REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska br. 31

Poslovni broj: P-390/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu pojedincu Đuri Drušku, u građanskopravnoj stvari tužitelja SO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Marko Cvrković, odvjetnik u Vukovaru, Dr. Franje Tuđmana 21, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkom društvu KOŽUL I PETRINOVIĆ d.o.o., Radnička cesta 47, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 14. studenoga 2024., u nazočnosti tužitelja osobno i njegovoga punomoćnika, na temelju odredbe članka 335. stavka 4. ZPP-a, 17. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju SO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnova povrata preplaćenoga iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) isplati novčani iznos od 3.897,36 € / 29.364,64 kn (slovima: tri tisuće osamsto devedeset sedam eura i trideset šest centi / dvadeset devet tisuća trista šezdeset četiri kune i šezdeset četiri lipe)[1] , sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.srpnja 2015.g., te od 1.kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena i to: 17,39 EUR / 131,00 kn od 05.02.2011.g. do isplate,

55,76 EUR / 420,11 kn od 05.03.2011.g. do isplate,

50,08 EUR / 377,35 kn od 07.04.2011.g. do isplate,

50,07 EUR / 377,25 kn od 06.05.2011.g. do isplate,

70,37 EUR / 530,23 kn od 07.06.2011.g. do isplate,

66,28 EUR / 499,41 kn od 07.07.2011.g. do isplate,

103,49 EUR / 779,76 kn od 05.08.2011.g. do isplate,

90,54 EUR / 682,14 kn od 06.09.2011.g. do isplate,

70,04 EUR / 527,68 kn od 07.10.2011.g. do isplate,

68,01 EUR / 512,42 kn od 08.11.2011.g. do isplate,

66,24 EUR / 499,05 kn od 07.12.2011.g. do isplate,

67,19 EUR / 506,23 kn od 11.01.2012.g. do isplate,

74,67 EUR / 562,60 kn od 08.02.2012.g. do isplate,

76,57 EUR / 576,92 kn od 07.03.2012.g. do isplate,

75,95 EUR / 572,21 kn od 06.04.2012.g. do isplate,

74,00 EUR / 557,53 kn od 08.05.2012.g. do isplate,

77,51 EUR / 583,97 kn od 06.06.2012.g. do isplate,

75,77 EUR / 570,90 kn od 06.07.2012.g. do isplate,

76,23 EUR / 574,32 kn od 07.08.2012.g. do isplate,

74,69 EUR / 562,74 kn od 07.09.2012.g. do isplate,

72,08 EUR / 543,06 kn od 06.10.2012.g. do isplate,

76,10 EUR / 573,36 kn od 07.11.2012.g. do isplate,

78,43 EUR / 590,93 kn od 07.12.2012.g. do isplate,

77,55 EUR / 584,31 kn od 08.01.2013.g. do isplate,

77,67 EUR / 585,19 kn od 19.02.2013.g. do isplate,

80,57 EUR / 607,08 kn od 09.03.2013.g. do isplate,

80,86 EUR / 609,27 kn od 10.04.2013.g. do isplate,

80,85 EUR / 609,19 kn od 09.05.2013.g. do isplate,

80,91 EUR / 609,60 kn od 11.06.2013.g. do isplate,

73,57 EUR / 554,29 kn od 10.07.2013.g. do isplate,

73,57 EUR / 554,30 kn od 09.08.2013.g. do isplate,

77,48 EUR / 583,79 kn od 07.09.2013.g. do isplate,

77,01 EUR / 580,24 kn od 08.10.2013.g. do isplate,

76,64 EUR / 577,44 kn od 08.11.2013.g. do isplate,

78,63 EUR / 592,45 kn od 12.12.2013.g. do isplate,

78,76 EUR / 593,45 kn od 11.01.2014.g. do isplate,

85,07 EUR / 640,95 kn od 07.02.2014.g. do isplate,

82,88 EUR / 624,43 kn od 07.03.2014.g. do isplate,

83,37 EUR / 628,12 kn od 08.04.2014.g. do isplate,

83,37 EUR / 628,12 kn od 09.05.2014.g. do isplate,

83,37 EUR / 628,12 kn od 07.06.2014.g. do isplate,

83,37 EUR / 628,12 kn od 05.07.2014.g. do isplate,

82,12 EUR / 618,74 kn od 08.08.2014.g. do isplate,

82,12 EUR / 618,74 kn od 06.09.2014.g. do isplate,

84,34 EUR / 635,46 kn od 07.10.2014.g. do isplate,

86,76 EUR / 653,67 kn od 07.11.2014.g. do isplate,

87,63 EUR / 660,27 kn od 09.12.2014.g. do isplate,

87,63 EUR / 660,27 kn od 09.01.2015.g. do isplate,

87,94 EUR / 662,62 kn od 06.02.2015.g. do isplate,

87,94 EUR / 662,62 kn od 06.03.2015.g. do isplate,

87,94 EUR / 662,62 kn od 08.04.2015.g. do isplate, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju SO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.626,18 € (slovima: dvije tisuće šesto dvadeset šest eura i osamnaest centi), u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnoga troška u iznosu od 150,11 € (slovima: sto pedeset eura i jedanaest centi).

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj SO je 26. siječnja 2021. podnio tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako je tužitelj s pravnim prednikom tuženika zaključio ugovor o kreditu 5. travnja 2005. br. 27000046430/2005, u iznosu od 35.000,00 CHF, s rokom otplate od 10 godine i kamatnom stopom od 4,90 % godišnje. Navedenim ugovorom u to u čl.1., određeno je da: „Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te Odluke Kreditnog odbora Podružnice Županja odobrava stambeni kredit za Adaptaciju obiteljske kuće u iznosu od 114.000,00 CHF odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“ Navedenim ugovorom u to u čl. 5, određeno je da: „Izmjena valutne klauzule vraćanja kredita vršit će se sukladno internim aktima Banke i koeficijentu konverzije, i to na dan izvršenja konverzije, najviše jedanput godišnje. Korisnik kredita je upoznat i prihvaća sve eventualne rizike za promjenu valutne klauzule...“ Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe udruge FRANAK, nesporno je utvrđeno da je navedena odredba ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je odlučeno u oglednom postupku između ostalog se utvrđuje da je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/93.) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.). Istim je rješenjem također utvrđeno da posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Dakle, da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanoga uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. se temelji na zaključku da je prijašnjim presudama hrvatskog suda pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje, zaključeno je, da je u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija, kao i zbog produbljivanja dužničke krize, donesen poseban propis, koji je usklađen s Ustavom što je potvrdio postupak pred Ustavnim sudom, prema kojem su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je korisnicima kredita dana dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Sklapanjem sporazuma između banaka i korisnika kredita, koji su sklopljeni suglasno tom Zakonu, kao posebnom propisu,nastala je nova pravna osnova, na koju nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora. Svi sudovi, u nastavljenim postupcima, vezani su ovim pravnim shvaćanjem, pa će se predmeti brže i lakše rješavati, čime će se osim veće pravne sigurnosti postići brže i jeftinije sudovanje. Ugovarajući odredbu valutne klauzule u ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita. Ovakva ugovorna odredba bila je obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega tužitelj smatra navedenu odredbu ništetnom. Na ovaj način, tuženik kao kreditor je iskoristio nestručnost i neznanje tužitelja namećući mu ništetnu odredbu. U ovom postupku tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule. Uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužitelja vezao za valutnu klauzulu u CHF-u, a sama ništetnost je već prethodno utvrđena pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., tužitelj je preplatio dio iznosa kredita te u ovom postupku traži razliku između pojedinačno određenih iznosa anuiteta kredita koje je stvarno platio i iznosa koji je trebao platiti da ugovor nije bio s valutnom klauzulom. Prije podnošenja tužbe tužitelj se tuženiku sa zahtjevom za obračun i isplatu preplaćenog dijela, međutim, tuženik nije tužiteljev zahtjev prihvatio. Obzirom da je tužitelj nestručna osoba i da joj tuženik nije dostavio stvarno izvršeni otplatni plan, to tužitelj nema mogućnosti izračunati preplaćen iznos po osnovi valutne klauzule. Tužitelj traži da tuženik dostavi izračun preplate. Ukoliko tuženik nije u mogućnosti isto dostaviti, to tužitelj predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine iznosa preplaćenih na ime valutne klauzule te si pridržava pravo urediti tužbeni zahtjev po dostavi obračuna, odnosno po provedenom vještačenju.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor dvostruke litispendencije, jer se između tužitelja i tuženika vodi parnični postupak pred Općinskim sudom u Vinkovcima pod poslovnim brojem: P-55/2019, u kojem postupku je 19. lipnja 2019. donesena prvostupanjska presuda. Ukazuje kako se zbog vođenja toga postupka tužba treba odbaciti u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu stečenoga na temelju porasta tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika, a koja je veća od kamate od 4,90 %. Navodi kako u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz nastavno izloženih razloga. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/2017 te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora kreditu o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03., 46/07. i 79/07.) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje upravo ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bio upravo izbor tužitelja, jer je tuženik u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj se odlučio upravo za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi s obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svoga mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu Ruxandra ŽO i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16. Sukladno odredbi iz članka 84. ZZP/2003 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Navedena ugovorna odredba je i razumljiva jer je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Slijedom navedenog, predmetni ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna. Tuženik ističe i prigovor zastare.

4. Podneskom od 25. lipnja 2021. tužitelj je naveo kako nisu osnovani navodi tuženika o dvostrukoj litispendenciji u konkretnom slučaju, jer se parnični postupak u Vikovcima vodi između stranaka vezano za promjenjivu kamatnu stopu, a ne i glede promjenjivosti po valutnoj klauzuli, o čemu je ovdje riječ. Ponavlja navode iz tužbe vezano za utvrđenja u kolektivnom sporu te na okolnost upoznavanja tužitelja s odredbama ugovora i Općim uvjetima tuženika predlaže saslušanje tužitelja, dok na okolnost visine potraživanja predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenoga vještačenja. Ističe kako nije osnovan niti prigovor zastare.

5. Podneskom od 21. srpnja 2021. tuženik je naveo kako ne postoji primjenjivost presude u kolektivnom sporu na konkretan slučaj, kako je prigovor zastare osnovan te kako odredbe o valutnoj klauzuli nisu ništetne.

6. Podneskom od 17. kolovoza 2021. tužitelj je dodatno ponovio kako nisu osnovani navodi tuženika vezano za prigovor zastare u konkretnom slučaju.

7. Tuženik je u podnesku od 7. travnja 2022. naveo kako ostaje pri svojim dosadašnjim navodima te je predložio saslušanje bivše radnice tuženika OO na adresi [adresa] i tužitelja, na okolnost da su stranke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale o sada spornim odredbama ugovora te da su iste tužitelju bile pojašnjene, kao i saslušanje javnog bilježnika Želimira Mirića, na adresi [adresa], na okolnost pojašnjenja tužitelju odredaba Ugovora prilikom solemnizacije.

8. Dana 12. travnja 2022. održano je pripremno ročište, na koje je pristupio punomoćnik tužitelja UO, odvjetnički vježbenik kod odvjetnika Marka Cvrkovića, dok za uredno pozvanoga tuženika nije pristupio nitko te je sud, u smislu odredbe članka 291. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19., dalje: ZPP) raspravljao s prisutnom strankom.

9. Tužitelj je na pripremnom ročištu izjavio kako ostaje pri tužbi, tužbenom zahtjevu te svim navodima iznesenim tijekom parnice. Napominje kako od tuženika traži da dostavi u roku od 15 dana zajedničku dokumentaciju po predmetnog ugovoru o kreditu i to: prvi otplatni plan, pregled stvarnih uplata po partiji kredita te eventualno sve dodatke ugovoru o kreditu, a zatim da usvoji dokazni prijedlog za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, na okolnosti utvrđenja visine iznosa preplaćenih na ime valutne klauzule. Nadalje navodi kako ostaje i pri dokaznom prijedlogu za saslušanje tužitelja te u spis prilaže izvadak iz sudskog registra za tuženika, iz kojega je razvidno pravno sljedništvo Slavonske banke kao pravnog prednika tuženika.

10. Na pripremnom ročištu sud je, u smislu odredbe članka 292. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19., dalje: ZPP) usvojio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na sporne okolnosti te je naložio tuženiku, sukladno odredbama članka 186.b i 233. ZPP-a, da u roku od 15 dana dostavi u spis cjelokupnu zajedničku dokumentaciju po predmetnom ugovoru o kreditu i to: prvi otplatni plan, pregled stvarnih uplata po partiji kredita te eventualno sve dodatke ugovoru o kreditu, kao što je usvojio i dokazni prijedlog tuženika za priklop spisa Općinskoga suda u Vinkovcima poslovni broj: 55/2019, dok je primjenom odredbe članka 292. stavka 4. ZPP-a odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje tužitelja, kao i dokazne prijedloge tuženika za saslušanje svjedoka - zaposlenika tuženika te za saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, na okolnosti sklapanja predmetnoga ugovora o kreditu, jer isti ne bi utjecali na drukčije rješavanje ove pravne stvari, uzimajući u obzir izloženo obrazloženje ove presude.

11. Pri tome, u presudi VSRH poslovnoga broja: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. u istovjetnoj pravnoj stvari koja je donesena u povodu revizije jedne od tuženih banka, VSRH je istakao da nižestupanjski sudovi nisu bili dužni izvoditi dokaze na okolnost je li ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i da li se o istoj pojedinačno pregovaralo te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, saslušanjem tužitelja, službenika banke ili javnog bilježnika s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14. i 110/15.) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača.

12. Saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni potrošački ugovor stranaka ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora obzirom da javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, jer javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu nije imao dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i odluka Ustavnog suda broj U-III4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

13. Stalni sudski vještak Darijo Dumančić je podneskom od 16. ožujka 2023. u spis dostavio nalaz i mišljenje vještaka, u kojem je naveo kako je tužitelj tuženiku po ugovoru o kreditu br. 5140030242-27000046430/2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenoga 5. travnja 2005. na osnovu razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju u odnosu na valutu CHF više uplatio iznos od 4.988,94 € što preračunato u kune po fiksnom tečaju iznosi 37.589,21 kn. Svakomjesečni pregled utvrđenih razlika u € i kn vještak je pobrojao na stranicama 15 - 17 pismenoga nalaza i mišljenja.

14. Tužitelj se podneskom od 24. ožujka 2023. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, navodeći kako na isti nema primjedbi te je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

15. Podneskom od 25. travnja 2023. tuženik je naveo kako tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev u skladu s odredbama članka 186.b ZPP-a, prigovorio je tijeku zateznih kamata te je ukazao na obvezu uračunavanja manje plaćenih iznosa.

16. Dana 28. rujna 2023. održana je u ovoj pravnoj stvari glavna rasprava, na koju su pristupili punomoćnici stranaka.

17. Na glavnoj raspravi Izveden je dokaz saslušanjem knjigovodstveno - financijskog vještaka Darija Dumančića, koji je izjavio: "U cijelosti ostajem pri svom nalazu i mišljenju. Pripremajući se za današnju raspravu putem e-komunikacije vidio sam da je punomoćnik tuženika pod točkom 18. podneska od 25. travnja 2023. godine naveo kako nije osnovano uzeti u obzir samo više plaćene iznose već i negativne razlike te mogu navesti da sam u svom nalazu obuhvatio i negativne razlike, a kako je to primjerice vidljivo na stranicama 8-9 mog pismenog nalaza i mišljenja. To je sve što imam za izjaviti.". Punomoćnici stranaka nisu imali pitanja za vještaka.

18. Na glavnoj raspravi su se izveli dokazi čitanjem svih isprava priloženih u sudski spis, nakon čega je glavna rasprava zaključena.

19. Nakon provedenoga parničnog postupka, ovaj sud je donio presudu poslovni broj: P-35/2021-31 od 19. listopada 2023., kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, no tuženik se na navedenu presudu žalio, povodom koje žalbe je Županijski sud u Puli rješenjem poslovni broj: Gž-1432/2023-2 od 17. rujna 2024. usvojio tuženikovu žalbu i ukinuo presudu od 19. listopada 2023., s obrazloženjem kako slijedi: "16. U nastavku postupka prvostupanjski sud saslušat će po tuženiku predloženu svjedokinju OO i tužitelja kao parničnu stranku na okolnosti koje su prethodile sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu te će nakon toga pažljivom ocjenom svih provedenih dokaza donijeti novu, sukladno odredbi članka 338. stavka 4. ZPP, pravilno obrazloženu presudu, pri čemu će voditi računa i o ostalim žalbenim navodima žalitelja.".

20. U ponovljenome postupku tuženik je podneskom od 4. listopada 2024. odustao od dokaznoga prijedloga za saslušanjem svjedoka OO, djelatnika banke.

21. Podneskom od 6. studenoga 2024. tuženik je obavijestio ovaj sud kako neće nazočiti ročištu određenom za 14. studenoga 2024. te je predložio da se na tome ročištu sasluša tužitelj.

22. Dana 14. studenoga 2024. u ovoj pravnoj stvari je održano ročište glavne rasprave, na kojemu je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

23. Tužitelj je tom prilikom izjavio kako slijedi: "Kredit sam digao za adaptaciju nedovršene kuće, odnosno za svoje osobne potrebe i potrebe svoje obitelji. Kada sam došao u banku dići kredit, ponudili su mi kredit u švicarskim francima uz vrlo jednostavne uvjete, kao što su bili i tada ostali krediti u valuti CHF. Kada sam došao u banku dobio sam unaprijed formuliran ugovor i nisam mogao utjecati na odredbe toga ugovora, takav ugovor mi je prezentiran kao najpovoljniji, nisam osoba ekonomske struke pa stoga nisam razumio u cijelosti sve odredbe toga ugovora, što se kasnije pokazalo vrlo štetno po mene, jer je rata kredita vrlo visoko narasla, a nitko me na tako nešto nije upozorio. Ne mogu se sjetiti je li mi tuženik predočio njegove opće uvjete. Kredit sam u cijelosti ja isplatio, zato što sam za vrijeme otplate krediti jedini ja radio u obitelji. U vrijeme dizanja kredita, kao i u vrijeme cjelokupne otplate kredita, radio sam kao državni službenik u lučkoj kapetaniji, te kroz cijelo to vrijeme nisam imao otvoren obrt, udio u trgovačkim društvima, a kredit nisam koristio za bilo kakav vid porezne olakšice.".

24. Na glavnoj raspravi su se izveli dokazi čitanjem svih isprava priloženih u sudski spis, nakon čega je glavna rasprava zaključena.

25. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i pravnoga prednika tuženika društva Slavonska banka d.d. Osijek br. 5140030242-27000046430/2005 od 5. travnja 2005. i solemniziran po javnom bilježniku Želimiru Miriću iz [adresa] pod brojem: OU-157/2005, u zahtjeve tužitelja od 15. prosinca 2020. upućene tuženiku, za dostavom dokumentacije i isplatom povrata preplaćenoga iznosa, u dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika uz odgovor na tužbu (sudsku praksu, stručne i novinske članke te odgovarajuću dokumentaciju tuženika), izvadak iz sudskoga registra za tuženika, dokumentaciju tuženika dostavljenu uz podnesak od 19. travnja 2023., nalaz i mišljenje vještaka Darija Dumančića zaprimljenog 16. ožujka 2023., kao i saslušanje vještaka Darija Dumančića na ročištu glavne rasprave održanog 28. rujna 2023. i saslušanje tužitelja na ročištu glavne rasprave održanog 14. studenoga 2024. te u spis Općinskoga suda u Vinkovcima poslovni broj: P-55/2019 (koji se sada vodi pod poslovnim brojem: P- 428/2020).

26. Na temelju brižljive i savjesne ocjene svakoga dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnoga postupka (članak 8. ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

27. Sud je uvidom u spis Općinskoga suda u Vinkovcima poslovni broj: P- 55/2019 (koji se sada vodi pod poslovnim brojem: P-428/2020), koji je priložen ovom spisu, utvrdio kako je u istome pravna osnova glede koje se traži utvrđivanje ništetnosti odredbi predmetnoga ugovora o kreditu nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa prema tome kako se u toj parnici traži utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnoga ugovora o kreditu po različitoj osnovi, ne postoji objektivni identitet između dvije parnice da bi se moglo govoriti o povredi pravila o litispendenciji u smislu čl. 288. st. 2. ZPP-a.

28. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 5. travnja 2005. sklopili ugovor o kreditu za iznos od 35.000,00 CHF uz rok otplate od 10 godina s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.

29. Naprotiv, između stranaka je sporno je li tužitelj postavio tužbeni zahtjev u skladu s odredbama članka 186.b ZPP-a, je li u ugovoru o kreditu ugovorena nepoštena odredba o valutnoj klauzuli i s tim u vezi je li se na ovaj spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkoga suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi Hrvatskoga saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" kao tužitelja protiv više banaka između ostalih i Addiko Bank d.d. kao tuženika poslovni broj: P-1401/2012 od 13. lipnja 2014., presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presude Vrhovnoga suda Republike Hrvatske Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015., kao i presude i rješenja Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te je li osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istaknuo tuženik.

30. Naime, Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj: Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženika i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđuje se u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno, u točki 1. izreke preinačuje navedenu prvostupanjsku presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

31. Međutim, Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbija revizije tuženika od 1-7 među kojima i tužene Addiko Bank d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokoga trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

32. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odlukama poslovni broj: U-III- 2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13– 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

33. U ponovljenom odlučivanju o reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj: Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

34. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom odlučivanju o žalbi tuženika donio novu presudu poslovni broj: Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom se odbija žalba tuženih banaka i potvrđuje presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

35. Prema tome, pravomoćnom presudom je utvrđeno da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkoga suda u Zagrebu. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu a što nije slučaj u ovom predmetu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, a što je slučaj u ovom predmetu.

36. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom revizija koje su podnijele tužene banke donio odluku poslovni broj: Rev-2221/2018-11 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

37. U obrazloženju presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i slično mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

38. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok prema odredbi čl. 87. toga Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava (stavak 1.). Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (stavak 2.).

39. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

40. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

41. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskoga franka.

42. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojega potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem niže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

43. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO/05) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznoga odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznoga odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

44. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud utvrđuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

45. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja danoga na ročištu glavne rasprave od 14. studenoga 2024., kojom prilikom je tužitelj izjavio: "Kredit sam digao za adaptaciju nedovršene kuće, odnosno za svoje osobne potrebe i potrebe svoje obitelji. Kada sam došao u banku dići kredit, ponudili su mi kredit u švicarskim francima uz vrlo jednostavne uvjete, kao što su bili i tada ostali krediti u valuti CHF. Kada sam došao u banku dobio sam unaprijed formuliran ugovor i nisam mogao utjecati na odredbe toga ugovora, takav ugovor mi je prezentiran kao najpovoljniji, nisam osoba ekonomske struke pa stoga nisam razumio u cijelosti sve odredbe toga ugovora, što se kasnije pokazalo vrlo štetno po mene, jer je rata kredita vrlo visoko narasla, a nitko me na tako nešto nije upozorio. Ne mogu se sjetiti je li mi tuženik predočio njegove opće uvjete. Kredit sam u cijelosti ja isplatio, zato što sam za vrijeme otplate krediti jedini ja radio u obitelji. U vrijeme dizanja kredita, kao i u vrijeme cjelokupne otplate kredita, radio sam kao državni službenik u lučkoj kapetaniji, te kroz cijelo to vrijeme nisam imao otvoren obrt, udio u trgovačkim društvima, a kredit nisam koristio za bilo kakav vid porezne olakšice.".

46. Sukladno navedenim utvrđenjima navedena ugovorna odredba predmetnoga ugovora o kreditu je ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

47. U odnosu na prigovor tuženika da se tužitelj ne može pozivati na gore navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, za navesti je da je predmetni ugovor sklopljen kao stambeni kredit za adaptaciju kuće, kako to proizlazi iz članka 2. ugovora o kreditu, a i iz iskaza samoga tužitelja danoga na ročištu glavne rasprave od 14. studenoga 2024.

48. Ocjena je suda da tuženik pokušava tužitelju osporiti status potrošača iz članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, koji navodi tuženika su neosnovani.

49. Naime, tužitelj je kao fizička osoba sklopio s tuženikom kao pravnom osobom – bankom ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio stambeni kredit tužitelju u obliku zajma za adaptaciju kuće te je tužitelj kao davatelj osiguranja dopustio osiguranje kredita zasnivanjem založnga prava na nekretnini za korist tuženika, a što je vidljivo iz članka 9. predmetnog ugovora, dok je u ugovoru o kreditu kao sudužnik navedena ĐO iz [adresa], zbog čega tužitelj svakako ima status potrošača u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača.

50. U konkretnom slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/15 od 9. travnja 2015. i Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope te odluke Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojega razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.

51. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnoga postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnoga suda Republike Hrvatske rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje Vrhovnoga suda Republike Hrvatske je izrazio u presudi i rješenju broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017., a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

52. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 4. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje te su potraživanja tužitelja zastarjela ona koja su dospjela do 4. travnja 2007., a kako tužitelj tužbom u ovom predmetu potražuje isplatu od 5. veljače 2011., očigledno je da je prigovor zastare neosnovan. Za navesti je i da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkoga suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. donošenjem presude VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 26. siječnja 2021., razvidno je da nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da se prigovor zastare glede valutne klauzule u CHF u cijelosti odbija kao neosnovan.

53. Odlučujući o prigovoru zastare, ovaj sud je imao u vidu i objedinjeno pravno shvaćanje objavljeno 1. ožujka 2022. na internetskim stranicama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

54. Visinu novčanog potraživanja tužitelja sud je utvrdio provođenjem knjigovodstveno - financijskog vještačenja.

55. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno - financijske struke Darija Dumančića od 16. ožujka 2023., na koji tužitelj nije imao primjedbi, dok primjedbe tuženika sud smatra neosnovanim, zbog kasnije iznesenih razloga, tako da sud taj nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan, utvrđeno je kako je tužitelj tuženiku po ugovoru o kreditu br. 5140030242-27000046430/2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenoga 5. travnja 2005. na osnovu razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju u odnosu na valutu CHF više uplatio iznos od 4.988,94 € što preračunato u kune po fiksnom tečaju iznosi 37.589,21 kn. Svakomjesečni pregled utvrđenih razlika u € i kn vještak je pobrojao na stranicama 15 - 17 pismenoga nalaza i mišljenja.

56. Sud ovakav nalaz i mišljenje prihvaća kao objektivan i stručan, tužitelj na isti nije imao primjedbi niti pitanja za vještaka na glavnoj raspravi održanoj 28. rujna 2023., dok tuženik na istom ročištu izjavio kako su njegovi prigovori pravne naravi, o čemu odlučuje sud, a ne vještak te također tuženik za vještaka nije imao pitanja.

57. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, zbog čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u utvrđenom iznosu od 3.897,36 € / 29.364,64 kn a prema razlici više uplaćenih mjesečnih anuiteta.

58. O tužbenom zahtjevu sud je također odlučio primjenom odredbi čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO/05, zatim čl. 502.c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

59. Pri tome, sud napominje kako tužitelj u tužbi nije postavio definitivni tužbeni zahtjev, već je zadržao pravo tužbeni zahtjev konačno specificirati po visini nakon provedenoga financijsko-knjigovodstvenoga vještačenja u smislu odredbe članka 186.b stavka 2. ZPP-a, što je tužitelj i učinio nakon provedenoga vještačenja podneskom od 24. ožujka 2023. pa navodi tuženika o tome kako je tužba nedopustiva s obzirom da ne sadrži određeni zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno ZPP-u nisu osnovani.

60. O zateznoj kamati odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO/05 tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu počevši od dana plaćanja svakoga pojedinog anuiteta kredita. Naime, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate te dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje u smislu čl. 183. st. 1. ZOO/05.

61. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO/05, tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

62. O stopi zatezne kamate od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. odlučeno je na temelju čl. 3. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 78/15.), kojom je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata (u ostalim odnosima) određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

63. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate odlučeno je na temelju čl. 2. st. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 114/22.) i članka 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/22.), kojima je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

64. O parničnim troškovima odlučeno je imajući u vidu čl. 151., 154., 155. i 164. ZPP-a, polazeći od vrijednosti predmeta spora u visini od 1.327,36 € / 10.001,00 kn do 24. ožujka 2023. te u visini od 3.897,36 € / 29.364,64 kn od 24. ožujka 2023., kao i na temelju važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23., dalje: OTRH).

65. Prvenstveno, sud je utvrdio kako je tužitelj uspio glede osnove i visine tužbenoga zahtjeva u cijelosti, što je razlog da se tužitelju dosude svi troškovi.

66. Tužitelju, koji je zastupan po punomoćniku odvjetniku sukladno OTRH i navedenoj vrijednosti predmeta spora, priznat je, imajući u vidu konačno postavljeni zahtjev za naknadu troška na glavnoj raspravi održanoj 14. studenoga 2024., trošak sastava odštetnoga zahtjeva u smislu Tbr. 32.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak sastava tužbe u smislu Tbr. 7.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 25. lipnja 2021. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 17. kolovoza 2021. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na pripremno ročište i glavnu raspravu održanu 12. travnja 2022. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 24. ožujka 2023. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište za glavnu raspravu održanu 28. rujna 2023. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište za objavu presude od 19. listopada 2023. u smislu Tbr. 9.3. OTRH u iznosu od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište za glavnu raspravu održanu 14. studenoga 2024. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište za objavu presude od 17. prosinca 2024. u smislu Tbr. 9.3. OTRH u iznosu od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak vještačenja u iznosu od 270,00 € te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 € i presudu u iznosu od 53,09 €, odnosno ukupno 106,18 € u smislu članka 14. stavka 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/18. i 51/23.) Tbr. 1.1. i 2.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/23.) što ukupno čini iznos od 2.626,18 € pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

67. U preostalom zatraženom iznosu od 150,11 € sud je odbio kao neosnovan višak zatraženoga troška na ime sudske pristojbe, koji nije sukladan Zakonu o sudskim pristojbama te Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi pa je stoga glede razlike zahtjeva po troškovniku postavljenome na glavnoj raspravi održanoj 14. studenoga 2024. sud odlučio kao u izreci presude pod točkom III.

68. Kako, slijedom iznesenoga, tuženik nije uspio u sporu, valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka i odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.

69. Iz iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 17. prosinca 2024.

Sudac

Đuro Druško

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se izjavljuje pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju, putem punomoćnika

2. Tuženiku, putem punomoćnika

3. Kalendar 30 dana