Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-675/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras Ivanišević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Domagoj Rupčić i Lana Kostanjšek, odvjetnicima u Sisku, protiv tuženika 1. EJ OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i 2. ĐJČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Zajedničkog odvjetničkog ureda Marin Pinezić i Tuga Maroević Bajić, odvjetnici u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem 34 P-89/2017-55 od 31. svibnja 2023., ispravljene rješenjem pod poslovnim brojem: 34 P-1017/2023-14 ( ranije P- 89/2017)od 5. prosinca 2023. , u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem 34 P-89/2017-55 od 31. svibnja 2023.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem 34 P-1017/2023-14 ( ranije P-89/2017 ) od 5. prosinca 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, ispravljenom rješenjem pod poslovnim brojem P- 1017/2023-3 od 2. lipnja 2023., odbijen je tužbeni zahtjev za proglašenjem nedopuštenom ovrha na suvlasničkom udjelu tužiteljice ĐJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], od 3/8 dijela na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to k. č. br. [katastarska čestica] kuća [adresa] od 248 m2, dvorište [adresa] od 498 m2, ukupne površine 746 m2, a koja ovrha se provodi u ovršnom predmetu Općinskog suda u Rijeci pod brojem Ovr-796/2019 temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci posl. br. Ovr-534/2015 od 6. travnja 2016. u korist ovrhovoditelja ĐJČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], a protiv ovršenika EJ OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ( točka I. izreke).

1.1. U odluci pod točkom II., a nakon što je rješenjem o ispravku od 5. prosinca 2023. ispravljena odluka o troškovima postupka, nalaženo je tužiteljici nadoknaditi drugotuženici parnični trošak u iznosu od 1.119,83 EUR-a/ 8.437,36 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

1.2. Ujedno je odbijen kao neosnovan zahtjev drugotuženice za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu.

1.3. Prvostupanjskim rješenjem u točki I. utvrđena je vrijednost spora u iznosu od 4.500,00 eura / 33.905,25 kn, a u točki II. izreke dopuštena preinaka tužbe.

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelji i istu osporio u cijelosti te predložio žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu .

2.2. Žalbe nisu osnovane.

3. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina meritorna pravilnost i zakonitost. Izreke pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi i razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi jer se iz njih bez dvojbe može razabrati kakav zaključak i iz kojeg dokaza je prvostupanjski sud izvodio o postojanju ili nepostojanju odlučnih činjenica, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Drugo je, međutim, pitanje jesu li navedeni razlozi prihvatljivi i dovoljno pouzdani što spada u ocjenu pravilnosti utvrđenoga činjeničnog stanja, a ne predstavlja postupovnu povredu na koju žalitelj upućuje.

3.1. Žalbeni navodi u dijelu koji se svode na osporavanje ocjene dokaza prvostupanjskog suda i činjeničnih utvrđenja tog suda utemeljenih na ocjeni izvedenih dokaza ne sadrže argumentirane i vjerodostojne tvrdnje koje bi doveli u pitanje činjeničnu podlogu na kojoj je utemeljena prvostupanjska presuda. U domaćem procesnom sustavu, naime, vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza, tako da sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan ni za kakva zakonska pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava. Sama okolnost da pojedini rezultati dokazivanja eventualno mogu govoriti u prilog žaliteljice, nije dovoljna da bi ukazala na nepravilnu i dvojbenu ocjenu dokaza, jer je bit slobodne ocjene dokaza da se u danom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se uvijek ocijeni pripadajuća dokazna snaga. U konkretnom je slučaju prvostupanjski sud pri ocjenjivanju dokaza tako i postupio, zbog čega ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao pravilnu ocjenu dokaza prvostupanjskog suda pa nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka 8. ZPP-a u svezi s odredbom članka 354. stavak 1. ZPP-a.

3.2. Također ovaj sud je prvostupanjsku presudu u odnosu na eventualno počinjenu bitnu povredu ispitivao i u odnosu na one bitne povrede na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom. i njene bitne povrede odredaba ovršnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, kao ni one koje ističe žaliteljica, pa stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

4. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe na ½ suvlasničkog udjela 1-tuženika EJ OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] od ¾ dijela na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to k. č. br. [katastarska čestica] kuća [adresa] od 248 m2, dvorište [adresa] od 498 m2, ukupne površine 746 m2, a koja ovrha se provodi u ovršnom predmetu Općinskog suda u Rijeci pod brojem Ovr-534/2015 temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci posl. br. Ovr-534/2015 od 6. travnja 2016. u korist ovrhovoditelja ĐJČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], a protiv ovršenika EJ OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa].

4.1. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je nekretnina na kojoj se provodi ovrha bračna stečevina tužiteljice i 1-tuženika na jednake dijelove, kupljena 1997. zajedničkim sredstvima, zbog čega je pokrenula parnični postupak pred Općinskim sudom u Samoboru posl.br. Pob-178/2015, a zabilježba parnice izvršena pod brojem

5. Raspravljajući po navedenom zahtjev tužiteljice sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je između 2-tuženice i 1-tuženika zaključen kupoprodajni ugovor 28. listopada 1998. ¼ suvlasničkog dijela nekretnine, kao i da 1-tuženik nije u potpunosti podmirio iznos kupoprodajne cijene 2-tuženici na što je obvezan pravomoćnom i ovršnom presuda Općinskog suda u Samoboru posl.br. P-265/2006 od 28. lipnja 2007.po tužbi 2-tuženica za isplatu protiv 1-tuženika još u siječnju 2003.,

- da je u predmet posl.br. Ovr-492/2023 2-tuženica protiv 1-tuženika ustala prijedlogom za ovrhu 24. veljače 2015. na temelju ovršne isprave pravomoćne presude posl.br. P-265/2006 od 28. lipnja 2007. te da je zabilježeno pokretanje ovršnog postupka sukl. čl. 84 a Zakona o zemljišnim knjigama na 3/4 dijela nekretnine 1-tuženika (rješenje broj Z-2747/2015 zaprimljeno 24. veljače 2015.), odnosno temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci posl.br. Ovr-534/2015 od 6. travnja 2016. zabilježena ovrha na prvenstvenom redu pod posl.br. Z-22791/2015 nekretnine u vlasništvu 3/4 dijela 1-tuženika utvrđenjem vrijednosti nekretnine prodajom i namirenjem (rješenje broj Z-2791/2015 zaprimljeno 25. veljače 2015.,

- da je u vlasničkom listu zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na k. č. br [katastarska čestica], u naravi dvorište i kuća [adresa], površine 746 m2, uknjižen 1-tuženik u 3/8 idealnog suvlasničkog dijela, te tužiteljica u 3/8 idealnog dijela, kao i da je upisana zabilježba spora na nekretninama 1-tuženika, a koji se vodi pod posl.br. P-550/2013 između ovdje tužiteljice i 1-tuženika na temelju preslike tužbe od 18. listopada 2013. (Z- 15038/13 od 8. studeni 2013),

- da je presudom prvostupanjskog suda posl.br. Pob-178/2015-35 od 14. prosinca 2021. utvrđeno je u točki II. izreke da suvlasnički dio 1-tuženika od 3/4 dijela na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i 1-tuženika na jednake dijelove, koji brak je razveden presudom istog suda posl.br. P-547/2003 od 28. lipnja 2004.

6.Temeljem navedenih utvrđenja, koja žaliteljica žalbenim navodima nije dovela u sumnju budući su zasnovani na valjanoj ocjeni svih izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice jer je smatrao kako da je tužiteljica mogla ili morala biti upoznata da je nekretnina koja je predmet ovog spora stečena kupoprodajom između 2-tuženice i 1-tuženika 28. listopada 1998. ( ¼ idealnog dijela), pa se ne može stavljati na teret drugotuženici nesavjesnost samim time što je već u vrijeme pokretanja ovršnog postupka postojala zabilježba spora koji se vodi pod posl.br. P-550/2013 između ovdje tužiteljice i 1- tuženika na temelju preslike tužbe od 18. listopada 2013. (Z-15038/13 od 8. studeni 2013), a tek naknadno temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci posl.br. Ovr-534/2015 od 6. travnja 2016. zabilježena ovrha na prvenstvenom redu pod posl.br. Z-22791/2015 nekretnine u vlasništvu 3/4 dijela 1-tuženika utvrđenjem vrijednosti nekretnine prodajom i namirenjem (rješenje broj Z-2791/2015 zaprimljeno 25. veljače 2015.).

7. Sud prvog stupnja je svoj zaključak pravilno, jasno i detaljno obrazložio navodeći relevantne činjenice i razloge na temelju kojih je ocijenio savjesnost odnosno nesavjesnost svih sudionika predmetnog spornog odnosa.

8. Suprotno navodima žalbe, pravilno sud prvog stupnja drži da je za odluku o tužbenom zahtjevu nužno utvrditi savjesnost, odnosno nesavjesnost svih sudionika predmetnog pravnog posla kupoprodaje izvršene 28. listopada 1998., neovisno od toga što tužiteljica nije bila formalni sudionik tog pravnog odnosa, što je i pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Broj: Rev 643/2021- 2 od3. svibnja 2023.

9. Imajući u vidu u postupku utvrđene činjenice da su tužitelj i 1. tuženik bili u braku od 1982. sve dok 2004., a da je sporni udio od ¼ dijela predmetne nekretnine upisan na ime 1. tuženika u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu kupljen za vrijeme trajanja njihova braka zajedničkim sredstvima temeljem ugovora o kupoprodaji od 28. listopada 1998., što je utvrđeno pravomoćnom presudom suda prvog stupnja od 14. prosinca 2021., mjerodavno pravo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva predstavlja ranije važeći Zakonu o braku i porodičnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme kada je zaključen kupoprodajni ugovor od 28. listopada 1998. ( Narodne novine br. 11/1978, 27/1978, 45/1989, 59/1990, 25/1994, 162/1998 , dalje ZBPO).

9.1. Tako je odredbom čl. 275. st. 2 ZBPO-a propisano da zajedničkom imovinom upravljaju bračni drugovi zajedno, a mogu se sporazumjeti da jedan od njih upravlja i koristi zajedničku imovinu ili određeni dio te imovine, dok st. 3 istog članka propisuje da povjeravanje imovine na upravljanje jednom bračnom drugu sadrži i pravo da raspolaže tom imovinom u granicama redovnog poslovanja, ako se bračni drugovi nisu drukčije sporazumjeli.

10. U navedenom pravilan je zaključak sud prvog stupnja, imajući u vidu i kazivanja tužiteljice o vlastitim spoznajama za kupnju predmetne nekretnine, ali i kazivanju 2. tuženice na ročištu za glavnu raspravu od 2. svibnja 2023, koja tužiteljica nije osporila, a iz kojeg proizlazi da je tužiteljica morala znati za dug tadašnjeg supruga, jer su se poznavali i razgovarali o predmetnoj kupoprodaji.

11. U tom pravcu sud zaključuje da tužiteljica time što u svom iskazu potvrđuje da je bila upoznata da se nekretnina u [adresa] kupuje i gradi, i da poslove s tim u vezi vodi 1-tuženik, u to vrijeme njezin bračni drug, da se u tom slučaju ima smatrati da su se bračni drugovi sporazumjeli da 1-tuženik upravlja i koristi se zajedničkom imovinom u smislu čl. 275 st. 2 i 3 ZBPO-a.

11.1. Utoliko iz naprijed navedenog slijedi zaključak da je tužiteljica mogla ili morala biti upoznata da je nekretnina koja je predmet ovog spora stečena kupoprodajom između 2-tuženice i 1-tuženika 28. listopada 1998. ( ¼ idealnog dijela). Stoga se pravilnim ukazuje i zaključak suda da je tužiteljica time i odgovorna za dugovanje 1- tuženika prema 2- tuženici, a koje je nastalo iz pravnog posla koji je zaključen još 1998. za vrijeme trajanja braka tužiteljice i 1 tuženika. u odnosu na predmetnu nekretninu koja je utvrđena kao njihova bračna stečevina osnovom navedene kupoprodaje.

12. I po ocjeni ovog suda, ne može se stavljati na teret 2. tuženici nesavjesnost samim time što je već u vrijeme pokretanja ovršnog postupka postojala zabilježba spora koji se vodi pod posl.br. P-550/2013 između ovdje tužiteljice i 1-tuženika na temelju preslike tužbe od 18. listopada 2013. (Z-15038/13 od 8. studeni 2013). Naime, od važnosti za ocjenu (ne)savjesnosti tužiteljice jest upravo to što pravo (su)vlasništva tužiteljice nije bilo upisano u zemljišnim knjigama u vrijeme kada je presudom posl.br. P-265/06 od 28. lipnja 2007. utvrđeno dugovanje prvotuženika prema drugotuženici upravo zbog neisplate kupoprodajne cijene iz ugovora od 28. listopada 1998., a za postojanje kojeg pravnog posla je tužiteljica kao tadašnja supruga prvotuženika znala i pretpostavlja se morala znati.

12.1. Da je tomu tako proizlazi i iz sadržaja utvrđenja suda u postupku utvrđenja bračne stečevine u odnosu na predmetnu nekretninu tijekom postupka pravomoćno okončanog presudom prvostupanjskog suda posl.br. Pob-178/2015-35 od 14. prosinca 2021.

13. Naime, odredbom čl. 277. i čl. 283. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine broj 11/78., 45/89. i 59/90, dalje ZBPO) bilo je propisano da zajedničkom imovinom (u konkretnom slučaju predmetnom nekretninom) bračni drugovi raspolažu sporazumno.

14. S druge strane u vrijeme kada je presudom posl.br. P-265/06 od 28. lipnja 2007. utvrđeno dugovanje 1. tuženika prema 2. tuženici upravo zbog neisplate kupoprodajne cijene iz ugovora od 28. listopada 1998., pravo (su)vlasništva tužiteljice nije bilo upisano u zemljišnim knjigama niti je bila upisana zabilježba spora radi utvrđenja bračne stečevine na predmetnoj nekretnine iako je brak stranaka bio pravomoćno razveden već 2004.

15. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi utvrđenim da je za postojanje navedenog pravnog posla tužiteljica kao tadašnja supruga 1. tuženika znala i pretpostavlja se morala znati, jer navode saslušane 2. tuženice o međusobnim kontaktima vezanim za predmetnu nekretninu tužiteljica nije osporila, to se pravilnim ukazuje zaključak da je isplata koja se odnosi na kupoprodajni ugovor od 28. listopada 1998. obveza koju je preuzeo 1. tuženik kao bračni drug tužiteljice jer se radi o njihovoj utvrđenoj bračnoj stečevini .

16. Naime, u navedenim okolnostima radi se o obvezi koja su preuzela oba bračna druga (tužiteljica i 1-tuženik) zajednički u vezi s bračnom stečevinom, pa stoga i ovaj sud smatra da tužiteljica zajedno sa 1. tuženikom odgovara za obveze iz predmetnog kupoprodajnog ugovora od 28. listopada 1998. jer se radi o njihovoj zajedničkoj imovini stečenoj upravo na temelju spornog ugovora o kupoprodaji.

17. Odredbom čl. 289. ZBPO-a koji je bio na snazi za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i 1. tuženika, bilo je propisano da za obveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice kao i za obveze, za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna druga, solidarno odgovaraju bračni drugovi kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom.

18. U kontekstu citirane odredbe, a obzirom na naprijed iznesena utvrđenja proizlazi da je isplata koja se odnosi na kupoprodajni ugovor od 28. listopada 1998. obveza koju je preuzeo 1-tuženik kao bračni drug tužiteljice predstavlja pravni posao za koji je tužiteljica dala pristanak, odnosno da se radi o obvezi koja su preuzela oba bračna druga (tužiteljica i 1-tuženik) zajednički u vezi s bračnom stečevinom, pa stoga ovaj sud smatra da tužiteljica ima sa 1-tuženikom odgovarati za njegove obveze iz kupoprodajnog ugovora od 28. listopada 1998.

19. Stoga se i zahtjev tužiteljice upravljen na proglašenje ovrhe nedopuštenom ukazuje neosnovanim jer na pravo tužiteljice kao suvlasnice da s osnove bračne stečevine traži proglašenje nedopuštenosti ovrhe na predmetnoj nekretnini, utječe upravo okolnost što njezino pravo nije bilo upisano u zemljišne knjige u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu. Naime, narušavanje povjerenja u zemljišne knjige, kao temeljnog načela zemljišnoknjižnog prava, dovodi do narušavanja načela pravne sigurnosti i povjerenja u domaći pravni poredak, a među osobe koje se pouzdaju u potpunost onoga što stoji upisano u zemljišnoj knjizi unosi pravnu neizvjesnost, nesigurnost i nepovjerenje u pravni promet što je suprotno načelu vladavine prava kao jednoj od najviših vrednota ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske.

20. S druge strane učinci zabilježbe spora u odnosu na utvrđenje bračne stečevine na predmetnoj nekretnini ne štite tužiteljicu u odnosu na 2. tuženicu, kao prodavateljicu i vjerovnicu isplate preostalog pravomoćno utvrđenog duga 1. tuženika na ime razlike kupoprodajne cijene predmetne nekretnine koja predstavlja njihovu bračnu stečevinu. Naime, zabilježba spora u zemljišne knjige ne štiti nesavjesnu stranku pa se utoliko tužiteljica u konkretnom slučaju ne može pozivati na zaštitu zabilježenog postupka radi utvrđenja bračne stečevine na predmetnoj nekretnini kupljenoj temeljem citiranog ugovora o kupoprodaji, a koji je bio osnova za pravomoćnu presudu o isplati preostalog iznosa kupoprodajne cijene u odnosu na 1. tuženika kao bivšeg supružnika tužiteljice i temeljem koje je određena ovrha čije se proglašenje zahtjeva u ovom postupku.

21. Slijedom naprijed iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pobijanu presudu suda prvog stupnja je valjalo potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a žalbu tuženika u cijelosti odbiti kao neosnovanu.

22. Neosnovano, žaliteljica žalbenim navodima osporava i pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja o ispravku odluke o troškovima postupka jer je ista donesena temeljem ovlaštenja iz odredbe članka 342. stavak 1. ZPP-a. Naime, očite pogreške u računanju u kontekstu obrazloženja iznesenog u presudi koja sadrži razloge u odnosu na koje radnje i u kojim iznosima su tuženiku priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, daje osnove za primjenu instituta ispravka presude unatoč tomu što isto zahvaća izreku odluke čiji se ispravak zahtijeva.

22.1. Utoliko je na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a valjalo i u ovom dijelu odbiti žalbu tužiteljice i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Splitu, 12. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica