REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-750/23-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda mr.sc. Leonu Širiću, u pravnoj stvari tužitelja DĆ, vl. obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Krznarić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HOLUS d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 7, OIB: 19957278502, kojeg zastupa punomoćnik Dinko Šperanda, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 7. studenoga 2024. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Ivana Krznarića, odvjetnika, zakonske zastupnice tuženika EĆ, direktorice i punomoćnika tuženika Dinka Šperande, odvjetnika, s danom objave 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku HOLUS d.o.o., Zagreb isplatiti tužitelju DĆ, vl. obrta [obrt], [adresa] iznos od 1.954,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, i to:

- na iznos od 1.257,90 EUR počevši od 3.8.2022. do isplate,

- na iznos od 696,80 EUR počevši od 21.9.2022. do isplate,

s tim da zakonske zatezne kamate počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.12.2022. budu isplaćene po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a (NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za tri postotna poena, zatim počevši od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO- a (NN 114/22 i 156/22) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te najzad počevši od 30.12.2023. do isplate po stopi na osnovi čl. 29. st. 2., 8. i 9. ZOO-a (NN 155/23) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 849,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi na osnovi čl. 29. st. 2., 8. i 9. ZOO-a (NN 155/23) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, počevši od 17.12.2024. do isplate, sve u roku 15 dana.

II/ Odbija se zahtjev tuženika HOLUS d.o.o., Zagreb za naknadu troškova parničnog postupka, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 3.4.2023. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, radi isplate, u kojoj je naveo kako je od tuženika u kolovozu 2022. naručio robu: sedam stabala, a za koju robu mu je tuženik 2.8.2022. izdao Račun broj 156/22, kao i da tuženik nije pružao usluge prijevoza robe, a da je robu bilo potrebno dostaviti na gradilište u Slavonskom Brodu na kojem je tužitelj obavljao krajobrazne radove pa da je tužitelj, u dogovoru s tuženikom, o vlastitom trošku organizirao prijevoz navedenih sedam stabala na gradilište u Slavonskom Brodu, ali da je tužitelj odmah po zaprimanju stabala uočio materijalne nedostatke na istima, i to:

- jer stabla nisu odgovarala standardima kvalitete i kondicije te

- jer su na stablima bila vidljiva mehanička oštećenja i napadi štetnika, pa da je o tome obavijestio tuženika koji nije sporio da su na stablima bila vidljiva mehanička oštećenja pa da je najprije ponudio tužitelju određeni popust na robu ili sanaciju, odnosno popravak robe, ali da je tužitelj odbio ponuđenu sanaciju stabala jer stabla nije bilo moguće sanirati (popraviti), odnosno bar ne u razumnom roku, a da su zbog naravi njegovog posla (uređivanje krajobraza) predmetna stabla tužitelju bila potrebna odmah pa da je tuženik nakon toga ponudio tužitelju i zamjenu stabala, ali pod uvjetom da tužitelj ponovo snosi troškove prijevoza, što je tužitelj odbio i zbog navedenog izvršio povrat predmetnih sedam stabala tuženiku nakon čega je tuženik napravio storno Računa broj 156/22 od 2.8.2022. Tužitelj se nadalje u tužbi pozvao na odredbu čl. 410. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano kako kupac u slučaju materijalnih nedostataka na stvari ima pravo:

a) zahtijevati od prodavatelja uklanjanje nedostatka,

b) zahtijevati od prodavatelja predaju druge stvari bez nedostatka, c) zahtijevati razmjerno sniženje cijene ili

d) izjaviti da raskida ugovor.

te je ukazao i kako je stavkom 2. istog članka propisano da u svakom od navedenih slučajeva kupac ima pravo i na popravljanje štete prema općim pravilima o odgovornosti za štetu te na odredbu čl. 410.a st. 1. istog Zakona kojom je propisano kako se popravak ili zamjena stvari s nedostatkom provodi besplatno, u razumnom roku od trenutka kada je kupac obavijestio prodavatelja o nedostatku te bez znatnih neugodnosti za kupca uzimajući u obzir prirodu stvari i svrhu za koju je kupcu ta stvar bila potrebna, kao i nda odredbu čl. 399.a st. 1. toč. 11. istog Zakona kojom je, u smislu primjene odredbi o odgovornosti za materijalne nedostatke stvari, propisano kako besplatno znači bez troškova potrebnih za uklanjanje nedostatka, a posebno bez poštanskih troškova te troškova prijevoza, rada ili materijala, dok je tuženik kao prodavatelj u konkretnom slučaju odbio tužitelju kao kupcu besplatno zamijeniti neispravnu robu jer je smatrao da je tužitelj taj koji je dužan snositi troškove prijevoza pa da je tužitelj radi toga vratio tuženiku sporna stabla, a da je tuženik kao prodavatelj stornirao Račun broj 156/22 od 2.8.2022. te da se tuženikovim prihvaćanjem povrata spornih stabala i storniranjem Računa broj 156/22 od 2.8.2022. jasno može zaključiti kako je tuženik priznao da su na spornim stablima postojali materijalni nedostatci te da se već samo storniranje računa ima smatrati raskidom predmetnog ugovornog odnosa između stranaka, ali da je tužitelj, opreza radi, i putem elektronske pošte od 16.2.2023. temeljem odredbe čl. 410. st. 5. Zakona o obveznim odnosima izjavio kako raskida ugovorni odnos koji se temelji na Računu broj 156/22 od 2.8.2022. glede sedam spornih stabala i zatražio povrat uplaćeni kupovnine u iznosu od 9.477,62 kn (danas 1.257,90 EUR) i temeljem odredbe čl. 410. st. 9. ZOO-a naknadu štete na ime troškova prijevoza u iznosu od 5.250,00 kn (danas 696,80 EUR) nastanak kojih je vidljiv iz dva računa društva ALFA TRANSPORT d.o.o. (u iznosu o 2.750,00 kn i 2.500,00 kn). Tužitelj je u tužbi napomenuo kako je predmetni ugovorni odnos bio prisiljen raskinuti zato jer mu tuženik nije htio besplatno zamijeniti neispravnu robu – stabla, a da mu tuženik do dana podnošenja ove tužbe nije vratio primljenu kupovninu niti mu je naknadio štetu pa da stoga ovom tužbom od tuženika zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 1.954,70 EUR kao i zakonske zatezne kamate, i to:

- na iznos od 1.257,90 EUR na ime povrata plaćene kupovnine počevši od 3.8.2022. do isplate (čl. 368. st. 5. Zakona o obveznim odnosima),

- na iznos od 696,80 EUR na ime naknade štete u visini troškova prijevoza počevši od 21.9.2022. do isplate

Završno je napomenuo kako mu je tuženik u Računu broj 156/22 od 2.8.2022. zaračunao i 21 komad kolaca, ali da je tuženik u cijelosti stornirao Račun broj 156/22 od 2.8.2022. i za iste kolce tužitelju izdao Račun broj 167/22, a koji račun mu je tužitelj također u cijelosti podmirio pa da zato ovom tužbom potražuje povrat svih novčanih sredstava koje je uplatio tuženiku po Računu broj 156/22 od 2.8.2022.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te je nastavno naveo kako tužitelj nije tuženiku prijavio navodne nedostatke robe u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima jer u obavijesti o nedostatku nije pobliže opisao narav nedostatka (kako je to bio dužan sukladno čl. 406. st. 1. ZOO-a, a obzirom da je riječ o trgovačkom ugovoru) te kako tuženik iz navedene obavijesti, kao niti iz tužbe nije upoznat sa specifikacijom navodnih nedostataka po pojedinim artiklima koji su bili predmetom kupoprodaje obzirom tužitelj samo paušalno navodi kako je spornih sedam stabala imalo nedostatke u vidu mehaničkih oštećenja, kao i da su ista bila napadnuta od strane štetnika, dok u poruci elektronskom poštom od 11.8.2022. tužitelj proturječno navodi kako je od naručenih i kupljenih sedam stabala njih šest loše kondicije i ne zadovoljava uvjete koje tužiteljeva firma traži pa da tuženik obzirom na nepotpunost obavijesti o nedostacima nije niti mogao postupiti po takvoj obavijesti niti je takva obavijest pravovremena obzirom je tužitelj bio dužan o nedostacima obavijestit tuženika bez odgode. Tuženik je još opreza radi osporio i samo postojanje bilo kakvih nedostataka na isporučenoj robi. Tuženik je dalje naveo kako ni u jednom trenutku nije priznao postojanje bilo kakvih materijalnih nedostataka na robi, već da je štoviše izričito već u poruci elektronskom poštom od 11.8.2022. izrijekom osporio prijavljene činjenice kao materijalne nedostatke te dodatno osporio mogućnost postojanja štetnika na stablima već slijedom činjenice izgleda krošnje i generalnim zdravstvenim stanjem biljke, a da su navodi tužitelja kako je tuženik već storniranjem računa u pravnom smislu raskinuo ugovor o kupoprodaji u cijelosti neosnovani jer je tuženik stornirao račun zato jer mu je tužitelj samoinicijativno, bez prethodne tuženikove suglasnosti poslao povrat robe, koji je tuženik i prihvatio iako ista nije imala nedostatke uz opciju da si tužitelj za plaćenu kupovninu izabere druge ili u slučaju raspoloživosti, iste artikle koji odgovaraju njegovim potrebama, i to isključivo iz razloga prijateljske politike tuženika u odnosima s kupcima, a da je izdani Račun broj 156/22 od 2.8.2022. u skladu s računovodstvenim propisima morao stornirati jer je na robno stanje nakon tužiteljevog povrata robe ponovno uveo artikle s tog računa. Dodao je kako do raskida ugovornog odnosa prema viđenju tuženika jednostavno nije došlo i da u slučaju raskida sigurno ne bi tužitelju nudio zamjensku robu, nego da bi mu vratio spornu kupovninu, ali da do takvog raskida nikada nije došlo te da bilo kakva izjava dana tužitelju od strane zaposlenika tuženika u kojoj ga isti moli da ne vraća stabla nije i ne može biti čin priznanja bilo kakvih nedostataka te da tuženik u cijelosti spori da bi stabla bila mehanički oštećena i/ili napadnuta od strane štetnika te da tužitelj ove svoje tvrdnje nije ničime dokazao niti ih bez prethodno provedenog postupka osiguranja dokaza uopće može dokazati, a da je tuženik vraćena stabla u međuvremenu prodao drugim kupcima koji nisu imali nikakve prigovore pa da je tužbeni zahtjev već iz ovog razloga primjenom pravila o teretu dokazivanja potrebno odbiti. Naveo je i kako su takve činjenice teoretski nedokazive obzirom tužitelj nije proveo postupak prethodnog osiguranja dokaza, posebice obzirom je tuženik stabla koja su mu vraćena u međuvremenu uredno prodao drugim kupcima, koji na navedene proizvode nisu imali nikakve prigovore u smislu bilo kakvih nedostataka budući je riječ o zdravim biljkama. Budući je tužitelj bio dužan u tužbi iznijeti sve dokaze i činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, slijedom činjenice da je riječ o sporu male vrijednosti, tuženik je istaknuo kako je tužitelj prekludiran iznositi daljnje dokaze i da se već zbog navedene činjenice tužbeni zahtjev ne može usvojiti. Opreza radi, tuženik je naveo kako čak i da je postojalo mehaničko oštećenje na biljci – ukoliko je ona zdrava – isto ne predstavlja materijalni nedostatak biljke jer sukladno čl. 401. Zakona o obveznim odnosima materijalni nedostatak postoji:

a) ako stvar ne odgovara opisu, vrsti, količini i kvaliteti odnosno nema funkcionalnost, kompatibilnost, interoperabilnost i druge značajke kako je utvrđeno ugovorom o kupoprodaji,

b) ako stvar nije prikladna za bilo koju posebnu namjenu za koju je potrebna kupcu i s kojom je kupac upoznao prodavatelja najkasnije u trenutku sklapanja ugovora te u odnosu na koju je prodavatelj dao pristanak,

dok stablo s manjim oštećenjima, raspucanom korom i sl., koje ima zdravu krošnju, kod kojeg nema tragova sušenja, predstavlja ispravan proizvod za redovnu namjenu za koju se biljke kupuju, a da tužitelj ni na koji način nije tuženika upoznao s eventualnom posebnom namjenom u koju njemu trebaju navedene biljke i na koju bi prodavatelj pristao pa da bi iz tog razloga eventualno postojao neki nedostatak robe te da manja „oštećenja“ stabla mogu biti posljedica prirodnog procesa rasta drveta, predstavljaju uobičajenu i na tržištu biljnog materijala prihvaćenu pojavu koja ne utječe na funkcionalnost i druge značajke koje se očekuju kod redovne namjene proizvoda – usađivanja i rasta zdrave biljke radi za estetske potrebe i da je navedeno posebice jasno i iz činjenice da su navedena oštećenja lako otklonjiva tretiranjem biljke voćarskim voskom, a da čak i bez istoga biljke zarastaju u kratkom roku, dok tragove napada štetnika ili bolesti tuženik u cijelosti osporava obzirom tuženik ove pojave nije utvrdio prilikom povrata robe niti bi takvu robu primio natrag na skladište jer se navedeni proizvodi kod tuženika skladište u rasadniku koji bi, u slučaju točnosti takvih navoda, po preuzimanju robe natrag na skladište bio u cijelosti zahvaćen bolestima i štetnicima te da bi takva pojava za tuženika kao prodavatelja predstavljala najveću opasnost od propadanja robe, zbog čega tuženik i inače u svom radu implementira najveće mjere opreza protiv bolesti i štetnika u rasadniku, o čemu svjedoči i Zapisnik o fitosanitarnom pregledu rasadnika od 2.12.2022. te da o potpunoj ispravnosti spornih stabala govori i činjenica kako kod istih nije došlo do odumiranja (osušivanja) biljke u dijelu krošnje, što je razvidno iz fotografija koje je tuženik prethodno isporuci robe poslao tužitelju te primitak koje robe je tužitelj potvrdio. Tuženik je u odnosu na utuženu naknadu štete s osnova troškova prijevoza robe na relaciji Zagreb – Slavonski Brod još naveo kako je i to potraživanje neosnovano već slijedom ranije iznesenih argumenata koji se odnose na nepostojanje nedostataka proizvoda, a dodatno i zato jer ugovorom o kupoprodaji stranke nisu ugovorile i prijevoz robe niti je postojala suglasnost u pogledu isporuke proizvoda transportom, već je kupac navedenu robu mogao preuzeti u rasadniku tuženika osobn, ili posredstvom svog prijevoznika, u kojem slučaju tuženik ne odgovara za propust tužitelja da osobno pregleda robu prije kupnje (pogotovo u slučaju kada mu je tuženik poslao fotografije robe prethodno preuzimanju robe) pa da stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je tijekom postupka proveo sljedeće po strankama predložene dokaze; izvršio je uvid u Račun tuženika broj 156/22 od 2.8.2022. (list 6 spisa), Potvrdu o uplati računa broj 156/22 (list 7 spisa),Račun društva ALFA TRANSPORT d.o.o. broj 353 od 3.8.2022. (list 8 spisa), Teretni list od 4.8.2022. (list 9 spisa), Potvrdu o uplati računa broj 353 od 3.8.2022. (list 12 spisa), Račun društva ALFA TRANSPORT d.o.o. broj 365 od 16.8.2022. (list 10 spisa), Potvrdu o uplati računa broj 365 od 20.9.2022. (list 13 spisa), Teretni list od 16.8.2022. (list 11 spisa), Storno računa broj 156/22 od 17.8.2022. (list 14 spisa), Ispis prijepiske elektronskom poštom između tuženika i tužitelja (list 15-44 i 46-spisa), WhatsApp poruku zaposlenice tuženika (list 45 spisa), Račun broj 167/22 od 17.8.2022. (list 48 spisa), Potvrda o uplati računa broj 167/22 (list 49 spisa), Zapisnik o pregledu bilja tijekom premještanja (list 63-64 spisa), Fotografije poslane tužitelju dana 2.8.2022. (list 65-68 spisa), Ispis Whatsapp korespondencije između tužitelja i tuženika (list 69-74 spisa),te proveo dokaz saslušanjem svjedoka DĆB, bivše zaposlenice tuženika (list 82-83 spisa) i stranake, tj. tužitelja osobno (list 83-85 spisa) i zakonske zastupnice tuženika EĆ, direktorice tuženika (list 85-86 spisa).

4. Sud je temeljem čl. 278. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) odbio sve daljnje dokazne prijedloge, i to: tuženikov prijedlog za provođenjem vještačenja po vještaku agronomske struke iz područja fitologije na okolnost predstavljaju li stabla s fotografija koje su priložene ovom podnesku, stabla kod kojih postoji vidljivi napad štetnika/bolesti ili vidljiva umanjenost zdravlja biljke koje bi moglo nastati kao posljedica oštećene kore te dokaz saslušanjem zaposlenika društva ALFA TRANSPORT d.o.o. na okolnost tužiteljevog plaćanja troškova autoprijevoza jer je okolnosti bitne za donošenje odluke u ovoj stvari sud iz provedenih dokaza u dovoljnoj mjeri pouzdano utvrdio pa bi provođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti parničnog postupka propisanom odredbom čl. 10. ZPP-a.

5. Sud kod donošenja odluke u ovoj stvari poglavito polazi od sljedećih zakonskih odredaba koje uređuju pitanje raskida ugovora.

6. Uvidom u Račun tuženika broj 156/22 od 2.8.2022., Potvrdu o uplati računa broj 156/22, Račun društva ALFA TRANSPORT d.o.o. broj 353 od 3.8.2022., Teretni list od 4.8.2022., Potvrdu o uplati računa broj 353 od 3.8.2022., Račun društva ALFA TRANSPORT d.o.o. broj 365 od 16.8.2022., Potvrdu o uplati računa broj 365 od 20.9.2022., Teretni list od 16.8.2022., Storno računa broj 156/22 od 17.8.2022., Ispis prijepiske elektronskom poštom između tuženika i tužitelja, WhatsApp poruku zaposlenice tuženika, Račun broj 167/22 od 17.8.2022., Potvrdu o uplati računa broj 167/22, Zapisnik o pregledu bilja tijekom premještanja, Fotografije poslane tužitelju dana 2.8.2022., Ispis Whatsapp korespondencije između tužitelja i tuženika te iz u tom dijelu suglasnih iskaza svjedoka DĆB, bivše zaposlenice tuženika i stranaka, tj. tužitelja osobno i zakonske zastupnice tuženika EĆ, direktorice tuženika, čijim iskazima je sud u tom dijelu poklonio vjeru jer su zapravo u bitnome iskazivali suglasno, logično i životno uvjerljivo, sud je utvrdio:

- da tuženik ima svoj rasadnik u Zagrebu i da se bavi prodajom ukrasnog bilja,

- da se tužitelj bavi uređenjem krajobraza i da mu je za potrebe gradilišta u Slavonskom Brodu na kojem je radio bilo potrebno sedam stabala i dvadeset i jedan kolac,

- da je potrebnih mu sedam stabala i dvadeset i jedan kolac zato početkom kolovoza 2022. naručio od tuženika za cijenu od 9.477,62 kn (sada 1.257,90 EUR) te da je tuženik pristao na ovaj posao te mu stoga istog tog 2.8.2022. izdao Račun broj 156/22 na navedeni iznos kojeg je tužitelj odmah potom istog tog 2.8.2022. i platio tuženiku,

- da je tužitelj o svom trošku angažirao autoprijevoznika koji je za cijenu od 2.750,00 kn dana 3.8.2022. preuzeo od tuženika u Zagrebu naručenih sedam stabala i dvadeset i jedan kolac i dana 4.8.2022. isporučio preuzetu robu tužitelju na gradilište u Slavonskom Brodu, a za koji prijevoz je tužitelj dana 20.9.2022. platio autopriievozniku platio ugovoreni trošak u iznosu od 2.750,00 kn,

- da je tužitelj odmah na dan isporuke robe na gradilište, tj. 4.8.2022. telefonski o nedostacima na stablima obavijestio tadašnju djelatnicu tuženika DĆB s kojom je ranije dogovarao kupnju i da mu je ona odmah ponudila saniranje mehaničkih oštećenja na kupljenim stablima, ali da tužitelj na navedeno nije pristao jer je to po njemu dugotrajan proces upitnog ishoda, a zdravstveno ispravna stabla su mu bila potrebna odmah za ugradnju na gradilište pa da mu je tadašnja djelatnica tuženika DĆB u nastavnim razgovorima i prijepisci ponudila i popust (sniženje cijene) na što tužitelj također nije pristajao jer su mu za gradilište bila potrebna zdravstveno ispravna stabla uobičajene kvalitete,

- da je tužitelj nakon par dana telefonski kontaktirao i tadašnjeg direktora tuženika RĆ koji mu je ponudio zamjenu kupljenih stabala za druga stabla iste vrste, na što je tužitelj načelno pristao, ali da do dogovora između njih ipak nije došlo, i to zato jer direktor tuženika, iako je pristajao na zamjenu robe, nije pristao snositi troškove autoprijevoza za vraćanje spornih sedam stabala s gradilišta u Slavonskom Brodu natrag u tuženikov rasadnik u Zagrebu i troškove prijevoza novih sedam stabala iz tuženikovog rasadnika u Zagrebu na gradilište u Slavonskom Brodu na kojem je tužitelj radio,

- da je tužitelj zato još jednom 11.8.2022. ponovno, sada pisano, elektronskom poštom obavijestio tuženika o uočenim materijalnim nedostacima na stablima (nesaniranim mehaničkim oštećenjima na šest od ukupno sedam isporučenih stabala i vidljivim napadima štetnika) te zatražio povrat plaćene kupovnine, kao i naknadu troškova prijevoza od 3.8.2022. prilikom preuzimanja kupljene robe i troška prijevoza zbog vraćanja robe natrag tuženiku koje će uslijediti,

- da je 16.8.2022. tužitelj angažirao autoprijevoznika koji je za cijenu od 2.500,00 kn istoga dana preuzeo kupljenih sedam stabala iz gradilišta u Slavonskom Brodu i vratio ih natrag u tuženikov rasadnik u Zagrebu, a za koji prijevoz mu je tužitelj dana 20.9.2022. platio ugovoreni trošak od 2.500,00 kn,

- da je tadašnja djelatnica tuženika DĆB dana **.**.2022. napravila Storno cijelog računa broj 156/22 kojim je tužitelj kupio spornih, sada vraćenih sedam stabala i dvadeset i jedan kolac te odmah potom izdala poseban Račun broj 167/22 od 17.8.2022. za iste te kolce na koje tuženik nije imao prigovora i koje je zadržao, a koje kolce je tužitelj potom 29.12.2022. ponovno platio, sada po navedenom kasnije računu, dok mu tuženik do današnjeg dana nije vratio ni najmanji dio kupovnine po spornom storniranom Račun tuženika broj 156/22 od 2.8.2022.,

a ove činjenice ni među strankama tijekom postupka nisu bile sporne.

7. Pritom je potrebno napomenuti kako na ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka EĆB nije utjecala činjenica kako je svjedokinja najprije, jednako kao i tužitelj u svom iskazu, izjavila kako ju je tužitelj odmah prilikom isporuke mobitelom obavijestio o uočenim nedostacima, a da bi nastavno rekla kako je to bilo za dan-dva. Naime, kraj činjenice da je autoprijevoznik naručena stabla iz tuženikovog rasadnika u Zagrebu preuzeo 3.8.2022. (Transportni list), a da je tužitelj ta stabla na gradilištu u Slavonskom Brodu preuzeo dan kasnije, odnosno tek 4.8.2022. (Transportni list), a uvažavajući protek vremena do davanja iskaza svjedokinje, kao i činjenicu da je svjedokinja u međuvremenu prestala raditi kod tuženika čime je postala i manje zainteresirana za cijeli događaj koji se zbio na njenom sada bivšem radnom mjestu, to ovaj sud cijeni logičnim i životnim takvu proturječnost odnosno nepreciznost u iskazu svjedokinje i u ukupnosti s drugim provedenim dokazima, poglavito iskazom tužitelja, sukladno čl. 8. ZPP-a cijeni kako je tužitelj mobitelom (telefonski) obavijestio tuženika odnosno djelatnicu tuženika DĆB o uočenim nedostacima odmah po istovaru stabala 3.8.2022.

8. U odnosu na druge u ovom sporu bitne okolnosti, sud je utvrdio kako slijedi.

9. Na među strankama spornu okolnost postojanja materijalnih nedostataka sud je utvrdio kako slijedi.

10. Među strankama je prije svega sporno jesu li na kupljenoj robi – sedam stabala uopće postojali materijalni nedostaci na koje se tužitelj u tužbi poziva:

- da stabla nisu odgovarala standardima kvalitete i kondicije te

- da su na stablima bila vidljiva mehanička oštećenja i napadi štetnika, a koji bi, ukoliko su stvarno postojali, uistinu značili da stabla nisu prikladna za upotrebu u svrhe za koje bi se stvar iste vrste uobičajeno koristila (npr. za ugradnju na gradilište na kojem je tužitelj radio), sve u smislu čl. 401. st. 2. toč. 1. ZOO-a. Tužitelj prije pokretanja ove parnice nije proveo postupak osiguranja dokaza niti je u ovoj parnici dostavio bilo kakve fotografije spornih stabala, a kamoli detaljne fotografije spornih mehaničkih oštećenja i tragova nametnika niti je predložio odgovarajuće vještačenje na okolnost postojanja materijalnih nedostataka na koje u tužbi ukazuje. Tuženik je s druge strane predložio vještačenje na okolnost predstavljaju li stabla s fotografija koje je priložene svom podnesku, stabla kod kojih postoji vidljivi napad štetnika/bolesti ili vidljiva umanjenost zdravlja biljke koje bi moglo nastati kao posljedica oštećene kore, ali obzirom na kvalitetu spisu priloženih po tuženiku sačinjenih crno-bijelih fotografija i činjenicu da stabla zbog daljnje prodaje više nisu dostupna vještaku na uvid, provođenjem ovakvog dokaza vještačenjem stanja stabala samo na temelju par crno bijelih fotografija stabala u cjelini zasigurno ne bi ni bilo moguće pouzdano utvrditi navedenu spornu okolnost. K tome, tužitelj u tužbi navodi kako je svih sedam stabala imalo nabrojane nedostatke, dok iz dostavljene prijepiske elektronskom poštom proizlazi kako je tužitelj ranije tvrdio da je samo šest od ukupno sedam kupljenih stabala imalo kakva mehanička oštećenja, a, k tome, i sam tužitelj se u toj prijepisci (12.8.2022.) izrijekom slaže kako je moguće da stabla uopće nisu zaražena štetnicima, ali postavlja pitanje tko mu može jamčiti da gljivice ili bakterije nisu ušle kroz nesanirana mehanička oštećenja na stablima. Whatsapp poruka djelatnice tuženika od 6.8.2022. u kojoj tužitelju nudi „dobar popust“ i u kojem ga moli da ne vraća stabla, a bez dostavljenog ranijeg dijela teksta njihovog razgovora, sama po sebi ne znači priznanje da su na kupljenim stablima postojala bilo kakva oštećenja ili nametnici. Ovo stoga jer utvrđeno tuženikovo nuđenje popusta i molba tužitelju da ne vraća stabla samo po sebi ne znači odnosno ne mora nužno značiti da postoji tuženikovo ranije priznanje postojanja nedostataka. Ranija prijepiska iz tog razgovora nije vidljiva te se može samo pretpostaviti, ali ne i točno utvrditi što je bio točan razlog takvog nuđenja odnosno je li to uistinu bilo priznanje tuženika o postojanju mehaničkih oštećenja i nametnika na svim ili većini kupljenih stabala. Slijedom navedenog, iz do sad nabrojanih dokaza sud u smislu čl. 221.a ZPP-a nije mogao sa sigurnošću utvrditi postojanje materijalnih nedostataka na kupljenih sedam stabala. Međutim, u ovom postupku je utvrđena i činjenica kako je tuženik ponudio popravak mehaničkih oštećenja na stablima (koji tužitelju nije bio prihvatljiv jer je tražio vrijeme kojeg tužitelj nije imao), a zatim nekoliko dana kasnije i zamjenu za druga stabla (na što je tužitelj načelno i pristao, ali su se razišli oko pitanja troškova prijevoza), kao i činjenica da je tuženik primio vraćenu robu te stornirao izdani račun, što sve zajedno posredno potvrđuje da je u vrijeme tuženikovog poduzimanja tih radnji očito došlo do tuženikovog prethodnog priznanja postojanja materijalnih nedostataka na kupljenim stablima iz čl. 401. st. 2. toč. 1. ZOO- a.

11. Na ovom mjestu je potrebno napomenuti kako sud obzirom na utvrđeno držanje tuženika u procesu raskida ugovora i povrata kupljene robe nije prihvatio kao vjerodostojnu navod tuženika, kao i dio iskaza direktorice tuženika u kojem navodi kako je storniranje računa i nuđenje najprije popravka, a potom i zamjene tužitelju bio prijateljski čin motiviran tuženikovim odnosom prema kupcima, a nikako priznanje postojanja nedostataka jer, kraj ostalih provedenih dokaza, navedeno jednostavno nije logično ni životno uvjerljivo, a ovo tim više jer navedena direktorica tuženika prema vlastitoj izjavi tada nije bila u Hrvatskoj i nije bila zakonska zastupnica tuženika, nego je to bio njen otac pa da joj je sve samo posredno poznato iz razgovora s ocem.

12. U odnosu na među strankama spornu okolnost postojanja tužiteljeve pravovremene i detaljne obavijesti o uočenim materijalnim nedostacima sud je utvrdio kako slijedi.

13. Iz ranije u ovoj presudi utvrđenog je razvidno kako je tužitelj 4.8.2024. preuzeo kupljenu robu od autoprijevoznika i pregledao je te odmah istoga dana telefonski obavijestio djelatnicu tuženika o uočenim materijalnim nedostacima na kupljenoj robi. Međutim, iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelj u tom prvom telefonskom razgovoru odmah po preuzimanju robe 4.8.2022. (ili bilo kada kasnije toga dana) uistinu detaljno opisao tuženiku nedostatke, a svakako ne proizlazi da bi u tom razgovoru ujedno pozvao tuženika da stabla pregleda jer takvo što tužitelj tijekom postupka niti ne tvrdi da je učinio. Upravo zbog navedenog tužitelj nije dokazao da je obavijestio tuženika o materijalnim nedostacima kupljene stvari na ZOO-om propisani način. Kupac u pravovremenoj obavijesti o materijalnim nedostacima stvari mora detaljno opisati nedostatak stvari te pozvati prodavatelja da stvar pregleda i to na pouzdan način, npr. preporučenim pismom, elektronskom poštom i slično, jer se samo tako smatra da je prodavatelja uredno izvijestio o materijalnim nedostacima stvari (tako primjerice i VTS RH u Pž-7419/03 od 16.5.2006.). Dakle, ne proizlazi da je tužitelj pravovremeno (odmah) i detaljno obavijestio tuženika o uočenim nedostacima u smislu čl. 401. st. 1. i 3. i čl. 406. st. 1. ZOO-a. Međutim, kako je riječ o mehaničkim oštećenjima stabala, a prodavatelj se između ostalog bavi uzgojem i prodajom stabala, to mu kao profesionalcu postupajući s pažnjom dobrog gospodarstvenika u trenutku prodaje u smislu čl. 10. ZOO-a nisu mogla ostati nepoznata vidljiva mehanička oštećenja na stablima koja prodaje tužitelju pa tužitelj kao kupac sukladno čl. 407. ZOO-a ne gubi svoje pravo da se u ovoj parnici pozove na navedene nedostatke na stablima unatoč tome što nije uredno obavijestio tuženika o postojanju nedostataka.

14. U odnosu na među strankama sporno pravo tužitelja na raskid ugovora zbog materijalnih nedostataka sud je utvrdio kako slijedi.

15. Da bi kupac raskinuo ugovor, nije dovoljno samo da dokaže postojanje materijalnih nedostataka stvari te da je pravodobno i uredno obavijestio prodavatelja o nedostacima, već kupac mora jasno bez odgađanja priopćiti prodavatelju da raskida ugovor (tako primjerice i VTS RH u Pž 971/2023-2 od 18.04.2023.), sve u smislu čl. 410. st. 1. toč. 4. u svezi čl. 366. ZOO-a. Iz u ovom postupku utvrđenog ne proizlazi da bi tužitelj bez odgađanja izjavio tuženiku kako raskida njihov ugovorni odnos, nego to čini tek elektronskom poštom od 16.2.2023. što se ne može smatrati izjavom o raskidu danom od strane kupca pravovremeno odnosno bez odgađanja. Međutim, sud sadržaj ranije tužiteljeve poruke elektronskom poštom od 11.8.2022. u kojoj navodi nedostatke i obavještava tuženika kako će vratiti stabla te traži povrat plaćene kupovnine i naknadu troškova prijevoza, cijeni tužiteljevom izjavom o raskidu ugovora koja je, obzirom na datum zaključenja pravnog posla (2.8.2022.) i datum preuzimanja robe i uočavanja nedostataka (4.8.2022.) izjavljena pravovremeno. Pritom je potrebno napomenuti kako, obzirom na činjenicu da prema iskazu tužitelja, kojeg je sud prihvatio, popravak stabala ili sniženje cijene nisu bili prihvatljivi jer su mu zdravstveno ispravna stabla bila potrebna odmah za ugradnju na gradilište na kojem je radio, kao i činjenicu da mu je tuženik ponudio zamjenu, ali da do nje nije došlo zbog držanja tuženika koji je neosnovano, protivno čl. 410. st. 2. i 9. i čl. 410. st. 1. i 2. ZOO-a odbijao podmiriti tužitelju i troškove prijevoza, to je razvidno da je tužitelj u takvoj situaciji temeljem čl. 410. st. 5., čl. 411. i čl. 412. st. 2. ZOO-a imao pravo (odmah nakon takvog tuženikovog odbijanja) raskinuti ugovor kako je i učinio.

16. U odnosu na među strankama sporna prava tužitelja nakon raskida ugovornog odnosa zbog materijalnih nedostataka sud je utvrdio kako slijedi.

17. Kako je sud iz provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj 2.8.2022. platio tuženiku ugovorenu kupovninu po Računu tuženika broj 156/22 od 2.8.2022. u iznosu od 1.257,90 EUR te da je nakon toga jednostranom izjavom od 11.8.2022. raskinuo taj ugovor, nakon čega je 16.8.2022. sukladno čl. 419. st. 4. ZOO-a i vratio tuženiku kupljena stabla (nakon čega je tuženik 17.8.2022. stornirao izdani račun), to je tuženik:

- temeljem čl. 419. st. 1. i 4. i čl. 368. st. 2. ZOO-a dužan vratiti tužitelju iznos od 9.477,62 kn (sada 1.257,90 EUR) kojeg je primio na ime kupovnine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 368. st. 5. ZOO-a počevši od dana njegovog primitka, tj. od 2.8.2022. do isplate, zatim

- temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 410. st. 2. ZOO-a dužan vratiti tužitelju iznos od 2.750,00 kn (sada 364,99 EUR) na ime naknade štete - naknade troškova prijevoza kupljenih stabala s materijalnim nedostacija iz mjesta kupnje (tuženikovog rasadnika u Zagrebu) na gradilište u Slavonskom Brodu na kojem je tužitelj radio zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od tužiteljevog plaćanja tog troška autoprijevozniku, tj. 20.9.2022. do isplate,

- temeljem čl. 368. st. 1., čl. 410. st. 2. te poglavito i čl. 419. st. 3. ZOO-a dužan vratiti tužitelju iznos od 2.500,00 kn (sada 331,81 EUR) na ime naknade troškova vraćanja kupljenih stabala iz gradilišta u Slavonskom Brodu natrag u tuženikov rasadnik u Zagrebu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od tužiteljevog plaćanja tog troška autoprijevozniku, tj. 20.9.2022. do isplate,

te su time utvrđeni osnov, visina i dospijeće te tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi dug te je odlučeno kao u toč. I izreke ove presude.

18. Završno je još potrebno napomenuti i kako je u ovoj stvari utvrđeno da je tužba sukladno čl. 422. ZOO-a u svakom slučaju pravodobno unutar dvogodišnjeg prekluzivnog roka podnesena sudu obzirom je pravni posao sklopljen 2.8.2024., nedostatak uočen 4.8.2024., a tužba je podnesena ovom sudu 3.4.2023.

19. Također je kraj ovako utvrđenog činjeničnog stanja potrebno napomenuti i kako čak sama direktorica tuženika prilikom davanja svog iskaza sukladno čl. 221. st. 1. ZPP-a izrijekom priznaje da je tuženik preuzeo vraćenu robu (koju je zatim prodao drugom kupcu) te da je uistinu dužan vratiti tužitelju utuženu kupovninu koju mu je tužitelj platio po spornom, sada storniranom Računu broj 156/22 od 2.8.2022. (list 86 spisa), dok samo spori tužiteljevo pravo na naknadu troška autoprijevoza.

20. Prigovor tuženika kako je pristao na tužiteljev povrat robe samo uz uvjet da tužitelj za plaćenu kupovninu od tuženika kupi nešto drugo nije osnovan. Ovo stoga jer je iz provedenih dokaza, kako je ranije u presudi obrazloženo, utvrđeno da je tužitelj zbog materijalnih nedostataka na kupljenoj robi na zakonu utemeljeno jednostrano raskinuo ugovorni odnos između stranaka te tuženik u toj situaciji nije imao zakonsku ovlast bilo što pravno obvezujuće nuditi tužitelju, dok iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se parnične stranke eventualno suglasnim očitovanjima volje sukladno čl. 11. ZOO-a drugačije sporazumjele glede snošenja troškova raskida ugovornog odnosa.

21. U odnosu na naknadu troškova ovog parničnog postupka, sud je odlučio kako slijedi.

22. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na naknadu troškova ovog postupka u cijelosti. Odluka o trošku se, dakle, temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: OT), a ovaj trošak se prije svega odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku, prema vrijednosti predmeta spora po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, i to sukladno čl. 164. st. 1., 2. i 3. ZPP-a u zatraženom iznosu od po 200,00 EUR za sastav tužbe (Tbr. 7/1 OT) i pristup na ročišta 4.6.2024. i 7.11.2024. (Tbr. 9/1 OT), odnosno ukupno 600,00 EUR, a koji trošak je sukladno Tbr. 46. OT bilo potrebno uvećati za trošak PDV-a u iznosu od 150,00 EUR pa naknada troškova na ime zastupanja po punomoćniku ukupno iznosi 750,00 EUR. Ovaj trošak je nadalje bilo potrebno uvećati i za trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 EUR (list 50 spisa) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR pa je tužitelju stoga dosuđena naknada troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 849,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a počevši od presuđenja do isplate i odlučeno je kao u toč. I izreke ove presude.

23. Tužitelj je odbijen s dijelom zahtjeva za naknadu troškova sudske pristojbe na tužbu preko plaćenog i priznatog iznosa od 33,18 EUR jer je tužitelj sukladno čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama platio i obzirom na način i vrijeme plaćanja jedino bio dužan platiti polovicu propisanog iznosa pristojbe na tužbu.

24. Kako tuženik nije uspio u sporu, to je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u cijelosti odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova ovog parničnog postupka te je stoga odlučeno kao u toč. II izreke ove presude.

U Zagrebu, 17. prosinca 2024.

Sudac:

mr. sc. Leon Širić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika