Poslovni broj: P-7083/2022-28

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PS (ranije P) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 27. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika tužitelja Franu Bazinu, odvjetnika iz Zagreba te zamjenika punomoćnika tuženika Ivane Fumić, odvjetnice iz Zagreba, dana 18. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 14.932,65 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,45 eur od 1.9.2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,41 eur od 19.10.2006. godine do isplate,

- na iznos od 2,33 eur od 29.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 0,49 eur od 12.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 0,48 eur od 12.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 5,92 eur od 4.11.2008.godine do isplate,

- na iznos od 5,29 eur od 12.11.2008.godine do isplate,

- na iznos od 0,49 eur od 9.12.2008.godine do isplate,

- na iznos od 1,52 eur od 13.1.2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,26 eur od 29.1.2009. godine do isplate,

- na iznos od 21,61 eur od 13.1.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,60 eur od 29.1.2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,51 eur od 29.1.2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,46 eur od 10.2.2009.godine do isplate,

- na iznos od 9,13 eur od 14.2.2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,59 eur od 7.5.2009.godine do isplate,

- na iznos od 9,59 eur od 5.3.2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,85 eur od 10.3.2009.godine do isplate,

- na iznos od 9,62 eur od 7.4.2009.godine do isplate,

- na iznos od 4,40 eur od 7.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,53 eur od 9.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,82 eur od 7.4.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,74 eur od 15.4.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,14 eur od 5.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,65 eur od 9.5.2009.godine do isplate,

- na iznos od 3,47 eur od 5.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 18,92 eur od 7.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,68 eur od 9.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,49 eur od 19.6.2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,69 eur od 7.7.2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,72 eur od 18.9.2009.godine do isplate,

- na iznos od 2,64 eur od 8.10.2009.godine do isplate,

- na iznos od 0,83 eur od 7.7.2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,37 eur od 18.7.2009.godine do isplate,

- na iznos od 6,78 eur od 5.8.2009.godine do isplate,

- na iznos od 0,15 eur od 12.8.2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,55 eur od 8.10.2009.godine do isplate,

- na iznos od 2,10 eur od 30.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,81 eur od 12.8.2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,51 eur od 8.9.2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,54 eur od 30.10.2009.godine do isplate,

- na iznos od 9,94 eur od 8.9.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,28 eur od 10.9.2009.godine do isplate,

- na iznos od 2,78 eur od 18.9.2009.godine do isplate,

- na iznos od 2,55 eur od 30.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,72 eur od 3.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,40 eur od 8.10.2009.godine do isplate,

- na iznos od 1,65 eur od 30.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,16 eur od 10.11.2009.godine do isplate,

- na iznos od 4,86 eur od 4.11.2009.godine do isplate,

- na iznos od 10,03 eur od 10.11.2009.godine do isplate,

- na iznos od 1,50 eur od 17.11.2009.godine do isplate,

- na iznos od 1,14 eur od 19.12.2009.godine do isplate,

- na iznos od 14,65 eur od 8.12.2009.godine do isplate,

- na iznos od 8,23 eur od 19.12.2009.godine do isplate,

- na iznos od 0,55 eur od 19.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,45 eur od 5.1.2010.godine do isplate,

- na iznos od 18,48 eur od 8.1.2010.godine do isplate,

- na iznos od 2,01 eur od 9.2.2010.godine do isplate,

- na iznos od 3,39 eur od 9.3.2010. godine do isplate,

- na iznos od 8,57 eur od 4.2.2010. godine do isplate,

- na iznos od 20,03 eur od 9.2.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1,22 eur od 9.3.2010. godine do isplate,

- na iznos od 0,94 eur od 17.3.2010. godine do isplate,

- na iznos od 2,82 eur od 8.4.2010.godine do isplate,

- na iznos od 3,21 eur od 17.4.2010.godine do isplate,

- na iznos od 11,33 eur od 3.3.2010.godine do isplate,

- na iznos od 16,62 eur od 9.3.2010. godine do isplate,

- na iznos od 8,67 eur od 17.4.2010.godine do isplate,

- na iznos od 12,14 eur od 7.4.2010.godine do isplate,

- na iznos od 24,59 eur od 8.4.2010.godine do isplate,

- na iznos od 8,72 eur od 17.4.2010.godine do isplate,

- na iznos od 0,27 eur od 17.4.2010. godine do isplate,

- na iznos od 7,70 eur od 4.5.2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,67 eur od 7.5.2010.godine do isplate,

- na iznos od 6,22 eur od 18.5.2010. godine do isplate,

- na iznos od 5,26 eur od 8.6.2010.godine do isplate,

- na iznos od 17,38 eur od 3.6.2010.godine do isplate,

- na iznos od 28,29 eur od 8.6.2010.godine do isplate,

- na iznos od 8,12 eur od 17.6.2010.godine do isplate,

- na iznos od 1,52 eur od 20.7.2010.godine do isplate,

- na iznos od 37,52 eur od 6.7.2010.godine do isplate,

- na iznos od 39,75 eur od 20.7.2010.godine do isplate,

- na iznos od 0,26 eur od 20.7.2010čgodine do isplate,

- na iznos od 35,51 eur od 3.8.2010.godine do isplate,

- na iznos od 4,96 eur od 5.8.2010.godine do isplate,

- na iznos od 29,88 eur od 7.8.2010.godine do isplate,

- na iznos od 98,49 eur od 1.9.2010.godine do isplate,

- na iznos od 14.139,09 eur od 30.9.2010. godine do isplate, sve po stopi koja se do 31.12.2007. određuje po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.799,15 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. prosinca 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1 Tužiteljica u tužbi od 27.12.2022. godine navodi da je s tuženikom (tada: Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) dana 01.06.2006. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 346- 43/2006, temeljem kojeg je tuženik tužiteljici, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 131.500,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica se sukladno Ugovoru obvezala tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva. Tužiteljica je preuzetu obvezu u cijelosti ispunila. Tužiteljica je nakon sklapanja Ugovora o kreditu promijenila prezime koje sada glasi PS. Tužiteljica ističe da joj prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužiteljici je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Tužiteljica navodi da je razvidno kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogla znati koliko će iznositi njena kreditna obveza. Da je tužiteljica imala saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljičinu egzistenciju nikada ne bi preuzela takvu obavezu. Nadalje, tužiteljica navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt- 2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 4. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica tako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Na temelju dostupnih joj podataka, tužiteljica je izvršila izračun kojim je utvrdila kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos od 115.761,56 kn / 15.364,20 EUR. Člankom 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka ZOO-a propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tužiteljica tužbom traži isplatu iznosa od 115.761,56 kn / 15.364,20 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja svakog mjesečnog iznosa do isplate, kao i parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 4.10.2024. godine (list 206-209 spisa), tužiteljica traži isplatu iznosa od 14.932,65 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja svakog mjesečnog iznosa do isplate (kako joj je to i dosuđeno pod točkom I. izreke), kao i parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 346-43/2006 dana 1. lipnja 2006. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Nadalje, tuženik ističe kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tuženik navodi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 30 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina, a valutnu je klauzulu ponudio tužitelju upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu dostavlja izjavu djelatnice tuženika koja je provodila navedene edukacije, a podredno predlaže njezino saslušanje. Nadalje, tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik, opreza radi ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. U konačnici, čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka. Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Pored toga, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, ovdje tužitelj ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo nego se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. To međutim ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u izračun tečajne razlike za kredit Hypo banke (list 7-9 spisa), u izvadak iz matice vjenčanih (list 12 spisa), u obavijest o promjeni kamatnih stopa po kreditu (list 14 spisa), u Obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 1.07.2006. do 26.10.2022. godine (list 15 spisa), u otplatni plan (lis16-17 spisa), u specifikaciju uplata (list 18-21 spisa), u pregled prometa za klijenta (list 22-31 spisa), u predmetni Ugovor o kreditu (list 32-39 spisa), u izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu, u Kupoprodajni ugovor i u aneks kupoprodajnom ugovoru te prijedlog za uknjižbu (list 40-45 spisa), u izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (list 46 spisa), u podatke o efektivnoj kamatnoj stopi (list 47-56 spisa), provedeno financijsko vještačenje po Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 114-119 spisa), zamolbeno, putem Općinskog suda u Puli, saslušan je svjedok ŠS (list 129-131 spisa), izvršen je uvid u Izjavu Ive OS (prilog odgovoru na tužbu), u realizirani otplatni plan (list 136-140 spisa), u podatke o kamatnim stopama banaka za kunske kredite bez valutne klauzule (list 168-176 spisa), u pisano očitovanje vještaka Prpića na prigovore tuženika (list 196-202 spisa), na ročištu dana 1. listopada 2024. godine saslušan je vještak Darko Prpić (list 203 spisa), te je saslušana tužiteljica kao stranka (list 210-211 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

5. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Naime, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih anuiteta kredita zbog ništetnih odredbi o valuti u CHF, a temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 346-43/2006, sklopljenog između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora.

7. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužiteljica s tuženikom (tada: Hypo Alpe- Adria Bank d.d.) dana 01.06.2006. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 346- 43/2006, temeljem kojeg je tuženik tužiteljici, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 131.500,00 CHF, prema srednjem tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita, da se tužiteljica sukladno Ugovoru obvezala tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, da je tužiteljica preuzetu obvezu u cijelosti ispunila, kao i da je tužiteljica nakon sklapanja Ugovora o kreditu promijenila prezime koje sada glasi PS, a što proizlazi i iz dostavljenog ugovora o kreditu kao i iz izvatka iz matice vjenčanih.

8. Sporno je pitanje osnovanosti prigovora zastare, pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, te s tim u vezi i osnovanost, visina i tijek kamata konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

9. Prvenstveno valja reći da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništava. Dakle iz navedenih odluka proizlazi da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, na način da se o promjenama nije pojedinačno pregovaralo, pa je time došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zbog čega su navedene odredbe nepoštene, odnosno ništetne.

10. Isto tako presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno je da je tuženik od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda, razvidno je da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu.

11. Ovdje valja još reći da je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, međutim, takva odluka ne isključuje primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima, te tužiteljica kao ugovorna strana ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sukladno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi odredbe čl. 322. ZOO-a. Ovo tim više što je tuženik u konkretnom slučaju osporio da bi sporna ugovorna odredba o valuti bila ništetna.

12. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

13. Nadalje, sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

14. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

15. Prema odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine" br. 35/05., - u daljnjem tekstu: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 272. ZOO-a određeno je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

16. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim su ugovorene nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Naime, ni iz iskaza tužiteljice kojeg sud prihvaća kao logičan i uvjerljiv, budući da je u suglasju i s drugim izvedenim dokazima, ne proizlazi ništa protivno. Čak dapače iz iskaza saslušanog svjedoka ŠS jasno proizlazi da ista ni tužiteljici, ali ni drugim klijentima nije nudila kredit u Eur jer je bio nepovoljan. Naime, svjedokinja ističe da je isključivo nudila kredit u CHF i tvrdila da je to najbolji kredit jer nije rizičan i jer je povoljan. Stoga postaje bespredmetna i Izjava PSE koja razlaže općenito o uputama svojim djelatnicima, dok je očigledno situacija na terenu bila potpuno drugačija, odnosno onakva kako iskazuju tužiteljica i djelatnica banke ŠS.

17. Budući da je ovaj sud utvrdio ništetnim odredbu Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, to tužitelj sukladno odredbama čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08 - u daljnjem tekstu: ZOO/91) ima pravo na isplatu razlike između iznosa koji bi platio po osnovi tečaja CHF na dan sklapanja ugovora i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, djelomično nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

18. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o., te posebice njegovu dopunu nalaza i mišljenja (list 196-202 spisa), kojim je u cijelosti otklonio prigovore tuženika, jer je isti stručan, jasan i argumentiran, tim više što nijedna stranka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka, niti je u tom pravcu stavljala daljnje dokazne prijedloge. Ovdje valja reći da je sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir izračun vještaka koji se odnosi samo na preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika) s obzirom na činjenicu da u konkretnom slučaju tuženik nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa stoga tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji. Pritom valja napomenuti da, na taj način (eventualno plaćajući manji iznos za vrijeme pada kamatne stope, kojeg razdoblja očito nije ni bilo), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, da bi dovela do ništetnosti Ugovora. S tim u vezi valja reći da je vještak u svom dopunskom nalazu i mišljenju zaključio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 112.510,09 kn / 14.932,65 eur.

19. Naime, nalazu i mišljenju vještaka Prpića prigovarao je tuženik u podnesku od 17.06.2024. godine (list 133-135 spisa), u kojem tuženik ističe da vještak nije uzeo u obzir sve tužiteljeve uplate zbog čega je tuženik napravio vlastitu simulaciju i izračunao da bi eventualna preplata iznosila 14.645,58 eur. Isto tako tuženik ističe da vještak nije izračuna i tzv. negativne razlike, odnosno razlike kada je tečaj bio niži u odnosu na početno ugovoreni.

20. U svojoj dopuni nalaza i mišljenja od 9.07.2024. godine (list 196-202 spisa), vještak Prpić zaključuje da je razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 112.510,09 kn / 14.932,65 eur za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, dok je za anuitete za koje je utvrđen manje plaćeni iznos -349.88 eur / 2.636,19 kn.

21. Saslušan na ročištu dana 1.10.2024. godine vještak Prpić navodi da ostaje u cijelosti kod danog pisanog nalaza i mišljenja i očitovanja te naglašava da razlika između nalaza i pisanog očitovanja proizlazi iz pravnog shvaćanja da li se valutna klauzula obračunava sa datumom kada je u cijelosti plaćen anuitet ili se valutna klauzula obračunava po svakoj pojedinačnoj uplati koju je tužitelj izvršio u korist tuženika.

22. Kao što je i navedeno, sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Prpića, odnosno njegovu dopunu, budući da se po mišljenju suda radi o korektnom i objektivnom nalazu i mišljenju, na koji konačni matematički izračun ni tuženik nije imao prigovora, dok se ostali prigovori odnose na pitanja koja je tuženik isticao i tijekom postupka, a koja su već detaljno obrazložena u ovoj presudi.

23. Na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi zbog promjene tečaja valute CHF u utuženom razdoblju preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od 14.932,65 eur te je stoga tuženiku naloženo isti iznos isplatiti tužitelju. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno Tabeli nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

24. Glede prigovora zastare, valja reći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti valutne klauzule. Slijedom navedenog, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27.12.2022. godine, tako je razvidno da nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a u pogledu valutne klauzule.

25. Nadalje, valja reći da je tužitelj tužbom potraživao iznos od 115.761,56 kn / 15.364,20 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, da bi nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, u podnesku od 4.10.2024. godine (list 206-209 spisa), smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 112.510,09 kn / 14.932,65 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Navedenom smanjenju tužbenog zahtjeva tuženik se nije protivio, niti se tomu - prema stavu VSRH djelomičnom povlačenju tužbe nije protivio, a niti je u vezi s tim tražio parnični trošak, pa se ni sud na to nije posebno obazirao.

26. Nadalje, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu, ali i iz iskaza tužitelja, kojeg sud prihvaća kao logičan i uvjerljiv, utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju stana kojega je tužiteljica koristila za osobne potrebe, dok tuženik ne tvrdi niti dokazuje nešto suprotno.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, budući da je isti smanjen nakon provedenog vještačenja, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i priloženom troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 27.12.2022. godine od 250 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 24.05.2023. godine 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 1.12.2023. godine 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podnesaka od 25.01.2024. godine 250 bodova (Tbr. 8. toč. 3. OT), za zastupanje na ročištu dana 1.10.2024. godine 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska od 3.10.2024. godine 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 27.11.2024. godine 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje naročištu za objavu presude dana 18. prosinca 2024. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), što ukupno čini 1800 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 4.500,00 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 100,07 eur / 754,00 kn, a koliko je i platio tužitelj, te trošak predujma za nužno financijsko vještačenje od 199,08 eur, dobije se iznos od 4.799,15 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom II. izreke presude.

28. Na tako dosuđen parnični trošak tužitelju je temeljem čl. 29. st. 2. Ovršnog zakona dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.

29. Budući je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška.

U Zagrebu, 18. prosinca 2024. godine

Sudac:

Goran Goluža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku