Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1447/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja IP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Željka Marčić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Škarica i partneri, u [adresa] protiv tuženika ĐP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12029/2019-30 od 3. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12029/2019-30 od 3. veljače 2023.,

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ĐP isplatiti tužitelju IP iznos od 4.140,95 eur 1/ 31.200,00 kn sa zateznim kamatama, tekućim od 6. travnja 2017. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje do 31. prosinca 2022., a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te mu se nalaže naknaditi mu parnični trošak, sa zateznim kamatama tekućim od 3. veljače 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."(točka I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.057,63 eur / 7.968,75 kn, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev, uz nadoknadu troškova parničnog postupka, podredno predlaže drugostupanjskom sudu ukinuti pobijanu presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.140,95 eura s pripadajućim zateznim kamatama s osnove, prema činjeničnim tvrdnjama tužitelja, povrata zajma, u smislu odredbe članka 499. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. dalje: ZOO).

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je:

- da je tuženik protiv tužitelja podnio tužbu radi neispunjenja obveze iz Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 28. travnja 2016., prema kojem je tužitelj bio u obvezi njemu isplatiti naknadu za taj prijenos u iznosa od 8.800,00 kn;.

- da je navedeni postupak vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P- 1392/19, a u kojem postupku je tužitelj podnio protutužbu radi isplate iznosa od 32.800,00 kn, da je postupak po protutužbi izdvojen iz navedenog postupka, radi zasebnog raspravljanja te da je predmet ustupljen sudu prvog stupnja kao stvarno i mjesno nadležnom;

- da je tužitelj bio u obvezi isplatiti tuženiku na temelju Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 28. travnja 2016. iznos od 8.800,00 kn i to na ime osam poslovnih udjela trgovačkog društva E d.o.o.;

- da je tužitelj uplatio na račun tuženika dana 5. travnja 2016. iznos od 40.000,00 kn, (potvrda o prometu po računu);

- da je s obzirom na dugovanje koje tuženik ima prema tužitelju na temelju navedenog Ugovora o prijenosu poslovnih udjela, tužitelj zatražio da mu tuženik isplati razliku u iznosu od 31.200,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 6. travnja 2017. do isplate;

6. U postupku koji je prethodio žalbi i u ovoj fazi postupka ostalo je sporno je li navedeni iznos od 40.000,00 kn tužitelj uplatio kao pozajmicu tuženiku ili kao naknadu za plaćanje usluga i troškova od strane tuženika umjesto tužitelja.

7. Sud prvog stupnja je iskaze stranaka i svjedoka prihvatio u dijelu u kojem su logični i uvjerljivi te međusobno sukladni, dok nije prihvatio iskaze svjedoka MP i BP te tužitelja u dijelu u kojem su neuvjerljivi i nelogični.

7.1. Tako je sud prvog stupnja u pogledu sporne svrhe uplate iznosa od 40.000,00 kn od strane tužitelja na račun tuženika, logičnijim i neposredno uvjerljivijim ocijenio iskaze tuženika i svjedoka I, u kojem su iskazali da se radilo o povratu sredstava koja je tuženik uplatio za temeljni kapital i dokapitalizaciju društva EcoCor d.o.o. te s tim povezane troškove javnog bilježnika, dok je nelogičnim i neuvjerljivim, pa i međusobno nepodudarnim u tom dijelu, ocijenio iskaze tužitelja i svjedoka MP te BP.

7.1. Sud prvog stupnja je obrazložio kako je prije svega nelogično da bi se radilo o pozajmici tužitelja tuženiku, bez obzira što je na uplati naznačeno kao svrha "posudba" (što može biti skraćena oznaka i za vraćanje pozajmice), jer bi u tom slučaju bilo logično da je dogovor o umanjenju iznosa povrata pozajmice za naknadu za poslovni udjel, o kojem dogovoru iskazuje tužitelj, bude i preciziran prilikom sklapanja Ugovora o prijenosu poslovnog udjela, koji je uslijedio 23 dana nakon navodne pozajmice tužitelja, odnosno da bi u tom slučaju bilo logično da je u tom Ugovoru navedeno da je naknada isplaćena, a ne da se u članku VI. istog navede da se stjecatelj, tj. tužitelj, obvezuje isplatiti prenositelju, tj. tuženiku, naknadu u iznosu od 8.800,00 kn u roku od 8 dana od sklapanja ugovora. Nadalje, i u pogledu okolnosti pod kojima je dogovorena i isplaćena navodna pozajmica, pa i o roku povrata, tužitelj i navedeni svjedoci različito su iskazivali, pa tako tužitelj tvrdi da je bio u [adresa] kada je izvršio uplatu te da je to uslijedilo nakon telefonskog poziva tuženika u kojem je zatražio pozajmicu, a svjedoci tvrde da je pozajmica dogovorena u kafiću u [adresa], s tim da se jedan ne sjeća u kojem, a drugi navodi kafić u CC, te tvrde da je pred njima i tuženikom tužitelj izvršio uplatu putem internet bankarstva. Nadalje, sud prvog stupnja je neuvjerljivim ocijenio objašnjenje tužitelja iz kojeg mu razloga nije smetalo da u Ugovor o prijenosu poslovnog udjela bude stavljena njegova obveza isplate naknade s obzirom na tvrdnju o uračunavanju tog iznosa pri povratu pozajmice, navodeći kako je mislio da to nije problem. Osim toga, sud prvog stupnja je istaknuo kako, za razliku od tuženika, koji je to dokazao pozivom na plaćanje poslovnih udjela od 10. rujna 2018., za koji je priložio i povratnicu, tužitelj ničim nije dokazao da je od tuženika tražio ispunjenje njegove obveze povrata navodne pozajmice prije podnošenja predmetne tužbe, odnosno protutužbe, koja je uslijedila nakon što je tuženik tražio povrat poslovnog udjela zbog neplaćanja naknade, što isto tako govori u prilog tomu da se radilo o povratu sredstava koja je tuženik umjesto njega uplatio, kako to suglasno iskazuju tuženik i svjedok I, jer je do tada već bilo prošlo više od tri godine od te uplate. Nadalje, sud prvog stupnja neuvjerljivim je ocijenio i njegov navod da je putem Internet bankarstva uplatio svoj dio za temeljni kapital i dokapitalizaciju, s obzirom da iz iskaza tuženika, koji tužitelj nije osporio, proizlazi da se o tome izdaje potvrda, pa se ne može uplaćivati na taj način.

7.2. Konačno, prema ocjeni suda prvog stupnja, na logičnost iskaza tuženika i svjedoka I ukazuje i visina uplaćenog iznosa koja odgovara iznosima koje je tužitelj trebao uplatiti po osnovi temeljnog kapitala i dokapitalizacije, kao i s tim povezanih troškova javnog bilježnika, o čemu su logično i povezano iskazali tuženik i svjedok I, a koju visinu obveze ne osporava u svom iskazu niti tužitelj (6.800,00 kn i 30.600,00 kn, što ukupno iznosi 37.400,00 kn, a ostatak su troškovi, koji su prema iskazu svjedoka I bili do 10.000,00 kn ukupno, što bi podijeljeno na tri dijela približno odgovaralo razlici do ukupnog iznosa). Na nelogičnost iskaza tuženika i svjedoka I ne ukazuje okolnost da je nova uprava društva EcoCor d.o.o. odlučila protiv njih dvojice pokrenuti postupke, kako to i proizlazi iz prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave od 14. prosinca 2016. iz predmeta ovog suda Povrv-1019/17, koji prijedlog je podnesen protiv tuženika, s tim da je svjedok iskazao da je postupak protiv njega završen povlačenjem tužbe, već to ukazuje na ono o čemu su njih dvojica iskazivali, odnosno na poremećene odnose između suvlasnika društva, koji su bili rezultat financijskih teškoća u poslovanju društva do kojih je došlo u međuvremenu.

7.3. Slijedom prethodno navedenog, sud prvog stupnja je zaključio kako se sporna uplata tužitelja tuženiku u iznosu od 40.000,00 kn odnosila na povrat sredstava koja je tuženik umjesto njega uložio u zajedničko trgovačko društvo tj. za njegov temeljni kapital i dokapitalizaciju i s tim povezanih troškova javnog bilježnika, a ne na isplatu po osnovi ugovora o zajmu, slijedom čega tužitelj ne može osnovano od tuženika potraživati povrat tog iznosa na temelju odredbe članka 499. ZOO, pa je tužbeni zahtjev, kao neosnovan, odbio u cijelosti.

8. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tužitelj u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni.

8.1. Jednako tako nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

8.2. Nadalje, pravo na ocjenu izvedenih dokaza (članak 8. ZPP) pridržano je za sud kojem pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP). Pritom, sud prema svojem slobodnom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, ali je u slobodi ocjene dokaza ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se njegova ocjena mogla provjeriti, a na koji je način sud prvog stupnja i postupio.

9. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (članak 355. ZPP).

11. I materijalno pravo pravilno je primijenjeno (članak 356. ZPP).

12. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio kako se sporna uplata od 40.000,00 kn koju je tužitelj izvršio uplatom na tuženikov račun odnosila na povrat sredstava koja je tuženik umjesto tužitelja uložio u njihovo zajedničko trgovačko društvo, u svrhu uplate temeljnog kapitala i dokapitalizacije i s time povezanih troškova javnog bilježnika, a koju visinu troškova, o kojoj su logično i povezano iskazali tuženik i svjedok I, ne osporava niti tužitelj (6.800,00 kn i 30.600,00 kn, što ukupno iznosi 37.400,00 kn, a ostatak su troškovi, koji su prema iskazu svjedoka I bili do 10.000,00 kn ukupno, što bi podijeljeno na tri dijela približno odgovaralo razlici do ukupnog iznosa), a što bi upravo ukazivalo na zaključak da se sporna uplata odnosila na prethodno navedene troškove, a ne na pozajmicu tužitelja tuženika, a koja bi logično, bila naznačena u ugovoru o prijenosu poslovnih udjela, sklapanje kojeg je uslijedilo nakon sporne uplate. S navedenim u vezi, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio i činjenicu da je za razliku od tuženika, koji je to dokazao pozivom na plaćanje poslovnih udjela od 10. rujna 2018., za koji je priložio i povratnicu, tužitelj ničim nije dokazao da je od tuženika tražio ispunjenje njegove obveze povrata navodne pozajmice prije podnošenja predmetne tužbe, odnosno protutužbe, koja je uslijedila nakon što je tuženik tražio povrat poslovnog udjela zbog neplaćanja naknade, a što također upućuje na zaključak da se radilo o povratu sredstava koja je tuženik umjesto njega uplatio (suglasni iskazi tuženika i svjedoka I), jer je do tada već bilo prošlo više od tri godine od te uplate.

13. Slijedom navedenog, žalbeni navodi tužitelja koji u suštini predstavljaju citiranje sadržaja iskaza svjedoka i stranaka te ponovno ocjenjivanje izvedenih dokaza, a koje je dokaze, kako je to prethodno navedeno, sud ocijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP, i svoju je ocjenu opravdao iscrpnim, jasnim logičnim i uvjerljivim razlozima, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

14. Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno u smislu citiranog propisa, zbog čega je žalbu tužitelja valjalo, kao neosnovanu, odbiti, i pobijanu presudu suda prvog stupnja potvrditi (članak 368. stavak 1. ZPP).

15. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP.

16. Zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe je odbijen, jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku.

U Zagrebu 17. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor