9 P-151/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZADRU

STALNA SLUŽBA U ŠIBENIKU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, Stalna služba u Šibeniku, po sucu Terezija Goreta, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE ŠUME d.o.o., Ulica Kneza Branimira 1, Zagreb, OIB: 69693144506, zastupan po Josipu Mađariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, Pisarnica Koprivnica, protiv tuženika EKO ZRMANJA, Poljoprivredna zadruga, Kočević 35, Ervenik, OIB: 48320414475, zastupana po punomoćnici Sidoniji Grbavac, odvjetnica u Zagrebu, radi predaje u posjed, na ročištu objave održanom dana 17. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan, koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku EKO ZRMANJA, Poljoprivredna zadruga, Kočević 35, 22 305 Ervenik, OIB: 48320414475, da tužitelju HRVATSKE ŠUME d.o.o., Ulica Kneza Branimira 1, Zagreb, OIB: 69693144506 isplati iznos od 72.947,55 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 12.157,92 eur od 31.12.2015. do isplate;

- na iznos od 12.157,92 eur od 31.12.2016. do isplate;

- na iznos od 12.157,92 eur od 31.12.2017. do isplate;

- na iznos od 12.157,92 eur od 31.12.2018. do isplate;

- na iznos od 12.157,92 eur od 31.12.2019. do isplate;

- na iznos od 12.157,92 eur od 31.12.2020. do isplate;

do 31.12.2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 01.01.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku EKO ZRMANJA, Poljoprivredna zadruga, Kočević 35, 22 305 Ervenik, OIB: 48320414475, da tužitelju HRVATSKE ŠUME d.o.o., Ulica Kneza Branimira 1, Zagreb, OIB: 69693144506 nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.350,00 eura sa zateznim kamatama od dana donošenja presude, 17. prosinca 2024., pa do isplate, po stopi određenoj člankom 29. st. 2. ZOO-a po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj je u tužbi i tijekom raspravljanja naveo da je, uvidom u podatke »ARKOD« evidencije uporabe poljoprivrednog zemljišta, utvrdio da je tuženik Agenciji za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (dalje u tekstu: AZPP) dao Izjavu o korištenju poljoprivrednog zemljišta temeljem koje je:

- tijekom 2015. godine bio upisan kao korisnik zemljišta u ukupnoj površini od 458,0194 ha,

- tijekom 2016. godine bio upisan kao korisnik zemljišta u ukupnoj površini od 458,0194 ha,

- tijekom 2017. godine bio upisan kao korisnik zemljišta u ukupnoj površini od 458,0194 ha,

- tijekom 2018. godine bio upisan kao korisnik zemljišta u ukupnoj površini od 458,0194 ha,

- tijekom 2019. godine bio upisan kao korisnik zemljišta u ukupnoj površini od 458,0194 ha,

- tijekom 2020. godine bio upisan kao korisnik zemljišta u ukupnoj površini od 458,0194 ha,

a koje zemljište predstavlja šumsko zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske kojim gospodari tužitelj temeljem Zakona o šumama. Tužitelj je koristeći MIBPG (matični identifikacijski broj poljoprivrednog gospodarstva) i podatke dostupne u ARKOD-u usporedio zemljišne čestice u vlasništvu Republike Hrvatske i na temelju toga izradio obračun dugovanja. Tuženik je tijekom gore navedenih godina koristio sljedeće čestice:

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- K. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- K. č. br. [katastarska čestica];

- K. č. br. [katastarska čestica];

- K. č. br. [katastarska čestica];

- K. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- K. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio k. č. br. [katastarska čestica];

- Dio. K. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] ( OS Gospić, ZK Gračac).

Nadalje je tužitelj naveo da činjenica da čestice koje je tuženik koristio predstavljaju šumsko zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske kojim, temeljem Zakona o šumama, gospodari tužitelj vidljiva je iz Uvjerenja o pripadnosti šumskogospodarskom planu koje tužitelj dostavlja u prilogu tužbe. Tužitelj napominje da dostavljeno Uvjerenje predstavlja javnu ispravu koja, u smislu čl. 230. st.1. Zakona o parničnom postupku, dokazuje istinitost činjenica koje u njoj navedene. Valjanu pravnu osnovu za korištenje šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske može predstavljati samo ugovor o zakupu. Sukladno Zakonu o šumama i Uredbi o zakupu šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske evidenciju sklopljenih ugovora o zakupu šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske vodi tužitelj kao ovlaštena pravna osoba. Tužitelj je uvidom u svoje evidencije sklopljenih ugovora o zakupu šumskog zemljišta utvrdio da tuženik u razdoblju kada je koristio šumsko zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske nije imao sklopljeni ugovor o zakupu za navedeno zemljište slijedom čega je vidljivo da je tuženik isto koristio bez valjanje pravne osnovne, kao nepošteni posjednik. Tužitelj je naveo da sukladno člancima 16. i 17. Zakona o šumama (NN 68/2018, 115/2018, 98/2019, 32/2020, 145/2020) tj. članku 17 Zakona o šumama (NN 140/2005, 82/2006, 129/2008, 80/2010, 124/2010, 25/2012, 68/2012, 148/2013, 94/2014, 68/2018) tužitelj gospodari šumama u vlasništvu Republike Hrvatske. Gospodarenje šumama, između ostalog, obuhvaća i pravo tužitelja na korištenje šumama u vlasništvu Republike Hrvatske. Svako neovlašteno zaposjedanje i korištenje šuma i šumskih zemljišta zakonom je zabranjeno. Sukladno Uredbi o zakupu šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske (NN 76/2014), Uredbi o zakupu šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske (NN 50/2018, 68/2018, 55/2019) te Uredbi o zakupu šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske (NN 55/2019) u slučaju davanja u zakup šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske obveza je zakupoprimaca da iznos zakupnine uplaćuju na žiro račun tužitelja. Tuženik je zaposjeo šumsko zemljište i koristio ga za obavljanje poljoprivredne djelatnosti bez suglasnosti tužitelja i bez ikakve valjane pravne osnove, što je jasno vidljivo iz činjenice da je pred AZPP davao izjave o korištenju navedenog zemljišta te je istinitost navedenih izjava potvrdio vlastoručnim potpisom odgovorne osobe. Pošto tužitelj temeljem Zakona o šumama ima pravo posjedovanja i gospodarenja šumama u vlasništvu Republike Hrvatske, a temeljem Uredbe o zakupu šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske i pravo raspolaganja zakupninom od tog zemljišta, to je jasno da tužitelj, u odnosu na tuženika koji šumsko zemljište koristi bez ikakve valjane pravne osnove, predstavlja predmnijevanog vlasnika (u smislu čl. 166.st.1. Zakona o vlasništvu).

Nadalje, tužitelj je naveo da je tuženik svjestan da nije sklopio ugovor o zakupu šumskog zemljišta koje koristi i da isto koristi u svrhu obavljanja poljoprivredne djelatnosti bez valjane pravne osnove, pa je stoga nepošteni posjednik šumskog zemljišta koje je koristio. Slijedom navedenog tuženik je obvezan šumsko zemljište predati u posjed tužitelju, kao presumiranom vlasniku, te je tužitelju obvezan nadoknaditi sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja. Korist koju je tuženik, kao nepošteni posjednik, imao od korištenja šumskog zemljišta jednaka je najmanje iznosu zakupnine koju bi morao plaćati tužitelju u slučaju da je sklopio ugovor o zakupu šumskog zemljišta. Iznos zakupnine za zakup šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske obračunava se prema posebnom propisu kojim se uređuje naknada za prenesena i ograničena prava na šumi i šumskom zemljištu. Zakupnina za korištenje šumskog zemljišta u svrhu pašarenja i sl. utvrđena je u iznosu od 0,02 kn/m2 godišnje i to:

- člankom 19.st.2. Pravilnika o utvrđivanju naknade za prenesena i ograničena prava na šumi i šumskom zemljištu (NN 105/2009, 98/2011, 94/2014);

- člankom 17.st.2. Pravilnika o utvrđivanju naknade za prenesena i ograničena prava na šumi i šumskom zemljištu (NN 72/2016, 68/2018);

- člankom 16.st.2. Pravilnika o utvrđivanju naknada za šumu i šumsko zemljište (NN 12/2020, 121/2020).

Slijedom prethodno navedenog tužitelj je naveo da je dana 06.11.2019. donio Odluku o načinu obračuna i naplate naknade dosadašnjeg korištenja šumskog zemljišta evidentiranog u ARKOD sustavu bez valjane pravne osnove kojom je u članku IV. propisana naknada u iznosu od 0,02 kn/m2 godišnje. Tužitelj je temeljem vlastitog izračuna korištenih površina šumskog zemljišta, primjenom naknade u iznosu od 0,02 kn/m2 (200 kn/ha) godišnje, utvrdio da tuženik s osnova naknade koristi zbog korištenja šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske bez valjane pravne osnove duguje tužitelju:

- za 2015. godinu iznos od 12.157,92 eur;

- za 2016. godinu iznos od 12.157,92 eur;

- za 2017. godinu iznos od 12.157,92 eur;

- za 2018. godinu iznos od 12.157,92 eur;

- za 2019. godinu iznos od 12.157,92 eur;

- za 2020. godinu iznos od 12.157,92 eur;

Tužitelj je naveo da pošto se naknada obračunava godišnje tužitelj na svaki pojedini iznos potražuje zakonske zatezne kamate od posljednjeg dana svake godine do dana podmirenja duga. Kako bi dokazao točnost svog obračuna tužitelj je, u cilju smanjenja troškova ovog postupka, od AZPP zatražio izdavanje potvrde o činjenici da je tuženik koristio katastarske čestice šumskog zemljišta na koje se odnosi ova tužba i o površinama tih čestica koje su obuhvaćene kao dio ARKOD čestica koje je tuženik koristio, no AZPP na zahtjev tužitelja navedene podatke nije dostavila. S obzirom da je AZPP državno tijelo i da nije dostavilo tražene podatke to tužitelj, temeljem čl. 232.st.3. Zakona o parničnom postupku, predlaže da Sud službenim putem od AZPP zatraži dostavu:

- Zapisnika o korištenju poljoprivrednog zemljišta za 2015., 2016., 2017., 2018., 2019., i 2020. godinu potpisanog po tuženiku;

- podatka o površinama u kojima se preklapaju ARKOD parcele čije korištenje je tuženik prijavio AZPP-u u pojedinim godinama i katastarske čestice šumskog zemljišta na koje se odnosi ova tužba;

- podatke o vrsti poljoprivredne djelatnosti koju je tuženik obavljao na navedenim česticama i za koju su mu isplaćeni poticaji;

- grafičkog prikaza (plana) preklapanja na ARKOD parcele čije korištenje je tuženik prijavio AZPP-u i katastarske čestice šumskog zemljišta na koje se odnosi ova tužba.

Nadalje je tužitelj naveo da u slučaju ako AZPP odbije pribaviti tražene podatke na zahtjev suda tužitelj predlaže da se provede geodetsko vještačenje na okolnost površina u kojima se preklapaju ARKOD parcele čije korištenje je tuženik prijavio AZPP-u u pojedinim godinama i katastarske čestice šumskog zemljišta na koje se odnosi ova tužba, sve temeljem javno dostupnih podataka Državne geodetske uprave i podataka iz ARKOD evidencije koja je također javno dostupna. Tuženik je sa 2022. godinom prestao koristiti predmetne čestice šumskog zemljišta tj. više nije evidentiran u ARKOD evidencijama kao njihov korisnik. Međutim tuženik je, neovisno o navedenom, dužan tužitelju naknaditi sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja šumskog zemljišta bez valjane pravne osnove, a zastara tog zahtjeva teče od povrata posjeda (sukladno čl. 165. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) te još nije nastupila. Tužitelj je pozvao tuženika da nastalo dugovanje podmiri mirnim putem, no tuženik dostavljenom pozivu nije udovoljio. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom raspravljanja naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kako osnovi tako i visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj u tužbi navodi:

- da je tužitelj uvidom u ARKOD evidenciju utvrdio da je tuženik dao Agenciji za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (dalje u tekstu: Agencija) Izjavu o korištenju poljoprivrednog zemljišta u površini od 458,0194 ha u periodu od 2015. do 2020. godine;

- da zemljište predstavlja šumsko zemljište čiji je vlasnik Republika Hrvatska, a tužitelj zemljištem gospodari i ima pravo korištenja;

- da valjana pravna osnova za korištenje predmetnog zemljišta može biti samo ugovor o zakupu o čijoj evidenciji vodi brigu tužitelj;

- da je tužitelj uvidom u evidenciju sklopljenih ugovora uvidio da tuženik nije imao pravu osnovu za korištenje predmetnog zemljišta tijekom utuženog razdoblja;

- da je tužitelj, na temelju članka 166. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014; dalje u tekstu: ZV), predmnijevani vlasnik šumskog zemljišta;

- da je korist koju je tuženik imao jednaka, najmanje, iznosu zakupnine koju bi tuženik plaćao da je imao ugovor o zakupu, a ista iznosi 0,02 kn/m2 godišnje;

- da je tužitelj 6. studenog 2019. donio Odluku o načinu obračuna i naplate naknade dosadašnjeg korištenja šumskog zemljišta evidentiranog u ARKOD sustavu bez valjane pravne osnove zemljišta;

- da tuženik s osnova naknade koristi duguje tužitelju sveukupno 72.947,55 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama;

- da Agencija posjeduje podatke o površinama u kojima se preklapaju površine ARKOD čestica i katastarskih čestica;

- da je Agencija odbila dati tužitelju podatke o površinama u kojima se preklapaju površine ARKOD čestica i katastarskih čestica.

Tuženik je naveo da ističe prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja. Tužitelj je pravni slijednik "Hrvatskih šuma", javnog poduzeća za gospodarenje šumama i šumskim zemljištima u Republici Hrvatskoj, p. o., Zagreb, osnovanog na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (Narodne novine, broj 41/90), s početkom rada 1. siječnja 1991. Hrvatske šume, javno poduzeće za gospodarenje šumama i šumskim zemljištima u Republici Hrvatskoj, p. o., Zagreb, bilo je pravni slijednik više gospodarskih subjekata. Hrvatske šume d.o.o. danas su troslojno organizirano trgovačko društvo u vlasništvu države s Direkcijom u Zagrebu, 17 uprava šuma-podružnica i 169 šumarija. Na čelu društva je predsjednik uprave, rad kontrolira Nadzorni odbor (oboje imenuje Vlada RH), a temeljene odluke donosi Skupština društva. Zakonom o šumama („Narodne novine“, broj 68/18, 115/18, 98/19, 32/20, 145/20, dalje u tekstu: ZŠ) propisano je:

„Gospodarenje šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske Članak 17.

(1) Javni šumoposjednik je pravna osoba od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku koja gospodari šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske.

(2) Osnivač javnog šumoposjednika kao društva s ograničenom odgovornošću je Republika Hrvatska.

(3) Sjedište javnog šumoposjednika je u Zagrebu.

(4) Naziv javnog šumoposjednika je »HRVATSKE ŠUME društvo s ograničenom odgovornošću«.

(5) Pravni oblik, unutarnja organizacija i djelatnosti društva javnog šumoposjednika utvrđeni su izjavom o osnivanju.“

Nadalje je tuženik naveo da na temelju citirane materijalno pravne odredbe tužitelj je javni šumoposjednik, tj. pravna osoba od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, čiji je osnivač Republika Hrvatska. Tužitelj aktivnu legitimaciju predmnijevanog vlasnika temelji na mjerodavnim odredbama:

- članka 166. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014; dalje u tekstu: ZV)

- članka 16. i 17. Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 68/18,115/18, 98/19, 32/20, 145/201; dalje u tekstu: ZŠ)

Tako da je u članku 166. ZV-a propisano:

„Vlasnička tužba predmnijevanoga vlasnika

(1) Onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju.

(2) Predmnjevanom će vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svojega prednika ili može samo sumnjivoga, ili što je stekao posjed stvari besplatno a onaj koji zahtijeva posjed ga je stekao naplatno; no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on.

(3) Predmnjeva vlasništva ne djeluje u korist osobe koja nije bila pošteni posjednik stvari.

(4) Predmnjevani vlasnik treba, umjesto da dokazuje vlasništvo, dokazati činjenice na temelju kojih se predmnjeva njegovo vlasništvo i činjenice od kojih zavisi utemeljenost njegova zahtjeva prema posjedniku stvari iz stavka 1. i 2. ovoga članka; inače se na vlasničku tužbu predmnjevanoga vlasnika, na prigovore posjednika, kao i na pravni položaj koji ima pošteni odnosno nepošteni posjednik kad je dužan predati stvar vlasniku, na odgovarajući način primjenjuje ono što i za pravu vlasničku tužbu, ako nije drugo određeno zakonom niti je u suprotnosti s pravnom naravi tužbe predmnijevanoga vlasnika.“

Tuženik je naveo da ističe kako je za pokretanje vlasničke tužbe predmnijevanog vlasnika potrebno ispunjenje određenih pretpostavki, odnosno predmnijeva vlasništva na koju se oslanja vlasnička tužba djeluje u korist osobe koja je bila samostalan posjednik sporne stvari, a taj njezin posjed je bio zakonit, istinit i pošten.

„Aktivno legitimirana osoba za stavljanje neprave vlasničke tužbe za povrat stvari - vlasničke tužbe predmjevanog vlasnika (publicijanske tužbe) je onaj u čiju korist djeluje zakonska predmjeva s ofenzivnim djelovanjem da je vlasnik stvari. Da bi dokazao da u njegovu korist postoji ta predmnjeva, trebat će u postupku pred sudom ( ili drugim nadležnim tijelom) u kojem zahtjeva predaju stvari, dokazati - umjesto svojeg prava vlasništva - one činjenice na temelju kojih se po zakonu predmnjeva vlasništvo stvari čiju predaju zahtjeva. Trebat će dakle, dokazati da je spornu stvar stekao u svoj samostalan posjed na valjanom pravnom temelju, a i da je posjed stekao na istinit način...“

Također je tuženik naveo da tužitelj nije vlasnik niti je samostalni posjednik poljoprivrednog zemljišta, a što je razvidno iz navoda tužitelja u točci I. tužbe, iz kojeg proizlazi da je Republika Hrvatska vlasnik zemljišta. Također, činjenica da tužitelj nije samostalni posjednik predmetnih zemljišta proizlazi i iz zakonskih odredbi na koje se tužitelj poziva iz kojih nedvojbeno proizlazi pravna osnova posjedovanja zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske. Tako je u članku 16. stavku 1. ZŠ-a propisano: „(1) Šumama i šumskim zemljištima u vlasništvu Republike Hrvatske gospodari javni šumoposjednik.“ Samostalni posjed naspram stvari podrazumijeva vršenje faktične vlasti u odnosu na objekt posjedovanja bez priznavanja ničije „više“ vlasti na toj stvari (tzv. vlasnički posjed), što je u konkretnom slučaju tužitelja izostalo. Tužitelj kao javni šumoposjednik na temelju mjerodavnih odredbi ZŠ-a ima pravo na posjed (nesamostalni posjed – tzv. uporabni posjed) predmetnih zemljišta, ali ne i pravo vlasništva. Da je tužitelj nesamostalni posjednik predmetnih nekretnina je nesporno, što znači da tužitelj u nedostatku pretpostavke samostalnog posjeda stvari radi kojeg je podnesena vlasnička tužba predmnijevanog vlasnika nije ostvario sve pretpostavke za pokretanje iste. Stoga, imajući u vidu materijalno pravne odredbe tužitelj u procesnom smislu nije aktivno legitimiran za pokretanje konkretnog postupka.

Tuženik je naveo da tužitelj nema aktivnu legitimaciju potraživati od tuženika, ne samo od tuženika, već i od velikog broja drugih hrvatskih poljoprivrednika retroaktivne naknade za korištenje. Slijedom navedenog, tužitelj nije aktivno legitimiran na temelju članaka 166. ZV-a pokrenuti vlasničku tužbu predmnijevanog vlasnika za povrat stvari i isplatu. Tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe predmnijevanog vlasnika (vidi točku 3.1. odgovora na tužbu), niti postoji pravna osnova na temelju koje tužitelj potražuje isplatu iznosa od 72.947,55 EUR. Navedenu argumentaciju tuženika potvrđuje i činjenica da je tijekom utuženog razdoblja tužitelj izdao tuženiku potvrde o nepostojanju dugovanja u poslovnim knjigama tužitelja i to slijedeće potvrde:

- Potvrda o nepostojanju duga od 11. ožujka 2018., Klasa: DIR/19-01/15, Hrvatske šume d.o.o.;

- Potvrda o nepostojanju duga od 17. prosinca 2018., Klasa: DIR-55-18- 4799/155, Hrvatske šume d.o.o.;

- Potvrda o nepostojanju duga od 31. listopada 2019., Klasa: DIR/19-01/15, Hrvatske šume d.o.o.;

Nadalje, tuženik je naveo da se postavlja pravno i logično pitanje, kako je moguće da je isto javnopravno tijelo, Hrvatske šume d.o.o., ovdje tužitelj, u tri različita navrata tijekom 2018. i 2019. godine, izdalo potvrdu o nepostojanju duga za tuženika, da bi potom to isto tijelo sudskim putem tražilo naplatu dugovanja s osnova korištenja za razdoblje od 2015. do 2020. godine? Zašto tužitelj nije u 2018. i/ili 2019. godini tvrdio da postoji dugovanje s osnova korištenja, ako je dugovanje zaista postojalo? Tužitelj, sve do donošenja Uredbe o zakupu šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 55/2019), koja je stupila na snagu 8. lipnja 2019., nije uopće imao mogućnost zaključenja ugovora o zakupu, što je razvidno iz tužiteljevog odgovora na tuženikov zahtjev za zakup šumskog zemljišta od 11. studenog 2016. Naime, ranije važeća Uredba - Uredba o načinu i kriterijima za davanje u zakup šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 50/2018, 68/2018, 55/2019) nije ovlastila tužitelja na sklapanje ugovora o zakupu zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, što je razvidno iz članka 4. stavka 1. ranije važeće Uredbe, koji glasi:

„(1) Središnje tijelo državne uprave nadležno za poslove šumarstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), na prijedlog trgovačkog društva Hrvatske šume d.o.o. (u daljnjem tekstu: Trgovačko društvo), daje šumsko zemljište u zakup.“

Citirana podzakonska odredba, iz koje da je razvidno da tužitelj nije ovlašten sklapati ugovore o zakupu predmetnih zemljišta, već je za to bilo ovlašteno Ministarstvo poljoprivrede, dodatno potvrđuje prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja, a još više prigovor nezakonitosti retroaktivnog potraživanja naknade za korištenje zemljišta. Prema tužbenim navodima, konkretnije prema točki I. tužbe tužitelj tvrdi da je tuženik koristio predmetna zemljišta od 2015. do 2020. godine, što podrazumijeva da tuženik od prestanak korištenja više nije u posjedu predmetnih zemljišnih čestica. Zastarni rok u konkretnom slučaju teče najkasnije od zadnjeg dana 2020. godine, odnosno od 31. prosinca 2020. te ističe 31. prosinca 2023. Predmetna tužba je datirana 5. srpnja 2024., a elektronski potpisana (i vjerojatno podnijeta) 8. srpnja 2024., dakle nakon proteka propisanog zastarnog roka. Slijedom navedenog, tuženik ističe prigovor zastare.

Tuženik je naveo da ističe kako nije sporno korištenje zemljišta, ali ističe da su zemljišta korištena na temelju valjane pravne osnove i to kao pošteni posjednik. Da je to tako potrebno je poznavati puno širu sliku na temelju koje je tuženik, kao i ostali poljoprivrednici u istom državnom projektu, kao pošteni posjednik koristio zemljišta koja su predmet spora. Tuženik ističe da je kao i svi drugi korisnici potpora u trenutku pokretanja cjelokupnog postupka dobivanja poticaja, imao podršku državnih tijela koja su usmjeravala način postupanja i koja su ih poticala da na način kakav su odredili Agencija i Ministarstvo poljoprivrede Republike Hrvatske upišu zemljišta u ARKOD sustav, sve s ciljem povećavanja financijske omotnice Republici Hrvatskoj u sklopu zajedničke europske poljoprivredne politike. I to je legitimno ponašanje državnih tijela. Međutim sada tužitelj takvo ponašanje sankcionira i odlučuje se, protivno mjerodavnim zakonskim odredbama, kao i Ustavu Republike Hrvatske, pravno i sudski obračunati s poljoprivrednicima. Tuženik ističe da je netočan navod tužitelja da je koristio zemljišta bez pravne osnove, naprotiv korištenje zemljišta omogućeno mu je od strane Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, putem podnošenja Jedinstvenog zahtjeva za svaku pojedinačnu godinu i upisom zemljišta u ARKOD sustav sukladno odredbama Pravilnika o evidenciji uporabe poljoprivrednog zemljišta, koji je tad bio na snazi (Narodne novine, br. 35/15., 118/16., 26/17.). Dakle, sve je bilo evidentirano. Dapače, korisnici su kroz navedeni Pravilnik dobili rok unutar kojega se ovakva postupanja vraćaju u redovne pravne i obveznopravne okvire, sklapanje ugovora i sl. Tako je u trenutku prvog upisa predmetnog zemljišta u ARKOD sustav od strane tuženika u Pravilniku o evidenciji uporabe poljoprivrednog zemljišta („Narodne novine“, broj 35/15) u članku 8. bilo propisano:

„(1) Podaci o ARKOD parcelama dobivaju se na temelju izjave poljoprivrednika, uz pomoć programske podrške koja omogućuje fotointerpretaciju poljoprivrednih površina na DOF-u i određivanje granica ARKOD parcela.

(2) Poljoprivrednik može biti naknadno pozvan na usklađivanje podataka i podnošenju dokumentacije o pravu korištenja poljoprivrednog zemljišta (3) Atributno povezivanje podataka vanjskih institucija sa ARKOD podacima provodi se temeljem definiranih tehničkih uvjeta u Prilogu III koji je sastavni dio ovoga Pravilnika.“

Izmjenama i dopunama Pravilnika o evidenciji uporabe poljoprivrednog zemljišta (Narodne novine, broj 35/2015, 118/2016, 26/2017) u članku 8. bilo je propisano:

1) Podaci o ARKOD parcelama dobivaju se na temelju izjave poljoprivrednika, uz pomoć podataka iz Upisnika poljoprivrednika i programske podrške koja omogućuje fotointerpretaciju poljoprivrednih površina na DOF-u, sukladno ARKOD parceli definiranoj u Pojmovniku ovoga Pravilnika.

(2) Na temelju izjave iz stavka 1. ovoga članka poljoprivrednik može u Agenciji pokrenuti postupak upisa u ARKOD i onih poljoprivrednih površina koje koristi, a za koje ne posjeduje dokumente o vlasništvu i/ili posjedu.

(3) U slučaju iz stavka 2. ovoga članka Agencija će kroz postupak utvrđivanja činjeničnog stanja na terenu (brza terenska provjera), po potrebi uz prisutnost poljoprivrednika i poljoprivrednika koji koriste susjedne ARKOD parcele, provjeriti činjenice korištenja, poljoprivredne površine ucrtane prema ARKOD metodologiji i evidentirati u Zapisnik.

(4) Izvadak iz Zapisnika iz stavka 3. ovoga članka objavljuje se na oglasnoj ploči regionalnog ureda Agencije, te se dostavlja nadležnoj jedinici lokalne samouprave radi objave na službenoj oglasnoj ploči i omogućavanja primjedbi na izvadak iz Zapisnika u trajanju od 30 dana od dana objave na oglasnoj ploči regionalnog ureda Agencije.

(5) Nakon isteka roka iz stavka 4. ovoga članka ukoliko nema primjedbi na izvadak iz Zapisnika, Agencija će ucrtane površine u ARKOD sustavu iz stavka 2. ovoga članka smatrati potvrđenim. U slučaju opravdanih primjedbi odnosno osporavanja korištenja postupit će se sukladno članku 13. ovoga Pravilnika.

(6) Poljoprivredne površine u vlasništvu države upisuju se u ARKOD samo uz pravno valjanu dokumentaciju u skladu s propisima koji reguliraju korištenje zemljišta u vlasništvu države.

(7) Poljoprivrednik može biti naknadno pozvan na usklađivanje podataka i podnošenju dokumentacije o pravu korištenja poljoprivrednog zemljišta (8) Atributno povezivanje podataka vanjskih institucija sa ARKOD podacima provodi se temeljem definiranih tehničkih uvjeta u Prilogu III koji je sastavni dio ovoga Pravilnika.

(9) ARKOD parcela isključuje sljedeće neprihvatljive elemente: nepoljoprivredne površine veće od 100 m², građevinske i infrastrukturne objekte te homogene cjeline dendrološke vegetacije i/ili stijene veće od 500 m² u slučaju pašnjaka i krških pašnjaka.“

Također je tuženik naveo da ističe da je upis u ARKOD sustav bio obvezan za sve poljoprivrednike upisane u upisnik poljoprivrednika, u skladu s člankom 122. stavkom 2. tada važećeg Zakona o poljoprivredi („Narodne novine“, broj 30/2015). Upravo činjenica upisa u javni registar uporabe poljoprivrednog zemljišta (ARKOD), koji vodi i kontrolira javnopravno tijelo - Agencija, predstavlja pravnu osnovu na temelju koje je tuženik kao pošteni posjednik uredno koristio predmetna zemljišta. Argumentum a contrario da je tuženik nepošten posjednik predmetnih zemljišta, kako to pogrešno ističe tužitelj, činjenica je da javnopravna tijela (Agencija i Ministarstvo poljoprivrede), koji predstavljaju nespornog vlasnika zemljišta (Republiku Hrvatsku), ne bi dozvolila i omogućila upis predmetnih zemljišta u ARKOD sustav, a posljedično tomu i korištenje predmetnih zemljišta. U skladu s navedenim, tuženik je naveo da i nadalje ostaje nejasno na temelju čega je tužitelj odredio njegovu (retroaktivnu) obvezu, a naročito kada se gleda u okviru u kojem je ušao u projekt za koji je država odredila uvjete Pravilnikom o evidenciji uporabe poljoprivrednog zemljišta, na temelju kojih su podnositelji zahtjeva, uključujući tuženika, dosljedno postupali, što je sve moralo biti poznato i Hrvatskim šumama d.o.o., kao društvu u vlasništvu države. Tuženik da se ne može oteti dojmu, kada sagleda činjenične navode tužbe, da vlada nekoordiniran i nesređen odnos u ovom projektu među tijelima državne vlasti, a o tomu dojmu ukazuju navodi iz točke III. tužbe, u kojoj tužitelj ističe da mu Agencija nije dostavila podatke o površinama koje su obuhvaćene kao ARKOD čestice.

Tuženik je naveo da vjeruje da će i sud, od kojeg očekuje donošenje zakonite i pravilne odluke, uvidjeti da se radi o tužbi koja je nejasna, a ne o ozbiljnom zahtjevu tužitelja, koji bi, kao društvo s javnopravnim ovlastima, trebalo raditi u interesu države i brinuti za dobra od interesa za Republiku Hrvatsku, koja su posebno naznačena u članku 52. Ustava Republike Hrvatske, kao i za gospodarski boljitak države, u okviru kojeg je svakako briga o položaju poljoprivrednika u Republici Hrvatskoj. Tužitelj da je naveo da je 6. studenog 2019. donio Odluku načinu obračuna i naplate naknade dosadašnjeg korištenja šumskog zemljišta evidentiranog u ARKOD sustavu bez valjane pravne osnove zemljišta. Nadalje je naveo da tužitelj tereti tuženika retroaktivno za razdoblje od 2015. godine do 2020. godine na temelju Odluke o načinu obračuna i naplate naknade dosadašnjeg korištenja zemljišta evidentiranog u ARKOD sustavu bez valjane pravne osnove koja je donesena 6. studenog 2019., da iz navedenog dijela tužbe proizlazi očigledno nezakonito retroaktivno nametanje obveze tuženiku. Navedena odluka da je stavljena izvan snage kasnijom odlukom tužitelja Odluka o pokretanju postupka prinudne naplate s osnove korištenja šumskog zemljišta evidentiranog u ARKOD sustavu bez valjane pravne osnove za cjelokupno razdoblje korištenja tog zemljišta, prijašnjeg protupravnog prisvajanja i drugih protupravnih radnji, klasa: DIR/19-01/2465, urbroj: 00-07-01/01-20/57 od 23. listopada 2020. i to odlukom koja je ukinuta od strane Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, presudom poslovni broj Usoz-62/21-7 od 30. listopada 2023. u postupku ocjene zakonitosti općeg akta tužitelja. Naime, navedene odredbe Uredbe o zakupu šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske niti jedna druga odredba Uredbe ili Zakona o šumama, ne daje tužitelju ovlaštenje da donesu takav akt, tj. Odluku (v. odluke Ustavnog suda broj: U-II- 755/2011, U-II-2944/2012, U-II-2492/2017 i dr.).

Nadalje je tuženik naveo da Opći akt mora se kretati strogo u okviru zakona i podzakonskih propisa, što znači da se prava koja ovlaštenicima pripadaju na temelju zakona ne mogu ograničavati ili uskraćivati, a također se ne mogu utvrđivati nova prava. Umanjivati općim aktom prava koja određenoj grupi građana pripadaju na temelju zakona, odnosno nametati im neke obveze bez ovlaštenja za njegovo donošenje, protivno je temeljnom načelu sadržanom u odredbi članka 5. Ustava. Odluka da je nesporno retroaktivna, bez ikakvog opravdanja za takvo postupanje, a što da je potvrđeno i presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usoz-62/21-7 od 30. listopada 2023., tako da je odjednom tuženik od korisnika s pravnom osnovom postao korisnik bez pravne osnove, s obvezom plaćanja naknade za korištenje zemljišta bez pravne osnove Hrvatskim šumama d.o.o., ovdje tužitelju. Da tako nešto nije bilo predvidljivo niti tuženiku, niti ostalim poljoprivrednicima u vrijeme kada su ulazili, s tim zemljištima, koje im je Republika Hrvatska samoinicijativno dopustila upisati u ARKOD sustav, samo da bi osigurali što veću financijsku omotnicu iz EU fondova. Kao primjer usporedive prakse naveo je odluku Ustavnog suda U-I-4019/2019 i dr. od 4. svibnja 2021.

Tuženik je naveo da se nesporno radi o izuzetno podreguliranoj djelatnosti i programu države, iz kojeg su proizašli mnogobrojni sudski postupci poljoprivrednika protiv države, ali i Agencije i Ministarstva poljoprivrede protiv OPG-ova, u ovoj kasnijoj fazi, kada je država odlučila „pospremati“ u ovom projektu. Naveo je da se sada ti sporovi prelijevaju i u ovaj segment odnosa s Hrvatskim šumama d.o.o. i poljoprivrednika, da poljoprivrednici kontinuirano, dakle i prije upuštanja tužitelja u pravno neutemeljene postupke, ukazuju na nepravilnosti u ovom sektoru ruralne politike te postupanja državnih tijela te da sudsko obračunavanje, i to retroaktivno, s poljoprivrednicima od strane društva u državnom vlasništvu, tužitelja, u suprotnosti je s legitimnim očekivanjima poljoprivrednika, kao i s tendencijom agrarne politike, koju provodi Europska unija i koja je regulirana regulativom EU. Nadalje je naveo da, štititi ustavno i konvencijsko jamstvo prava vlasništva i prava koja proizlaze iz eventualnih obveznih odnosa vezanih za pravo vlasništva, pa i kada je u pitanju država, ne znači prihvaćati neosnovane tužbene zahtjeve, nego temeljito obrazložiti njihovu neosnovanost, što je ovdje nesporno slučaj. Tuženik da je imao legitimna očekivanja da će u ovom državnom projektu, vezanom za EU poticaje, sudjelovati u skladu s čvrstim i unaprijed predvidivim i određenim uvjetima, a ne da će, umjesto stabilizacije tijekom godina projekta, biti kontinuirano izložena nesigurnom i pravnom i egzistencijalnom položaju, zbog nedorečenosti i nespretnosti između državnih tijela, koja su involvirana u ovaj projekt, a naročito nije očekivao iskakanje iz pravila projekta i odredba koje su vrijedile u doba ulaska u ovaj projekt, od strane društva u vlasništvu država, tužitelja, posebno uz činjenicu, da je i tuženik, kao i drugi poljoprivrednici, od tužitelja tražio reguliranje ove situacije.

Tuženik je naveo da iako se jamstvo prava vlasništva, kroz praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske (v. npr. odluku U-III- 4299/2017 od 14. listopada 2021.) primjenjuje samo na postojeće pravo vlasništva i iz njega ne proizlazi zaštita budućih stjecanja prava vlasništva, u određenim okolnostima i legitimno očekivanje stjecanja imovinskih prava može uživati zaštitu prema odredbama sadržanim u članku 48. stavku 1. Ustava. Naveo je da u konkretnoj situaciji postupanje tužitelja protivno je jamstvima pravne sigurnosti, kao i legitimnim očekivanjima tuženika da je postupanje „po pravilima“ ovog projekta diktiranim od strane državnih tijela (Agencija, Ministarstvo), u skladu sa zakonodavstvom Republike Hrvatske i da neće biti izložen sudskim postupcima od strane društva u državnom projektu, koje je, također, dio ovog projekta od njegovog početka. Tuženik da je imao legitimno očekivanje da će postupajući po pravilima ovog projekta, steći imovinsku naknadu, u obliku poticaja i da će razviti svoju poljoprivrednu djelatnost. Tuženik je naveo da ističe da očito ne postoji komunikacija između dva javnopravna tijela (tužitelja i Agencije). Tuženik na navode iz odgovora na tužbu je predložio da se provede dokaz saslušanjem ovlaštene osobe tuženika koji je vodio cijeli projekt poljoprivredne zadruge radi ostvarivanja prava na potpore iz EU fondova, a sve je u uzročno-posljedičnoj vezi s navodima iz tužbe i predloženim dokazima koje Agencija ne želi dostaviti tužitelju.

Nadalje je tuženik naveo da ostaje nejasan prijedlog tužitelja za pribavom podataka od Agencije iz toče I. tužbe, kao i prijedlog za provođenjem geodetskog vještačenja iz točke III. tužbe, da je ARKOD sustav javni upisnik te su podaci o uporabi pojedinih ARKOD parcela javno dostupni putem mrežne stranice ARKOD preglednika (http://preglednik.arkod.hr/ARKOD-Web/). Slijedom navedenog, tuženik je naveo da prijedlog tužitelja da sud zatraži ARKOD podatke od Agencije nije u duhu s člankom 10. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje u tekstu: ZPP), pa se tuženik istome protivi u cijelosti. Tuženik je naveo da nije sporno da je tuženik na temelju zakonske regulative tijekom 2015. do 2020. godine koristio navedenu površinu za obavljanje vlastite poljoprivredne djelatnosti – pašarenja na temelju kojih se prijavio u sustav potpora iz EU fondova te da, isto tako, je nesporno da ARKOD parcele nisu usklađene s katastarskim česticama. Također je nesporno da tuženik nije u posjedu predmetnih zemljišta, što je potvrdio i sam tužitelj u tužbi, ali unatoč tomu u točci II. tužbe (zadnji paragraf u točci II.) tužitelj traži predaju u posjed zemljišta. Nadalje je tuženik naveo da predloženi dokazi od strane tužitelja nisu u duhu s vlasničkom tužbom predmnijevanog vlasnika kao što tužitelj tvrdi, da bi predloženi dokazi imali smisla kad bi tužitelj kao zakupodavac posjedovao zaključene ugovore o zakupu za npr. pašarenje (jer se tuženik bavi pašarenjem), a isti ne plaća zakupninu pa se postavlja pitanje tog obvezno-pravnog odnosa.

Tuženik je naveo da bi navedeni dokazi bili svrsishodni kod dokazivanja nekorištenja zemljišta u svrhu zbog koje je tuženik dobio poticaje, a što svakako nije predmet ovog spora, a da, u svakom slučaju, predloženi dokazi nisu u duhu s izmjenama ZPP-a, a još manje u skladu s pravnom osnovom tužbenog zahtjeva, pa se tuženik istima protivi u cijelosti. Slijedom svega navedenog, tuženik je predlažio da sud nakon primitka odgovora na tužbu tuženika zakaže pripremno ročište, odnosno da provede glavnu raspravu, te donese presudu kojom će odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz nadoknadu parničnog troška tuženiku.

U postupku su izvedeni dokazi čitanjem i pregledom obračuna iznosa naknade, uvjerenja o pripadnosti šumskogospodarskom planu, Odluke o načinu obračuna i naplate naknade dosadašnjeg korištenja šumskog zemljišta evidentiranog u ARKOD sustavu bez valjane pravne osnove, obračuna iznosa naknade, Dopisa AZPP-a, poziva na platež, Potvrda Hrvatskih šuma d.o.o. o nepostojanju duga, Klasa: DIR/19-01/15, Urbroj: 00-06-01/06-19-102, od 31. listopada 2019., Potvrda Hrvatskih šuma d.o.o. o nepostojanju duga, Ur. broj: DIR-55-18-4799/155 od 17. prosinca 2018., Potvrda Hrvatskih šuma d.o.o. o nepostojanju duga, Klasa: DIR/19- 01/15; Ur. broj: 00-06-01/06-19-71 od 11. ožujka 2018., Odgovora na zahtjev za zakup šumskog zemljišta od 11. studenog 2016., Ur.Broj: GS-06/AK-16-446/05, Hrvatske šume d.o.o., Presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usoz-62/21-7 od 30. listopada 2023.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Odredbom čl. 229 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO-a) propisano je da tražbina zakupnine i najamnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu zastarijeva za 3 godine.

Kako je tužitelj tužbom potraživao iznos od 12.157,92 eura na ime korištenja poljoprivrednog zemljišta sa dospijećem od 31.12.2015.g. do 31.12.2020.g. a kako je tuženik u odgovoru na tužbu te na pripremnom ročištu istakao prigovor zastare jasno proizlazi da je potraživanje tužitelja zastarjelo. Naime, potraživanje tužitelja je za period od 31.12.2015.g. do 31.12.2020. g. te bi u konkretnom slučaju krajnji rok zastare bio dana 31. prosinca 2023. godine, a kako je nesporno tužba podnesena dana 08.07.2024.g. jasno proizlazi da je potraživanje tužitelja u zastari, slijedom čega se ovaj sud nije upuštao u obrazloženje dokaza te je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Slijedom navedenog, presuđeno je kao u točci 1. izreke ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa je tuženiku, obzirom na vrijednost predmeta spora te obzirom na uspjeh u parnici sukladno Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 8. točka 1. Tarife o naknadi i nagradi za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23 dalje: OT) priznat trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.100,00 eura te trošak zastupanja na ročištima od 19.12.2024.g. u iznosu od 1.100,00 eura što uvećano za troškove PDV-a daje iznos od 2.750,00 eura ujedno su tuženiku priznat trošak sudske pristojbe u iznosu od 600,00 eura.

Slijedom svega naprijed navedenog, tuženiku je priznat ukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 3.350,00 eura, kako je to odlučeno u točci 2. izreke ove presude.

U Šibeniku, 17. prosinca 2024. godine

SUDAC

Terezija Goreta

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude zbog izostanka dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu za Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u dovoljnom broju primjeraka.

DN-a:

- Pun. tužitelja

- Pun. tuženika