REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3514/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Vesna Šnur, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u [adresa], radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1116/2023-2 od 15. studenoga 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1471/2022-16 od 13. lipnja 2023., u sjednici održanoj 18. prosinca 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1116/2023-2 od 15. studenoga 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1471/2022-16 od 13. lipnja 2023. postavljajući dva pitanja koja smatra važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
"1. Obzirom na primijenjeni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare te da je ista ponovno počela teći pravomoćnošću odluka u kolektivnom sporu, ali i obzirom na noviji stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 30.01.2020. broj Su-IV-47/2020 iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ima li se smatrati da i zatezne kamate na restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 29. stavka 1. ZOO-a počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora?
2. Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C- 81/19 i C-243/20 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom članka 7. stavka 3. predmetnog ugovora o kreditu isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. ZOO-a?".
2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj se poziva na pravno shvaćanje dr. sc. UB, profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu, u znanstvenom čl. "Stjecanje bez osnove" objavljenom u knjizi Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse - godišnjak 27, 1 (2020), te odluke Suda EU u predmetima C-81/19 od 9. srpnja 2020., C-243/20 21. prosinca 2021. i dr.
3. Predlagatelj je također naveo da mu je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske - "Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 - dalje: Ustav).
4. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog za dopuštenje revizije.
5.1. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5.2. Naime, na ta pitanja je odgovoreno u odlukama revizijskog suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske, pa stoga pravno shvaćanje iz pobijane odluke ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudi broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odnosno Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U- III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III- 3540/2021 od 30. lipnja 2022., a ovaj je sud već zaključio da se ne radi o važnim pravnim pitanjima odlučujući u povodu prijedloga za dopuštenje revizije u kojima su postavljena istovrsna pitanja (Revd-3079/2023-2 od 8. svibnja 2024. i dr.).
5.3. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka, u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustava RH). Naime, predlagatelju je u postupku bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne strane, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Nižestupanjski su sudovi svoje odluke opravdavali ozbiljnim, uvjerljivim, logičnim, razumnim i relevantnim razlozima zbog čega se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima, pa nije bilo moguće zaključiti da postoji vjerojatnost da predlagateljica nije imala pravično suđenje. U odnosu na navode tuženika prema kojima je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, valja naglasiti da odredbe članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. Ustava RH sadrža samo procesna jamstva. U tom smislu do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
6. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod st. I. izreke, dok je u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod st. II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 18. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
