Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-81/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Benussi, kao predsjednika vijeća, Verice Perić Aračić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Kate Brajković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik u [obrt] u [adresa], protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik iz [obrt] u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-1159/2019-30 od 07. studenog 2022., u sjednici održanoj 18. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovna, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-1159/2019-30 od 07. studenog 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-1159/2019-30 od 07. studenog 2022., suđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 17.255,21 kn / 2.290,16 €1 (sedamnaest tisuća dvjesto pedeset pet kuna i dvadeset jednu lipu / dvije tisuće dvjesto devedeset eura i šesnaest centi), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31.07.2015. godine po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, i to:

- na iznos od 50,23 kuna s kamatom od 1.7.2009. do isplate,

- na iznos od 103,55 kuna s kamatom od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos od 113,97 kuna s kamatom od 1.9.2009. do isplate,

- na iznos od 113,06 kuna s kamatom od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 102,53 kuna s kamatom od 1.11.2009. do isplate,

- na iznos od 122,29 kuna s kamatom od 1.12.2009. do isplate,

- na iznos od 138,15 kuna s kamatom od 1.1.2010. do isplate,

- na iznos od 160,69 kuna s kamatom od 1.2.2010. do isplate,

- na iznos od 186,12 kuna s kamatom od 1.4.2010. do isplate,

- na iznos od 180,32 kuna s kamatom od 1.5.2010. do isplate,

- na iznos od 191,63 kuna s kamatom od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos od 289,56 kuna s kamatom od 1.7.2010. do isplate,

- na iznos od 269,40 kuna s kamatom od 1.8.2010. do isplate,

- na iznos od 330,99 kuna s kamatom od 1.9.2010. do isplate,

- na iznos od 309,71 kuna s kamatom od 1.10.2010. do isplate,

- na iznos od 275,48 kuna s kamatom od 1.11.2010. do isplate,

- na iznos od 347,69 kuna s kamatom od 1.12.2010. do isplate,

- na iznos od 439,56 kuna s kamatom od 1.1.2011. do isplate,

- na iznos od 374,51 kuna s kamatom od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 397,33 kuna s kamatom od 1.3.2011. do isplate,

- na iznos od 368,31 kuna s kamatom od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 373,52 kuna s kamatom od 1.5.2011. do isplate,

- na iznos od 496,68 kuna s kamatom od 1.6.2011. do isplate,

- na iznos od 508,68 kuna s kamatom od 1.7.2011. do isplate,

- na iznos od 607,27 kuna s kamatom od 1.8.2011. do isplate,

- na iznos od 554,53 kuna s kamatom od 1.9.2011. do isplate,

- na iznos od 496,80 kuna s kamatom od 1.10.2011. do isplate,

- na iznos od 480,21 kuna s kamatom od 1.11.2011. do isplate,

- na iznos od 475,79 kuna s kamatom od 1.12.2011. do isplate,

- na iznos od 503,17 kuna s kamatom od 1.1.2012. do isplate,

- na iznos od 527,04 kuna s kamatom od 1.2.2012. do isplate,

- na iznos od 530,24 kuna s kamatom od 1.3.2012. do isplate,

- na iznos od 513,72 kuna s kamatom od 1.4.2012. do isplate,

- na iznos od 524,87 kuna s kamatom od 1.5.2012. do isplate,

- na iznos od 532,50 kuna s kamatom od 1.6.2012. do isplate,

- na iznos od 519,67 kuna s kamatom od 1.7.2012. do isplate,

- na iznos od 523,04 kuna s kamatom od 1.8.2012. do isplate,

- na iznos od 513,42 kuna s kamatom od 1.9.2012. do isplate,

- na iznos od 492,63 kuna s kamatom od 1.10.2012. do isplate,

- na iznos od 514,79 kuna s kamatom od 1.11.2012. do isplate,

- na iznos od 525,43 kuna s kamatom od 1.12.2012. do isplate,

- na iznos od 517,97 kuna s kamatom od 1.1.2013. do isplate,

- na iznos od 476,17 kuna s kamatom od 1.2.2013. do isplate,

- na iznos od 511,68 kuna s kamatom od 1.3.2013. do isplate,

- na iznos od 514,79 kuna s kamatom od 1.4.2013. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ..., [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 11.171,00 kn / 1.482,65 €2 (jedanaest tisuća sto sedamdeset jednu kunu / tisuću četiristo osamdeset dva eura i šezdeset pet centi), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče od 7. studenoga 2022. do isplate, u roku 15 dana".

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik i to zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije zahtjev tužitelja, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu stečenog bez osnove na temelju plaćenog po ništetnim odredbama ugovora o namjenskom kreditu, a odnosi se na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za CHF.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu radi kupnje motornog vozila, dana 24. veljače 2006., te je utvrđeno da je kreditor odobrio korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 19.523,70 CHF, a ugovorena je otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, te je redovna kamata godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te iznosi 5,50%.

7. Na temelju financijskog vještačenja, prvostupanjski je sud utvrdio da bi tužitelj, otplaćujući kredit, bio dužan platiti tuženiku ukupno 17.255,21 kn / 2.290,16 EUR manje, da se kamata nije mijenjala u odnosu na početnu, kao i da nije bilo promjene tečaja švicarskog franka u kune u odnosu na početni i to u određenim mjesečnim svotama, u skladu s kojim vještačenjem je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev.

8. Prvostupanjski je sud zaključak da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak donio pozivajući se na odluke sudova koji su u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa odlučivali o zaštiti potrošača po pitanju dviju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a to su one o promjenjivoj kamatnoj stopi te one o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, a koje su banke, među kojima i tužena, sklapale s potrošačima, što je i tužitelj, u određenim, konkretnim vremenskim razdobljima.

9. Riječ je o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je, u odnosu na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, postala pravomoćnom odlukom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a bila je predmetom ispitivanja po izvanrednom pravnom lijeku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske u predmetu pod br. Revt-249/14, u kojem je odluka donesena 9. travnja 2015., dok je u odnosu na pitanje valutne klauzule u CHF odluka postala pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a također je bila predmetom preispitivanja Vrhovnog suda RH u predmetu Rev- 2221/18.

9.1. Navedenim presudama pravomoćno je utvrđeno je da je više banaka, među kojima i tuženik, u određenim razdobljima, u koje spada i vrijeme sklapanja ugovora, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom trajanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke bez da je s potrošačem pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope. Nadalje je pravomoćno utvrđeno da je više banaka, među kojima i tuženik, u određenim razdobljima, u koje spada i vrijeme sklapanja ugovora, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP 03) te kasnije protivno odredbama članka 96 i 97 Zakona o zaštitit potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07,75/07, 79/09, 89/09 i 133/09).

9.2. Pozivanje na utvrđenja iz navedenih presuda sud temelji na odredbi članka 502.c. ZPP kojom je propisana vezanost suda za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodim tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u postupcima koje fizičke i pravne osobe vode radi naknade štete i isplate, te odredbe iz članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14-dalje:ZZP ) kojom je propisano da odluka donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanje tužene.

10. Ispitujući presudu na temelju dužnosti i ovlaštenja iz članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a niti je počinjena povreda odredbi iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj.

11. Žalbom tuženik osporava utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti utuženih dijelova odredaba predmetnog ugovora o kreditu, jer se ista temelje na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, a sud je takvim odlukama vezan samo u postupcima za naknadu štete te postupcima za isplatu pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ 70/19) kada je i izmijenjena odredba članka 502.c dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", a u ovoj pravnoj stvari radi se o postupku radi isplate pokrenutom prije donošenja navedene izmijene.

11.1. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je donio pravilan zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi kada se pozvao na utvrđenja iz kolektivnih presuda na koje se tužitelj pozvao oslonom na odredbu članka 502.c. ZPP-a jer iako se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete suštinski se radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, a odredbe treba primijeniti u skladu sa njihovom svrhom i ciljem kao što ih je prvostupanjski sud ispravno tumačio i primijenio.

11.2. U odnosu na navode žalitelja prema kojima nije utvrđeno da li su utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, s obzirom da se presuda donesena po kolektivnoj tužbi odnosi na "prosječnog potrošača" treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovorih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz oglas, promidžbene poruke i sl. dakle nije bio predmet ispitivanja odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača, dakle u ovom slučaju tužitelja o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihovog novčanog iznosa, a da je potrošač usprkos tome i nakon što je informiran donio odluku o sklapanju ugovora.

11.3. Tuženik je dakle mogao dokazivati da je informirao tužitelja o svim rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF kao i o činjenici da je informirao tužitelja o svim parametrima i metodama koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope pa zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezano za švicarske franke i kamatne stope koji se temelji na presudama donesenim u kolektivnim sporovima nije doveden u pitanjima navodima žalbe. Na navedene okolnosti proveden je dokaz saslušanja svjedokinje IĆ koju je tuženik predložio, a koja je navela da nije osobno sudjelovala u zaključenju predmetnog ugovora, ali da je praksa bila da se klijentima samo ukaže na mogućnost promjene tečaja i kamatne stope. Tužitelj je pak u svom iskazu jasno naveo kako nije upozoren o rizicima povećanja tečaja u slučaju krize niti mu je bilo ukazano da postoji mogućnost jednostrane promjene kamatne stope i na koji način dolazi do te promjene.

11.4. Pravna mogućnost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope postoji, međutim to ne znači da u konkretnom ugovoru ta odredba ne može biti ništetna, o čemu je raspravljano i odlučeno u parnicama povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa. U konkretnom slučaju sporne odredbe su nepoštene pa time i ništetne kako je to propisano posebnim zakonom a to je Zakon o zaštiti potrošača koji je u odnosu na ovu materiju lex specialis.

12. Protivno navodima žalitelja pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare kao neosnovan. Po stajalištu ovog suda zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat pretplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojima je utvrđena ništetnost. U konkretnom slučaju zastara za povrat pretplaćenih iznosa s osnova kamatne stope je počela teći 13. lipnja 2014., a s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018., tako da do podnošenja tužbe u ovom predmetu (12. lipnja 2019., jer je tada tužba predana na pošti preporučeno) nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225 ZOO.

13. Kod vraćanja stečenog bez osnove zatezne kamate trebaju se platiti od dana stjecanja tuženika (članak 1115. ZOO-a) jer je tuženik od tada postao nepošten stjecatelj. Stoga neosnovano žalitelj tvrdi da bi se trebalo smatrati pošteni stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire iz činjenice da je on sastavio Ugovor koji sadržava nepoštene odredbe, a što predstavlja osnovu restitucijskog zahtjeva.

14. I odluka o troškovima postupka je pravilno donesena prema članku 154. stavak 1. i članak 155. ZPP, a za predmetne radnje u postupku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). U odnosu na navode žalitelja prema kojima tužitelj ima pravo na povrat troškova sudske pristojbe za presudu i to samo onog iznosa kojeg je platio, treba reći da je rješenjem suda tužitelj pozvan na plaćanje sudske pristojbe za presudu u iznosu 523,00 kn / 69,41 EUR, a koji iznos je i sud priznao tužitelju odlučujući o troškovima parničnog postupka.

15. Kako je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana, to je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti zbog čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove drugostupanjske odluke.

16. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I izreke temeljem članka 368. stavak 1. ZPP.

Dubrovnik 18. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Đorđo Benussi