Poslovni broj: UsII-207/2024-7
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Lidije Rostaš članove vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu prvotužitelja Ericsson Nikola Tesla d.o.o. za proizvodnju telekomunikacijskih sustava i uređaja, sa sjedištem u Zagrebu, Krapinska ulica 45, OIB: 84214771175, kojeg zastupa Mislav Bradvica, odvjetnik iz Bradvica, Marić, Wahl, Cesarec, Skerlev, Odvjetničkog društva d.o.o., Miramarska cesta 24 i drugotužitelja Retel d.o.o., Zagreb, Ulica dr. Luje Naletilića 25, OIB: 75715390821, kojeg zastupaju odvjetnik Ivan Župan, odvjetnica Melita Župan i odvjetnik Luka Antunović iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Horvatova ulica 80a, protiv tuženika Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, Zagreb, Savska cesta 41, OIB: 54882480048, radi utvrđivanja narušavanja tržišnog natjecanja sklapanjem zabranjenog sporazuma, na sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev prvotužitelja i drugotužitelja za poništenje rješenja tuženika Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, klasa: UP/I-034-03/15- 01/020, urbroj: 580-09-132-24-343 od 12. rujna 2024.
II. Odbija se zahtjev prvotužitelja i drugotužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Prvotužitelj i drugotužitelj su podnijeli ovom Sudu tužbe radi poništenja rješenja tuženika klasa: UP/I-034-03/15-01/20, urbroj: 580-09/132-24-343 od 12. rujna 2024. koje su zavedene pod poslovenim brojem UsII-207/2024 i UsII-210/2024. S obzirom da su tužitelji pokrenuli upravni spor radi ocjene zakonitosti iste pojedinačne odluke ti predmeti su spojeni radi zajedničkog raspravljanja i donošenja zajedničke odluke, a sukladno odredbi članka 107. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.).
2. Osporenim rješenjem tuženika odbačeni su prigovori prvotužitelja i drugotužitelja kao nedopušteni.
3. Prvotužitelj u tužbi u bitnom navodi da je odbijen kao neosnovan njegov prigovor na način provođenja usmene rasprave od strane voditeljice postupka kao i radi uskrate procesnih prava stranci izjavljen na raspravi 5. rujna 2024., a sukladno članku 122. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09. i 110/21.). Ističe da je u prigovoru naveo kako na postavljeno pitanje voditeljici postupka da ga upozna s trenutnim stanjem stvari u predmetu, a posebno sa spornim činjenicama u postupku te dokazima koji se namjeravaju izvesti, nije dobio nikakav sadržajan odgovor, nego je samo dobio informaciju, koju je već znao, da je tuženik obaviješću o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku stranke obavijestio o određenim činjenicama i pogledom tuženika na predmet. Smatra da tuženik ovaj postupak vodi s jedinim ciljem da ga dovrši, pa makar kao posljedica toga bilo da je činjenično stanje u potpunosti pogrešno utvrđeno i da je na temelju toga sankcija u potpunosti neopravdano izrečena pa je onda svima jasno zašto tuženik odbija uvidjeti da je u krivu kada tvrdi da je među strankama posrijedi horizontalni odnos i da se njihove radnje trebaju okarakterizirati kao zabranjeni horizontalni sporazumi u javnim nabavama. U svakom slučaju, tuženik je kršio procesna jamstva tužitelja kao stranke u postupku, konkretno povrijedio je načelo kontradiktornosti, materijalne istine, saslušanja stranaka, te prava na jednakost oružja kao jednog od sastavnih dijelova prava na pravično suđenje garantiranog člankom 6. Konvencije. Dapače, čak i ako bi takvo postupanje bilo promatrano "i samo kroz ZUP", tuženik je postupio primjerice, sukladno članku 155. ZUP-a koji u prvom stavku objašnjava da je javnopravno tijelo dužno obavijestiti zainteresiranu osobu na njezin zahtjev o uvjetima, načinu i postupku ostvarivanja ili zaštite njezinog prava ili pravnog interesa u određenoj upravnoj stvari. Budući da mu na samoj usmenoj raspravi nisu osigurana njegova procesna prava, i uzevši u obzir da voditeljica postupka kao predstavnik upravnog tijela nije postupila u skladu sa ZUP-om u skladu s člankom 122. ZUP-a zaštitu je potražio kroz mehanizam prigovora čelniku tijela, međutim, tuženik je prilikom rješavanja prigovora zauzeo vrlo oportun i praktičan stav koji mu je omogućio da prigovor ocijeni kao tobože nedopušten. Smatra da u konkretnoj situaciji tuženik nije ispravno odlučio o prigovoru, te je nezakonito uskratio pouku o tome koje su činjenice utvrđene u postupku, čime je onemogućena učinkovita zaštita njegovih prava. Nadalje, u tužbi obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je došlo do povrede njegovog osnovnog ustavnog jamstva i prava na pravično suđenje što u tužbi opširno obrazlaže. Tužitelj smatra da je osporavanim rješenjem povrijeđen zakon na njegovu štetu posebice što je pojednostavljivanjem i nedovoljnim sagledavanjem argumenata tuženik izveo pogrešne zaključke iz argumentacije prigovora te je odbacivanjem istoga dopustio da se nastavi drugo nezakonito postupanje tuženika kojim se grubo krše njegova osnovna prava propisana zakonom, ustavom i konvencijom. Predlaže da ovaj Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje tuženika te da mu nadoknadi troškove upravnog spora.
4. Drugotužitelj u tužbi u bitnom navodi da su se njegovi prigovori odnosili na način provođenja usmene rasprave u postupku radi utvrđivanja narušavanja tržišnog natjecanja i to zbog kontinuirane uskrate korištenja procesnih prava u tom postupku. Tuženik mu je kontinuirano propuštao dati kao i drugim strankama u postupku, sadržajan odgovor o navedenom pa mu je time kao i ostalim strankama u postupku onemogućeno da se pravodobno i kvalitetno koristi svojim procesnim ovlaštenjima, odnosno da ostvari svoje pravo na pravodobnu i učinkovitu obranu u istom postupku. Umjesto navedenog, tuženik je kontinuirano stranke upućivao na dostavljenu obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama. Međutim, pri tome je ukazao u više navrata kako je od izdavanja navedene obavijesti proteklo znatno vrijeme (čak više od četiri godine) i da su u tijeku postupka, odnosno nakon dostave te obavijesti, iznesene primjedbe stranaka, brojne nove činjenice, kao i dostavljana pravna mišljenja najeminentnijih hrvatskih stručnjaka iz pojedinih područja relevantnih za ocjenu bitnih činjenica u postupku. Smatra da je tuženik pri vođenju postupka radi utvrđivanja narušavanja tržišnog natjecanja kontinuirano, višestruko grubo kršio procesno pravna pravila na uštrb stranaka u postupku na način da nije omogućio pravodoban uvid u spis predmeta, vršene su nepravovremene isporuke poziva svjedocima, nisu uzeti u obzir iskazi ključnih svjedoka, a odbijeno je i proširenje postupka na relevantne aktere. Iz navedenog proizlazi da je postupanjem tuženika u postupku radi utvrđivanja narušavanja tržišnog natjecanja došlo do brojnih povreda pravila Zakona o općem upravnom postupku, Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, ali i temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih ustavom i konvencijom pa je zbog kontinuiteta i opsega takvih povreda bio primoran koristiti se pravnim lijekom s ciljem zaštite svojih prava i interesa od takvog postupanja tuženika. Drugotužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje tuženika te da mu dosudi troškove upravnog spora.
5. Tuženik je u odgovorima na tužbe prvotužitelja i drugotužitelja ostao kod svih navoda iz obrazloženja pobijanog rješenja te je istakao da se predmetni prigovor nije odnosio na niti jedan slučaj propisan Zakonom o općem upravnom postupku u kojemu se može izjaviti prigovor, da se temeljio jedino na članku 122. Zakona o općem upravnom postupku kojim je općenito propisano izjavljivanje prigovora i postupanje po prigovoru, da je isti prigovor podnesen na usmenoj raspravi u predmetnom upravnom postupku koji će biti okončan rješenjem, te da će tužitelji u upravnom sporu protiv rješenja kojim se okončava predmetni upravni postupak, moći isticati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, kao i eventualne povrede postupovnih odredbi. Naime, u konkretnom slučaju riječ je o upravnom postupku utvrđivanja narušavanja tržišnog natjecanja, koji će biti okončan rješenjem kojim se utvrđuju povrede propisa o zaštiti tržišnog natjecanja ili rješenjem kojim se postupak obustavlja ako nema zakonskih pretpostavki za daljnje vođenje postupka, pa stoga nije bilo mjesta za pravnu zaštitu tužitelja putem prigovora u smislu odredbi Zakona o općem upravnom postupku budući da je u odnosu na sva postupanja tuženika u okviru predmetnog upravnog postupka, pa tako i na provedbu usmene rasprave, izvođenje dokaza i ocjenu dokaznih prijedloga stranaka, pravna zaštita tužitelja osigurana mogućnošću pokretanja upravnog spora temeljem članka 67. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja („Narodne novine“ 79/09., 80/13., 41/21. i 155/23., dalje u tekstu: ZZTN). Smatra da nema mjesta prigovoru o odnosu na postupanje i druge radnje ili odluke javnopravnih tijela koje mogu biti osporavane žalbom u upravnom postupku ili tužbom protiv upravnog akta protiv kojeg žalba nije dopuštena. Naime, na temelju odredbe članka 156. Zakona o općem upravnom postupku osoba koja smatra da joj je postupanjem javnopravnog tijela povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes, može izjaviti prigovor kao pravni lijek u smislu odredbi Zakona o općem upravnom postupku sve dok takvo postupanje traje ili traju njegove posljedice, međutim, nužna zakonska pretpostavka za dopuštenost prigovora temeljem članka 156. Zakona o općem upravnom postupku jest postojanje "drugog postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava, o kojemu se ne donosi rješenje". Tuženik se u tom smislu poziva i na dosadašnju dosljednu praksu ovoga Suda (npr. UsII-3/2015-5 od 11. ožujka 2015., UsII-151/2015-4 od 28. listopada 2015., UsII-131/2024-5 od 28. kolovoza 2024. i UsII-130/2024-5 od 22. kolovoza 2024.). Tuženik u odgovoru na tužbe opširno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je osporeno rješenje zakonito, te predlaže da ovaj Sud odbije tužbeni zahtjev, kao i da odbije zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Pobijanim rješenjem tuženika od 12. rujna 2024. odbačeni su prigovori koje su prvotužitelj i drugotužitelj na temelju odredbe članka 122. u vezi s odredbom članka 156. Zakona o općem upravnom postupku podnijeli čelniku tuženika zbog postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava zbog načina provođenja usmene rasprave od strane voditeljice postupka kao i radi uskrate procesnih prava.
8. Odredbom članka 156. Zakona o općem upravnom postupku, propisano je zaštita od drugih oblika postupanja javnopravnih tijela. Prema navedenoj odredbi osoba koja smatra da joj je drugim postupanjem javnopravnog tijela iz područja upravnog prava, o kojem se ne donosi rješenje, povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes, može izjaviti prigovor sve dok takvo postupanje traje ili traju njegove posljedice.
9. Prema odredbi članka 122. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku prigovor se izjavljuje čelniku tijela, a temeljem odredbe stavka 4. istog članka Zakona, protiv rješenja prvostupanjskog tijela o prigovoru može se izjaviti žalba, a protiv rješenja drugostupanjskog tijela o prigovoru može se pokrenuti upravni spor. Ako nema drugostupanjskog tijela, protiv rješenja tijela o prigovoru može se pokrenuti upravni spor.
10. Treba istaknuti da je upravni postupak narušavanja tržišnog natjecanja sklapanjem zabranjenog sporazuma u smislu članka 8. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, postupak koji će biti okončan rješenjem u smislu članka 58. stavka 1. navedenog Zakona nakon što tuženik provede sve radnje u postupku, a sukladno odredbama toga Zakona. Budući da je riječ o upravnom postupku koji će biti okončan rješenjem to je prema ocjeni suda, tuženik pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o postupanju javnopravnog tijela u smislu odredbe članka 156. Zakona o općem upravnom postupku, zbog čega je prigovor tužitelja pravilno odbačen kao nedopušten. 11. Naime, s obzirom da se prigovori tužitelja odnose na način provođenja usmene rasprave od strane voditeljice postupka i uskratu procesnih prava stranci od strane tuženika, u predmetnom upravnom postupku tuženik će se na navedeno očitovati u rješenju kojim se okončava predmetni upravni postupak, protiv kojeg rješenja će tužitelj sukladno odredbi članka 67. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja moći pokrenuti upravni spor podnošenjem tužbe Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, kako to pravilno zaključuje i tuženik u osporenom rješenju.
12. Dakle, činjenice koje su utvrđene tijekom provedenog postupka, pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava kao i eventualne povrede postupovnih odredbi tužitelj će moći isticati u upravnom sporu protiv rješenja kojim se dovršava predmetni upravni postupak.
13. Iz navedenih razloga, a s obzirom da navodi u tužbama nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost osporenog rješenja, trebalo je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, riješiti kao u izreci.
14. S obzirom da tužitelji nisu uspjeli sa svojim postavljenim tužbenim zahtjevima istima na temelju članka 147. stavka 1. ne pripada pravo na naknadu troškova upravnog spora, pa je iz tog razloga zahtjev prvotužitelja i drugotužitelja za naknadu troškova odbijen.
U Zagrebu 18. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća:
Boris Marković
