Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-541/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jasminka Franić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženice Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, Podružnica Split, Trg hrvatske bratske zajednice 8, Split, koju zastupa generalna punomoćnica GŠ, dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-42/2022-39 od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća dana 17. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-42/2022- 39 od 29. travnja 2024. pod toč. I izreke u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za iznos od 1.224,50 eura sa zateznom kamatom, te se sudi: "Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati i daljnji iznos od 1.224,50 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. kolovoza 2018. do isplate i obračunava se od dana dospijeća pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana."

II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se u preostalome dijelu potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-42/2022-39 od 29. travnja 2024. i to pod I izreke za isplatu iznosa glavnice od 8.638,03 EUR / 65.083,27 kn[1] s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose, kao i pod II izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom odlukom nalaže se pod toč. I izreke tuženoj isplatiti tužitelju s osnova izgubljene zarade za vrijeme privremene nesposobnosti za rad za period počev od 1. srpnja 2018. g. do 10. travnja 2019. g. ukupan bruto iznos od 8.638,03 EUR / 65.083,27 kn sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose, dok se za više zatraženo, za iznos od 1.224,50 eura/9.226,03 kn tužitelj odbija, a pod toč. II izreke i troškove parničnog postupka u iznosu od 3.397,45 eura sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. travnja 2024. do isplate.

2. Protiv ove odluke žalbu u usvajajućem dijelu izjavljuje tuženik zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 57/11, 25/13, 28/13, 89714-Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) s prijedlogom za preinačavanje pobijane odluke u smislu žalbenih navoda, odnosno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovan postupak.

3. Protiv ove odluke žalbu u odbijajućem dijelu izjavljuje i tužitelj zbog zakonskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 57/11, 25/13, 28/13, 89714-Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) s prijedlogom za preinačavanje pobijane odluke u smislu žalbenih navoda, odnosno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovan postupak.

4. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik se protivi navodima žalbe i predlaže u tom dijelu pobijanu odluku potvrditi te žalbu druge strane odbiti.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

6. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Sud prvog stupnja djelomično usvaja zahtjev temeljeći svoju odluku na činjenici kako je tužitelj bio radnik Jamnice d.d. Zagreb temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme uz uvjet probnog rada od 14. travnja 2018., te je dana 22. lipnja 2018. zadobio ozljedu na radu, dok je temeljem izvješća o bolovanju tužitelj od 23. lipnja 2018. do 10. travnja 2019. bio neprekidno na bolovanju zbog ozljede na radu, pa je tužitelj primio naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje sve do 10. travnja 2019. u ukupnom iznosu od 30.531,20 kn, dok su tužitelju rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 3. kolovoza 2018. ozljede fractura malleoli fibule lat. dex., šifre S82.6, te Dystorsio ATC dex., šifre S93.4 priznate kao ozljede na radu, a poslodavac je u vrijeme nastanka štetnog događaja imao kod tužene zaključenu policu osiguranja br. [broj police osiguranja] od dne 18. srpnja 2018. kojom je ugovoreno višegodišnje osiguranje počevši od 2014. do 2024., te je ugovorena premija za odgovornost prema djelatnicima u visini od 114.758,06 kn, te su sastavni dio police osiguranja Uvjeti tužene za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti u primjeni od 1. siječnja 2006. Tužena je isplatila tužitelju na ime naknade imovinske štete s osnova izgubljene zarade iznos od 2.303,46 kn 12. srpnja 2019., a u predmetu Pr-226/2020 vodi se postupak radi naknade neimovinske i imovinske štete na ime tuđe njege i pomoći nastale tužitelju u predmetnoj nezgodi.

8. Tuženik u svojoj žalbi na usvajajući dio odluke ističe kako je za vrijeme bolovanja poslodavac uredno uplaćivao tužitelju doprinose

9. Tužitelj tvrdi kako je ostvarivao mjesečnu plaću u visini 6.379,26 kn mjesečno dok je za ukupan period bolovanja primio naknadu u visini 30.531,20 kn. Tužitelj je imao sklopljen Ugovor o radu na određeno vrijeme (zbog privremenog povećanja opsega posla) uz probni rad u trajanju od tri mjeseca a ugovorena plaća se sastoji od osnovne plaće, dodatka na plaću i stimulativnog dijela plaće. Stimulativni dio plaće utvrđuje se Pravilnikom o radu te Kolektivnim ugovorom te nisu priloženi dokazi na okolnost da bi svaki mjesec tužitelj imao pravo na isplatu stimulativnog dijela plaće, te je dokazano tek razdoblje za mjesec srpanj - neto 1/2 utvrđenog iznosa od 582,51 EUR iznosi 77,31 EUR.

10. Tuženik dalje tvrdi kako je učinjena preinaka zahtjeva nedopuštena te da je u zastari sukladno odredbi čl. 230. st. 1 i 2. ZOO-a, jer u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva parnica se smatra pokrenutom tek kada je postavljen taj novi zahtjev, a to je dana 2. listopada 2023. tako da povećanjem tužbenog zahtjeva dolazi do preinake tužbe te je tužbeni zahtjev u pogledu povećanog dijela utužen izvan zastarnih rokova iz čl. 230. ZOO, te tuženik tvrdi kao je dan preinake tužbe – 2. listopada 2023. godine-a ne dan podnošenja tužbe, odlučan za ocjenu nastupa zastare tražbine u dijelu u kojem je preinačena, a imajući u vidu datum štetnog događaja 16. travnja 2018. nedvojbeno su protekli i subjektivni i objektivni zastarni rok sukladno odredbi čl. 230. st. 1 i 2. ZOO-a.

11. Dalje, tuženik tvrdi da u pogledu zateznih kamata kao dužnik sa svojom obvezom daljnje naknade štete (preko prethodno utuženog iznosa) mogao biti upoznat tek otkada je ta naknada od njega i zahtijevana, a to je podneskom tužiteljice od 2. listopada 2023., pa prije toga datuma nikako ne bi mogao pasti u zakašnjenje u odnosu na taj dio obveze, što da proizlazi i iz odredbe čl. 1103. ZOO- a, koja normira dospijeće naknade štete, propisujući da pravična novčana naknada štete dospijeva danom podnošenja tužbe, odnosno odštetnog zahtjeva te je preinakom tužbe od 2. listopada 2023. prvi put podnesen zahtjev za daljnjom naknadom imovinske štete (preko iznosa od 30.957,37 kn)-tuženik tvrdi kako ne može pasti u zakašnjenje isplate tada postavljenog (preinačenog) dijela zahtjeva. Preinačeni tužbeni zahtjev ima vlastitu zasebnu pravnu sudbinu, pa se takav zahtjev u odnosu na preinačeni dio, ima tumačiti kao (novi) odštetni zahtjev.

12. Konačno tuženik tvrdi kako tužitelja ne pripada bruto već isključivo neto iznos plaće – jer bi po redovnom tijeku stvari zaprimao neto iznos plaće dok se od bruto iznosa plaće – uplaćuju porezi prirezi doprinosi što je poslodavac i u ovom slučaju naravno snosio, te priznavanje bruto iznosa istom podrazumijeva da je tužitelju omogućeno prekomjerno obeštećenje te je opravdano traženje razdoblja izgubljene zarade od dana štetnog događaja 22. lipnja 2018. do 16. srpnja 2018. po tuženiku. Imajući u vidu način nastanka štetnog događaja (opisan u prijavi ozljede na radu) te primjenom čl. 4. st. 4. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti – radi se o decidiranom isključenju obveze osiguratelja, jer: "Rizici isključeni iz osiguranja Članak 4. Osiguranje se ne odnosi na: 4) odgovornost za štete iz posjedovanja ili korištenja plovila, letjelica, motornih vozila i drugih vozila na motorni pogon (samohodnih radnih strojeva, radnih vozila i ostalih vozila). Odgovornost za štete koju pričine ta vozila dok obavljaju radnu funkciju pokrivena je ugovorom o osiguranju samo ako je to posebno ugovoreno." Naime, do štetnog događaja dolazi prilikom istovara robe s kamiona te pokušaja silaženja tužitelja s rampe kamiona kojom prilikom je došlo do pada te je način nastanka kao i uzrok iste decidirano isključen čl. 4. st. 4. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne odgovornosti pa da je obveza osiguratelja isključena.

13. Tužitelj pak glede odbijajućeg dijela zahtjeva u svojoj žalbi tvrdi kako prema čl. 234. st. 5. ZOO-a zahtjev oštećene osobe prema osiguratelju zastarijeva za isto vrijeme za koje zastarijeva njegov zahtjev prema osiguraniku odgovornom za štetu, a budući se radi o potraživanju materijalnih davanja iz radnog odnosa zbog ozljede na radu, zastarni rok je pet godina prema radnopravnim propisima kao posebnim. Sud je zanemario činjenicu da zastara potraživanja svih materijalnih davanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina te da potraživanje iz konačno uređenog tužbenog zahtjeva iz podneska od 2. listopada 2023. nije palo u zastaru budući da od dana dospijeća zadnjeg obroka izgubljene zarade (10. travnja 2019.) do dana preinake tužbenog zahtjeva (2. listopada 2023.) nije protekao zastarni rok od 5 godina, dok je tužitelj tek primitkom nalaza vještaka saznao za visinu tužbenog zahtjeva te zastara nije mogla nastupiti prije nego je tužitelj saznao za visinu štete. Podnošenjem predmetne tužbe, nesporno unutar zastarnog roka, došlo je po tužitelju do prekida zastarijevanja utuženih tražbina tužitelja.

14. No, pravilno u pobijanoj odluci sud utvrđuje da predmetna šteta tužitelju nastala je u svezi s procesom rada koji se obavlja kod poslodavca, osiguranika tužene, jer je tužitelju prilikom obavljanja redovnih radnih zadataka – dostavljanje robe po prodavaonicama, prilikom silaska s rampe kamiona (koji kamion je bio parkiran pored trgovine [obrt], na mjestu gdje je i bilo predviđeno za parkiranje) desnom nogom nezgodno stao na udubinu u betonu i tada je došlo do prijeloma desne noge u području skočnog zgloba, a kako nesumnjivo proizlazi i iz iskaza samog tužitelja kojem iskazu sud nije imao razloga ne povjerovati bez obzira na činjenicu da sam način nastanka nezgode nije nitko vidio, a isto proizlazi i iz prijave o ozljedi na radu, te inspekcijskog nalaza, tako da je tužitelj ozlijeđen pri obavljanju uobičajenog radnog zadatka-dostavljanje robe po prodavaonicama. Po ocjeni ovog suda, u ponašanju tužitelja u vrijeme nastanka štetnog događaja nije bilo nepravilnosti koje bi dovele do ozljede tužitelja, već je tužitelj u svemu postupao s dužnom pažnjom i po nalogu poslodavca, kao i u skladu s osposobljenošću za rad na siguran način, dok poslodavac nije organizirao rad na način da radnici, u ovom slučaju tužitelj, imaju adekvatan pristup za iskrcaj robe. Kako tužena nije dokazala u čemu bi se sastojao propust tužitelja u obavljanju konkretne radne operacije, odnosno nije dokazala postojanje razloga za isključenje odgovornosti poslodavca, stoga osiguranik tužene-tužiteljev poslodavac odgovora za svu štetu koju je tužitelj pretrpio na radu 22. lipnja 2018. a i rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 3. kolovoza 2018. ozljede fractura malleoli fibualle lat. dex., šifre S82.6, te Dystorsio ATC dex., šifre S93.4 priznate su kao ozljede na radu pa je nadležno upravno tijelo pravomoćno odlučilo o pravnom pitanju pa sud ne može drugačije odlučiti u svezi s ozljedom na radu.

15. Ozljeđivanje tužitelja je u uzročno-posljedičnoj vezi s obavljanjem radnih zadataka, pa nije kako to u žalbi tuženik tvrdi – isključeno od osiguranja, a i tužitelj se nalazio na liječenju od ozljede na radu. Stoga postoji objektivna odgovornost poslodavca, odnosno njegovog osiguratelja-tužene kod kojeg je poslodavac imao zaključenu policu osiguranja broj br. 078702011249, između ostalog i za slučajeve odgovornosti prema vlastitim djelatnicima. Tužena nije dokazala postojanje okolnosti koje bi potpuno ili djelomično otklonile njezinu odgovornost za štetni događaj, a niti je dokazala da tužitelj pri obavljanju radnih zadataka nije obavljao povjerene poslove u skladu s pravilima struke te odgovora za svu štetu koju je tužitelj pretrpio na radu. Konačno, pravilno sud utvrđuje kako se nezgoda nije dogodila na kamionu, niti je kamion bio u pogonu stoga se nisu ostvarili uvjeti za otklanjanje odštetne odgovornosti tužene iz čl. 4. st. 4. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne djelatnosti već je tužena u skladu s odredbom čl. 964. st. 1. ZOO-a odgovorna za štetu nastalu osiguranim slučajem koji se dogodio 22. lipnja 2018.

16. Dalje, pravilno sud primjenjuje čl. 1095. ZOO-a te dosuđuje izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja (st. 1.), a ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja ili napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu (st. 2. čl. 1095.) te je medicinskim vještačenjem utvrđeno kako je iz priložene medicinske dokumentacije i zdravstvenog kartona tužitelja razvidno da je tužitelj dana 22. lipnja 2018. doživio nesreću na radu. S motrišta spec. med. rada tužitelj s osnova pretrpljenih ozljeda nije bio radno sposoban za poslove vozača kamiona koje je obavljao do nastanka predmetnih ozljeda, u periodu od 23. lipnja 2018. do 10. travnja 2019. kako mu je odredio i njegov obiteljski liječnik, a što potvrđuje medicinska dokumentacija u zdravstvenom kartonu tužitelja, pa postoji uzročno posljedična veza između ozljeda tužitelja i njegove privremene nesposobnosti za rad, kao i šifre bolovanja, u utuženom razdoblju radi čega se prigovori tužene u tom pravcu ukazuju neutemeljeni.

17. Konačno, i financijskim vještačenjem utvrđeno je kako je tužitelj zbog nemogućnosti rada i primanja naknade za bolovanje umjesto naknade plaće u periodu od 1. srpnja 2018 do 10. travnja 2019 godine izgubio zaradu u ukupnom bruto iznosu od 76.612,76 Kn (10.168,26 Eur), odnosno ukupnom neto iznosu 47.138,19 Kn (6.256,31 Eur) te je očito stimulacija sastavni dio plaće i vještak nije ništa pretpostavljao već je u obzir uzeo ostvarenu plaću koja uključuje i stimulaciju te konačno vještak isključuje putni trošak kojeg u dopuni ispravlja te je tako tužitelj u periodu prije ozljede na radu primio iznos plaće i to: za svibanj 11.399,59 Kn bruto, odnosno 7.651,11 Kn neto, za lipanj za odrađenih 128 sati je primio 8.807,49 Kn bruto, odnosno 6.150,09 kn neto. Isključena su primanja za 40 sati bolovanja. Preračunavanjem prosjeka satnice na potencijalno ostvarenu punu satnicu od 168 sati, tužitelj bi u lipnju primio iznos plaće od 11.559,83 Kn bruto, odnosno 7.744,26 Kn neto, a koje iznose uzima kao relevantne za izračun prosjeka mjesečnih primanja u dva mjeseca koji prethode utuženom periodu. Prosječan mjesečni iznos primanja kroz dva mjeseca prije srpnja 2018 godine tako iznosi 11.479,71 Kn bruto, odnosno 7.697,69 Kn neto. Stoga je tužitelj izgubio zaradu u ukupnom bruto iznosu od 76.612,76 Kn (10.168,26 Eur), odnosno ukupnom neto iznosu 41.313,91 Kn (5.483,30 Eur).

18. Konačno, pravilno sud utvrđuje kako je ugovorom o radu ugovorena plaća koja se sastoji od osnovne plaće, dodataka na plaću i stimulativnog dijela plaće (čl. 3.1. ugovora), te da je radno mjesto tužitelja vrednovano s koeficijentom 1,60 koji predstavlja osnovicu za izračun osnovne plaće koja se dalje uvećava za dodatke na plaću i stimulativni dio plaće u skladu s Pravilnikom o radu i Kolektivnim ugovorom (čl. 3.2. ugovora), a visina i način isplate plaće radniku smatraju se poslovnom tajnom (čl. 3.4. ugovora). Dakle, tužitelja pripada naknada štete zbog izgubljene zarade je novčani zahtjev i tužena je dužna isplatiti tužitelju onaj broj novčanih jedinica koliki je utvrđen iznos štete u vrijeme kada je tužitelj tu zaradu izgubio, a vještačenjem je utvrđena razlika između plaće koju bi tužitelj ostvario da je radio i naknade za bolovanje koju je tužitelj ostvario, te tužitelj zbog pretrpljene ozljede na radu trpi štetu u vidu izgubljene zarade, a šteta se očituje kao razlika između plaće koju bi primao da je radio na svom radnom mjestu i naknade koju je primao za vrijeme bolovanja u bruto iznosu. Tužitelj ima pravo na naknadu izgubljene zarade u bruto iznosu jer tek isplatom navedenog punog iznosa ostvaruje se njegovo pravo na naknadu štete. Šteta iznosi onoliko za koliko je u vrijeme nastanka štete tužiteljeva imovina mogla biti povećana da nije bilo štetnog događaja, zbog čega se visina utvrđuje prema visini bruto, a ne neto plaće radnika.

19. U pogledu pitanja zastare, valja reći kako je stav druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. takav da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Tužitelj je tužbu podnio 21. veljače 2020. a nakon provedenog financijskog vještačenja povećao je tužbeni zahtjev na iznos od 9.862,54 eura/74309,30 kn, pa dakle ni taj povećani zahtjev u iznosu od 1.224,50 eura/9.226,03 kn, za naknadom izgubljene zarade također nije u zastari pa i on pripada tužitelju, nasuprot pogrešnog tumačenja ove posebne materijalnopravne norme od strane suda prvog stupnja, te je u tom pravcu valjalo preinačiti pobijanu odluku i prihvatiti žalbu tužitelja. Ujedno na navode žalbe tuženika valja reći kako su pravilno dosuđene i zatezne kamate počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se ovdje ne primjenjuju propisi o osiguranjima u prometu, već se radi o osiguranju života.

20. U pogledu dosuđenja zatezne kamate i na iznose koji se odnose na porez na dohodak i prirez poreza na dohodak valja reći kako je u smislu odredbe čl. 25. st. 5. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 138/20), primitak od kojeg se prema odredbama tog zakona utvrđuje dohodak od nesamostalnog rada, a poslodavac ili isplatitelj primitka ili plaće na dan dospjelosti primitak nije isplatio, a istodobno je, sukladno odredbama zakona kojim se uređuju radni odnosi, obvezan dostaviti radniku obračun iznosa koje je bio dužan isplatiti, predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se i dospijeva na naplatu istodobno s nastankom obveze dostave obračuna radniku o dospjelom, a neisplaćenom primitku. Naime, 1. siječnja 2017. stupio je na snagu novi Zakon o porezu na dohodak (115/16), koji u citiranom čl. 25. st. 5. propisuje da se predujam poreza na dohodak obračunava i dospijeva na naplatu istodobno s nastankom obveze poslodavca da radniku dostavi obračun o dospjelom neisplaćenom primitku dok je ranijim zakonom prema odredbi čl. 45. st. 1., 2., 4. i 5. u vezi s čl. 14. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 177/2004., 73/2008., 114/2011., 22/2012., 144/2012., 43/2013., 120/2013., 125/2013., 148/2013., 83/2014., 143/2014., 136/2015., 115/2016., 106/2018. istovjetno čl. 47. Zakona o porezu na dohodak /Narodne novine, broj: 115/2016., 106/2018./) i čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 95/2005., 96/2006., 68/2007., 146/2008., 2/2009., 9/2009. - Ispravak, 146/2009., 123/2010., 137/2011., 61/2012., 79/2013., 160/2013., 157/2014., 137/2015., istovjetno i pravila o utvrđivanju dohotka od nesamostalnog rada sadržana u novom Pravilniku o porezu na dohodak /Narodne novine, broj: 1/2017. do 80/2019.), plaćanje poreza i prireza dospijeva s isplatom primitka od nesamostalnog rada, tako da tužitelj nije mogao ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje taj dio tražbine kao sastavni dio bruto plaće /naknade plaća/ nije niti dospio.

21. Iz navedenih razloga, žalbu tuženika kojom pobija odluku suda prvog stupnja o glavnoj stvari, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, kao i odluku o dosuđenom parničnom trošku tužitelja, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi presudu suda prvog stupnja, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je i žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu. Nadalje je temeljem odredbe čl. 373. toč.

3. ZPP valjalo preinačiti odluku o zateznim kamatama dosuđenim tužitelju na bruto iznos razlike plaće koje se odnose na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, kao i u pogledu dijela glavnice za istaknuti prigovor zastare, i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu 17. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić