Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3979/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2571/2019-46 od 7. rujna 2023. godine, ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj P-2571/2019-51 od 12. prosinca 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 17. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2571/2019-46 od 7. rujna 2023. godine, ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-2571/2019-51 od 12. prosinca 2023. godine pod točkama I do III izreke.

II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.3. st.4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br: [broj depozita]/2004 sklopljenog dana 30.04.2004. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „…obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja.“

- iz čl.4. st.1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br: [broj depozita]/2004 sklopljenog dana 30.04.2004. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„… sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke…“

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 1.987,58 eura / 14.975,46 kuna 1 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

19,48 EUR / 146,74 kn tekućom od 16.09.2011.

51,49 EUR / 387,94 kn tekućom od 16.10.2011.

44,61 EUR / 336,11 kn tekućom od 16.11.2011.

47,77 EUR / 359,94 kn tekućom od 16.12.2011.

44,43 EUR / 334,79 kn tekućom od 16.01.2012.

48,35 EUR / 364,26 kn tekućom od 16.02.2012.

51,14 EUR / 385,33 kn tekućom od 16.03.2012.

51,22 EUR / 385,90 kn tekućom od 16.04.2012.

49,54 EUR / 373,27 kn tekućom od 16.05.2012.

50,23 EUR / 378,47 kn tekućom od 16.06.2012.

51,71 EUR / 389,64 kn tekućom od 16.07.2012.

50,19 EUR / 378,14 kn tekućom od 16.08.2012.

50,77 EUR / 382,54 kn tekućom od 16.09.2012.

49,25 EUR / 371,10 kn tekućom od 16.10.2012.

47,29 EUR / 356,32 kn tekućom od 16.11.2012.

49,79 EUR / 375,16 kn tekućom od 16.12.2012.

48,77 EUR / 367,43 kn tekućom od 16.01.2013.

50,91 EUR / 383,58 kn tekućom od 16.02.2013.

46,94 EUR / 353,69 kn tekućom od 16.03.2013.

47,63 EUR / 358,85 kn tekućom od 16.04.2013.

50,54 EUR / 380,76 kn tekućom od 16.05.2013.

47,73 EUR / 359,62 kn tekućom od 16.06.2013.

44,67 EUR / 336,54 kn tekućom od 16.07.2013.

43,77 EUR / 329,79 kn tekućom od 16.08.2013.

43,77 EUR / 329,79 kn tekućom od 16.09.2013.

46,01 EUR / 346,65 kn tekućom od 16.10.2013.

49,04 EUR / 369,52 kn tekućom od 16.11.2013.

48,43 EUR / 364,92 kn tekućom od 16.12.2013.

48,43 EUR / 364,92 kn tekućom od 16.01.2014.

43,96 EUR / 331,21 kn tekućom od 16.02.2014.

46,10 EUR / 347,32 kn tekućom od 16.03.2014.

46,10 EUR / 347,32 kn tekućom od 16.04.2014.

47,75 EUR / 359,79 kn tekućom od 16.05.2014.

47,75 EUR / 359,79 kn tekućom od 16.06.2014.

47,75 EUR / 359,79 kn tekućom od 16.07.2014.

47,75 EUR / 359,79 kn tekućom od 16.08.2014.

47,75 EUR / 359,79 kn tekućom od 16.09.2014.

47,75 EUR / 359,79 kn tekućom od 16.10.2014.

47,75 EUR / 359,79 kn tekućom od 16.11.2014.

47,75 EUR / 359,79 kn tekućom od 16.12.2014.

47,75 EUR / 359,79 kn tekućom od 16.01.2015.

47,75 EUR / 359,79 kn tekućom od 16.02.2015.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.758,08 EUR / 20.780,75 kn 2 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja, odnosno od 7. rujna 2023. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

IV. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška iznad dosuđenog iznosa od 2.758,08 EUR / 20.780,75 kn 3 tužiteljica se odbija, kao neosnovan."

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine ili preinači uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom utužene svote na ime vraćanja preplaćenog iznosa anuiteta zbog nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

-tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili su 30. prosinca 2004. u Zagrebu ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 10 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta, uz redovnu kamata od 5,67% godišnje;

-u čl. 7. istog ugovora ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica u CHF te kako se kredit otplaćuje uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF;

- tijekom otplate kredita nakon početne stagnacije, kurs CHF se u odnosu na kunu višekratno povisio;

-ugovorena je otplata kredita prema otplatnom planu kroz 10 godina,

-tužiteljica je otplatila čitav kredit;

- stranke o ugovornim odredbama o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nisu pojedinačno pregovarale, a ona jesu uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ova odredba je bila unaprijed formulirana od strane tuženika tako da tužitelj zbog toga nije imao utjecaja na njen sadržaj jer se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca;

-vještačenjem je utvrđeno kako je tužitelj, zbog primjene valutne klauzule vezane u CHF, u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita platio tuženiku 1.987,58 eura više;

-Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;

-u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;

-ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačenu (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

-odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

-protiv ove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

-potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

-nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

-odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

-dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to:

1. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i 2. u istim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

-stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

8. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 29., čl. 218., čl. 240. do 246., čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 328., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), čl. 81., čl. 82., čl. 84., čl. 87., čl. 90., čl. 106., čl. 118., čl. 131. i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03), čl. 96., čl. 97., čl. 131. i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07), pa odlučio kao u izreci.

9. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredaba čl. 324. st. 1. ZOO.

10. Pritom se prvostupanjski sud pravilo pozvao na ovdje meritorne presude, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

11. U konačnici je, kako u kojem dijelu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u dijelovima u kojima je utvrđeno da su nepoštene i ništetne obje predmetne ugovorne odredbe, i ona o jednostrano promjenjivoj redovnoj kamati kao i ona o valutnoj klauzuli u CHF.

12. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

13. Predmetna ugovorna odredba, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", spomenutim odlukama viših sudova ocijenjena je nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Potom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i to zato jer su:

- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

14. Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja on izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

15. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u izreci pobijane presude.

16. Također, nisu prihvatljiva pravna shvaćanja tuženika kako osporeni dio predmetnog ugovora nije ništetan. O tome je odlučeno u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. A ta odluka svojim utvrđenjima veže sud i kad odlučuje o pojedinačnoj tužbi, slijedom odredbe čl. 502.c ZPP.

17. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 104. ZOO/91 koji glasi: "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje."

18. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je u izreci osporene presude naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, a visina je utvrđena adekvatnim dokazom – vještačenjem po financijskom vještaka.

19. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, kog tuženik i u žalbi opetovano ističe, sud prvog stupnja ga je pravilno ocijenio neosnovanim. To iz razloga, što je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dana 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502. a ZPP, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., upravo za predmetne pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (misli se na shvaćanja u predmetu Rev-2245/2017-2 i ono na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

21. U predmetnom slučaju tužitelj je ustao s tužbom 12. lipnja 2019., a s obzirom na ono gore rečeno, zastara je za restitucijski zahtjev zbog ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018., a za promjenjivu kamatu od 13. lipnja 2014. godine. Dakle opći zastarni rok od 5 godina nije protekao prije utuženja za ove osnove.

22. O tijeku zateznih kamata sud je prvog stupnja odlučio pravilno primijenivši odredbu iz čl. 277. ZOO u svezi s čl. 1115. ZOO/91. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnih ništetnih ugovornih odredbi bio nepošten jer su mu, kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nerazmjera u davanjima. To je zapravo presuđena stvar u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. gdje je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. Zato je sud prvog stupnja pravilno odlučio kako zatezne kamate teku od dana stjecanja. Vještačenjem je utvrđeno kad je stečen pojedini dio utuženog zbirnog iznosa.

23. Na navode žalbe da li je tužitelj kao potrošač prije sklapanja ugovora bio informiran o posljedicama valutne klauzule valja reći da Ustavni sud je u svojoj odluci poslovni broj U-III-482/2010 od 1. listopada 2015. godine naglasio da ako se odluka o nepoštenosti odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorima) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informativnog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti odredaba konkretnog ugovora.

24. U ovoj pravnoj stvari saslušana je tužiteljica i djelatnik tuženika ŽČ koji, po njegovom iskazu, nije sudjelovao u pripremi kredita koji je predmet ovog tužbenog zahtjeva i koji je iskazao da je pojašnjavao klijentima što znači ugovorna obveza vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, dakle, samo da ista može biti niža ili veća, da ništa nije pojašnjavao vezano uz kretanje tečaja CHF jer o tome nije imao nikakvih saznanja te da nije postojao nikakav naputak banke prema kojem bi se trebalo strankama objašnjavati kako se mijenja kamatna stopa odnosno koji parametri utječu na kamatnu stopu i kretanje tečaja.

25. Iz iskaza same tužiteljice također proizlazi da je nitko nije upozorio na rizike povećanja tečaja CHF niti su joj predočeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope, već je ona dobila unaprijed pripremljeni ugovor, a na navode žalbe koji aludiraju na iskaz tužiteljice kada je navela "da ugovor baš nije pročitala", valja reći da to nije pravno odlučno sa stajališta osnovanosti tražene pravne zaštite, jer u konkretnoj situaciji kada joj ionako nisu date odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze.

26. Vezano uz žalbene navode valja reći da je prvostupanjski sud dana 9. prosinca 2019. godine na održanoj glavnoj raspravi donio rješenje kojim je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana dostavi pregled uplata po kreditu (specifikacija uplata) te obročni otplatni plan.

27. Tu treba reći da sukladno čl. 325.a ZPP u povodu tužbe iz čl. 186.b st. 1. i 2. tog zakona sud će rješenjem prihvatiti zahtjev za polaganje računa, podnošenje pregleda imovine i obveza ili davanje podataka ako utvrdi da je osnovan te protiv tog rješenja tuženik može izjaviti žalbu u roku od 8 dana koja ne odgađa ovrhu.

28. Kako prvostupanjski sud nije to rješenje objavljeno na ročištu dostavio strankama u ovjerenom prijepisu s uputom o pravu na žalbu protiv tog rješenja, ovaj sud je remisornim dopisom od 23. veljače 2024. godine uputio prvostupanjski sud da to učini, a što je prvostupanjski sud i učinio svojim pravomoćnim rješenjem od 30. travnja 2024. godine (list 307 spisa), pa utoliko takav žalbeni navod tuženika nije pravno odlučan.

29. Međutim, svojim remisornim dopisom od 20. studenog 2023. godine ovaj sud je vratio spis prvostupanjskom sudu da ocijeni takav žalbeni navod, pa je prvostupanjski sud svojim pravomoćnim rješenjem od 12. prosinca 2023. godine ispravio presudu u smislu tih žalbenih navoda, pa je utoliko i taj žalbeni navod pravno neodlučan. 30. Na daljnje žalbene navode valja reći da, a nakon što je tuženik postupio po rješenju prvostupanjskog suda i dostavio podatke glede otplate kredita od strane tužiteljice tužiteljica je svojim podneskom, a obzirom na dostavljenu dokumentaciju specificirala tužbeni zahtjev potražujući iznos od 15.500,00 kn, ali suprotno stajalištu tuženika ne radi se o preinaci tužbe a kako to proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-44/2023 od 12. ožujka 2024. godine iz koje jasno proizlazi da kod stupnjevanja tužbe u slučaju prvotnog uređenja tužbenog zahtjeva to uređenje ne predstavlja preinaku tužbe.

31. Na daljnje navode žalbe valja reći da time što je tužiteljica snizila tužbeni zahtjev s 15.500,00 kn na 14.975,46 kn da to predstavlja djelomično povlačenje tužbe, ali da to ni na koji način nije od utjecaja na zatraženi parnični trošak u odnosu na tako povučeni dio tužbe. Naime, dgovaraju navodi žalbe da je tužiteljica povukla tužbu za jedan dio tužbenog zahtjeva obzirom da nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja u ovoj pravnoj stvari iznos tražbine tužiteljice je bio manji od onog koji je postavljen u tužbi ali se ukazuje na pravno shvaćanje koje je Sud Europske unije izrazio u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

32. Glede žalbenih navoda da tužiteljica nije dokazala da ima status potrošača valja reći da je tužiteljica ona koja treba dokazati status potrošača, a ako tuženik tvrdi suprotno, onda on to mora dokazati.

33. Tužiteljica je to dokazala jer kao što to proizlazi iz čl. 2. ugovora o kreditu taj kredit je uzela radi adaptacije kuće, uzela ga je kao fizička osoba, a iz njezinog iskaza proizlazi da je isti kredit korišten za adaptaciju kuće i vraćanje duga.

34. Odgovaraju navodi žalbe da je ugovor o kreditu sklopljen sa Slavonskom bankom d.d., međutim 2009. godine došlo je do pripajanja te banke predniku tuženika koji je tada imao naziv Hypo-Alpe-Adria-Bank te je kolektivnom presudom obuhvaćeno i razdoblje u kojem je Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt te je u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe prednik tuženika mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni, što, međutim, iz tih presuda ne proizlazi. Stoga, kada je tužiteljica tužbu podnijela protiv tuženika to se ne radi o promašenoj pasivnoj legitimaciji.

35. Vezano uz navode žalbe koji upućuju da je prvostupanjski sud trebao usmeno saslušati knjigovodstvenog vještaka treba reći da to nije apsolutna obveza suda ukoliko prigovori tuženika nisu bile takve naravi da bi trebalo vještaka i usmeno saslušati na ročištu.

36. Naime, sam tuženik u svom očitovanju na vještački nalaz i mišljenje (list 217 spisa) također navodi da njegovi prigovori na nalaz i mišljenje su pravna pitanja o kojima odlučuje sud, a ne financijski vještak, a to i jeste tako obzirom da je tuženik samo predložio da vještak "napravi izračun s kamatnom stopom od 11,16% za cijelo vrijeme trajanja ugovora" obzirom da je tuženik bio stajališta da glede kamatne stope treba primijeniti onu koja je bila na kredite koji su odobreni u HRK, i što po mišljenju ovog suda nije pravilno jer posljedica ništetnosti je da svaka stranka treba vratiti drugoj ono što je primila na temelju takve ništetne odredbe, dakle, pravilno je vještak izvršio obračun, sukladno nalogu suda, izračunavši razliku između prvotno ugovorene kamatne stope i one kamatne stope koja je za vrijeme trajanja ugovora o kreditu bila viša.

37. Odgovaraju navodi žalbe da je tuženik u tijeku postupka priložio u spis metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama u kojem su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i koji se primjenjuju od 1.1.2011. godine, s tim da iz te metodologije proizlazi da će banka učiniti dostupnim klijentima putem poslovne mreže tu metodologiju i sve njezine izmjene i dopune, a što tuženik tvrdi da i jeste, ali to ničim ne dokazuje.

38. Činjenica, da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara jer u razdoblju od 2004-2008. godine nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, na koju se tuženici pozivaju tvrdeći da propuštanjem određivanja tih parametara nisu mogli prekršiti propis kojega u tom obliku nije niti bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici trebali prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, potrošača, i u ugovoru odrediti neku određenu referentnu vrijednost, kako promjena stope, a time i određivanje obveze potrošača ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe primijeniti načelo savjesnosti i poštenja. Osim toga nije pošteno koristiti ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima se daje ovlaštenje bankama mijenjati obvezu potrošača prema odlukama banke bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija.

39. Dakle, ukoliko je i primijenjena ta metodologija, onda treba reći da se o primjeni te metodologije na već zasnovani ugovorni odnos nije pojedinačno pregovaralo već u biti opet banka jednostrano mijenja obvezu potrošača, a i iz mišljenja vještaka proizlazi da i u tom periodu primjene metodologije, ako se ista i primjenjivala, opet je kamatna stopa bila veća od one prvotno ugovorene.

40. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).

41. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (točka II).

U Zagrebu, 17. prosinca 2024. godine

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić