Poslovni broj: 1 P-112/2021-36

                                                                                                 

                                                                                                       Poslovni broj: 1 P-112/2021-36

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja T. K. iz V., OIB: ., zastupan po punomoćniku I. K., odvjetniku u V., protiv tuženika A. b. d.d., Z., OIB: …, zastupana po O. d. K. i p. j.t.d., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 30. studenog 2023. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja M. J., odvjetničke vježbenice u uredu punomoćnika tužitelja i zamjenica punomoćnika tuženika H. Č., odvjetnica u V., 28. prosinca 2023.

                                                                     

p r e s u d i o     j e

 

I. Nalaže se tuženiku A. b. d. d. Z., OIB: … da tužitelju T. K. iz V., OIB: … isplati iznos od 4.544,43 EUR[1]/ 34.239,98 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% za period od dospijeća do 31.07.2008.godine, zatim u periodu od 01.08.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, zatim u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje kamate teku kako slijedi:

 

- na iznos od 0,53 EUR/ 3,98 kn za razdoblje od 05.01.2008. do isplate,

- na iznos od 0,77 EUR/ 5,77 kn za razdoblje od 06.02.2008. do isplate,

- na iznos od 7,72 EUR/ 58,16 kn za razdoblje od 05.03.2008. do isplate,

- na iznos od 7,06 EUR/ 53,22 kn za razdoblje od 04.04.2008. do isplate,

- na iznos od 1,06 EUR/ 8,02 kn za razdoblje od 06.05.2008. do isplate,

- na iznos od 2,09 EUR/ 15,73 kn za razdoblje od 05.06.2008. do isplate,

- na iznos od 1,82 EUR/ 13,75 kn za razdoblje od 05.07.2008. do isplate,

- na iznos od 2,68 EUR/ 20,20 kn za razdoblje od 04.10.2008. do isplate,

- na iznos od 18,64 EUR/ 140,45 kn za razdoblje od 05.11.2008. do isplate,

- na iznos od 11,28 EUR/ 85,01 kn za razdoblje od 09.12.2008. do isplate,

- na iznos od 22,09 EUR/ 166,43 kn za razdoblje od 08.01.2009. do isplate,

- na iznos od 25,02 EUR/ 188,50 kn za razdoblje od 05.02.2009. do isplate,

- na iznos od 27,77 EUR/ 209,21 kn za razdoblje od 07.03.2009. do isplate,

- na iznos od 21,77 EUR/ 164,03 kn za razdoblje od 08.04.2009. do isplate,

- na iznos od 22,59 EUR/ 170,22 kn za razdoblje od 07.05.2009. do isplate,

- na iznos od 19,45 EUR/ 146,53 kn za razdoblje od 05.06.2009. do isplate,

- na iznos od 18,32 EUR/ 138,05 kn za razdoblje od 08.07.2009. do isplate,

- na iznos od 18,68 EUR/ 140,76 kn za razdoblje od 05.08.2009. do isplate,

- na iznos od 20,27 EUR/ 152,73 kn za razdoblje od 05.09.2009. do isplate,

- na iznos od 17,93 EUR/ 135,13 kn za razdoblje od 06.10.2009. do isplate,

- na iznos od 17,37 EUR/ 130,88 kn za razdoblje od 06.11.2009. do isplate,

- na iznos od 20,09 EUR/ 151,40 kn za razdoblje od 05.12.2009. do isplate,

- na iznos od 23,49 EUR/ 176,98 kn za razdoblje od 06.01.2010. do isplate,

- na iznos od 26,42 EUR/ 199,08 kn za razdoblje od 05.02.2010. do isplate,

- na iznos od 26,49 EUR/ 199,59 kn za razdoblje od 05.03.2010. do isplate

- na iznos od 31,85 EUR/ 239,98 kn za razdoblje od 07.04.2010. do isplate,

- na iznos od 31,67 EUR/ 238,64 kn za razdoblje od 06.05.2010. do isplate,

- na iznos od 35,13 EUR/ 264,71 kn za razdoblje od 05.06.2010. do isplate,

- na iznos od 49,24 EUR/ 370,99 kn za razdoblje od 07.07.2010. do isplate,

- na iznos od 42,34 EUR/ 318,98 kn za razdoblje od 05.08.2010. do isplate,

- na iznos od 58,82 EUR/ 443,16 kn za razdoblje od 07.09.2010. do isplate,

- na iznos od 52,86 EUR/ 398,31 kn za razdoblje od 07.10.2010. do isplate,

- na iznos od 45,33 EUR/ 341,55 kn za razdoblje od 06.11.2010. do isplate,

- na iznos od 63,21 EUR/ 476,26 kn za razdoblje od 08.12.2010. do isplate,

- na iznos od 72,75 EUR/ 548,14 kn za razdoblje od 05.01.2011. do isplate,

- na iznos od 65,21 EUR/ 491,35 kn za razdoblje od 05.02.2011. do isplate,

- na iznos od 63,50 EUR/ 478,45 kn za razdoblje od 02.04.2011. do isplate,

- na iznos od 65,20 EUR/ 491,29 kn za razdoblje od 02.05.2011. do isplate,

- na iznos od 83,97 EUR/ 632,65 kn za razdoblje od 02.06.2011. do isplate,

- na iznos od 86,60 EUR/ 652,51 kn za razdoblje od 02.07.2011. do isplate,

- na iznos od 107,37 EUR/ 808,97 kn za razdoblje od 02.08.2011. do isplate,

- na iznos od 99,83 EUR/ 752,17 kn za razdoblje od 02.09.2011. do isplate,

- na iznos od 88,08 EUR/ 663,67 kn za razdoblje od 02.10.2011. do isplate

- na iznos od 87,78 EUR/ 661,36 kn za razdoblje od 02.11.2011. do isplate,

- na iznos od 86,49 EUR/ 651,69 kn za razdoblje od 02.12.2011. do isplate,

- na iznos od 90,77 EUR/ 683,82 kn za razdoblje od 02.01.2012. do isplate,

- na iznos od 95,45 EUR/ 719,19 kn za razdoblje od 02.02.2012. do isplate,

- na iznos od 95,59 EUR/ 720,25 kn za razdoblje od 02.03.2012. do isplate,

- na iznos od 92,64 EUR/ 698,02 kn za razdoblje od 02.04.2012. do isplate

- na iznos od 93,84 EUR/ 707,05 kn za razdoblje od 02.05.2012. do isplate,

- na iznos od 95,60 EUR/ 720,31 kn za razdoblje od 02.06.2012. do isplate,

- na iznos od 93,70 EUR/ 706,01 kn za razdoblje od 02.07.2012. do isplate

- na iznos od 93,87 EUR/ 707,24 kn za razdoblje od 02.08.2012. do isplate,

- na iznos od 92,12 EUR/ 694,05 kn za razdoblje od 02.09.2012. do isplate,

- na iznos od 88,88 EUR/ 669,64 kn za razdoblje od 02.10.2012. do isplate,

- na iznos od 92,83 EUR/ 699,40 kn za razdoblje od 02.11.2012. do isplate,

- na iznos od 94,27 EUR/ 710,21 kn za razdoblje od 02.12.2012. do isplate,

- na iznos od 93,69 EUR/ 705,89 kn za razdoblje od 02.01.2013. do isplate

- na iznos od 87,92 EUR/ 662,43 kn za razdoblje od 02.02.2013. do isplate,

- na iznos od 91,92 EUR/ 692,55 kn za razdoblje od 02.03.2012. do isplate

- na iznos od 92,83 EUR/ 699,45 kn za razdoblje od 02.04.2013. do isplate,

- na iznos od 91,04 EUR/ 685,92 kn za razdoblje od 02.05.2013. do isplate,

- na iznos od 85,72 EUR/ 645,87 kn za razdoblje od 02.06.2013. do isplate,

- na iznos od 82,42 EUR/ 621,00 kn za razdoblje od 02.07.2013. do isplate,

- na iznos od 85,35 EUR/ 643,04 kn za razdoblje od 02.08.2013. do isplate,

- na iznos od 87,37 EUR/ 658,24 kn za razdoblje od 02.09.2013. do isplate,

- na iznos od 92,51 EUR/ 697,02 kn za razdoblje od 02.10.2013. do isplate,

- na iznos od 89,68 EUR/ 675,67 kn za razdoblje od 02.11.2013. do isplate,

- na iznos od 90,94 EUR/ 685,22 kn za razdoblje od 02.12.2013. do isplate

- na iznos od 91,98 EUR/ 693,04 kn za razdoblje od 02.01.2014. do isplate,

- na iznos od 93,97 EUR/ 707,96 kn za razdoblje od 02.02.2014. do isplate,

- na iznos od 96,04 EUR/ 723,58 kn za razdoblje od 02.03.2014. do isplate,

- na iznos od 94,97 EUR/ 715,56 kn za razdoblje od 02.04.2014. do isplate,

- na iznos od 92,90 EUR/ 699,96 kn za razdoblje od 09.05.2014. do isplate,

- na iznos od 91,97 EUR/ 692,91 kn za razdoblje od 02.06.2014. do isplate,

- na iznos od 93,02 EUR/ 700,84 kn za razdoblje od 02.07.2014. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku A. b. d. d. Z., OIB: …, da tužitelju T. K. iz V., OIB: … naknadi parnični trošak u iznosu od 2.519,06 eura/18.979,86 kuna, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude tj. od 28. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je 18. ožujka 2021. podnio tužbu u kojoj navodi da je 8. lipnja 2007. sa S. b. d.d. O., pravnim prednikom tuženika, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. … temeljem kojega je koristio kredit u iznosu od 26.025,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja, s rokom otplate kredita od 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije dospijeća.

1.1. Tužitelj navodi da je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita, u pravnoj stvari tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka (među kojima se nalazi(o) i ovdje tuženik) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, od 04. srpnja 2013., u dijelu, u kojem je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2221/18, od dana 03. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženika protiv gornje drugostupanjske presude kao neosnovana.

1.2. Tužitelj navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, te da se radi o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi članku 81. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je i u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana nepoštena/ništetna ugovorna odredba, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužitelja da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro (dapače, tužitelj je upravo od strane tuženika upućen na sklapanje kredita u valuti CHF, kao za njega najbolju opciju), usprkos tome što je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i tužitelju, koji kao prosječan potrošač ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem i nije bio svjestan rizika kojeg preuzima, odnosno, nije mogao znati za mogućnost aprecijacije valute CHF u odnosu na kunu, kao što nije mogao ni procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli u CHF mogla imati za njegove financijske obveze.

1.3. Tužitelj navodi da imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate kredita do dana otplate kredita, odnosno, za cijelo vrijeme trajanja kredita primjenjivala otplata kredita bez valutne klauzule. Naime, tuženik je za cijelo vrijeme trajanja kredita obračunavao tužitelju anuitete u kunama, uz primjenu enormnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i time stekao nepripadnu imovinsku korist.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i to kako po osnovu tako i po visini. Navodi da tužitelj nije naveo pravnu osnovu svoje navodne tražbine. Također ističe prigovor zastare.

2.1. Navodi da tužitelj nema pravo na vraćanje iznosa plaćenih po Ugovoru o kreditu, i to iz razloga jer je otplatom kredita u cijelosti isti Ugovor prestao postojati, odnosno više ne postoji dužničko vjerovnički odnos između stranaka, te stoga više i ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, i stoga se više iste ne mogu utvrđivati ništetnim, niti se temeljem njih može tražiti bilo kakvo plaćanje od tuženika.

2.2. Također navodi da tužitelj ničim nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu u pogledu načina promjene kamatne stope i valutne klauzule bile ništetne i osporava da bi se na ovaj konkretni slučaj mogla primijeniti presuda donesena u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Ovaj prigovor tuženik ističe iz razloga jer nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog Ugovora, i stoga se po tuženiku tužitelj uopće ne može pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora koji se ne odnosi na Osnovni ugovor. Smatra da je pravna zaštita koja je pružena u kolektivnoj presudi pružena na apstraktnoj razini i da se ne može automatski primijeniti na konkretni Ugovor o kreditu, već da je upravo na tužitelju teret dokaza da je ništetna odredba Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule. Smatra da je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja u trenutku sklapanja Ugovora. Ističe da u odnosu na sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu ispunjeni uvjeti za provođenjem testa poštenosti iz odredbe čl. 84. ZZP/03, niti uvjeti iz čl. 81. ZZP/03, da bi se ista odredba mogla utvrditi nepoštenom. Po tuženiku odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o valutnoj klauzuli ne mogu biti ništetne iz razloga jer iste nisu zabranjene, odnosno nisu protivne niti jednom prisilnom propisu, a osim toga po tuženiku su iste odredbe uočljive, jasne i razumljive.

2.3. Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Predlaže da se na ove okolnosti sasluša javni bilježnik Mirodar Kovač.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj ističe da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, budući je za početak tijeka zastare relevantan je trenutak pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g. koja je u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

3.1. Tuženik navodi da je propisana obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene zbog postupanja tuženika (čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), a identična je i odredba čl. 138.a (ranijeg) Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09), pa je stoga itekako osnovano pozivanje tužitelja na utvrđenja iz navedenih pravomoćnih

presuda, donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita i to jer je tuženik bio upravo jedna od stranaka (tuženih banaka) u navedenom kolektivnom sporu, jer je u konkretnom slučaju riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu, jer je predmetni potrošački ugovor o kreditu sklopljen dana 8. lipnja 2007. dakle, upravo u razdoblju na koji se kolektivni spor u odnosu na tuženika odnosi (10. rujna 2003./01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.), jer su u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu sadržane identične klauzule/odredbe koje su u navedenom kolektivnom sporu utvrđene ništetnim – promjena kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama banke tuženika i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula u CHF).

              3.2. Tužitelj ističe da su apsolutno netočni navodi tuženika da je tužitelj bio informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojem se glavnica kredita veže za stranu valutu, u konkretnom slučaju švicarski franak, odnosno da je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF. Navodi da o navedenom ni na koji način nije bio informiran, a niti upoznat od strane tuženika, jer se i u konkretnom slučaju tužitelja nije pojedinačno pregovaralo o navedenim odredbama ugovora, jer se radi(lo) o dijelu standardnog/tipskog ugovora o kreditu koji je izrađen upravo od strane tuženika, pri čemu tužitelj nije bio u mogućnosti niti je mogao utjecati na sadržaj ugovora, pa je posljedično takva ugovorna obveza dovela do neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu prema banci.

              3.3. Tužitelj se protivi saslušanju javnog bilježnika kao svjedoka budući da se saslušanjem navedenog svjedoka ne bi mogle utvrditi nikakve relevantne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Navodi da sukladno odredbi članka 57. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik mora ispitati jesu li stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Dakle, razumijevanje

se odnosi na smisao i posljedice sklopljenog pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja i dopune nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je podneskom od 26. rujna 2023. specificirao tužbeni zahtjev, te potražuje iznos od 4.544,43 eura, zajedno sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci ove presude.

5. Tužitelj je na ovaj način izvršio preinaku tužbe, te se tuženik protivio preinaci. Na glavnoj raspravi od 30. studenog 2023. sud je dopustio preinaku tužbe, sukladno odredi članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje u tekstu: ZPP), budući je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

6. Tuženik je istakao prigovor zastare i u odnosu na povišeni tužbeni zahtjev.

              7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: … (list 9.-17. spisa), ponudu (list 18. spisa), otplatni plan (list 19.-21. spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 22. spisa), specifikaciju uplata (list 23.-26. spisa), obavijest (list 27. spisa), pisani nalaz i mišljenje vještaka (list 528.-534. spisa), očitovanje vještaka (list 565.-569. spisa), te je saslušao svjedoka M. S, i tužitelja.

              7.1. Sud u dokaznom postupku nije saslušao svjedoka javnog bilježnika Mirodara Kovač, obzirom isti nije bio nazočan prilikom pregovora između tužitelja i prednika tuženika u vezi predmetnog ugovora o kreditu, radi čega nema neposrednih saznanja o samom sklapanju ugovora o kreditu.

              8. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

              9. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika S. b. d.d. O. 8. lipnja 2007. zaključili ugovor o kreditu broj …, da je tuženik pravni slijednik S. b. d.d. O., da je ugovor zaključen na iznos 26.025,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 7 godina. Također nije sporno da je da je donijeta pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u sukladno s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

              9.1. Nije sporno da je S. b. d.d. O., a koja je sa tužiteljem zaključila sporni ugovor o kreditu tijekom 2008., pripojena H. A.-A. B. d.d. Z., a da je potom H. A.-A. B. d.d. Z. nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom A. B. d.d. Z..

              10. Tijekom postupka je sporno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose valutnu klauzulu, sporno je da li je kod zaključenja ugovora o kreditu postojala ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sporno je da li se utvrđenja u postupku povodom kolektivne tužbe mogu primijeniti u ovom postupku. Također je sporno je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

              11. U pogledu spora o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva i ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

12.1. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

              13. Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.             

              14. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

              14.1. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.2. Odredbom članka 83. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor.

14.3. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. i 2. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

15. Svjedok M. S. je izjavila da je bila zaposlenik tuženika u razdoblju od 1995. do 2012. te se sjeća da je radila na poslovima odobravanja kredita. Sjeća se da su odobravani kredit i koji su bili vezani za švicarski franak. Navela je da ne poznaje tužitelja niti se sjeća da bi dolazio kod nje u banku. Ne sjeća se kakva je procedura bila kod izdavanja kredita vezanih za CHF, odnosno ne sjeća se je li tada objašnjavala strankama što znači ako je kredit vezan za CHF i koja je razlika između ovog kredita ili kredita vezanog za euro odnosno kunskog kredita. Navela je da se ne sjeća je li bilo kakve upute u banci da se ovakvi krediti nude strankama ili da se nude neke druge vrste kredita. Navela je da se ne sjeća u kojem razdoblju nakon podnošenja zahtjeva za kredit se pristupilo sklapanju ugovora o kreditu, a također se ne sjeća koliko je trajao proces od zaprimanja zahtjeva do isplate kredita. Ne sjeća se kada je stranci predočen ugovor da li ga je morala potpisati isti dan ili ga je mogla potpisati kasnije. Navela je da koliko se sjeća, nakon podnošenja zahtjeva za kredit, a prije realizacije kredita, odnosno sklapanja ugovora po kreditu, stranka je mogla povući zahtjev za kredit i podnijeti drugačiji zahtjev.  Ne sjeća se je li ona sama pisala ugovore o kreditu ili su ih dobivali iz Zagreba ili Osijeka.

16. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je izjavio da je 8. lipnja 2007. sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu te da mu je novac od kredita bio potreban za kupovinu osobnog vozila. Naveo je da je klijent tuženika bio od 1995. i da je tada tuženik slovio kao najpovoljnija banka. Također je naveo da kada je otišao interesirati se za kredit, da je tražio izračun i u eurima i u švicarskim francima te mu je zaposlenica banke rekla da može dobiti kredit samo sa valutnom klauzulom u CHF. Također je naveo da osoba s kojom je razgovarao u banci nije saslušana kao svjedok u ovom postupku već druga osoba. Naveo je da nije posebno pregovarao o uvjetima kredita već je ugovor napisan od strane banke i on je imao pet minuta da pročita ugovor koji je već bio potpisan od strane banke. Prilikom razgovora zaposlenica banke mu je rekla da je kredit s valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji kredit i da su oni najpovoljnija banka što se tiče ovakvih kredita, dok mu nije posebno objašnjavala ili ga upozoravala što se može dogoditi kasnije. Naveo je da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen u Hrvatskoj vojsci kao i sada te nije imao obrt niti udjela u nekom trgovačkom društvu, a osobni automobil koji je kupljen sredstvima kredita koristio je isključivo za privatne potrebe. Naveo je da u vrijeme potpisivanja ugovora o kreditu u banci nisu posebno objašnjavali situaciju sa švicarskim frankom, odnosno objašnjavali stabilnost ove valute. Naveo je da je bio i kod javnog bilježnika radi potpisa ugovora o kreditu, a javni bilježnik ga je pitao da li zna što potpisuje, a on je odgovorio da potpisuje ugovor o kreditu za kupovinu osobnog vozila. Naveo je da mu je poznat pojam tečaja, te da prije ovog ugovora nije zaključivao ugovore o kreditu s valutnom klauzulom.

              17. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor zaključio iz razloga što su ugovori vezani za CHF bili najpovoljniji, a što mu je rečeno i u banci. Također proizlazi da je ugovor sastavila banka i da ga je on potpisao.

18. Iz iskaza svjedoka proizlazi da su 2007. godine u ponudi banke bili krediti vezani uz stalnu valutu CHF. Iz iskaza svjedoka se nije moglo utvrditi je li u razgovoru sa klijentima banke objašnjeno što znači ako je kredit vezan za CHF i koja je razlika između ovog kredita ili kredita vezanog za euro odnosno kunskog kredita, budući se svjedok ovoga nije sjećala. 

              19. Uzevši u iskaz tužitelja i svjedoka M. S., sud smatra da tuženik nije, u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP, dokazao da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

20. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj:     P-1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

21. Slijedom navedenog odredba članka 3. predmetnog ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF predstavljaju ugovorne odredbe u odnosu na koje je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa zaštite potrošača.

21.1. Odredba o promjeni kamatne stope kao cijeni kredita i vezivanje glavnice kredita uz CHF su ključne odredbe ugovora o kreditu od kojih zavisi rata kredita, pa sukladno tome i konačni iznos koji će ugovaratelj platiti davatelju kredita, a koji parametri su najbitniji za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani ili visinu glavnice prepustiti promjeni tečaja CHF, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita bilo je potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kao i sve informacije koje bi mogle utjecati na promjenu tečaja CHF, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga, obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačeni dio odredbe članka 3. nije razumljiv. Kriteriji o ugovaranju CHF kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba ocjenjena kao nerazumljiva, pa time i nepoštena.

              22. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

              23. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. Iz navedene revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502. c ZPP-a o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

24. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio da je ništetna odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

              25. Radi utvrđivanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku T. B. iz V.. U svom nalazu vještak navodi da su prednik tuženika S. b. d.d. O. kao kreditor i tužitelj zaključili Ugovor o kreditu broj …, kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 26.025,00 CHF protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Kredit je odobren kao namjenski kredit za kupovinu vozila i plaćanje premije osiguranja. Ugovor je zaključen s rokom otplate od 7 godina, odnosno 84 mjeseca. Otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan dospijeća. Člankom 3. točkom 2. navedenog Ugovora o kreditu ugovorena je promjena redovne kamatne stope u visini 5,10 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Kao početni tečaj u izračunu razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu primijenjen je važeći srednji tečaj HNB na dan zaključenja ugovoru o kreditu za 1 CHF = 4,459947 kuna.

              25.1. Vještak je naveo da ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosi 4.634,42 eura/34.918,02 kuna. Vještak je u nalazu i mišljenju iskazao ugovorene i stvarno plaćene anuitete za svaki mjesec tijekom trajanja otplate kredita.

              26. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik naveo da u slučaju da sud utvrdi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tada je zapravo riječ o kunskom kreditu, te je u tom slučaju jedino moguće primijeniti kamatnu stopu koja je u predmetnom razdoblju vrijedila za kunske kredite. Navodi da prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sukladno ovako provedenom financijskom vještačenju, ne bi bio uspostavljen temeljni cilj potrošačkog zakonodavstva – uspostava stvarne ravnoteže između ugovornih strana. Naime, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ugovor o kreditu zapravo je pretvoren u kunski kredit i stoga bi se stvarna ravnoteža uspostavila jedino primjenom kamatne stope koja je vrijedila upravo za takve kredite. Tuženik također navodi da je vještak izradio izračun po pogrešnom tečaju na dan dospijeća, jer je za one anuitete koji su naplaćeni prije dospijeća potrebno pri izračunu koristiti se sa srednjim tečajem na dan plaćanja.

              27. Na primjedbe tuženika vještak se očitovao podneskom od 14. kolovoza 2023. u kojem je naveo da je u razdoblju od kolovoza 2007. do zaključno s mjesecom ožujak 2011. tužitelj svoje obveze po predmetnom kreditu uplaćivao prije ugovorom reguliranog datuma dospijeća svakog pojedinog anuiteta (svakog prvog u mjesecu), te je izvršio dopunu nalaza primjenom važećih tečajeva na datume plaćanja anuiteta plaćenih prije datuma dospijeća. Vještak je naveo da ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan plaćanja pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosi 4.544,43 eura/34.239,98 kuna. Vještak je u dopuni nalaza i mišljenja iskazao ugovorene i stvarno plaćene anuitete za svaki mjesec tijekom trajanja otplate kredita.

              28. Na glavnoj raspravi od 25. rujna 2023. vještak je usmeno obrazložio nalaz i  mišljenje te je naveo da je nalaz i mišljenje sačinio sukladno postavljenom zadatku od strane suda primjenom ,metodologije prema pravilima struke. Naveo je  da je prigovoru tuženika udovoljio očitovanjem od 14. kolovoza 2023. u kojem očitovanju je dao dopunu nalaza primjenom važećih tečajeva na datume plaćanja anuiteta za sve anuitete koji su plaćeni prije datuma dospijeća. U odnosu na podnesak tuženika od 3. siječnja 2023. može reći da za vrijeme trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu sukladno pozitivnim zakonskim propisima i računovodstvu banaka na pripadajućem kontu trebaju biti evidentirane sve tečajne razlike bilo pozitivne ili negativne, a koje su nastale u odnosu na odstupanje u plaćanju anuiteta u odnosu na ugovorene datume dospijeća prema otplatnim planovima odnosno svakog 1. u mjesecu kako je to regulirano predmetnim ugovorom o kreditu. Pozitivne tečajne razlike u poslovnim knjigama tuženika iskazuju se kao prihodi a negativne tečajne razlike iskazuju se kao rashodi dok se za sva kašnjenja u podmirenju obveza u odnosu na ugovorom regulirana dospijeća anuiteta od strane poslovne banke obračunavanju, knjiže i naplaćuju pripadajuće zakonske zatezne kamate.

              29. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i dopunu nalaza i mišljenja, cijeneći njegov nalaz stručnim i objektivnim, osnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i opće prihvaćenoj metodologiji vještačenja u identičnim predmetima. Vještak je također stručno odgovorio na primjedbe tuženika i izvršio izračun sukladno traženju tuženika, odnosno uzimajući u obzir tečaj na dan plaćanja pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan zaključenja ugovora o kreditu.

              30. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita pa do dana izrade nalaza vještaka tužitelj zbog promjene tečaja CHF platio viši iznos od 4.544,43 eura/34.239,98 kuna kuna, to je sud donio odluku da tuženik isplati tužitelju navedeni iznos.

              31. Tužitelj je konačno postavljeni tužbeni zahtjev postavio sukladno izračunu vještaka, a uzimajući u obzir tečaj na dan plaćanja pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan zaključenja ugovora o kreditu.

32. Budući je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik navedene novčane iznose primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, to je je temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.).

              33. Odbijen je istaknuti prigovor zastare i to uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013 , a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope, postala pravomoćna u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. Slijedom toga, zastara potraživanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF počinje teći od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 18. ožujka 2021., to proizlazi da nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022.

              34. Nadalje, vezano za prigovor zastare u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva, treba navesti da je tužitelj preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Tužitelj ovaj povećani iznos traži temeljem istih činjenica navedenih u tužbi i sukladno tužbenom zahtjevu navedenom u tužbi, pa povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije došlo do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva, već je riječ o istom zahtjevu kao u tužbi po kojem parnica i dalje teče. Budući nije nastupila zastara u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev, to nije zastario niti dio zahtjeva kojim je tužitelj povećao tužbeni zahtjev. Istovjetno stajalište je iznio Županijski sud u Osijeku u odluci broj: Gž-1345/2022 i Županijski sud u Zagrebu u odluci broj: Gž-4429/2022.

              35. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tuženik izgubio parnicu, dužan je tužitelju naknaditi trošak. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova  sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje u tekstu: Tarifa/12), za sastav podnesaka od 21. siječnja 2022., 8. srpnja 2022., 7. studenog 2022. i 27. veljače 2023. u vrijednosti 100 bodova za svaki podnesak sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife/12, za zastupanje na ročištima od 13. srpnja 2022., i 25. rujna 2023. u vrijednosti 100 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife/12, za zastupanje na ročištu od 30. studenog 2023. u vrijednosti 100 bodova sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa/23), za pristup na ročište za objavu presude u vrijednosti 50 bodova sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife/23. Sud je vrijednost boda  za radnje izvršene do 24. studenog 2023. uzeo iznos od 15,00 kuna/1,99 eura, sukladno Tbr. 50 Tarife/12, a nakon 25. studenog 2023. (od kada se primjenjuje Tarifa/23) kao vrijednost boda je uzet iznos od 2,00 eura, sukladno Tbr. 54. Tarife. Slijedom toga tužitelju pripada iznos od 1.693,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 423,25 eura sukladno Tbr. 42. Tarife/12 i Tbr. 46 Tarife/23, te trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 137,36 eura, odnosno ukupno 2.519,06 eura/18.979,86 kuna.

              36. Sud tužitelju nije priznao trošak za sastav podneska od 22. rujna 2022., kojim obavještava sud da je izvršio uplatu troška vještačenja, budući je tužitelj mogao dokaz o uplati dostaviti i bez sastava podneska, tako da sastav ovog podneska nije bio potreban za vođenje parnice. Nadalje, tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 14. ožujka 2023. i 30. studenog 2023., budući ima pravo samo na naknadu troškova za četiri takva podneska, što mu je priznato, a sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife/12 i Tarife/23.

37. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

             

U Vinkovcima 28. prosinca 2023.

                                                                                                                             

                                                                                                                                                     Sudac:

                                                                                                                                                   Ivan Katičić

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u tri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

 

DOSTAVITI:

1. O. I. K., V. – pun. tužitelja

2. O. d. K. i p. j.t.d., Z. – pun. tuženika