REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kž-4/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Žarka Dundovića i Melite Božičević-Grbić kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog MG i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.; dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbama optuženika podnesenima protiv presude Visokog kaznenog suda RH od 21. svibnja 2024. broj I Kž-390/2023-10, u sjednici održanoj 18. prosinca 2024. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenice glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Diane Pervan, optuženog MG, optuženog DG, branitelja optuženog MG, odvjetnika Davorina Bukovca, i branitelja optuženog DG, odvjetnika Božidara Klepača,

p r e s u d i o  j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalba optuženog MG i žalba optuženog DG te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, pod točkom I. izreke djelomično je prihvatio žalbu državnog odvjetnika i ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Varaždinu od 10. srpnja 2023., broj K-15/2022-250 (ispravljene rješenjem od 28. kolovoza 2023., broj K-15/2022- 255) u odluci o troškovima kaznenog postupka te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, dok je pod točkom II. izreke u preostalom dijelu odbio kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, a u cijelosti žalbe optuženog MG i optuženog DG te je u neukinutom dijelu, kojim su optuženi MG i optuženi GG proglašeni krivim i osuđeni zbog jednog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva, iz članka 110. KZ/11, i šest kaznenih djela, ubojstva u pokušaju, iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11 prvostupanjska presuda potvrđena.

2.1. Tom je prvostupanjskom presudom optuženom ĆG za kazneno djelo ubojstva, počinjeno na štetu TG, na temelju članka 110. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od 16 godina, za kazneno djelo ubojstva u pokušaju počinjeno na štetu ĐG i ZG, na temelju članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11 kazne zatvora u trajanju od po sedam godina, za kazneno djelo ubojstva u pokušaju počinjenog na štetu ŠG, na temelju članka 110. u vezi članka 34. KZ/11 kazna zatvora u trajanju osam godina, za kaznena djela ubojstva u pokušaju, počinjenih na štetu EG, RG i ŽG, na temelju članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11 uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11 kazne zatvora u trajanju od po tri godine, te je na temelju navedenih odredbi i odredbe članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. kolovoza 2021. pa nadalje.

2.2. Istom je prvostupanjskom presudom optuženom DG za kazneno djelo ubojstva, počinjeno na štetu TG, na temelju članka 110. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od 15 godina, za kazneno djelo ubojstva u pokušaju počinjeno na štetu ĐG i ZG, na temelju članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11 kazne zatvora u trajanju od po šest godina, za kazneno djelo ubojstva u pokušaju počinjenog na štetu ŠG, na temelju članka 110. u vezi članka 34. KZ/11 kazna zatvora u trajanju od sedam godina, za kaznena djela ubojstva u pokušaju, počinjenih na štetu EG, RG i ŽG, na temelju članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11 i uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11 kazne zatvora u trajanju od po dvije godine, te je na temelju navedenih odredbi i odredbe članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 25. kolovoza 2021. pa nadalje.

2.3. Prvostupanjskom presudom su optuženicima na temelju članka 70. KZ/11 izrečene sigurnosne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana, u trajanju od dvije godine, koje će se u odnosu na svakog optuženika izvršavati u ustanovi za izvršenje kazne zatvora, dok je na temelju članka 79. KZ/11 od optuženika oduzeta automatska puška „kalašnjikov“, model MD63, cal. 7,62x39 mm, originalnog tvorničkog/serijskog broja ACM 2797, pronađena tijekom očevida 25. kolovoza 2021. te je naloženo njeno uništenje po pravomoćnosti presude, na temelju članka 79. stavka 6. KZ/11.

2.4. Prvostupanjskom presudom su optuženici na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20., 84/21. i 80/22. – dalje ZKP/08-22) oslobođeni obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 1. -6. ZKP/08-22, te nagrade i nužnih izdataka opunomoćenice djeteta/žrtve, a optuženi GG i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti.

3. Protiv navedene drugostupanjske presude kojom su odbijene njihove žalbe i kojom je u osuđujućem dijelu potvrđena prvostupanjska presuda žalbe su ovom sudu trećeg stupnja podnijeli optuženi MG putem branitelja Davorina Bukovca, odvjetnika iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i optuženi GG putem branitelja Božidara Klepača, odvjetnika iz [adresa] te branitelja PG, odvjetnika iz [adresa] (dva podneska), zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači te optuženika oslobodi optužbe, odnosno, ukine i predmet „vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.“

4. Odgovor na žalbe optuženih MG i DG podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalbe odbiju kao neosnovane.

5. Spis je, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14, 70/17., 126/19., 130/20. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Kako su optuženici u žalbama zahtijevali da ih se obavijesti o sjednici vijeća na kojoj će Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud trećeg stupnja, odlučivati o podnesenim žalbama, sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenice glavnog državnog odvjetnika Diane Pervan, branitelja optuženog MG, odvjetnika Davorina Bukovca i branitelja optuženog DG, odvjetnika Božidara Klepača, dok je nazočnost optuženog MG i optuženog DG koji se nalaze u Kaznionici u Lepoglavi na temelju članka 475. stavka 7. ZKP-a osigurana putem konferencijskog uređaja kojim je rukovala stručna osoba zaposlena na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. U odnosu na uredno obaviještenog branitelja optuženog DG, odvjetnika PG koji nije pristupio, sjednica je na temelju članka 475. stavka 3. ZKP-a održana u njegovoj odsutnosti.

7. Žalbe optuženog MG i optuženog DG nisu osnovane.

Obrazloženje u odnosu na žalbu optuženog MG (osim zbog odluke o kaznenim sankcijama)

8. Optuženi MG u svojoj žalbi, koja je gotovo potpuno identična njegovoj žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude (str. 1933. -1943.) pod točkom I. a. žalbe tvrdi da je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-22, zato što se pobijana presuda ne da ispitati jer da je izreka presude nerazumljiva, da u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a iznijeti razlozi da su potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili iskaza datih u postupku i samih tih isprava. Međutim, osim navedenog citiranja zakonskog teksta odredbe članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-22 i paušalne tvrdnje da „izreka presude ne sadrži potpuno utvrđenje izravne namjere optuženika kao i ostvarenje cilja, odnosno prouzročenje smrti svih oštećenika u ovosudskom kaznenom postupku“, ovaj optuženik ovu postupovnu povredu u daljem dijelu obrazloženja ne konkretizira. Naime, kroz sve prigovore koji su izneseni u točki I. obrazloženja žalbe, koja bi se koncepcijski trebala odnositi na postupovne prigovore, u svim odlomcima tog dijela žalbe označenim od a.-d. se u biti se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. To, naime, bez dvojbe proizlazi iz sljedećih prigovora koji su izneseni u tom dijelu žalbe: da obrazloženje ne sadrži konkretne i nedvojbene razloge koji ukazuju na otklon nužne obrane; da je u dvojbi oko postojanja nužne obrane trebalo primijeniti pravilo iz članka 3. stavka 2. ZKP/08-22; da je neprihvatljiv način ocjene dokaza kako to sud radi cjepkanjem iskaza svjedoka na način da bi se potvrdile tvrdnje optužbe, a neprihvaćanjem zbog nevjerodostojnosti dijelova iskaza koji potvrđuju obrane optuženika, prihvaćanjem nelogičnih i neuvjerljivih iskaza pojedinih svjedoka uz obrazloženje da je u pitanju „pogrešna percepcija svijesti“, a da za takvu ocjenu sud nije ima potvrdu od strane stručnjaka psihologa; da su prihvaćeni iskazi svjedoka JG i NG koji su tijekom postupka mijenjali iskaze; da je neuvjerljivo obrazloženje o neprihvaćanju iskaza svjedoka CG koji je iskazivao na okolnost utjecaja VG i ČG na iskaz oštećene AG; da je jednako tako neuvjerljivo obrazloženje o neprihvaćanju iskaza svjedoka LG; da je pogrešno utvrđenje suda da se ovdje nije radilo o nužnoj obrani iako je svjedokinja KG prijavila policiji da IG i OG napadaju njenog invalidnog muža na ulici; da o drugim napadima ĐG postoji i više dojava; da on nije imao namjeru nikoga ubiti što proizlazi iz činjenica da nije bio u sukobu s pokojnom FG, s žrtvom RG, djetetom koje on kritične zgode nije mogao niti vidjeti, kao što nije mogao vidjeti ni žrtvu ŽG s kojim je dobar prijatelj i koji je od njega bio na udaljenosti od 32 metra; da je žrtva SG zadobio ustrijelnu ozljedu koja nije opasna za život jer se radi o fragmentu košuljice zrna mase 0,022 grama; da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je on kritične zgode izgovarao prijeteće riječi te da je pogrešno ocijenjen iskaz svjedoka HG iz kojeg proizlazi da je on ovog svjedoka uplašen i šokiran zvao nakon događaja kako bi saznao što se dogodilo.

8.1. Dakle, osim konkretnih tvrdnji ovog žalitelja da izreka presude ne sadrži utvrđenje izravne namjere te da nije navedeno da postupa s ciljem prouzročenja smrti svih oštećenika i da u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnoj činjenici pitanja postojanja nužne obrane u kojoj se on nalazio, svi ostali su prigovori činjeničnog karaktera. Što se tiče dva navedena postupovna prigovora oni nisu osnovani jer je u izreci presude suda prvog stupnja jasno opisano da optuženici inkriminirane radnje poduzimaju zajednički i dogovorno i to u nakani da usmrte ĐG, FG, EG, ZG i ŠG, i sigurni da će rafalnim pucanjem automatskim vatrenim oružjem ujedno usmrtiti RG i ŽG, dakle, opisani su kasnije obrazloženi oblici namjere, a u obrazloženju prvostupanjske je na opširan način (točke 59. -75.) iznesena argumentacija zašto se ne prihvaća obrana optuženika da je u pitanju nužna obrana. Osim navedenih činjeničnih prigovora iz točke I. žalbe ovaj optuženik drugostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i prigovorima iznesenim u točki II. obrazloženja žalbe, a koji se svode na pitanje postojanja namjere kod ovog optuženika da oštećenike ubije, odnosno da je postupao u granicama nužne obrane. Doduše, optuženi MG pod točkom II. c. obrazloženja žalbe (str. 5., 2. odlomak) iznosi i tvrdnju da je sud prvog stupnja pri utvrđivanju da nije postojao fizički napad ĐG na njega uzeo u obzir i iskaz svjedoka LG iz istrage, koji da nije bio konfrontiran jer obrana nije bila nazočna pri ispitivanju ovog svjedoka, što bi bio postupovni prigovor. Međutim, radi se o potpuno promašenoj tvrdnji jer je ovaj svjedok neposredno ispitan i na raspravi održanoj 5. srpnja 2022. (str. 889. -890.) u nazočnosti optuženika i branitelja te se ne radi o nekonfrontiranom iskazu, a to što je žalitelj nezadovoljan ocjenom suda u pogledu vjerodostojnosti ovog iskaza pitanje je činjeničnog, a ne postupovnog karaktera.

8.2. I prigovor ovog optuženika istaknut u točki III. njegove žalbe, o tome da je pobijanom presudom povrijeđen kazneni zakon, u smislu u odredbe članka 469. stavka 1. ZKP/08-22, zapravo je prigovor činjeničnog karaktera. Naime, njime žalitelj tvrdi da predmetna djela ne predstavljaju kazneno djelo ubojstva i kaznena djela ubojstva u pokušaju, već je tu riječ o općeopasnoj radnji i odgovarajućem kaznenom djelu protiv opće sigurnosti sa smrtnom posljedicom. Međutim, ovaj prigovor u biti nije prigovor povrede kaznenog zakona, već se radi se o činjeničnom prigovoru, a na to je drugostupanjski sud ovom optuženiku pravilno odgovorio pod točkom 8. obrazloženja svoje odluke. Optuženiku se ukazuje da se o povredi kaznenog zakona radi kada sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjeni kazneni zakon, dakle kad počini neku od povreda iz članka 469. točke 1.-6. ZKP-a, a to u konkretnom predmetu nije slučaj. Naime, u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude su sadržana sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela ubojstva iz članka 110. KZ/11 i kaznenih djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11, a to što optuženi MG pogrešno smatra da bi činjenično stanje trebalo biti drugačije utvrđeno i da bi iz takvog drugačijeg činjeničnog stanja pravilnom primjenom kaznenog zakona proizlazilo neko drugo kazneno djelo, prigovor je tzv. „posredne primjene kaznenog zakona“, dakle, u biti činjenični prigovor kojim se osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja.

8.3. Iz svega naprijed iznesenog proizlazi da se optuženi MG neosnovano žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona.

8.4. U odnosu na brojne činjenične prigovore optuženog MG koji su isticani u njegovoj žalbi protiv prvostupanjske presude, kako u dijelu pod točkom I. koji bi se trebao odnositi na postupovne prigovore, tako i u dijelu pod točkom II. u kojem se obrazlaže osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanje, kao i u točki III. u kojoj je navedeno da se ona odnosi na povredu kaznenog zakona, sud drugog stupnja je ovom optuženiku pravilno odgovorio zašto se on iz ove osnove ne može žalit. Naime, pravilno mu je ukazano da se on nakon posljednje izmjene optužnice, na raspravi 7. srpnja 2023. očitovao na način da se smatra krivim za sva kaznena djela koja mu se stavljaju na teret te da stoga, sukladno odredbi članka 464. stavka 7. ZKP-a, ne može podnijeti žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osim ako je za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude ili se radi činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kazne, sudske opomene, uvjetne osude, djelomične uvjetne osude, zamjene radom za opće dobro na slobodi, posebnih obveza, zaštitnog nadzora, sigurnosne mjere, oduzimanja imovinske koristi, oduzimanja predmeta te troškova kaznenog postupka, a to ovdje niti prema žalbenim tvrdnjama nije slučaj. Međutim, kako ovaj optuženik i u žalbi podnesenoj protiv drugostupanjske presude ustrajava na ovim činjeničnim prigovorima, ovaj sud trećeg stupnja mora ponovo žalitelju ukazati da je on u trenutku kada je nakon zadnje izmjene optužnice od 4. srpnja 2023., na raspravi održanoj 7. srpnja 2023., u nazočnosti svog branitelja, dakle, nakon što ga je ovaj stručno savjetovao i upoznao s postupovnim posljedicama nakon ovakovog očitovanja o krivnji, odlučio dati izjavu da se smatra krivim za sva djela za koja je optužen na način kako mu je to pročitano od strane zastupnika optužbe, time izgubio pravo da presudu pobija zbog pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja. Sud prvog stupnja je u odnosu na ovog optuženika, koji je izjavio da se smatra krivim za sva kaznena djela za koja je bio optužen, u obrazloženju presude iznio opširno obrazloženje u kojem je iznio razloge, ne samo one vezane za kazne te sigurnosne mjere i mjere oduzimanja predmeta koje su mu izrečene, a kako je to propisano odredbom članka 459. stavka 7. u vezi stavka 6. ZKP-a, već i sve ostale razloge iz kojih nalazi dokazanima navode optužbe. Međutim, iako je na taj način sud prvog stupnja optuženom MG, koji je izjavio da se smatra krivim za sva djela za koje se teretio, iznio cjelovite razloge o svim odlučnim i drugim važnim činjenicama, time ovaj optuženik nije stekao pravo da sva ta utvrđenja iz presude žalbom osporava kroz činjenične prigovore, jer je imperativnom odredbom iz članka 459. stavka 7. ZKP-a propisano drugačije. Stoga ni u ovom dijelu nije osnovana žalba optuženog MG.

U odnosu na žalbu optuženog DG (osim zbog odluke kaznenim sankcijama)

9. Pod točkom II. (žalba branitelja PG) optuženi GG tvrdi da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a (parafrazira se zakonski tekst), a sadržajno osporava dokazanost navoda optužbe u vezi supočiniteljstva. Naime, žalitelj problematizira pitanje na temelju čega je sud zaključio da su se ostvarila subjektivna i objektivna obilježja kaznenih djela ubojstava u pokušaju u odnosu upravo na šest žrtava koje su se nalazile na različitim mjestima u širini od preko 60 metara, a ne i u odnosu na ostalih desetak osoba koje su također stajale unutar navedenog pojasa. Dakle, nije u pitanju postupovni već činjenični prigovor.

9.1. Isto se odnosi i na prigovor opt. DG koji je istaknut u točki IV. žalbe podnesenoj po branitelju Božidaru Klepaču (str. 2., 1. i 2. odlomak obrazloženja) u kojem on neosnovano tvrdi da mu drugostupanjski sud nije odgovorio na njegov prigovor povrede kaznenog zakona iz točke VI. žalbe koju je podnio protiv prvostupanjske presude. Naime, ovaj je optuženik i tim žalbenim prigovorom zapravo osporavao pravilnost utvrđenja izravne namjere kao činjenice subjektivnog karaktera, a na to mu je sud drugog stupnja ispravno ukazao u svojoj odluci (točka 8. obrazloženja) ističući da se ne radi o prigovoru povrede kaznenog zakona već o činjeničnom prigovoru. Na taj mu je činjenični prigovor drugostupanjski sud u daljnjem dijelu obrazloženja svoje odluke odgovorio jasno navodeći zašto prihvaća argumentaciju iz prvostupanjske presude da se i u odnosu na ovog optuženika radi o izravnoj namjeri prvog i drugog stupnja kao oblicima krivnje. Dakle, nije točna tvrdnja ovog optuženika da mu drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode koje je on pogrešno podveo pod prigovor povrede kaznenog zakona.

9.2. Isto se odnosi i na tvrdnju optuženog DG istaknutu u žalbi po branitelju Božidaru Klepaču da mu drugostupanjski sud nije odgovorio na prigovor u vezi proturječnih navoda obrazloženja presude prvostupanjskog suda o načinu na koji je on hvatao oružje koje je u rukama imao MG. Ovom se optuženiku ukazuje da mu je na taj žalbeni prigovor drugostupanjski sud kratko, ali na jasan i dostatan način odgovorio u točki 9.4. obrazloženja presude ističući da je sud prvog stupnja u točkama 83.-89. obrazloženja svoje odluke okolnost zajedničkog usmjeravanja oružja od strane oba optuženika valjano argumentirao. Osim što je ovaj prigovor o neodgovaranju suda drugog stupnja na njegov istaknuti žalbeni navod potpuno neosnovan, na ovom mjestu treba istaknuti da pitanje je li optuženi GG u usmjeravanju puške prema oštećenicima sudjelovao na način da ju je prihvatio jednom ili s obje ruke, odnosno u „nacukavanju“ nije odlučna činjenica o kojoj bi ovisila neposredna primjena materijalnog ili procesnog prava. U izreci prvostupanjske presude je navedeno da su oba optuženika zajedno usmjeravali automatsku pušku prema žrtvama, a upravo to je relevantno s aspekta supočiniteljstva, dok način hvatanja puške od strane opt. DG u izreci nije niti opisan, što je i ispravno jer se ne radi o odlučnoj činjenici. Stoga je i promašen prigovor ovog optuženika da postoji proturječnost u obrazloženju prvostupanjske presude u kojoj se u točki 88. obrazloženja navodi da je on jednom rukom dohvatio oružje, dok se u ostalom dijelu obrazloženja navodi da je to činio rukama, dakle, s obje ruke. Kako nije u pitanju odlučna činjenica o kojoj bi ovisila neposredna primjena procesnog ili materijalnog prava, ovaj prigovor u biti nije postupovni već činjenični. Njime se u biti problematizira pitanje pravilnost utvrđenja suda da je ovaj optuženik mogao iz pozicije su kojoj se nalazio s lijeve strane opt. MG usmjeravati oružje zajednički prema žrtvama. Na te se prigovore, o mogućnosti zajedničkog usmjeravanja oružja od strane oba optuženika, o čemu je sud prvog stupnja iznio opširne razloge u obrazloženju svoje odluke, posebice u točkama 86.-89. i 93.2-95., drugostupanjski sud u dovoljnoj mjeri očitovao u točkama 9.1. -9.3. obrazloženja, pri čemu drugostupanjski sud ne mora u obrazloženju odgovoriti baš na svaku žalbenu tvrdnju kada se ona odnosi na istu okolnost koja se pobija i drugim prigovorima, a na koje je žalitelju već odgovoreno. Ovo se odnosi i na prigovore ovog optuženika navedene u točkama I. 3.-5. obrazloženja žalbe izjavljene po branitelju Božidaru Klepaču da mu nije odgovoreno na žalbene prigovore vezane za njegov položaj u trenutku pucanja i mogućnosti da utječe na smjer pucanja, na prigovor o nedostatku materijalnih tragova koji bi ga teretili i na prigovor o pogrešnom tumačenja od strane prvostupanjskog suda izraza „nacukavanje“, a koji koristi većina svjedoka u svojim iskazima kojim ga terete. Međutim, protivno navedenim tvrdnjama, sud drugog stupnja je ovom optuženiku i na te žalbene prigovore u obrazloženju odgovorio u okviru ocjene pravilnosti utvrđenja suda prvog stupnja u vezi cjelokupne dinamike događaja. U odnosu na izraz „nacukavanje“ drugostupanjski je sud u obrazloženju presude (točka 9.10.) jasno naveo da prihvaća kao ispravno po prvostupanjskom sudu tumačenje tog pojma i na taj je način žalitelju jasno dao do znanja da njegova žalbena teza nije prihvatljiva. Prema tome, sud drugog stupnja je i na ovaj prigovor odgovorio i nije počinio navedenu postupovnu povredu, a to što ovaj optuženik takvo obrazloženje suda drugog stupnja ne prihvaća i iznosi svoje tumačenje navedenog izraza pitanje je pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

9.3. Optuženi GG u žalbi podnesenoj po branitelju PG pod točkom III.2. obrazloženja tvrdi da postoji proturječnost između nalaza i mišljenja vještaka balističara i zaključka suda da je optuženi GG bio supočinitelj i da je pucao zajedno s opt. MG, čime da je ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. st. 1. točke 11. ZKP/08-22. Međutim, i taj je prigovor činjeničnog karaktera jer je i on usmjeren na osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će očitovanje uslijediti u dijelu ove odluke koja se odnosi na činjenične prigovore.

9.4. Nadalje, također je činjenični a ne postupovni prigovor ovog optuženika koji pod točkom III. 4. žalbe ponesenoj po branitelju PG tvrdi da je izreka presude u proturječju s provedenim dokazima (str. 9., 8. odlomak obrazloženja žalbe) jer se i njime u biti prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, u tom dijelu žalbe ovaj optuženik problematizira pitanje jesu li svjedoci koji potvrđuju navode optužbe ČG, UG, BG, JG, MR, uopće mogli vidjeti u uvjetima slabe vidljivosti i s pozicija na kojima su se nalazili, a sve u kontekstu podataka dobivenih od Zvjezdarnice Zagreb o tome kakva je u mjestu spornog događaja bila vidljivost na dan 24. kolovoza 2021. oko 20.55 sati. U tom dijelu žalbe problematizira i pitanje vjerodostojnosti iskaza optuženog MG u vezi opisivanja načina na koji je optuženi GG držao pušku, ukazujući na različitost njegovih iskaza s rekonstrukcije održane 10. siječnja 2022., s rasprave održane 17. veljače 2023., te pokusa koji je održan 20. ožujka 2023. O navedenim prigovorima obrazloženje slijedi u nastavku ove odluke u očitovanju na činjenične prigovore žalbe.

9.5. Nadalje, optuženi GG u dijelu žalbe podnesenoj po branitelju PG označenom točkom III. 1. u vezi žalbenog prigovora da je trebalo kao nezakonite dokaze izdvojiti iz spisa predmeta cjelokupan video zapis te dio zapisnika s iskazima optuženika s rekonstrukcije od 10. siječnja 2022. jer da su i optuženici pri iskazivanju o dinamici bili kontaminirani nezakonitim iskazima svjedoka. Tvrdi da mu drugostupanjski sud na to nije odgovorio već ga je u obrazloženju svoje odluke pod točka 7.7. uputio na obrazloženje prvostupanjske presude.

9.6. Iako je točno da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke naveo da cjelokupni video zapis i pismeni zapis, uključivo i iskaze optuženika s rekonstrukcije od 10. siječnja 2022., ne predstavljaju nezakonite dokaze u smislu članka 10. ZKP-a ukazujući da je to ispravno prvostupanjski sud obrazložio pod točkama 4. -4.4., time je u dovoljnoj mjeri odgovorio na žalbeni prigovor ovog optuženika o nezakonitosti dokaza. U situaciji kada drugostupanjski sud pri ocijeni žalbenih prigovora prihvati kao ispravne razloge koje je u odnosu na određeno sporno pitanje već iznio sud prvog stupnja, nije potrebno u drugostupanjskoj odluci, dakako, ako se radi o istovjetnom prigovoru koji je već istican u tijeku prvostupanjskog postupka, ponavljati sve one razloge iz prvostupanjske odluke. Dakle, nije točno da drugostupanjski sud nije odgovorio na ove žalbene razloge optuženika i stoga nije počinio postupovnu povredu neiznošenjem razloga o nezakonitosti dokaza kao procesno odlučnim činjenicama iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a.

9.7. Uostalom, žalitelju se ukazuje da niti ovaj sud trećeg stupnja ne vidi razloga zbog čega bi se iz spisa trebali izdvojiti ostali dijelovi zapisnika s rekonstrukcije od 10. siječnja 2022. (571.-573.) i ostali dijelovi snimke s DVD-a. Radi se o zakonitim dokazima jer se zahtjev za izdvajanje odnosi na iskaze optuženika koji su, međutim, zakoniti dokazi. Optuženici su prije iskazivanja na rekonstrukciji prethodno bili propisno upozoreni o pravu na branitelja u smislu članka 65. ZKP-a te da će se njihove izjave s rekonstrukcije smatrati iznošenjem obrane nakon čega su oba optuženika izjavila da to upozorenje razumiju i da će sudjelovati u provođenju djelomične rekonstrukcije. Iskazi optuženika koji su na rekonstrukciji u kojima su opisivali na koji je način pucanje obavljeno i njihovo pokazivanje pozicije aktera spornog događaja ni na koji način nisu „kontaminirani“ nezakonitošću iskaza svjedoka koji nisu bili propisno upozoreni, te se ni u kom slučaju ne može prihvatiti teza o „plodu zatrovane voćke“. Stoga je žalba optuženika DG i u ovom dijelu neosnovana.

9.8. Optuženi GG pod točkom VI. iste žalbe samo na paušalan način tvrdi da je drugostupanjska presuda „… u dijelu odlučnih činjenica arbitrarna i protivna ustavom i konvencijom zajamčenih pravima optuženika na pravično suđenje…“. Međutim, kako je drugostupanjski sud u svojoj opširnoj odluci (14 stranica) odgovorio na sve bitne prigovore optuženika te je iznio argumentaciju iz koje jasno proizlazi zašto nisu prihvaćeni žalbeni prigovori i zašto je prvostupanjska presuda potvrđena, a ne radi se o proizvoljnim i očito nerazumnim razlozima, nema govora da bi se radilo o arbitrarnoj odluci i da bi optuženiku zbog toga bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.).

9.9. Iz naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženog DG zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

10. Neosnovano se optuženi GG žali i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10.1. I ovaj optuženik u žalbi podnesenoj protiv drugostupanjske presude u biti iznosi gotovo identične činjenične prigovore koje je navodio i u žalbama podnesenim protiv prvostupanjske presude izjavljenim po istim braniteljima Božidaru Klepaču i PG. Svi se ti brojni prigovori ovog optuženika, koji se dijelom pogrešno podvode pod postupovne prigovore (kao što je to navedeno u točkama 8. -8.4. ove odluke), a dijelom ispravno i kao činjenični, zapravo mogu svesti na sljedeće. Ovaj optuženik tvrdi da u ovom kaznenom postupku u odnosu na njega nije na nedvojben način dokazano da bi on s izravnom namjerom postupao kako bi ubio upravo oštećenike, a ne tereti ga se da bi takva namjera postojala i u odnosu na sve i druge osobe koje su se u sporno vrijeme također nalazile na mjestu događaja; optuženi MG ga je u početku na proturječan način teretio da je zajedno s njim držao oružje, da bi na koncu od tog iskaza odustao i priznao da optuženi GG nije u ovom sudjelovao, što je ponovio i u svom iskazu od 29. kolovoza 2023.; da su iskazi svjedoka koji ga terete da je zajednički usmjeravao oružje nevjerodostojni jer su iskazivali na proturječan način i jer su ih ti svjedoci tijekom postupka mijenjali i očito usklađivali, dok su svi ostali iskazi svjedoka koji događaj opisuju na drugačiji način (IG, LG, DR, GR, ĆR, TR, OG, ĐR i ZR) apstrahirani odnosno pogrešno ocijenjeni; da niti pitanje vidljivosti tempore criminis nije u dovoljnoj mjeri rasvijetljeno, kako s aspekta optuženika da precizno gađaju u pravcu oštećenika, tako i s aspekta svjedoka kao očevidaca da se očituju o spornim okolnostima; da je vještak balističke struke otklonio mogućnost da bi optuženik GG mogao jednom ili objema rukama u vrijeme kada se u odnosu na optuženog MG nalazio s lijeve strane uhvatiti pušku te da je na raspravi ovaj vještak naveo da je najvjerojatnija varijanta da je pucao samo optuženi MG; da materijalnih tragova da je optuženi GG bio u doticaju s oružjem nema; da nije postojao zajednički dogovor optuženika da zajednički postupaju i ubiju oštećenike te da on nije ima nikakvog motiva ubiti oštećenike s kojima nije bio u sukobu.

10.2. Protivno navedenim prigovorima, sva činjenična utvrđenja koja je utvrdio sud prvog stupnja, a prihvatio kao ispravna sud drugog stupnja odbijajući u tom pravcu žalbu optuženog DG, nisu pogrešna niti nepotpuna.

10.3. Naime, dosta se u konkretnom slučaju radi o događaju koji odstupa od uobičajenih načina izvršenja ovakvih kaznenih djela u kojim počinitelj ubija odnosno pokušava ubiti više osoba vatrenim oružjem. Ovdje se kao supočinitelji terete dvije osobe da bi automatskom puškom, vatrenim oružjem koje je inače nesporno namijenjeno za upotrebu od strane jedne osobe, dogovorno i zajednički s izravnom namjerom pucanjem iz jedna puške ubili jednu, a pokušali ubiti još šest drugih osoba. S obzirom na tu okolnost da se radi o atipičnom slučaju, kao i s obzirom na to da jedan od optuženika negira da bi sudjelovao kao supočinitelj, a da materijalnih tragova o tome da je i on bio u doticaju s oružjem nema, dok svi iskazi svjedoka očevidaca koji su iskazivali o zajedničkom sudjelovanju optuženika nisu bili u svemu suglasni, jasno je da je postupak dokazivanja teze optužbe u ovom kaznenom predmet bio izuzetno zahtjevan i opsežan. Međutim, nakon što su u toku dokaznog postupka ispitani optuženici i preko dvadeset svjedoka, nakon što su provedena odgovarajuća balistička i medicinska vještačenja kao i forenzička vještačenja audio zapisa, provedene dvije djelomične rekonstrukcije i pokus na streljani u [adresa], te nakon što je i pročitana brojna dokumentacija iz spisa pobliže navedena u obrazloženju prvostupanjske presude, sud prvog stupnja je našao dokazanim tvrdnje iz optužbe, a ta je utvrđenja kao pravilna prihvatio i sud dugog stupnja ne nalazeći osnovanim žalbe optuženika. I ovaj sud trećeg stupnja smatra da su činjenična utvrđenja iz presuda suda prvog i drugog stupnja ispravna i da ih žalbama optuženici niti u najmanjoj mjeri nisu doveli u sumnju. Sve su odlučne činjenice utvrđene s izvjesnošću, dakle, s najvišim stupnjem vjerojatnosti, koji isključuje sumnju da se sporni događaj odigrao na način kako je to opisno u izreci prvostupanjske presude, tako da optuženi GG neosnovano tvrdi da je u činjeničnoj dilemi u odnosu na njega trebalo primijeniti pravilo in dubio pro reo iz članka 3. stavka 2. ZKP-a.

10.4. Prije svega, pri ocjeni prigovora žalitelja DG, kojima se nastoje osporiti vjerodostojnost iskaza svjedoka koji su ga ipak dovodili u vezu s oružjem kritične zgode, ZG, UG, ŠR, JG, VG, ŠG i NG, treba poći od nesporne činjenice da je optuženi MG na djelomičnoj rekonstrukciji koja je održana 10. siječnja 2022. sam iznio verziju da su on i optuženi GG bili u kontaktu s puškom i da su se naguravali za pušku u smislu tko će prvi pucati te da su zajedno držali pušku i prvo pucali u zrak, a nakon tog prvog rafala i napada ĐG da su ispalili drugi rafal prema tlu. Prema tome, u takvoj situaciji kada optuženi MG već pri prvom iznošenju obrane na rekonstrukciji (do tada obranu nije želio iznositi) iznosi tvrdnje o zajedničkom pucanju, a nema razloga svog šogora, optuženog DG, s koji je u dobrim odnosima, neistinito teretiti, niti takvim iskazivanjem umanjuje svoju kaznenopravnu odgovornost, niti si na bilo koji drugi način pogoduje, tada argumentacija žalbe optuženog DG o tome da su svjedoci koji također govore o njegovom kontaktu s oružjem instruirani i naučeni na iskaz nije prihvatljiva. Treba primijetiti da ni navedeni svjedoci takvim terećenjem optuženog DG time objektivno ne ostvaraju nikakvu pogodnost, a paušalna tvrdnja žalbe DG da im je jedini cilj bio da oba optuženika budu proglašeni krivim nije uvjerljiva, posebice kraj iskaza oštećenika ĐG koji je sam bio teško ozlijeđen i koji unatoč tome ne tereti optuženog DG da bi zajednički pucao s optuženim MG.

10.5. Dakle, kada se ima u vidu činjenica da optuženi MG svojim iskazom dovodi optuženog DG u vezu s oružjem od samog početka ovog postupka, na čemu ustrajava i tijekom rasprave održane 17. veljače 2023. i tijekom pokusa koji je održan na streljani 20. ožujka 2023., (taj iskaz mijenja tek na raspravi održanoj 7. srpnja 2023.), a o kontaktu s puškom i od strane optuženog ER iskazuju, doduše svaki na svoj način, ali očito ne naučeno i usklađeno, svjedoci ČG, SG, UG, OG, BG, JG, MR, ŠG, RR i ZR, dok optuženi GG posve kategorički tvrdi da bi i u jednom trenutku bio u doticaju s oružjem, teza njegove žalbe da se radi o osmišljenom terećenju njega kao supočinitelja uopće nije uvjerljiva. Uostalom, navedena utvrđenja o zajedničkom sudjelovanju oba optuženika u počinjenju ovih kaznenih djela ne proizlaze samo iz iskaza navedenih svjedoka koji govore i o kontaktima optuženog DG s puškom, već i na temelju iskaza svjedoka ZG, SG, VG, RR i ZR koji su opisivali kako su oba optuženika oštećenicima upućivali prijetnje (navedene u izreci prvostupanjske presude) o tome kako će svi umrijeti.

10.6. U navedenom kontekstu, kada optuženi GG kategorički tvrdi da nije bio u kontaktu s oružjem, promašeni su njegovi prigovori o pogrešnom tumačenju pojma „nacukavanja“ za pušku jer tvrdi da iz takvih izraza svjedoka proizlazi da su oni zapravo govorili da su se optuženici otimali za pušku. Naime, kada bi se on branio na način da tvrdi da je htio spriječiti optuženog MG da puca, odnosno da ga je htio omesti da puca u pravcu ljudi, tada bi osporavanje izraza „nacukavanje“ imalo smisla, ali ne i u sitauciji kada tvrdi da nije bio u dodiru s puškom u vrijeme pucanja

10.7. Nadalje, nisu prihvatljivi prigovori kojima optuženi GG nastoji dovesti u pitanje istinitost iskaza navedenih svjedoka na način da se dijelovi pojedinih iskaza vade iz konteksta i kompariraju u svakom detalju. U tom je pravcu vrlo uvjerljive razloge s obzirom na stresne okolnosti događaja iznio prvostupanjski sud u točki 89. obrazloženja svoje presude koje je prihvatio i drugostupanjski sud u točki 9.10. obrazloženja drugostupanjske odluke. I ovaj trećestupanjski sud te razloge kao logične prihvaća s obzirom na izvanredne okolnosti ovog događaja, te su određena odstupanja u iskazivanju svjedoka pri opisivanju dinamike prihvatljiva. Nisu osnovane tvrdnje žalitelja da je sud apstrahirao i krivo ocijenio iskaze svjedoka ĐG, LG, ŽG, GR, ŽR, TR, NG, RR i ZR, a koji po žalitelju i svojim iskazima nisu poduprli tezu o zajedničkom pucanju. Naime, prvostupanjski je sud i te iskaze svjedoka imao u vidu te je u obrazloženu iznio razloge zašto i u kom dijelu ih prihvaća, odnosno ne prihvaća (točka 81., 82., 91. 91.1. -91.2. i 107.), a na te se prigovore u bitnom očitovao i sud drugog stupnja (točka 9.9. i 9.12.) navodeći da razloge suda prvog stupnja prihvaća kao ispravne. Kraj takvog stanja stvari ovaj sud trećeg stupnja ne nalazi potrebnim ponavljati te razloge iz obrazloženja odluka nižih sudova, posebice u situaciji kada se u žalbi podnesenoj protiv pobijane odluke ne iznose druge okolnosti koje bi u pogledu ovog prigovora nalagale dodatna očitovanja.

10.8. Optuženi GG neosnovano tvrdi da se presuda u odnosu na njega temelji samo na neistinitim iskazima navedenih svjedoka. Naime, sud prvog stupnja je potpuno pravilno iskaze naprijed navedenih svjedoka, koji i ovog optuženika dovode u vezu s oružjem, povezao s nalazom i mišljenjem balističkog vještaka ABC, u kojem je navedeno da je pucanje iz oružja bilo u biti kontrolirano, a što korespondira s nalazom i mišljenjem sudskomedicinskog vještaka dr. ABC u prema kojem je oružje prilikom pucanja bilo položeno paralelno s tlom. Iz navedenih nalaza i mišljenja proizlazi zaključak suda da se nije radilo o nekontroliranom pucanju, već o zajedničkom usmjeravanju puške od strane dvije osobe u pravcu tijela oštećenika, a ne pucanju prema tlu ili u zrak. Pogrešno se u žalbi optuženog DG navodi samo dio nalaza i mišljenja vještaka balističke struke o tome da je najvjerojatnija varijanta da je pucala samo jedna osoba jer se time zanemaruje i dio nalaza ovog vještaka u kojem je navedeno da je moguće da je jedna osoba držala oružje s dvije ruke i fiksirala ga, a da je druga osoba prihvatila oružje i pomicala ga, budući da postoje drveni dijelovi na oružju i ono je dovoljno veliko da ga može i druga osoba prihvatiti. Žalbom se akcentira i dio nalaza balističara u kojem se navodi da soba koja drži prst na okidaču ima kontrolu nad oružjem jedino ako ona sama drži oružje, a ako druga osoba prihvati oružje i pomiče usta cijevi, da tada osoba koja drži prst na okidaču nema potpunu kontrolu nad oružjem. Međutim, iako je ovaj dio nalaza vještaka balističke struke logičan jer u pravilu iz puške puca jedna osoba, u okolnostima konkretnog slučaja sud je na temelju iskaza očevidaca pravilno utvrdio da su pušku držale dvije osobe pri čemu je optuženi MG pucao držeći prst na okidaču sve dok nije ispucao sve metke iz spremnika, a optuženi GG je držanjem oružja zajedno i usklađeno s MG usmjeravao pušku u pravcu oštećenika, tako da je na taj način ispaljivanjem 17 streljiva iz drugog rafala u periodu manjem od dvije sekunde došlo do usmrćenja jedne i ranjavanja šest osoba. Iz ovoga nedvojbeno slijedi zaključak da se radilo o kontroliranom i usklađenom usmjeravanju oružja prema oštećenicima od strane dvije osobe, a pitanje koja je varijanta vještaku teoretski prihvatljivija nije s aspekta ocjene suda o dokazanosti tvrdnji optužbe relevantno. Bitno je to da vještak balističke struke niti u jednom trenutku ne isključuje mogućnost da su oružje prema oštećenicima zajednički i usklađeno usmjeravali oba optuženika. Zadaća je vještaka u sudskom postupku da sudu pruži stručnu pomoć iz područja o kojima sud takva znanja nema, ali je isključivo na sudu da na temelju svih dokaza koji su izvedeni na raspravi utvrđuje odlučne i druge važne činjenice, što je u ovom kaznenom postupku sud i učinio. Stoga su neosnovani prigovori žalitelja da je utvrđenje suda o supočiniteljstvu u suprotnosti s nalazom i mišljenjem vještaka balističke struke, jer se ne radi ni o kakvoj kontradikciji. Kako je to pravilno obrazložio sud prvog stupnja (točka 99.), a drugostupanjski sud navedeni zaključak prihvatio kao ispravan, optuženi GG postupa kao supočinitelj, u smislu odredbe članka 36.stavka 2. KZ/11. U konkretnoj je situaciji, optuženi GG trenutno donio odluku da se pridruži optuženom MG i da sudjeluje u ubijanju oštećenika. Dohvatio je oružje koje drži optuženi GG s prstom na okidaču, vidi gdje se nalaze oštećenici te zajedno s optuženim MG koji puca usmjerava pušku u njihovom pravcu, a rezultat je da je pri ispaljenja drugog rafala u vrlo kratkom intervalu u nizu ispaljenih projektila „pokošen“ velik broj osoba. To zajedničko usmjeravanje puške kako bi oštećenici bili pogođeni bitno pridonosi ostvarenju predmetnih kaznenih djela, pri čemu je nebitno je li optuženi GG pušku usmjeravao jednom rukom ili s obje, kao što je i nebitna težina ozljeda koje su pojedini oštećenici zadobili.

10.9. Žalbom optuženog DG se neosnovano ustrajava na problematiziranju pitanja vidljivosti iako je u prethodnom postupku na temelju balističkog vještačenja o tome da se radilo o kontroliranom gađanju, dopisa HEP-a da je ulična rasvjeta u vrijeme događaja bila uključena, podataka DHMZ-a da je tog dana oko 21 sat vidljivost bila dobra (30 km), kao i na temelju utvrđene pozicije žrtava u odnosu na optuženika te činjenice da na tom pravcu nisu postojale prepreke u vidu objekata ili raslinja koji bi optuženicima zaklanjali pogled, utvrđeno da su optuženici sve žrtve bez sumnje vidjeli. Stoga podaci Zvjezdarnice Zagreb, na koje se žalitelj poziva, o tome da je kritične zgode prevladavao nautički sumrak i da je visina sunca bila 11.41 stupanj ispod obzora, nije od utjecaja na ovo ispravno utvrđenje iz pobijane presude jer nema nikakve dvojbe da se nije radilo o gađanju „na slijepo“ i o slučajnim pogodcima, već je u pitanju ciljano usmjeravanja usta cijevi prema oštećenicima kao metama koje se želi pogoditi.

10.10. Optuženi GG u žalbi preveliku važnost pridaje činjenici da na predmetnoj pušci daktiloskopskim vještačenjem i vještačenjem bioloških i kontaktnih tragova nisu nađeni njegovi tragovi kraj činjenice da takvi tragovi nisu pronađeni ni od strane optuženog MG, a koji je nesporno pucao (osim pronađenih tragova krvi tog optuženika s DNA profilom koji odgovara njegovom DNA profilu), tako da izostanak tih tragova optuženog DG niti po mišljenju ovoga suda nije relevantan. I u tom pravcu je ovom optuženiku već dovoljno rečeno u obrazloženjima presude suda prvog stupnja (točka 25.) i drugostupanjskog suda (točka 9.8.).

10.11. Žalitelj GG neosnovano polemizira sa stavom suda drugog stupnja izraženim u točki 9.6. obrazloženja presude tog suda vezanim za nedostatak motiva kod ovog optuženika da sudjeluje u počinjenju jer mu je drugostupanjski sud pravilno ukazao da se ne radi o odlučnoj činjenici u kontekstu postojanja izravne namjere prvog i drugog stupnja da se počine predmetna kaznena djela. To je obrazloženje pravilno i dostatno jer pitanje motiva ne ulazi u krug odlučnih činjenica predmetnih kaznenih djela. Pogrešan je stav žalitelja da počinitelj kaznenih djela koja su izvršena s izravnom namjerom kao oblikom krivnje mora imati motiv da djelo počini, jer ima slučajeva zabilježenih u dosadašnjoj sudskoj praksi da se kaznena djela koja su izvršena s izravnom namjerom počine bez ili iz potpuno nepoznatih motiva. Motiv može biti bitno obilježje pojedinih kaznenih djela kao npr. kod kaznenog djela iz članka 111. točke 4. KZ/11, ali u odnosu na opstojnost kaznenog djela iz članka 110. KZ/11 motiv je irelevantan, osim što može pri ocjeni stupnja (ne oblika) krivnje biti važna okolnost kod odlučivanja o kazni. Stoga okolnost koju žalitelj ističe, da je bio u dobrim odnosima sa žrtvama ni na koji način ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja iz pobijane presude da je on zajedno s optuženikom MG počinio predmetna kaznena djela s izravnom namjerom prvog i drugog stupnja, a kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude. Zbog čega se ovaj optuženik, nakon verbalnog sukoba s obitelji ZR iz koje potječe većina žrtava, a nakon što je vidio da je optuženi MG donio automatsku pušku koju je prethodno raspakirao, repetirao i iz nje ispalio prvi rafal u zrak, kroz prešutni dogovor s optuženim MG odlučio baš u tim trenutcima pridružiti tom počinitelju, nije bitno i ne utječe na pitanje dokazanosti tvrdnji optužbe.

10.12. U pogledu pitanja dokazanosti zajedničkog dogovora optuženika da ubiju oštećenike koje se također ovom žalbom optuženog DG ponavlja ne iznoseći u tom pravcu nikakvu dodatnu argumentaciju, ovaj sud trećeg stupnja prihvaća kao ispravna utvrđenje da se radilo o prešutnom dogovoru oba optuženika koji se manifestirao konkludentnim postupanjem kada zajednički usmjeruju automatsku pušku prema žrtvama pri čemu viču žrtvama da će svi umrijeti.

10.13. Iz svih naprijed navedenih razloga nije osnovna žalba optuženog DG zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U odnosu na žalbe optuženika zbog odluke o kaznim sankcijama

11. Optuženi MG i optuženi GG u žalbama koje podnose protiv drugostupanjske presude u odnosu na odluku o kazni ponavljaju iste razloge koje su iznosili u žalbama podnesenim protiv prvostupanjske presude.

11.1. Optuženi MG ponavlja da je iskreno priznao počinjenje kaznenog djela i izrazio kajanje zbog počinjenog i to više puta što mu je trebalo cijeniti olakotnim, da je jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godine za osobu staru 23 godine prestroga, da su kazne izrečene za pokušaj kaznenog djela izjednačene s kaznom za dovršeno kazneno djelo ubojstva, da u obrazloženju presude nisu dostatno navedeni razlozi u pogledu visine kazne zatvora u odnosu na oštećene EG, RG i ŽG, imajući u vidu težinu ozljeda koje su zadobili, da je bio u dobrim odnosima s oštećenicima, da je trebalo imati u vidu da će u sljedećih 30 godina njegova obitelj u kojoj je troje male djece ostati bez oca, hranitelja i supruga, te da treba uzeti u obzir da je impulzivno reagirao zbog straha i bojazni za vlastitu obitelj.

11.2. Optuženi GG ponavlja tvrdnju da je izrečena kazna drakonska i donesena preuveličavanjem otegotnih okolnosti, uz nesrazmjerno umanjivanje njegovi olakotnih okolnosti. Smatra da mu sud nije mogao otegotnim uzeti u obzir prijašnju osuđivanost jer se radi o imovinskim deliktima bez uporabe nasilja ili sile, a u pitanju su kaznena djela od čijeg je počinjenja prošao dug vremenski period. Ističe da, sve kada bi se i radilo da je sudjelovao u pucanju na način da je držao oružje, a nije, odluka o pucanju je prije svega bila na onome tko je držao prst na okidaču, dok bi njegov doprinos cijelom događaju bio neznatan tako da mu se nije mogao izreći gotovo ista kazna kao optuženom MG.

11.3. Kako oba optuženika u žalbama protiv pobijane presude ne iznose nove okolnosti i dodatnu argumentaciju kojim bi dovodili u pitanje pravilnost odluke o kazni, već ponavljaju iste okolnosti koje su iznosili i u žalbama podnesenim protiv prvostupanjske presude, i ovaj trećestupanjski sud, jednako kao i drugostupanjski sud, sve te navode ocjenjuje neosnovanim jer se njima niti u najmanjoj mjeri ne dovodi u pitanje pravilnost odluke o kazni

11.4. Jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina koja je izrečena optuženom MG i jedinstvena kazna zavora u trajanju od 25 godina koja je izrečena optuženom DG jesu primjerene kazne pa nema govora o tome da bi one u odnosu na oba optuženika bile prestroge. Naime, optuženicima su sukladno odredbi članka 47. stavka 1. KZ/11 pri odabiru i odmjeri pojedinačnih kazni pravilno olakotnim cijenjena mlađa životna dob, obiteljske prilike, da je šest kaznenih djela ostalo u pokušaju, a optuženom DG i izraženo žaljenje zbog posljedica. Optuženom MG priznanje i kajanje opravdano nije cijeno olakotnim jer se radilo o očito o sračunatom, a ne iskrenom priznanju, koje je dano na samom kraju ovog dugotrajnog postupka, te mu ni verbalizirano kajanje opravdano nije uzeto olakotnim kraj činjenice da je pri tom rekao da se ovo zlo ne bi dogodilo da ga članovi obitelji ZR nisu napadali, što upućuje na neiskrenost i nekritičnost, a ne na stvarno i iskreno kajanje.

11.5. Otegotnim obojici optuženika je pravilno cijenjeno da su predmetna kaznena djela počinili s izravnom namjerom kao najtežim oblikom krivnje, da su ona počinjena u naseljenom mjestu [adresa] gdje se okupio veliki broj mještana i djece koji nisu imali nikakve veze sa ovim sukobom i koji su pucanjem automatske puške bili ugroženi i kod kojih je to dovelo do stanja šoka, straha i osjećaj ugroženosti i bespomoćnosti. Ovim kaznenim djelima stradalo je sedam osoba i to prije svega iz obitelji ZR, što je članovima te obitelji izazvalo osobnu patnju, a osim poginule TG, teške posljedice po zdravlje su još zadobili i IG, ČG, te posebno ŠG koja je kao vrlo mlada osoba zadobila vrlo teške ozljede (otežano kretanje, ide na infuzije). Otegotnim je cijenjeno i da sve žrtve, osim ĐG koji je bio u verbalnom sukobu koji je prethodio spornom događaju, nisu davale nikakvog povoda da budu napadnute.

11.6. Uz navedene otegotne okolnosti koje se odnose na oba optuženika svakom do njih je posebno cijenjena i dosadašnja osuđivanost, koja činjenica proizlazi iz izvoda iz kaznene evidencije i za koja nije nastupila rehabilitacija, a optuženom MG i činjenica da je on neovlašteno posjedovao predmetno oružje te da je od prije imao blagonaklon stav prema oružju što proizlazi iz fotografija koje se nalaze u spisu (list 1496.).

11.7. Nakon što je obrazložio primjenu instituta ublažavanja kazni u odnosu na kaznena djela počinjena na štetu oštećenika EG, RG i ŽG, koji nisu zadobili teške tjelesne ozljede, prvostupanjski je sud, a što je kao pravilno prihvatio i sud drugog stupnja, obrazložio na temelju članka 51. stavka 2. KZ-a jedinstvene kazne koje je optuženicima izrekao imajući u vidu ocjene ličnosti počinitelja i pojedinačna kaznena djela u njihovoj ukupnosti.

11.8. Svim ovim ispravnim razlozima ovaj sud trećeg stupnja nema ništa posebno za dodati osim istaknuti da se ovdje radi o tako pogibeljnim kaznenim djelima koja počiniteljima opravdavaju izricanje stroge društvene osude. Oba optuženika postupaju dogovorno i zajednički s izravnom namjerom, kao najtežim oblikom krivnje, kako bi ubili posve bespomoćne članove druge obitelji i to zbog potpuno banalnog povoda. Pri tome koriste izuzetno opasno vatreno oružje iz kojeg se do kraja ispaljuje sve streljivo iz spremnika, te se može postaviti pitanje kakve su posljedice mogle proizaći da je u okviru puške bilo više metaka. Takvo krajnje brutalno postupanje bez ikakve sumnje ukazuje na izuzetnu veliku kriminalnu volju kod oba optuženika i koji stoga moraju za ovakva teška kaznena djela osjetiti oštru osudu kao pravednu reakciju društva na postupke kojima se ugrožavaju najviše vrijednosti zaštićene kaznenim zakonodavstvom. Stoga i ovaj sud trećeg stupnja smatra da blaže kazne ne bi ispunile svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 u smislu individualne i generalne prevencije.

11.9. Stoga niti žalbe optuženika zbog odluke o kazni nisu osnovane.

11.10. Optuženici ne pobijaju odluku o oduzimanju oružja kojim su predmetna kaznena djela počinjena iz članka 79. KZ/11 ni odluku kojom su optuženicima izrečene sigurnosne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od dvije godine iz članka 70. KZ/11, te je ovaj trećestupanjski sud, budući su optuženici presudu osporavali zbog povrede kaznenog zakona odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na temelju članka 478. u vezi članka 490. st. 2. ZKP-a, u ovom dijelu pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti, te je utvrdio da su ove odluke utemeljene na naprijed citiranim propisima.

12. Iz svih naprijed navedenih razloga, budući da žalbe optuženika nisu osnovne niti su ispitivanjem pobijane presude utvrđene povrede iz članka 476. stavka 1. ZKP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. u vezi članka 490. stavka 2. ZKP-a presuđeno je kao u izreci.

Zagreb, 18. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo