REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt-234/2013-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VTC Reszvenytarsasag Budimpešta, kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. Tin Matić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Zadar, Ulica Domovinskog rata 3, koju zastupa punomoćnik Boris Modrušan, odvjetnik u Puli, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Pneustrade d.o.o., Zagreb, Fallerovo šetalište 22, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7158/2008-3 od 12. prosinca 2012., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1060/2002 od 12. lipnja 2008., u sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev na isplatu 197.617,28 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama, te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u svoti od 113.778,40 kn.

2. Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda te je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo je tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak.

3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu preinačiti presudu suda drugog stupnja u skladu s revizijskim navodima, podredno, ukinuti je i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija je neosnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 392. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), pobijana presuda ispitana je u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno navodima iz revizije sud drugog stupnja nije prekoračio tužbeni zahtjev. Naime, sud drugog stupnja je samo pravilno uskladio zahtjev o visini kamatne stope koji se odnosio na period prije konverzije u valutu EUR, jer su u tom periodu zatezne kamate dosuđene u visini stope koja se plaćala na štedne uloge u šilinzima, dakle, u obračunskom smislu glede kamata pravilno je kao valuta naznačen šiling, jer u to vrijeme EUR nije postojao. Također, suprotno navodima iz revizije pobijana drugostupanjska presuda se može ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi razlozima presude, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi su jasni, neproturječni te ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima te presude navodi o sadržaju isprave ili zapisnika o iskazima svjedoka danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

8. Između ostalog sud drugog stupnja je objasnio zašto je izmijenio odluku o zateznim kamatama.

9. Činjenica što izreka presude ne sadrži rok za dobrovoljno ispunjenje činidbe ne znači da je presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka. Naime, prilikom ovrhe, u skladu s odredbama Ovršnog zakona, ovršni sud će moći odrediti paricijski rok i tako sanirati pogrešku suda drugog stupnja. Dakle ova pogreška suda drugog stupnja nije dovela niti je mogla dovesti do pogrešnog suđenja.

10. Nadalje, iz registarskih podataka koji se nalaze na strani 130 spisa proizlazi da je tužitelj promijenio tvrtku, a za svoje navode da je došlo i do nekih drugih statusnih promjena, revident u reviziji ne daje nikakve razloge.

11. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja tužiteljev zahtjev kao korisnika izdane bankarske garancije od strane prednika tuženika na isplatu iznosa koji mu je tuženik kao banka dužan isplatiti na njegov prvi pismeni zahtjev pod uvjetima izdane bankarske garancije, pozivom na odredbu iz čl. 1087. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 97/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO).

12.1. U postupku pred sudom prvog stupnja, uvidom u pisani tekst garancije koja prileži na listu 8 spisa, utvrđeno je da je tuženik izdao bankarsku garanciju broj 2139/120 od 23. listopada 2020. po nalogu društva Pneustrade d.o.o., kao kupca vezano na ugovor o trgovini broj 11/2000 od 10. listopada 2000. , kojom je u odnosu na tužitelja kao prodavača, preuzeo obvezu plaćanja za uvezenu robu do garancijom limitiranog iznosa od četiri milijuna tadašnjih ATS, time da je rok plaćanja društva Pneustrade d.o.o. za uvezenu robu iznosio 60 dana, računajući od dana isporuka ugovorene robe, pod uvjetom da tužitelj prethodno isporuči robu na ugovoreni način.

12.2. Banka se obvezala na isplatu ako društvo Pneustrade d.o.o. ne plati neki ili sve račune koji dospijevaju na naplatu, na tužiteljev prvi pisani zahtjev poslan banci koja je izdala garanciju putem tužiteljeve banke, u kojem tužitelj navodi iznos i račun koji je ostao neplaćen.

12.3. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev prihvativši tuženikov prigovor da je dužnik iz osnovnog posla putem tuženika izvršio plaćanje svih onih računa koji odgovaraju uvjetima iz garancije, odnosno računa koji se odnose na robu isporučenu po ugovoru o trgovini broj 11/2000 od 10. listopada 2000. Pri tome sud prvog stupnja nije prihvatio tužiteljeve tvrdnje da nije znao koji se računi plaćaju, s obzirom na to da u odgovarajućem swift polju nije bila označena osnova plaćanja, pa je zaprimljenim uplatama zatvarao ranija dugovanja nalogodavca po pravilima čl. 312. ZOO, kao niti tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja s obzirom da je tužitelj prema podacima nadležnog registra promijenio samu tvrtku što nema nikakvog utjecaja na njegov pravni status.

13.1. Nasuprot tome sud drugog stupnja polazeći od utvrđenja da je tuženik preuzeo obvezu isplate po izdanoj garanciji "na prvi pisani poziv korisnika garancije", zaključuje kako se radi o samostalnoj bankarskoj garanciji propisanoj u čl. 1087. st.

1. ZOO.

13.2. Dakle, samim pozivom korisnika garancije na plaćanje onog što je u garanciji navedeno, bez dostave računa koji se navode u pozivu na naplatu garancije, jer takav uvjet nije naveden u garanciji, nastupila je tuženikova obveza na isplatu korisniku garancije, bez mogućnosti isticanja prigovora koji bi glavni dužnik mogao staviti.

13.3. Tuženik je prigovarao sadržaju tužiteljevih računa tvrdeći da je dužnik iz osnovnog posla u cijelosti podmirio račune koji odgovaraju uvjetima plaćanja garancije, iako predmetna bankarska garancija ne uvjetuje postojanje obveze banke sadržajem računa ili datumom njihovog izdavanja, već uvjetuje plaćanje robe u roku od 60 dana računajući od dana njene isporuke nalogodavcu.

13.4. Prema stavu suda drugog stupnja odnos između dužnika kao nalogodavca i vjerovnika kao korisnika garancije, nebitan je za samu bankarsku garanciju, već je bitan odnos između banke i korisnika garancije, s obzirom na to da banka ne ispunjava obveze dužnika iz osnovnog ugovora.

13.5. Prema shvaćanju suda drugog stupnja, za očuvanje prava iz predmetne samostalne garancije, bio je dovoljan pisani poziv korisniku garancije i njegova izjava da dužnik iz osnovnog pravnog posla (nalogodavac) nije ispunio svoju obvezu. Korisnik garancije bio je dužan samo dokazati da je pozvao banku na plaćanje prije isteka roka važenja garancije, što je tužitelj u konkretnom slučaju i učinio.

14.1. Suprotno navodima iz revizije, sud drugog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1087. st. 1. ZOO.

14.2. Banka koja je izdala garanciju na prvi poziv može prigovoriti korisniku da se njegov poziv za naplatu ne odnosi na temeljnu tražbinu povodom koje je izdano jamstvo na prvi poziv. Prigovor se može s uspjehom isticati već u postupku u kojem korisnik tuži jamca na isplatu jamstva na prvi poziv. Međutim, prigovor pogađa samo preuzimanje jamstva, a ne postojanje temeljne tražbine. Banka također, može izjaviti prigovor zloupotrebe prava, međutim, da bi se sačuvala funkcija likvidnosti jamstva odnosno garancije na prvi poziv, prigovor zloupotrebe prava treba uvažiti samo ako se oslanja na nesporne činjenice ili ako nedvojbeno proizlazi iz isprave o jamstvu.

14.3. U ovom slučaju, dakle, sud drugog stupnja za razliku od suda prvog stupnja pravilno je postupio kada je zaključio da je odnos između dužnika kao nalogodavca i vjerovnika kao korisnika garancije nebitan za samu bankarsku garanciju, već je bitan odnos između banke i korisnika garancije s obzirom da banka ne ispunjava obvezu dužnika iz osnovnog ugovora te da je za očuvanje prava iz predmetne samostalne garancije bio dovoljan pisani poziv korisnika garancije i njegova izjava da dužnik iz osnovnog pravnog posla (nalogodavac) nije ispunio svoju obvezu.

15. Slijedom navedenog, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

Zagreb, 18. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek