti potrošača (NN  79/07  i  125/07) potrošač je fizička osoba  koja sklapa pravni posao  i djeluje na tržištu  izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke  ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje  trgovačke, poslovne,  obrtničke  ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa  u ime ili za račun trgovca.

13.3. U  čl. 2. Direktive broj  93/13 od 05. travnja  2013. o nepoštenim uvjetima  u  potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima  obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka  fizička ili  pravna osoba  koja u ugovorima  obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to  je li   u javnom ili  privatnom vlasništvu.

13.4. Za  svojstvo potrošača  potrebno je da  sudionik u ugovornom odnosu  bude  fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi  u područje njegove  profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je  prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

13.5. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao  slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe, za kupnju vozila, te ima svojstvo potrošača.

 

14. Tuženik je istakao i prigovor zastare. Prigovor zastare nije osnovan. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnijeta 11. lipnja 2019. godine. Prema pravnom shvaćanju sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH izraženom u Odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužbu u predmetu P-1401/12 podnijeta je 4. travnja 2012. godine, a Presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutnu klauzulu u CHF postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, (Presuda VTS RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine), a Presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi vezano za promjenjivu kamatnu stopu postola je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine (Presuda VTS RH posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine).

             

              15. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 051201162602SN od 01. prosinca 2005. godine utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita i Z. Š. kao zalogodavac, te  tuženik kao kreditor. Tuženik je tužitelju odobrio stambeni kredit za mlade za kupnju obiteljske kuće u iznosu od 231.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke  na dan isplate,  pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim ovim Ugovorom.  Čl.  1. ugovorena je  valutna klauzula: Ugovorne strane su suglasne da  iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz ovog Ugovora. Ugovorne strane su suglasne da se iznosi  isplata kredita  i otplata  (obveze) kredita u kunama  obračunavaju primjenom valutne klauzule. Svaki će se povrat,  izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju  Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. Uplata se smatra izvršenom danom odobrenja žiro računa banke. Prema članku 2. kredit  je odobren na rok otplate od 30 godina, u 360 jednakih mjesečnih anuiteta. U članku 3. ugovoreno je da kamatna stopa iznosi  4,39% godišnje  s tim da je kamatna stopa promjenjiva, da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke  na čiju primjenu korisnik kredita  bezuvjetno pristaje.

 

              16. Uvidom u Radnju kojom se provodi  Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju Dodatak broj 2. Ugovoru o kreditu od 20. siječnja 2016. godine utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao korisnik kredita, M. G. kao zalogodavac I i S. G. Đ. kao zalogodavac II i tuženik kao kreditor. Tim aneksom su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope.

             

              17. Tužitelj tvrdi da sklapanjem Dodatka broj 2. Ugovoru o kreditu nije prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku.

              17.1. Tuženik tvrdi upravo suprotno tj. da je sklapanjem Dodatka broj 2. Ugovoru o kreditu prestao postojati prijašnji Ugovor o kreditu te da tužitelj više nema osnova potraživati možebitno stečeno bez pravne osnove.

              17.2.              Dakle između stranaka, u ovoj pravnoj stvari, sporno je da li je sklapanjem Dodatka broj 2 Ugovoru o kreditu broj 151109069544 (novi broj) i  broj 051201162602 (stari broj) dana 20. siječnja 2016. godine, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZKP/15), prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa kojeg tužitelj potražuje.

 

              18. Stajalište je suda  da  je  sklapanje Radnje  kojom se provodi ZID  ZPK  tj. predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu kojem su  izmijenjene odredbe  osnovnog ugovora, kako u pogledu valute tako i u pogledu kamate – od utjecaja  na pravo tužitelja  da  potražuje razliku  na koju se poziva u tužbi,  na način da je  sklapanjem predmetnog Dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku.

18.1. Radnja  kojom se provodi ZID ZPK - Dodatak Ugovoru o kreditu koji podrazumijeva konverziju predmetnog kredita iz CHF u EUR, sklopljen je na temelju ZIDZPK/15. Vezano za valjanost sporazuma stranaka o konverziji, a koja konverzija je izvršena na temelju ZIDZPK/15 izjasnio se VSRH u Rješenju od 04. ožujka 2020. godine u oglednom sporu pod brojem Gos-1/2019. U navedenom postupku VSRH je trebao odgovoriti na pitanje da li je sporazum o konverziji sklopljen temeljem ZIDZPK nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe odnosnog Ugovora o krediti o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli, te je VSRH odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZIDZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

18.2. Svrha koju je zakonodavac donošenjem ZIDZPK/15 namjeravao ostvariti i djelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR.

              18.3. Predmetna konverzija provedena je s retroaktivnim djelovanjem, tj s djelovanjem od trenutka zaključenja Ugovora i na taj je način potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR. Predmetnim Dodatkom ugovora ugovorne strane potvrdile su da je izračun konverzije kredita izvršen sukladno ZIDZPK/15 te je tužitelj prihvatio izračun konverzije.

18.4. VSRH je u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocijenio da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije.  VSRH posebno u  svom pravnom shvaćanju apostrofira da su potrošači, u primjeni ZIDZPK/15 imali mogućnost izabrati da li će zaključiti Ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između Presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. godine, jer je ta Presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZIDZPK/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

              18.5.              Stajalište VSRH je da bi tužitelj kao korisnik kredita imao pravni interes i bio ovlašten tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a riječ je o kondemnatornim tužbenim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje Radnje - Dodatka Ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK/15. To pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljene zahtjeve tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

              18.6.               Sklapanjem Radnje - Dodatka Ugovoru o kreditu 20. siječnja 2016. godine ugovorne strane su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s člankom 22. Zakona o obveznim odnosima. (NN 35/05, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO), koju obvezu tužitelj ispunjava (ispunjavao ju je do konačne isplate) u EUR u protuvrijednosti kuna, te je potpisivanjem Dodatka Ugovoru o kreditu izrazio suglasnost tj. volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetim Ugovorom o kreditu.

              18.7. Dakle, sklapanjem Radnje - Dodatka Ugovoru o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi između stranaka koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika, a po osnovu kojih tužitelj potražuje utužene iznose, a to sve temeljem članka 19c. i 19e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12, 143/13, 147/13, 95/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. godine predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u EUR i kunama sa valutnom klauzulom u EUR u slučaju prihvata konverzije.

              18.8.              Nesporno je da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. ( članak 19a do 19i)  Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni Zakon unesene ZIDZPK/15.

              18.9. Člankom 19c. stavak 1. ZPK propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u EUR i kunama sa valutnom klauzulom u EUR pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominirane u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno anuiteti u EUR i kunama sa valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli i EUR iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

 

19. S obzirom na činjenicu da je tužitelj prihvatio izračun konverzije, da na to nije bio obvezan niti prinuđen, te da je u konačnici i sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, kako  je to vidljivo iz  odredbe čl. 19.e st.6. ZPK, prema kojem se ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a s obzirom da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izmijenile svoj ugovorni odnos i to ne samo u pogledu valute već su i predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, to proizlazi da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

 

20. Stoga imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi, te nesporno utvrđenje da su stranke sklopile Radnju - Dodatak ugovoru o kreditu sukladno ZIDZPK/15 temeljem odredbi čl. 19.c ZPK i da stranke nisu ni dovodile u dvojbu da je Dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe, tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

21. U ovom postupku odbijen je prijedlog tužitelja za provođenje financijskog  vještačenja, i drugi prijedlozi,  jer su iz provedenih dokaza  dostatno  utvrđene odlučne činjenice za  donošenje meritorne odluke.

 

22.  Obzirom da je tužbeni  zahtjev tužitelja  za isplatu neosnovan,  nema potrebe obrazlagati  o prigovoru tuženika radi prijeboja.

 

23. I tužitelj i tuženik su potraživali parnični trošak.

 

24. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a ona strana koja izgubi parnicu dužna je protivnoj strani naknaditi parnični trošak.  Tužitelj je izgubio ovu parnicu pa je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak. Tuženiku je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za sastav odgovora na tužbu, za sastav podneska od  06. studenog 2020.,  za zastupanje po punomoćniku na ročištima  09. studenog 2020.,  06. rujna 2023. i 23. studenog 2023., za svaku radnju po 497,50 eur / 3.748,41 kn, plus PDV u iznosu od  621,87 eura/4.685,48 kn, a što sveukupno iznosi 3.109,37 eura/23.427,55 kn. Tuženiku je priznat trošak sa   zakonskim zateznim kamatama  sukladno  čl. 29. ZOO-a, od donošenja Presude do isplate. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 8/1., 9/1., 42., 48. i 50. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, dalje: Tarifa). Tuženiku nije priznat trošak za sastav podneska od 29. kolovoza 2023. godine, jer isti nije bio nužan.

24.1. Tužitelju nije priznat parnični  trošak, jer isti nije uspio u ovom postupku.

             

25. Slijedom svega naprijed navedenog, riješeno i presuđeno je kao u izreci Rješenja i Presude.

 

U Poreču - Parenzo, dana 28. prosinca 2023. godine.

 

                                                                                                  S u t k i n j a:

 

                                                                                     mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

              Protiv ovog Rješenja i Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude i Rješenja.

 

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.