Poslovni broj P-1463/2023-20

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽC, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Matković & Bezjak iz Rijeke, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., čiji OIB glasi 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 26. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 17. prosinca 2024. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu broj 9011650364, sklopljenog 10. srpnja 2006. godine između tužitelja ŽC, kao korisnika kredita, te tuženice Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, solemniziranog 14. srpnja 2006. godine po javnoj bilježnici Maji Muhvić iz Krka pod brojem OU-282/06-1, koji glasi:

„ Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 119.529,27 CHF (slovima: sto devetnaest tisuća petsto dvadeset devet CHF i dvadeset sedam C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju ŽC isplati iznos od 10.191,94 eura (slovima: deset tisuća sto devedeset jedan euro i devedeset četiri centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 31. siječnja 2009. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 4,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do isplate po kamatnoj stopi od 4,25%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,92 eura od 31. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 3,33 eura od 28. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 78,69 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 8,09 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 2,91 euro od 02. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 17,43 eura od 03. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 24,85 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 86,67 eura od 31. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 154,70 eura od 30. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 32,51 euro od 11. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 80,05 eura od 08. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 54,49 eura od 09. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 49,86 eura od 31. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 82,23 eura od 30. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 648,63 eura od 07. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 1,93 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 39,68 eura od 08. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 266,32 eura od 31. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 177,76 eura od 12. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 258,62 eura od 06. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 146,98 eura od 30. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 143,30 eura od 21. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 132,98 eura od 23. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 16,76 eura od 31. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 231,93 eura od 04. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 262,61 euro od 30. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 262,76 eura od 20. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 203,98 eura od 14. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 19,16 eura od 31. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 53,54 eura od 31. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 4,84 eura od 31. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 36,08 eura od 12. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 153,56 eura od 17. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 140,81 euro od 31. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 283,97 eura od 18. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 25,33 eura od 25. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 244,50 eura od 08. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 290,13 eura od 31. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 151,94 eura od 21. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 811,09 eura od 31. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 137,59 eura od 22. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 147,63 eura od 31. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 156,88 eura od 30. rujna 2013. godine do isplate

- na iznos od 84,62 eura od 15. studenog 2013. godine do isplate

- na iznos od 75,30 eura od 20. siječnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 141,66 eura od 06. ožujka 2014. godine do isplate

- na iznos od 781,89 eura od 13. ožujka 2014. godine do isplate

- na iznos od 211,11 eura od 13. ožujka 2014. godine do isplate

- na iznos od 234,56 eura od 25. svibnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 367,29 eura od 14. srpnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 473,47 eura od 20. kolovoza 2014. godine do isplate

- na iznos od 8,94 eura od 06. rujna 2014. godine do isplate

- na iznos od 340,74 eura od 30. prosinca 2014. godine do isplate

- na iznos od 128,39 eura od 23. ožujka 2015. godine do isplate

- na iznos od 380,56 eura od 22. svibnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 632,73 eura od 29. lipnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 208,02 eura od 23. srpnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 340,74 eura od 13. kolovoza 2015. godine do isplate te

- na iznos od 473,47 eura od 22. rujna 2015. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. II., a do zatraženog iznosa od 10.428,52 eura, s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev se odbija.

IV. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju ŽC naknadi troškove postupka, u iznosu od 1.585,00 eura (slovima: tisuću petsto osamdeset pet eura), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 17. prosinca 2024. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 4,25%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. U dijelu koji se tiče troškova po osnovi sudskih pristojbi, zahtjev tužitelja ŽC za naknadu troškova postupka odbija se.

VI. Odbija se zahtjev tuženice Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 1.576,78 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da tuženica Privredna banka Zagreb d.d. nije pristala na djelomično povlačenje tužbe; s iznosa od 10.428,52 eura na iznos od 10.191,94 eura, s pripadajućim kamatama.

II. Nalaže se tužitelju ŽC da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 26. studenog 2024. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 44-11-2024.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 12. lipnja 2023. godine, navodi se da je 10. srpnja 2006. godine tužitelj ŽC (u daljnjem tekstu: tužitelj) s tuženicom Privrednom bankom Zagreb d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 119.529,27 CHF, s tim da je tim pravnim poslom ugovorena valutna klauzula. Tvrdi se da je odredba navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u visini od 10.428,52 eura, s pripadajućim kamatama i s troškovima postupka.

2. Nakon što je u postupku proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku, u podnesku koji je dostavio sudu 11. studenog 2024. godine tužitelj je smanjio kondemnatorni dio svog zahtjeva te je po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zatražio isplatu iznosa od 10.191,94 eura (umjesto prvotno zahtijevanog iznosa od 10.428,52 eura).

3. Citirani podnesak tužitelja, za koji je ocijenjeno da, u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, predstavlja obavijest o djelomičnom povlačenju tužbe, sud je dostavio tuženici koja ga je uredno primila 12. studenog 2024. godine (prema potvrdi o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, s poleđine lista 393. sudskog spisa).

4. Kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavila 13. studenog 2024. godine (s lista 396. sudskog spisa) tuženica je s pravom primijetila da smanjenje tužbenog zahtjeva; s iznosa od 10.428,52 eura na iznos od 10.191,94 eura, predstavlja djelomično povlačenje tužbe. Radi se, k tome, o djelomičnom povlačenju tužbe do kojega je došlo nakon što se, podnošenjem odgovora na tužbu, tuženica upustila u raspravljanje o glavnoj stvari.

5. Stoga je za tuženicu bilo pridržano pravo izjasniti se o pristanku na (djelomično) povlačenje tužbe, pa i uskraćivanjem pristanka na takvu procesnu radnju aktivno legitimirane strane u sporu. Tuženica je postupila na takav način, i to kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavila 13. studenog 2024. godine.

6. U takvoj procesno-pravnoj situaciji za sud nije postojala mogućnost donošenja rješenja o djelomičnom povlačenju tužbe, nego je, upravo suprotno, za sud bila pridržana obveza donošenja meritorne odluke.

7. Sud je to učinio kroz izreku presude (t. III. izreke presude), s tim da je ujedno donio (i) rješenje deklaratorne prirode (t. I. izreke rješenja) kojim je utvrdio da tuženica nije pristala na djelomično povlačenje tužbe; s iznosa od 10.428,52 eura na iznos od 10.191,94 eura.

8. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora zastare te uz upiranje na to da je u pravnom odnosu stranaka spora došlo do konverzije, jer je 22. prosinca 2015. godine sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu, pa da je time prestalo pravo tužitelja da na temelju osnovnog Ugovora o kreditu traži bilo kakvu isplatu na teret tuženice, a čak i da tužitelju takvo pravo pripada, da je bio informiran o valutnoj klauzuli u fazi pregovaranja prije sklapanja Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine i da je valutna klauzula odraz zakonske odredbe, sadržane u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO), te da, stoga, ne može niti biti govora o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u konkretnom Ugovoru o kreditu.

9. Na pripremnom ročištu, koje je održano 10. lipnja 2024. godine, tuženica je osporila status potrošača na strani tužitelja, usprotivila se provođenju dokaza financijskim vještačenjem i predložila da se, za slučaj da sud odredi izvođenje takvog dokaza, utvrde i tzv. negativne razlike, točnije periodi u kojima je iznos anuiteta bio niži od onoga koji je početno ugovoren.

10. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave u spisu.

11. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-računovodstvene struke Darku Haniku.

12. Niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP).

13. Važno je, pritom, naglasiti da je postupak u ovom sporu proveden u cijelosti uz primjenu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22; u daljnjem tekstu: ZID ZP/22). To je, pak, značilo da je, nakon što je na (prvom) pripremnom ročištu, koje je održano 10. lipnja 2024. godine, u smislu odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a sud rješenjem zaključio prethodni postupak i ocijenio da, s obzirom na okolnosti slučaja, na istom ročištu nije bilo moguće održati i zaključiti i glavnu raspravu, sud bio dužan izraditi plan upravljanja postupkom. Ovaj je prvostupanjski sud to učinio u sadržaju raspravnog rješenja od 10. lipnja 2024. godine (s lista 310./2. sudskog spisa), pri čemu je prilikom izrade plana upravljanja postupkom respektirao one okolnosti za koje je u odredbi čl. 292.a st. 4. ZPP-a regulirano da ih plan upravljanja postupkom treba sadržavati.

14. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim. Pri tome valja ponoviti da je to posljedica izostanka pristanka tuženice na djelomično povlačenje tužbe, sadržano u podnesku tužitelja od 11. studenog 2024. godine.

15. Među strankama nije sporno da su 10. srpnja 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje protuvrijednost iznosa od 119.529,27 CHF, koji joj se tužitelj obvezao vratiti u 240 mjesečnih anuiteta. Također, nije sporno da je u Ugovoru od 10. srpnja 2006. godine ugovorena valutna klauzula, točnije obveza tužitelja da mjesečne anuitete otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti za CHF prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo do promjene tečaja za CHF. Konačno, nije sporno da je Dodatkom Ugovora o kreditu, koji je između tužitelja i tuženice zaključen 22. prosinca 2015. godine, predmetni kredit konvertiran (iz valute CHF u valutu eura).

16. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- je li ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine o valutnoj klauzuli

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onog iznosa koji je posljedica promjene tečaja valute, i to posebno u kontekstu sklopljenog Dodatka Ugovora o kreditu, koji je između tužitelja i tuženice zaključen 22. prosinca 2015. godine

- status potrošača na strani tužitelja

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju nastupila zastara

- pravo tuženice na tražbinu po osnovi tzv. negativnih razlika te

- prestanak prava tuženice na tražbinu po osnovi tzv. negativnih razlika (zastara).

17. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskaz tužitelja te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

18. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskaz tužitelja je dosljedan, logičan i životan, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

19. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužitelja iz cjelokupnog postupka jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

20. U tom kontekstu, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/2003; u daljnjem tekstu: ZZP). Pravni odnos tužitelja i tuženice nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

21. Također, treba istaknuti da se na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju odredbe ZOO-a, i to pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO-a.

22. Po njegovoj odredbi čl. 1165., ZOO je na snagu stupio 01. siječnja 2006. godine, dakle prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine pa to znači da se na pitanje valjanosti tog Ugovora i isplate po pravilima o restituciji primjenjuju odredbe onog propisa koji je bio na snazi u doba kada je taj pravni posao sklopljen, dakle odredbe ZOO-a.

23. Da bi uopće došao u poziciju odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu, kako onom deklaratorne naravi (radi utvrđenja ništetnosti), tako i onome kondemnatorne prirode (radi isplate), sud je najprije razmotrio mogućnost traženja takve zaštite u ovoj parnici pored činjenice da je 22. prosinca 2015. godine između stranaka spora sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu na temelju kojega je obavljena konverzija kredita (iz onog u CHF u onog u eurima).

24. Tuženica je, naime, tvrdila da je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu prestalo i samo pravo tužitelja da traži onu zaštitu koju je u ovom sporu zahtijevao. Pritom je tuženica ustvrdila da je konverzijom koja je obavljena kroz sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu ona postupila u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama ZPK (Narodne novine broj 102/15; u daljnjem tekstu: ZID ZPK), da je Dodatkom stvorena nova pravna osnova, bez značaja obnove, te da je time položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojemu bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

25. U kontekstu tzv. konverzije nužno je pojasniti sljedeće.

26. Prije svega, valja naglasiti da je kroz izvedeni dokaz financijskim vještačenjem utvrđeno da je izračun konverzije kredita, do koje je u pravnom odnosu stranaka konkretnog spora došlo 22. prosinca 2015. godine, na temelju Dodatka Ugovora o kreditu, proveden u potpunosti uz uvažavanje pravila iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK (navod vještaka Darka Hanika iz usmenog obrazlaganja mišljenja na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 26. studenog 2024. godine; list 397./2. sudskog spisa).

27. Stoga treba spoznati da je konverzija provedena po zakonu i da po toj osnovi ne postoji iznos koji bi tuženica, možebitno, bila u obvezi isplatiti tužitelju.

28. Međutim, ono što je krucijalno, a što tuženica ispušta iz vida, očituje se u tome da su kroz konverziju potrošači izjednačeni s onim potrošačima koji su kredite ishodili u eurima i u kunama, ali da, istodobno, konverzijom potrošači nisu izjednačeni s onim potrošačima kojima su sudovi u sudskim postupcima redovno dosuđivali restituciju svodeći njihove tražbine na početno ugovorene uvjete.

29. Po mišljenju ovog suda prvog stupnja upravo je potonje usporediva situacija.

30. Kada bi se potrošačima koji su kredite konvertirali odreklo pravo da za period od dana sklapanja ugovora do dana konverzije po ZID ZPK traže utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditima o valutnoj klauzuli, tada bi takvi potrošači bili dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na one potrošače koji kredite nisu konvertirali i kojima su u sudskim postupcima ista prava već (pravomoćno) priznata. Time bi, pak, došlo do povrede njihovih legitimnih očekivanja, do povrede njihova prava vlasništva, zajamčenog u čl. 1. Protokola (u daljnjem tekstu: Protokol) uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija), te do povrede prava na pošteno suđenje iz čl. 6.1. st. 1. Konvencije. Ovome sudu to nije intencija.

31. Zato je dubokog pravnog uvjerenja da su i tužbeni zahtjevi potrošača koji su kredite konvertirali osnovani te da je takav i zahtjev tužitelja u ovom sporu.

32. Upravo zato jer je Dodatkom od 22. prosinca 2015. godine stvorena nova pravna osnova i zato jer je takva nova pravna osnova stvorena tek tim Dodatkom, dakle pro futuro (za buduće razdoblje), za period između trenutka sklapanja Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine i momenta zaključivanja Dodatka od 22. prosinca 2015. godine sve učinke osnovnog pravnog posla treba procjenjivati po tom osnovnom pravnom poslu. Sva nezakonitost tog osnovnog pravnog posla nestala je (i prestala) tek onda kada su tužitelj i tuženica zaključili Dodatak od 22. prosinca 2015. godine.

33. Naprotiv, prava tužitelja kao potrošača (a sud će objasniti razloge zbog kojih nalazi da je tužitelj svoj status potrošača dokazao u ovom sporu), u kontekstu Ugovora koji je s tuženicom sklopio 10. srpnja 2006. godine, treba procjenjivati u skladu s odredbama ZZP-a (bez uzimanja u obzir ZID ZPK-a jer bi to, uostalom, bilo i protivno načelu zabrane retroaktivnosti iz odredbe čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske;

Narodne

novine

broj

56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14; u daljnjem tekstu: Ustav).

34. Tuženica je u ovom sporu tvrdila da tužitelj nema svojstvo potrošača.

35. U svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna je dokazati svoj status potrošača.

36. Međutim, tužitelj je u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazao kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom).

37. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 10. srpnja 2006. godine, možebitno, sklopio u svrhe namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, njezino osporavanje statusa potrošača na strani tužitelja ovaj prvostupanjski sud nalazi neargumentiranim i nedokazanim pa ga je, kao takvog, otklonio.

38. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, konkretno iz čl. 2.1. tog pravnog posla (list 270. sudskog spisa), jasno je vidljiva namjena sklapanja tog Ugovora i ta se namjena očituje u kupnji stana ili obiteljske kuće.

39. Iz stranačkog iskaza tužitelja (list 398. do 399. sudskog spisa) slijedi da se u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine oženio i da su supruga i on krenuli rješavati stambeno pitanje, da im je u tu svrhu bio potreban kredit, da su kredit realizirali upravo kroz sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, da su sredstvima kredita kupili stan te da u tom stanu žive neprekidno, od njegove kupnje do danas, s tim da taj stan nikada nisu davali u najam niti su ga koristili za obavljanje bilo kakve poslovne djelatnosti.

40. Takvi dokazi; materijalno-pravnog karaktera (Ugovor o kreditu od 10. srpnja 2006. godine) i personalne naravi (iskaz tužitelja) bezrezervno upućuju na to da je tužitelj u ovom sporu dokazao svoj status potrošača u smislu utanačenja iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a.

41. Nakon što je utvrdio da je tužitelj potrošač te da, i unatoč sklapanju Dodatka Ugovora o kreditu, kojim je provedena konverzija, on ima pravo na zaštitu koju traži u ovom postupku, sud se vratio na osnovni pravni posao te je njegove odredbe o valutnoj klauzuli razmotrio u skladu s odredbama ZZP-a.

42. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

43. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine, kojom je predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, zaključak je suda prvog stupnja da je odredba o valutnoj klauzuli, sadržana u čl. 1. Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine, ništetna.

44. Iz čitavog sadržaja Ugovora od 10. srpnja 2006. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene tečaja za CHF, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 82. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da je odredba čl. 1. imenovanog pravnog posla ostavljala na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja tečaj CHF-a.

45. Zaključivanjem konkretnog pravnog posla, koji je nastao između parničnih stranaka sklapanjem Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine, tužitelj je doveden u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužitelju.

46. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

47. U odnosu na valutnu klauzulu, sadržanu u odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012, a na koji se tijekom ovog spora pozvao i tužitelj, i to već prilikom podnošenja tužbe sudu, te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

48. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

49. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužitelj s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

50. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

51. Tužitelj se pozvao na upravo citiranu „novu“ presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 14. lipnja 2018. donesena pod brojem Pž- 6632/2017-10. Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno citiranom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

52. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

53. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 81. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine, u dijelu u kojemu je tom odredbom predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo.

54. Ponavlja se da je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

55. Dakle, sumarno, sud drži da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine nepoštena, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništetnost (ili, riječima ZZP- a, ništavost), tako je navedena odredba ništetna i, po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužitelju pripada pravo na isplatu.

56. Uz sve pojašnjeno, dodatno treba istaknuti da iz iskaza tužitelja nepobitno slijedi da je Ugovor o kreditu, koji je između tužitelja i tuženice sklopljen 10. srpnja 2006. godine, zaključen kao tzv. adhezijski ugovor (tužitelj priča o tome da je Ugovor sastavljen u banci i da on i supruga nisu imali mogućnosti utjecati na sadržaj tog Ugovora) pa to znači da je njegova odredba kojom je stipulirana valutna klauzula nepoštena po odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, a time i ništetna (ništava) po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a.

57. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbi o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

58. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužitelja da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

59. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine, a, uz to, i zahtjev radi isplate onih iznosa koje je tužitelj tuženici više platio upravo zbog posljedica takve ništetnosti.

60. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništavosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

61. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

62. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

63. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

64. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i u nastavku ove parnice, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

65. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

66. Ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora koji je 10. srpnja 2006. godine sklopljen između tužitelja i tuženice utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe tog Ugovora o valutnoj klauzuli stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelja, upravljenom na ništetnost navedene odredbe Ugovora donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

67. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni ovom presudom temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

68. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Kako je, pak, na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine, tuženica od tužitelja primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužitelj dobio od tuženice otplatni plan, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništetne ugovorne odredbe, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio, odnosno upravo na način na koji je tužitelj to i zahtijevao u ovom sporu.

69. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano o tome da je u jednom svom dijelu tužbeni zahtjev smanjen i da se takvoj procesnoj dispoziciji tužitelja tuženica protivila, o čemu je prvostupanjski sud donio odgovarajuću procesnu odluku (iz t. I. izreke rješenja).

70. Na ovom, pak, mjestu treba ukazati na to da rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, a čije je rezultate tužitelj u potpunosti prihvatio jer je, u skladu s tim, u podnesku od 11. studenog 2024. godine postavio i konačan tužbeni zahtjevu u ovom sporu, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog, smanjenog tužbenog zahtjeva.

71. Zato su o visini tužbenog zahtjeva donesene odluke iz t. II. i III. izreke presude (uz onu sadržanu u t. I. izreke rješenja).

72. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev- 999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti.

73. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznos dosuđen u t. II. izreke presude, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine stupila na snagu odredba čl. 29. ZOO-a.

74. Stoga je sud respektirao ovu okolnost, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

75. U sadržaj t. II. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. siječnja 2025. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

76. Iako se tuženica zalagala za to da se kroz provođenje dokaza financijskim vještačenjem utvrde i tzv. negativne razlike, dakle periodi u kojima je anuitet bio niži od onoga po početno ugovorenom tečaju te iako je vještak financijske struke Darko Hanik prilikom izrade pisanih nalaza i mišljenja, dostavljenih sudu 02. listopada 2024. godine, utvrdio i te tzv. negativne razlike (u visini od 819,66 eura; strana 7. nalaza i mišljenja imenovanog vještaka, s lista 326. sudskog spisa), nužno je navesti da tuženica tijekom postupka nije postavila odgovarajući zahtjev; niti prigovor radi prebijanja po odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a niti protutužbu u skladu s odredbom čl. 189. ZPP-a te da, posljedično, za sud nije postojala mogućnost odlučivanja o tražbini koja bi se ticala spomenutih negativnih razlika. U protivnom, sud bi povrijedio pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, točnije sudio bi izvan i preko granica postavljenog zahtjeva (ultra et extra petita partium).

77. No, ako se pomno sagleda način na koji je u podnesku od 11. studenog 2024. godine postavljen konačan tužbeni zahtjev te ako se taj zahtjev dovede u vezu s rezultatima provedenog financijskog vještačenja, onda je nedvojbeno da je tužitelj u ovom sporu tražio isplatu isključivo za one periode u kojima su postojale tzv. pozitivne razlike. Time je, zapravo, poštivana logika za koju se zalagala i sama tuženica, a koja se odnosi na to da tužitelju ne pripada pravo na isplatu za one periode u kojima je tečaj za CHF bio manji od početno ugovorenog.

78. U odnosu na tzv. negativne razlike još je samo važno pojasniti da potrošački sporovi, a takav predstavlja i ova parnica, nisu predviđeni radi zaštite interesa onih osoba koje nemaju svojstvo potrošača, pa tako niti radi zaštite bilo kojih i bilo kakvih interesa banaka. Upravo suprotno, takvi sporovi imaju za svoju svrhu i cilj zaštititi interese onih osoba koje se, po odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a, smatraju potrošačima (a ne interese onih osoba koje potpadaju pod pojam trgovaca koji određuje čl. 3. st. 1. t. 2. ZZP-a).

79. U ugovoru o kreditu tuženica je samostalno odredila da je obveza tužitelja da joj isplati mjesečni anuitet vezana uz tečaj tuženice – srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženice, važeće na dan korištenja kredita, tuženica je banka kojoj pitanje vezano uz kretanje tečaja valute predstavlja jednu od osnovnih djelatnosti pa se time treba smatrati da, u smislu ZZP-a, tuženica predstavlja trgovca (čl. 3. st. 1. t. 2. ZZP- a), a pružanjem zaštite koju sud pruža u ovom sporu štite se prava potrošača (a ne prava banaka, pa niti tuženice).

80. Stoga, čak i da je tuženica u odnosu na pitanje vezano uz tzv. negativne razlike u ovom sporu postavila odgovarajući zahtjev, bilo u vidu prigovora radi prebijanja, bilo u vidu protutužbe, po ocjeni ovog suda prvog stupnja ne bi postojao niti jedan valjani i opravdani razlog da joj sud prizna pravo po osnovi tražbine koja se tiče negativnih razlika. Potonje je u skladu s ustaljenim pravnim razmišljanjem ovog prvostupanjskog suda.

81. Iako je tuženica smatrala da je u rješenju o vještačenju predmet vještačenja pogrešno određen te da se time kredit pretvara u kredit s fiksiranim tečajem za CHF, takvo motrište tuženice ovaj prvostupanjski sud ne može prihvatiti.

82. Da bi uopće došao do izračuna, sudu (a i vještaku kroz određeni predmet vještačenja) bila je potrebna neka konstanta. Takvu konstantu, pak, predstavlja tečaj za CHF koji je bio važeći na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine). U okviru takvog tečaja za CHF tužitelju je, k tome, izdan i odgovarajući otplatni plan te je na taj način on bio upoznat sa svojom obvezom prema tuženici.

83. Zato je sud predmet vještačenja odredio upravo na onaj način na koji je to učinio donoseći rješenje o vještačenju od 13. lipnja 2024. godine.

84. Sve ostalo dovelo bi iznova do povrede prava tužitelja kao potrošača. Ovom sudu prvog stupnja to nije namjera.

85. Tuženica je isticala i da je vještačenje bilo nepotrebno, tvrdeći opetovano da je u pravnom odnosu nje i tužitelja došlo do konverzije kredita i da zato tužitelju niti ne pripada pravo na bilo kakvu isplatu.

86. I takvo je stajalište tuženice pogrešno.

87. Da bi utvrdio okolnosti bitne za odluku o visini tužbenog zahtjeva, sud je morao provesti dokaz financijskim vještačenjem. Za to su u cijelosti bili ispunjeni uvjeti predviđeni odredbom čl. 250. ZPP-a.

88. O razlozima zbog kojih sud drži da tužitelju i unatoč provedenoj konverziji pripada pravo tražiti zaštitu koju na teret tuženice zahtijeva u ovoj parnici sud je prethodno već iznio svoj pravni stav pa se, radi izbjegavanja ponavljanja, upućuje na taj dio obrazloženja ove odluke.

89. Kroz Dodatak Ugovora o kreditu, sklopljen između tužitelja i tuženice 22. prosinca 2015. godine (s lista 272. sudskog spisa) tuženica je postupila u skladu s regulacijom iz ZID ZPK/15. To je, uostalom, izrijekom i napisano u samom Dodatku Ugovora o kreditu.

90. No, ponavlja se da niti je ZID ZPK/15 predvidio što s prethodnim periodom, onim koji je postojao između momenta sklapanja osnovnog ugovora – Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2006. godine i trenutka zaključivanja Dodatka Ugovora o kreditu od 22. prosinca 2015. godine niti je sam Dodatak Ugovora o kreditu od 22. prosinca 2015. godine takvo što utanačio.

91. Stoga je čvrsto pravno uvjerenje ovog prvostupanjskog suda da sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu od 22. prosinca 2015. godine tužitelju nije pružena tzv. puna restitucija pa mu je ovom presudom to trebalo pružiti i time otkloniti one manjkavosti koje su se pojavile kod zakonske regulative, a koje su se očitovale u tome da ZID ZPK/15 nije predvidio izjednačavanje položaja korisnika kredita koji su kredite konvertirali s položajem korisnika kredita koji kredite nisu konvertirali.

92. Da sud u okolnostima konkretnog slučaja takvo što nije učinio, i on bi sam povrijedio ustavno načelo jednakosti, proklamirano u odredbama čl. 3. i čl. 14. st. 2. Ustava, a to bi onda dovelo i do povrede načela ustavnosti i zakonitosti iz odredbe čl. 5. st. 2. Ustava.

93. Zbog svega netom iznijetoga, sud je tim više odlučio kao u t. II. izreke presude.

94. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke IV. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a.

95. Tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (njegov uspjeh u sporu iznosi 97,73% jer mu je od tražbine zatražene prvotno u iznosu od 10.428,52 eura iz kondemnatornog dijela zahtjeva sud dosudio 10.191,94 eura, te, uz to, u cijelosti i tražbinu iz deklaratornog dijela zahtjeva), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa je sud odlučio da mu tuženica nadoknadi sve troškove koje je imao i koji su, po odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni za vođenje parnice.

96. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje dva obrazložena podneska, od 31. svibnja 2024. godine i od 11. studenog 2024. godine, u iznosima od po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

97. Tužitelju je dosuđena i nagrada za zastupanje na dva ročišta, od 10. lipnja 2024. godine i od 26. studenog 2024. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

98. Na naznačene radnje tužitelju je priznat zatraženi trošak PDV-a, po stopi od 25%, u iznosu od 250,00 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23, a usvojen mu je i dio zahtjeva za troškove postupka koji se ticao financijskog vještačenja, u iznosu od 335,00 eura.

99. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to pozivom na odredbu čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), kao i pozivom na odredbu čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22. Stoga je glede tijeka kamata na iznos troškova postupka odlučeno kao u t. IV. dispozitiva presude.

100. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 17. prosinca 2024. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

101. Tužitelj je zahtijevao i troškove sudskih pristojbi (bez navođenja točnih iznosa tih troškova), no kako je, prema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), prema kojoj su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi, tako niti za tužitelja ne postoji obveza plaćanja sudskih pristojbi, a time mu ne pripada niti pravo ovaj trošak tražiti na teret druge strane u sporu (tuženice). O tome je donesena odluka iz t. V. izreke presude.

102. Budući da je tuženica gotovo u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odrede čl. 154. st. 5. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, pa tako niti u zatraženoj visini od 1.576,78 eura, zbog čega je odlučeno kao u t. VI. dispozitiva presude.

103. Unatoč tome što nije krucijalno, nije zgorega napisati da je nakon 01. siječnja 2024. godine prestala obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze, koja je prethodno postojala po odredbama čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) i po čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka), a to je onda značilo da je i u ovoj odluci, koja se donosi 17. prosinca 2024. godine, sud novčane obveze bio u obvezi izraziti samo u onoj valuti koja je Odlukom i Zakonom uvedena kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

104. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 13. lipnja 2024. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik. 105. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 02. listopada 2024. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 26. studenog 2024. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun 44/11/2024 od 26. studenog 2024. godine (s lista 401. sudskog spisa).

106. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

107. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 26. studenog 2024. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

108. U situaciji kada vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

109. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od onog iznosa koji mu ukupno pripada po osnovi dolaska na ročište, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po toj mu je osnovi dosuđen iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura.

110. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužitelja, a budući da predujam za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu od 26. studenog 2024. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP- a trebalo je tužitelju naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.

111. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u t. II. dispozitiva rješenja.

U Rijeci 17. prosinca 2024.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Žalba protiv odluke iz t. II. izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP- a).