Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-723/2022-2

Šibenik, S. Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Ljudevita Zoričića, suca izvjestitelja i člana vijeća, i Ane Jeleč-Pecirep, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Sandra Mandić Jurić, odvjetnica u Kutini, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg po punomoći članova uprave zastupaju odvjetnici iz OD ŠOOŠ MACELJSKI, MANDIĆ, STANIĆ & PARTNERI d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini broj P-10/2020-26 od 27. lipnja 2022. godine, u sjednici održanoj dana 17. prosinca 2024. godine

xx

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini broj P-10/2020-26 od 27. lipnja 2022. godine.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9012209780 kojeg su stranke sklopile 5. siječnja 2007. godine u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 53.599,35 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje po važećoj stopi teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, kao i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 11.425,00 kuna s kamatama koje pak na taj iznos po važećoj stopi teku od 27. lipnja 2022. godine do isplate.

2. Protiv te presude žalbu je izjavio tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice te da se tuženiku dosudi cjelokupno zahtijevani trošak postupka.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je zbog neprovođenja personalnih dokaznih prijedloga onemogućen u raspravljanju te da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a to iz razloga što tuženik, tijekom prethodnog postupka nije niti predlagao izvođenje bilo kojeg personalnog dokaza. Naime, pregledom odgovora na tužbu koji je predan sudu 17. veljače 2020. godine (list 49-57 spisa), podneska tuženika od 28. travnja 2020. godine (71-100 spisa), te podneska od 31. prosinca 2020. godine (list 101-110 spisa), a koji su predani prije zaključenja prethodnog postupka za utvrditi je da tuženik nije predlagao izvođenje niti jednog personalnog dokaza, bilo saslušanjem svjedoka, bilo saslušanjem stranaka, u kojoj situaciji neosnovano u žalbi ističe da je prvostupanjski sud time što nije izveo personalne dokaze onemogućio tuženiku da raspravlja pred sudom, pa prvostupanjska presuda nije donesena uz navedenu bitnu povredu postupka koju neosnovano u žalbi ističe tuženik.

4.1. Pobijana presuda nije donesena niti uz apsolutno bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP kako to žalbom sadržajno upire tuženik, jer upravo suprotno u presudi su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, pa kako prvostupanjska presuda nije donesena uz navedene postupovne povrede koje žalbom ističe tuženik, a niti uz neke druge na koje ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti to se žalba tuženika izjavljena zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje neosnovanom.

5. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbi predmetnog ugovora u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te zahtjev tužiteljice za povratom novčanih sredstava preplaćenih tuženiku na ime valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj 9012209780 koji su dana 5. siječnja 2007. godine sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, do koje pretplate je došlo slijedom tečajne razlike primjenom valutne klauzule prema tečaju tuženika za švicarski franak.

7. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

-da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom 5. siječnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 9012209780, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 64.347,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita;

-da je u članku 7. Ugovora o kreditu isplata anuiteta vezana uz valutu CHF (kunska protuvrijednost po srednjem tečaju banke na dan plaćanja);

-da je nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita;

-da se radi o potrošačkom kreditu;

-da razlika u mjesečnim anuitetima koje je platila tužiteljica primjenom valutne klauzule u CHF u odnosu na mjesečne anuitete prema tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita iznosi 53.599,35 kuna;

-da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

9. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da su odredbe spornog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.; dalje: ZZP) te Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.; dalje: ZOO).

10. Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo prihvativši tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 53.599,35 kuna po osnovi povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, sve sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate (članak 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

11. Žalbeni navodi tuženika da se presuda iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, na koju se prvostupanjski sud pozvao, ne može primijeniti u konkretnom slučaju nisu osnovani, jer se navedena presuda odnosi na potrošačke ugovore o kreditu, kakav je i sporni ugovor koji su stranke sklopile.

12. Neutemeljeno tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene pozivajući se isključivo na utvrđenja iz kolektivnog spora, a bez da je izveo dokaze predložene od strane tuženika.

12.1. Suprotno žalbenim prigovorima, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka potrošački ugovor, te da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno čl. 502.c ZPP. Ujedno je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. tog zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je tužiteljičino potraživanje zastarjelo jer je protekao zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO, računajući od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, pa da je stoga prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene novčane tražbine na ime povrata preplaćenih anuiteta kredita.

13.1. Naime, o ovom je pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

13.2. Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. siječnja 2020. godine, u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nije protekao zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO.

14. Nadalje, ne stoji ni žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO kada je dosudio tužitelju zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno od dana uplate svakog pojedinog anuiteta.

14.1. Protivno žalbenim navodima, pravilna je odluka prvostupanjskog suda o početku tijeka zateznih kamata preplaćenih anuiteta kredita upravo iz razloga što je presudom u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik u ugovorima o kreditu, pa tako i u onom sklopljenom s tužiteljem, koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pa se stoga ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

15. Žalba tuženika u dijelu kojim pobija odluku suda prvog stupnja o troškovima postupka se također ukazuje neosnovanom. Naime donoseći odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP te priznao tužiteljici opravdanim trošak pristupa punomoćnice, odvjetnice ročištu za objavu odluke, jer po stavu ovog suda, a kada je ta radnja uistinu poduzeta po kvalificiranom punomoćniku, odvjetniku, stranci pripada pravo na naknadu tog troška, kao nagrade punomoćniku za poduzetu radnju, temeljem odredbe članka 155. ZPP, i bez obzira što je zakonom propisano (članak 335. stavak. 9. ZPP) na koji će se način pisani otpravak objavljene odluke dostaviti stranci koja nije pristupila na ročište za objavu odluke. Nadalje, neutemeljeno tuženik u žalbi ističe da nije bilo osnova da se tužiteljici prizna trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu „jer da ničim nije dokazao da joj je predmetni trošak nastao“ kod činjenice da je pristojbena obveza tužiteljici za plaćanjem sudske pristojbe nastala na temelju zakona, i to podnošenjem tužbe i donošenjem presude.

16. Zbog svega navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženika valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točci I. izreke.

17. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, a zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe valjalo je odbiti, jer nije uspio sa podnesenom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP) i odlučiti kao u točci II. izreke.

U Šibeniku, 17. prosinca 2024. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić