REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Posl. br. P-605/2024-48
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Josipu Valiću, odvjetniku iz Pule, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po ODO Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi ništetnost i isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 16. prosinca 2024. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja te nenazočnosti punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335. Zakona o parničnom postupku, dana 17. prosinca 2024. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 326/94/2005. kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16.09.2005. god. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2. koja glasi:
« … CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. »,
u odredbi čl.3. koja glasi:
« … CHF po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja…. »
te u odredbi čl.3. koja glasi:
« Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja. »
II Nalaže se tuženoj da isplati tužitelju iznos od 18.403,31 eura (slovima:osamnaesttisućačetiristotinetrieuraitridesetjedancent)
zajedno sa
propisanim zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku na pojedinačne iznose kako slijedi:
na iznos od 6,58 EUR počev od 03.11.2008. godine do isplate;
na iznos od 13,72 EUR počev od 31.12.2008. godine do isplate;
na iznos od 18,87 EUR počev od 30.03.2009. godine do isplate;
na iznos od 21,19 EUR počev od 30.03.2009. godine do isplate;
na iznos od 14,78 EUR počev od 30.06.2009. godine do isplate;
na iznos od 16,01 EUR počev od 30.06.2009. godine do isplate;
na iznos od 6,20 EUR počev od 30.06.2009. godine do isplate;
na iznos od 0,90 EUR počev od 31.07.2009. godine do isplate;
na iznos od 4,71 EUR počev od 31.08.2009. godine do isplate;
na iznos od 4,38 EUR počev od 30.09.2009. godine do isplate;
na iznos od 0,53 EUR počev od 31.10.2009. godine do isplate;
na iznos od 7,75 EUR počev od 24.12.2009. godine do isplate;
na iznos od 13,54 EUR počev od 26.01.2010. godine do isplate;
na iznos od 21,77 EUR počev od 31.01.2010. godine do isplate;
na iznos od 19,88 EUR počev od 28.02.2010. godine do isplate;
na iznos od 31,06 EUR počev od 17.04.2010. godine do isplate;
na iznos od 28,94 EUR počev od 14.05.2010. godine do isplate;
na iznos od 33,07 EUR počev od 18.06.2010. godine do isplate;
na iznos od 68,83 EUR počev od 17.07.2010. godine do isplate;
na iznos od 61,47 EUR počev od 14.08.2010. godine do isplate;
na iznos od 83,96 EUR počev od 25.09.2010. godine do isplate;
na iznos od 76,19 EUR počev od 23.10.2010. godine do isplate;
na iznos od 63,69 EUR počev od 22.11.2010. godine do isplate;
na iznos od 90,06 EUR počev od 20.12.2010. godine do isplate;
na iznos od 151,70 EUR počev od 30.06.2011. godine do isplate;
na iznos od 189,74 EUR počev od 27.08.2011. godine do isplate;
na iznos od 170,20 EUR počev od 09.09.2011. godine do isplate;
na iznos od 17.183,59 EUR počev od 09.09.2011. godine do isplate;
zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom na svaki prethodno navedeni iznos po kamatnoj stopi iz članka 29 st. 2 ZOO-a koja na navedene iznose teče od dospijeća pa do 31.7.2015.godine koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.8.2015.godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29.12.2023.godine u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos 5.850,95 eura zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama iz članka 29 st. 2 ZOO-a koje na navedeni iznos teku počev od 17.12.2024. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
IV Odbijaju se, tužitelj prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa priznatog u stavku II izreke presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je Odredbom čl. 20. Ugovora o kreditu ugovorne strane ugovorile su mjesnu nadležnost Općinskog suda u Puli. Dana 16.09.2005.god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 326/94/2005., kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 108.000,00 CHF. Odredbom članka 2. Ugovora ugovoreno je da banka odobrava korisniku stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 108.000,00 CHF-a obračunato prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja. Odredbom članka 3. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 727,75 CHF obračunatih po srednjem tečaju za Hypo Alpe-Adria Bank d.d. za devize važećem na dan dospijeća. Tužitelj je u cijelosti otplatio predmetni kredit 2011. godine. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima,tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od trenutka zaključenja ugovora pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Prema Presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način sa ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u konkretnom slučaju znači da je vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. tužitelj nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom., CHF je valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize. To znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Nadalje, CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti. MMF je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi suca Dobronića P-1401/12. MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. CHF je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Ono što je zapanjujuće jest činjenica da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu pa je tako dvostruko opteretio tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta. Na dan solemnizacije predmetnog ugovora (19.09.2005.god.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iznosio je 4,790002. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj: 326/94/2005. utvrdi ništetnom dio odredbe čl.2. koja glasi « ...CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. », dio odredbe čl.3. koja glasi: « … CHF po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.. », te dio odredbe čl.3. koja glasi « Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja». Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan solemnizacije predmetnog ugovora (19.09.2005.god.) bio važeći prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. – 4,790002. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 140.690,82 kn. Dakle, iznos od 140.690,82 kn predstavlja iznos kojeg je tuženik temeljem ništetne odredbe neutemeljeno naplatio od tužitelja. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom se radi o složenom izračunu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj se tuženiku obratio radi pokušaja mirnog rješavanja spora, no tuženik zahtjev smatra neosnovanim. Slijedom navedenog tužitelj je predložio sudu donijeti odluku u kojoj će prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev kojeg je tijekom postupka u konačnici specificirao.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik ističe da tužba nije razumljiva, odnosno da nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku, sve u smislu odredbi čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku. Tuženik nadalje ističe kako se između tužitelja i tuženika već vodi parnični postupak kod Naslovnog suda u predmetu poslovni broj: P-547/2019, koji postupak je u fazi glavne rasprave. U navedenom postupku tužitelj je zatražio utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz istog Ugovora o kreditu i isplatu na temelju stjecanja bez osnove radi uplaćenog na ime navodno ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. U slučaju da tužitelj u ovom postupku potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu, ali i u odnosu kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika, tuženik ističe prigovor dvostruke litispendencije, obzirom da o navedenom dijelu zahtjeva već teče parnica među istim strankama pred Naslovnim sudom u predmetu poslovnog broja: P-547/2019. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku te da su Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovorâ o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik uvodno ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017.g., Ruxandra Paula L i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi da cit. se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano cit. „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Iracionalno je stoga očekivati da tužitelj, koji je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Tuženik ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe da je upravo tužitelj tražio sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF, a što proizlazi i iz kreditnog prijedloga i zahtjeva za kredit. Iz navedenog razloga tuženik ističe kako tuženik nije tužitelju sugerirao da sklopi ugovor o kreditu u valuti CHF, nego je upravo tužitelj donio navedenu odluku i to nakon što mu je tuženik ponudio i proizvod s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.:„…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“ U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Sijedom navedenog tuženik je predložio odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.
3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima 8-191 spisa, 203-214 spisa, 224-243 spisa, iskaza vještaka na listovima 374- 375 spisa, dokumentacije na listovima 382-388 spisa te iskaza na listovima 389-391 spisa.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj, koji je specificiran sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke u podnesku od 23.10.2020.godine na str. 253 do 255 spisa, odnosno izraženo u eure na ročištu od 16.12.2024.godine primjenom fiksnom tečaja 1 eura = 7,53450 kn osnovan je u cijelosti.
5. U ovoj pravnoj stvari već je bila donesena prvostupanjska odluka dana 29.7.2022.godine koja prileži na listovima 403 do 421 spisa, a koja je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-79/2023-3 od 26.9.2024.godine iz razloga citira se:
13. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a time sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništavom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se prema st. 2. čl. 81. ZZP/03 presumira da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, no ukoliko trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, on je to prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 dužan dokazati. 14. Imajući na umu sadržaj citirane zakonske odredbe, prema shvaćanju ovog suda, u predmetnom postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne 4 Poslovni broj Gž -79/2023-3 odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja. Stoga je tuženik mogao tvrditi, te mu je sud trebao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dane odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. 15. Slijedom izloženog, neprovođenjem dokaza predloženog po tuženiku saslušanjem djelatnika banke, odlučne činjenice za pravilnu ocjenu tužbenog zahtjeva kroz primjenu čl. 81. u vezi s čl. 87 ZZP/03 nisu potpuno utvrđene zbog čega je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje primjenom čl. 370. ZPP-a." završen citat.
6. Viši sud prilikom donošenja ukidbene odluke nije imao saznanja da tuženik u ovakvim potpuno istovjetnim postupcima naknadno odustaje od saslušanja osobnog bankara cijeneći da iskaz imenovanog svjedoka u drugim istovjetnim predmetima za tuženika predstavlja "kontradokaz" odnosno dokaz koji mu ne samo ne ide u prilog već šteti upravo zbog sadržaja iskaza imenovanog svjedoka i njegovih saznanja. Zbog navedenog je tuženik upravo od svjedoka AF i odustao i u ovom postupku podneskom od 3.10.2024.godine, list 479 spisa pa sud nije moga postupiti po uputi višeg suda list 4 obrazloženja točka 16. Stoga će ovaj sud ponoviti u cijelosti svoju odluku uz određene korekcije. Ukazuje se višem sudu da je temeljem članka 366 a st. 1 ZPP-a vezano zabranom ponovnog ukidanja što je potvrđeno i na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5 11 2020.godine Su-IV-308/2020.
6. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da su parnične stranke dana 16.9.2005.godine zaključile Ugovor o kreditu broj ugovora 326-94/2005 koji prileži na listovima 8-16 spisa, u daljnjem dijelu teksta predmetni ugovor, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 108.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria banke važećem na dan korištenja kredita, list 9 spisa članak 2 ugovora. Člankom 3 predmetnog ugovora kredit je ugovoren u trajanju do 30.9.2025.godine.
7. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 3. predmetnog ugovora ugovorena redovna kamata od 5,25%- dekurzivno godišnje, te da je člankom 2 predmetnog ugovora ugovorena valutna klauzula u kojima se glavnica i anuiteti veću za valutu švicarskog franka na način kako je to i navedeno u deklaratornom dijelu tužbenog petita. Stoga nije sporna činjenica da je predmetni kredit ugovoren u valuti CHF tj. da je glavnica vezana za Švicarski franak. Nije sporna činjenica predmetni kredit nije konvertiran, što proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke.
8. Nije sporna činjenica koja je vidljiva i iz sadržaja predmetnog ugovora na str. 8 do 18 spisa, da je predmetni ugovor pisala banka tj. pravni prednik tuženika što je potvrđeno iskazom samog tužitelja, a isto je vidljivo i iz samog sadržaja predmetnog ugovora gdje se vidi naziv pravnog prednika tužene.
9. Nije sporna činjenica da na listovima 26 do 31 spisa prileži otplatni plan za predmetni ugovor o kreditu.
10. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 18 do 24 spisa prileži pregled prometa po predmetnom kreditu, dok na str. 28 do 31 spisa prileži tj. tzv. otplatni plan a na str. 35 obavijest pravnog prednika tužene upućene tužitelju vezano za promjenu kamatne stope.
11. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.
12. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanost osnove i visine tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje da li tužitelj traži kroz ovu parnicu da mu se prizna da je ugovorena fiksna kamatna stopa , da li je nepoštena ugovorna odredba predmetnog ugovora i to dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnom odredbio o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima s glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. U svezi s tim sporno je pitanje da Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe, te dali se radi o litispendenciji. Glede ovog posljednjeg sama tužena je vrlo jasno navela da se usporu P-547/2019. tražilo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz istog ugovora o kreditu dok se u ovoj parnici traži utvrđenje ništetnosti ugovoren odredbe u kojoj se glavnica i anuiteti vežu za valutu CHF zbog čega prigovor glede litispendencije nije bio osnovan jer nema identiteta činjeničnog osnova niti tužbenog zahtjeva.
13. Nadalje, vezano za istaknuti prigovor zastare isti je bio neosnovan u cijelosti.
14. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Konačno vezano za valutnu klauzulu, što je predmetom ovog spora, vrijedi analogno sve ono što je prethodno navedeno s time što valja za taj dio tražbine vezano za prekid zastare uzimati datum 14.6.2018.godine sukladno odluci Visokog trgovačkog suda Pž-6632 /2017. ,a što je potvrđeno kroz odluku Vrhovnog suda Rh rev 2221/2018-11 od 3.9.2019.godine, zbog čega niti od 14.6.2018. godine pa do 20.08.2019.godine kad je bila podnesena tužba u ovompredmetu, odnosno 2.11.2021.godine kad je specificiran tužbeni zahtjev primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi nije nastupila zastara.
15. I u revizijskog odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi (list 7 i 8 obrazloženja) da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatak posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.
16. Stoga budući je došlo prekida zastare zastarni rok je ponovno počeo teći u odnosu na preplaćenu kamatu donošenjem odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž- 7129/13 od 13.6.2014.godine točnije 14.6.2014.godine ( tom smislu ide i Gž- 1616/2019 od 18.6.2020.godine –presuda Županijskog suda u Osijeku), a u odnosu na valutnu klauzulu od 14.6.2018.godine, pa kako je predmetna tužba zaprimljena na sudu dana 20.8.2020.godine godine uz specifikaciju koja je zaprimljena dana 2.11.2021.,to nije istekao petogodišnji zastarni rok pa je valjalo odbiti istaknuti prigovor zastare kao neosnovan jer u odnosu na valutnu klauzulu valja početak zastarnog roka sagledati od 14.6.2018.godine slijedom čega to nije istekao petogodišnji zastarni rok za tražbinu koja je predmetom ove parnice.
17. U odnosu na pravni interes tužitelja tužitelj je u ovoj pravno stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine.
18. U odnosu na meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 23.10.2021.godine na strani 253 do 255 spisa dok je na ročištu od 16.12.2024.godine sve te iznose pretvorio u eure primjenom fiksnog tečaja za eura 7,53450.
19. Sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
20. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.
21. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.
22. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da nije točno da nisu postojali egzaktni parametri prilikom promjena kamatne stope, tvrdnji da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidvljiva, tj. da tuženik nije mogao pouzdano promijeniti kretanje CHF tečaja itd.), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također bila tužitelju jasno uočljiva te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da su postojale odluke banke te drugi opći akti temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope što je određeno sukladno tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.
23. Iz životnog i objektivnog iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke na ročištu od 6.05.2022. godine, listovi 389 do 391 spisa potvrđeno je u bitnom da tužitelj predmetni kredit nije konvertitao, da mu je isti trebao jer je počeo graditi kuću, napravio je prizemlje te je stao jer više nije imao novaca abio je podstanar sa ženom i djecom. Tužitelj je jasno naveo citira se: "Ja sam htio uzeti kredit u eurima da uzmem jer je bila situacija da uzmem u eurima, međutim, tada bi mi rata bila veća i onda me je bankarski službenik savjetovao da uzmem u valuti chf da će mi biti povoljnije i rata manja. Da li mi je bankarski službenik objasnio karakteristiku chf odg: "rekao mi je da je to stabilna valuta". Na upit suca na početku mi je rata bila 3.000,00 kuna i nešto i na kraju kad sam ga zatvorio 2011. je bila skoro 6.000,00 kuna. Nisam očekivao ovakvu promjenu jer da sam očekivao ne bih ga ni digao u ovoj valuti. Banka je sačinila ovaj ugovor. Na upit suca od iste banke sam digao kredit u eurima kako bih zatvorio ovaj kredit. Naime, bio sam prisiljen raditi inozemstvo Kolumbija i nisam mogao pustiti obitelj s ovakvim kreditom. Digao sam oko 100.000,00 eura i 2011. godine kad sam ga zatvorio je isto bilo. Na upit suca da li sam platio nekakav iznos vezano za ranije zatvaranje kredita odg: jesam" završen citat. Vezano za upit glede bilježnika te njegovog upozorenja tužitelj je iskazao citira se :" upozorio me da ako ne budem plaćao da će bit ovrha. Nije me javni bilježnik upozorio na karakteristiku valute chf i kolika će biti redovna rata i kamata i procedura ako ne budem plaćao redovno. Na upit da li me je bankarski službenik upozorio na nekakve oscilacije odg. on me je upozorio na mogućnost promjene rate ali mi je garantirao rekavši (bankarski službenik) minimalne promjene, da je to stabilna valuta. Da će od 3.000,00 kuna anuiteta doći na 6.000,00 normalno da ne bih dizao u toj valuti kredit jer to ne bih mogao podnijeti" završen citat. Tužitelj je nadalje iskazao da su ga iz banke savjetovali ako želi dići kredit da je to najpovoljnija opcija. Vezano za upit da li mu je prilikom sklapanja ugovora djelatnik banke pojasnio značenje valutne klauzule tužitelj je iskazao citira se:"pojasnio mi je vezano za valutnu klauzulu da je anuitet vezan za valutu chf ali nije pojasnio niti najavio da će se toliko promijeniti tečaj za to razdoblje. Pročitao sam ugovor prije sklapanja više puta , ali u ugovoru postoje riječi koje ja ne razumijem" završen citat. Tužitelj je nadalje iskazao citira se: "Ja sam čovjek sa sela nisam advokat. Na upit zamj. pun. tuženika da li su mi bile jasne ugovorne odredbe koje sam pročitao odg: nema tamo ugovorne odredbe da će rata od 3.000,00 doći na 6.000,00 kuna. Da li sam imao nekakvih dodatnih pitanja za djelatnike banke vezano za pojašnjavanje ugovornih odredbi odg: ne, bilo mi je najbitnije da dobijem novac i da rata bude oko 3.000,00 kuna jer sam imao malu djecu. Razgovarali smo ali je bankarski službenik uvjeravao da je to stabilna valuta" završen citat. Vezano za upit kad je primijetio da tečaj chf raste da li je otišao u banku tužitelj je odgovorio citira se:" ja sam dobio obavijest od banke da se mijenja kamata, oni su rekli da to tako mora biti da to ne ovisi o njima, da je to tako. Nisam ih odmah pitao za konverziju jer nisam znao koliko će to trajati niti da li će to stati. Čak sam išao pitati kad više nisam mogao platiti da li mogu napraviti konverziju u drugu valutu a tada to nije bilo moguće 2011. godine i tada sam morao podiči kreditu u drugoj valuti u eurima da zatvorim kredit u chf. Na upit namjena kredita je bila završetka kuće kako bih s obitelji mogao stanovati u njoj jer sam bio podstanar. Nisam imao namjeru iznajmljivati stan u turističke svrhe. Izvođači radova su bili obrt [obrt]" završen citat. Vezano za upit da li je s obrtom [obrt] bio u kakvom srodstvu ili je bilo neka vrsta zajedničkog pothvata radi ostvarivanja prihoda o iznajmljivanja tužitelj je jasno iskazao citira se: "nismo u srodstvu iako imamo isto prezime i nije postojao nikakav pothvat vezano za iznajmljivanje niti je to bila svrha gradnje objekta" završen citat. Tužitelj je u konačnici iskazao sa nije očekivao takve promjene.
24. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti jer je isti bio životan, spontan i iskren (blagodat načela neposrednosti), te u suglasju s postojećim dokazima u spisu kojima sud pridaje vjeru a tužena suprotno nije dokazala. Isto tako ocjena je ovog suda da nije bilo potrebe provoditi daljnje dokaze saslušanjem svjedoka predloženih po tuženoj o čemu će u kasnijem dijelu obrazloženja biti riječi. Samo se ukazuje vezano za svjedoka AF, od kojeg je tužena naknadno odustala, list 479 spisa, isti svjedok je u parnici P-547/19 koji spor se vidio između istih parničnih stranaka a u kojem je sudjelovala i tužena vezano za istovjetnu problematiku glede utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi vezanih u toj parnici za jednostranu promjenu kamatne stope kao bankarski službenik nije imao nikakvih konkretnih saznanja vezano za ono što će se događati u budućnosti zbog čega logično i nije mogao objašnjavati nešto što je i po navodu same tužene u odgovoru na tužbu bilo glede kretanja tečaja CHF "nepredvidljivo", list 58 spisa odnosno po navodu tužene da nije mogla pouzdano procijeniti kretanje tečaja CHF. Isto tako nije bilo potrebe saslušavati javnob bilježnika budući iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da mu je isti mogao objasniti samo ono što piše u predmetnom ugovoru i ništa više od toga. Konačno nije bilo potrebe saslušavati svjedoka ŠF i LFR (od ove svjedokinje je tužena i odustala list 201 spisa) na okolnosti predložene iz odgovora na tužbu, list 58 spisa. Osim toga razvidno je vezano za okolnosti na koje su ti svjedoci bili predloženi da niti ti svjedoci nemaju konkretnih saznanja vezano za konkretan ugovor,što uostalom potvrđuje i izjava potonje svjedokinje na str. 203 do 207 spisa u kojoj se općenito govori o načinu poslovanja, dok iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je predmetni kredit u valuti CHF uzeo upravo iz razloga što mu je prezentirano da se radi o "stabilnoj valuti", list 390 spisa. Osim toga nejasno je kao bi bilo tko od tih svjedoka mogao nešto objasniti tužitelju ako niti sama tužena navodi da nije mogla predvidjeti kretanje tečaja CHF na pouzdani način, lisst 58 spisa.
25. Sukladno postojećim dokazima u spisu potvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu na listovima 8 do 17 spisa sastavila banka (što je potvrđeno i iskazom tužitelja) te da je tužitelju trebao kredit isključivo za rješavanje stambenog pitanja (članak 3 Zakona o zaštiti potrošača ZZP NN 96/03) što proizlazi iz njegovo jasnog iskaza.
26. Na temelju analize iskaza tužitelja kao i postojećih pisanih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu od 15.9.2005. godine (solemniziran 19.9.2005.godine). Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
27. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva, a što je predmet ovog spora, u bitnom na tvrdnji da je tužena kao banka (pravni prednik tužene što i nije sporno op.a.) njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o tom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je stoga u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kojeg je glede kondemnacije specificirao sukladno nalazu i mišljenju vještaka zatražio između ostalog da se utvrde i ništetnim dijelova ugovora o predmetnom kreditu kako je i naveo u svojem deklaratornom petitu, a vezano za prethodno iznesenu problematiku.
28. Postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena "servirala" tužitelju predmetni ugovor o kreditu u valuti CHF kroz jasno danu mu ponudu i to na unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane banke te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (što nije predmetom ove parnice) tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Opisano je uostalom potvrđeno kroz objektivan iskaz tužitelja kao parnične stranke. Postojeći dokazi u spisu naročito financijsko vještačenje, o kojem će kasnije biti riječi, potvrđuje da je došlo od strane banke i do jednostranih i netransparentnih izmjena što je rezultiralo pretplatom i u tom dijelu od strane tužitelja što je razvidno i iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke list 224 do 243 spisa vezano za taj osnov. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe u kojima je valutna klauzula vezana za CHF.
29. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne i odredbe glede valutne klauzule u kojima je valuta vezana za glavnicu Švicarskog franka ( kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke s obzirom da je u takvoj situaciji prepušteno banci da samostalno odlučuje o promjeni kamatne stope a da pri tom, nisu predočeni nikakvi elementi u vidu parametara o kojima će ovisiti promjena te kamatne stope što međutim nije predmet ovog spora).
30. Naime, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi (o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke što nije predmetom ove parnice) o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu.
31. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača (imenovani je jasno iskazao da je predmetni ugovor o kreditu trebao za rješavanje stambenog pitanja-izgradnju kuće a ne nešto treće članak 3 ZZP ) ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava AFR i ŠFR protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.
32. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.
33. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva.
34. Naime, sukladno obrazloženom i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 87. st 1. ZZP/03 valjalo je prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 16.9.2005.godine a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude u tom dijelu da se sve ne ponavlja a tužitelj ima i pravni interes i u smislu pravnog stajališta izraženog u Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019.godine.
35. Poradi utvrđivanja visine tražbine proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Goranke Šmer Maraš u pisanom nalazu i mišljenju na listovima 224 do 243 spisa a koji nalaz i mišljenje je imenovana vještakinja i usmeno izložila na ročištu od 18.02.2022. godine koji nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća i ovaj sud budući je isti sačinjen sukladno pravilima struke.
36. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještakinja je navela da preplata anuiteta s osnova tečajne razlike, kao zbroj pozitivnih razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća i plaćenog anuiteta po početnom tečaju isplate kredita ukupnom iznosi 138.659,27 HRK kako je specificirano po mjesecima u stupcu 16 Tabele br. 4., da u odnosu na okolnosti predložene iz podneska tužene od 16.12.2020. godine list 2 tog podneska točke 2.1. preplata anuiteta s osnova tečajne razlike, kao zbroj razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća i plaćenog anuiteta po početnom tečaju isplate kredita s uračunatim i pozitivnim i negativnim tečajnim razlikama, kada je tečaj bio i viši i niži u odnosu na početni tečaj ukupno iznosi 132.280,25 HRK kako je specificirano po mjesecima u stupcu 16 Tabele br. 5. Potplata anuiteta s osnova tečajnih razlika kao razlika između svakog anuiteta da je bio plaćen po početnom tečaju i stvarno plaćenog anuiteta po tečaju na dan dospijeća, odnosno zbroj razlika manje plaćenog u razdobljima kada je tečaj bio niži od početnog, ukupno iznosi 6.379,02 HRK kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 6., da u odnosu na okolnosti predložene iz podneska tužene od 16.12.2020. godine list 2 tog podneska točke 2.2 preplata anuiteta s osnova tečajne razlike, s uračunatim i pozitivnim i negativnim tečajnim razlikama primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 11,32% p.a ukupno iznosi 132.280,25 HRK kako je specificirano po mjesecima u stupcu 16 Tabele br. 5. Vještakinja je nadalje navela da primjena kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 11,32% p.a. nema utjecaj na izračun razlike anuiteta s osnova valutne klauzule – tečajnih razlika anuiteta iz razloga što se u pogledu tečajnih razlika promatra realizirana otplata kredita u odnosu na promjene u tečaju. Dakle, vještak obračunava anuitete koje je tužitelj stvarno platio u odnosu na te iste anuitete u valuti kredita da ih je platio po početnom tečaju, bez obzira na početni otplatni plan u valuti kredita i bez obzira na kamatnu stopu koja je primijenjena u početnom otplatnom planu.
37. Cjelokupni nalaz i mišljenje vještakinja je izložila na ročištu od 18.02.2022. godine ustrajući u istom. Vezano za primjedbe tuženika vještakinja je iskazala citira se: "U odnosu na zadaću predloženu po tuženoj u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovore o kreditu u kunama na dan sklapanja predmetnog ugovora ističem da takav izračun nema utjecaj na promjenu s osnova valutne klauzule koja je predmet ovog tužbenog zahtjeva iz razloga što se tečajne razlike obračunavaju na način da se utvrdi razlika između kunskog plaćenog iznosa anuiteta u odnosu da je taj isti anuitet plaćen po drugom tečaju u ovom slučaju početnom tečaju isplate kredita.", završen citat.
38. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovane vještakinje koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu.
39.Sukladno svemu prethodno obrazloženom podneskom od 30.11.2020.godine tužitelj je po punomoćniku postavio u konačnici (smanjio op. a.) svoj kondemnatoran tužbeni zahtjev na isplatu ukupnog iznosa od 138.659,27 kn s osnova preplaćenog iznosa uslijed rasta tečaja a tužena se upustila u raspravljanje list 258 spisa (članak 190 st. 4 ZPP-a) navodom da je tužitelj "smanjio" svoj tužbeni zahtjev iako je u biti tužitelj po ocjeni ovog suda izvršio objektivnu preinaku tužbe (koja je bila svrsishodna op.a.) u smislu promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva (članak 191 st. 1 ZPP-a). Tužitelju koji je na ročištu od 16. 12. 2024.godine, na koje nije pristupila uredno pozvana tužena a izostanak nije opravdala, je zatražio isplatu iznosa u eurima i to prema fiksnom tečaju 1 eura = 7,53450 na način da je zatražio da se svi ranije kunski iznosi pretvore primjenom tog tečaja u eure. Zbrajanjem svih tih pojedinačnih iznosa pretvorenih iz kune u eure sukladno specifikaciji vještakinje listovima 233 do 235 spisa tabela broj 4 zadnja kolona dolazi se do ukupnog ispravnog iznosa od 18.403,31 eura. Stoga je valjalo obvezati tuženu da tužitelju isplati s osnova preplaćenog tečaja CHF valute ukupno zbrojeni iznos od 18.403,31 eura sukladno svim pojedinačno zbrojenim iznosima, stav II izreke ove presude.
40. Tužitelju sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplata teče od dospijeća tj. prema datumima kako je to specificirano u stavku II izreke ove presude, a kako je to utvrđeno nalazom vještakinje financijske struke sukladno članku 29. st. 2. ZOO-a pa do isplate da se sve ne ponavlja, sukladno specifikaciji vještakinje listovima 233 do 235 spisa tabela broj 4 zadnja kolona.
41. Tužena je smatrala (podnesak od 25.11.2021. godine, list 259 spisa) da je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete. Vezano za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž- 1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11. a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Isto tako istovjetno pravno stajalište izraženo je i u Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi Gž-1429/2021-3 od 24.2.2022.godine itd. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1616/2019-2 od 18.6.2020.godine. Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga je i iz tog razloga valjalo odbiti prigovor tužene da su se morali uzeti u obzir i iznosi tzv. negativnih razlika. Isto tako tužitelj s pravom ukazuje i na zastaru. Naime prigovor tužene je naveden u podnesku tužene od 25.11.2021.godine vezano za negativne iznose razlike, pa ako se i ne bi prihvatilo prethodno obrazloženo najveći dio negativnih iznosa razlike, onih glede kojih je protekao rok od 5 godina do podneska tužene u kojem je istaknula taj prigovor je i zastario. Stoga je tužitelju valjalo priznati ukupan iznos od 138.659,27 kn list 235 spisa uz navođenje pojedinačnih iznosa kako je i navedeno u stavku II izreke ove presude vezano za tijek zakonske zatezne kamate na pojedine iznose sukladno nalazu vještakinje prema tabeli broj 4 kolona 16 listovi 233 do 235 spisa.
42. Vezano za predlaganje od strane tužene saslušanje pojedinih svjedoka ukazuje se da je primjerice od saslušanja svjedokinje LFR tužena odustala u podnesku od 16.12.2020.godine, list 201 spisa. Tužena nadalje, da se ne ponavlja sve prethodno navedeno, u istom podnesku predlaže saslušanje svjedoka ŠF "na okolnosti navedene u podnesku tuženika od 20.5.2020.g" (list 201 spisa) iako taj podnesak ne postoji u spisu budući je prvi podnesak tužene – odgovor na tužbu datira kasnije tj. od 15.10.2020.godine, listovi 54 do 67 spisa. Nadalje ako bi se, a očito jest, tuženik mislio da se isti svjedok saslušava na navode iz odgovora na tužbu, list 58 spisa tada nije bilo potrebno te svjedoka (list 58 spis) saslušavati na negativne činjenice "negativa non probantur" odnosno da tuženik nije mogao nešto predvidjeti ili na nije mogao nešto pouzdano procijeniti itd.,list 58 spisa. Nadalje nije bilo potrebe saslušavati niti javnog bilježnika Denisa Krajcara. Naime javni bilježnik i po logici stvari ne može tumačiti nešto izvan sadržaja samog predmetnog ugovora o kreditu već smo ono što je obuhvaćeno sadržajem istog. Da je tome tako proizlazi i iz recentne sudske prakse primjerice presuda Županijskog suda u Rijeci Gž-2212/2021- 3 od 25.1.2023.godine izraženo je glede saslušavanja javnog bilježnika jasno i logično pravno stajalište citira se:
"25.Nasuprot tome saslušanjem javnog bilježnika koji je solemizirao ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica o obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promijene kamatne stope (citirana odluka Ustavnog suda i odluka Ustavnog suda U- III-4223/21 od 1. prosinca 2021.). 26. Prema tome sud prvog stupnja pravilno je odbio dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja javnog bilježnika Alide Crljenice i stoga nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja." završen citat.
43.U odnosu na postupovni dio ove parnice, tužena uopće nije pristupala na zakazana ročišta unatoč urednom primitku poziva pa niti na ročište od 16.12.2024.godine. Na ročištu od 16.12.2024. godine zakazano je ročište za objavu presude za dan 17.1.2025. godine, ali je isto rješenjem prezakazno za dan 17.12.2024. godine.
44. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i 5. ZPP-a.
45. Tužitelj je u ovoj pravnoj stari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu je sukladno troškovniku na str. 402 spisa valjalo priznati nagradu za sastav tužbe 250 bodova Tbr. 7/1, za sastav obrazloženih podnesaka od 11.12.2020., 8.1.2021., 8.2.2021. po 250 bodova za svaki taj podnesak po tbr.8/1, zatim nagradu za zastupanje na ročištima od 21.12.2020., 18.2.2022., 6.5.2022. i 27.6.2022. po 250 bodova za svako to ročište Tbr. 9/1, što iznosi ukupno 2.000 bodova ili 4.000,00 Eura (tbr. 48 st. 3 u svezi s tbr. 50 tj. 1 bod = 2,00 eura) uz PDV od daljnjih 25% ili 1.000,00 eura zbrojeno po tom osnovu 5.000,00 eura , uz trošak vještva od 305,26 eura (iznosi koje je platio tužitelj jesu 1.800,00 kn i 500,00 kn = 2.300,00 knk ili 305,26 eura tečaj 7,53450) , te trošak plaćene sudske pristojbe od 1.757,00 kn na tužbu ili 233,19 eura ili po tom troškovniku ukupno 5.538,45 eura, uz trošak nazočnosti na ročištu od 16.12.2024.godine po tbr. 9/2 od 125 bodova ili 250,00 eura (125 x 2,00 eura = 250) uz PDV od daljnjih 25% ili 62,50 eura zbrojeno 312,50 eura za to ročište što sa iznosom od 5.538,45 eura daje na ime ukupnog parničnog troška iznos od 5.850,95 eura, koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju, stav III izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29. st. 2. ZOO-a od dana objave presude 17.12.2024.godine pa do isplate, po kamatnom stoji kako je sadržajno i navedeno u stavku III izreke ove presude.
46. Sukladno obrazloženom valjalo je tužitelja odbiti preko iznosa priznatog parničnog troška iz stavka III izreke ove presude sa kamatom na taj odbijeni dio kao neosnovan, stav IV izreke ove presude. Naime sukladno članku 155 ZPP-a trošak opomene pred tužbu sukladno recentnoj sudskoj praksi nije bio neophodan jer nije bio preduvjeta za podizanje tužbe. Nadalje tužitelju ne pripada trošak podneska od 23.10.2021.godine u kojem je samo u bitnom specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještakinje. Isto tako tužitelju ne pripada trošak za financijsko vještvo od 4.000,00 kn već onaj iznos koji je stvarno utrošen od 2.300,00 kn jer je dio platila i tužena sukladno evidencijskom listu. Isto tako tužitelju ne pripada trošak sudskih pristojbi od 4.000,00 kn sada 530,89 eura već sukladno VPS-u tj. za tužbu koju pristojbu je platio 1.757,00 kn ili sada 233,19 eura (sudsku pristojbu za presudu još nije platio te je od iste i oslobođen sukladno izmjenama ZOSP-a nn 51/23). Tužitelju ne pripada nagrada za nazočnost na ročištu za objavu od 27.7.2022. jer je isto odgođeno za dan 29.7.2022.godine. Tužitelj ne pripada trošak od 100,00 kn po osnovu materijalnog troška jer isti nije dokazan. Isto tako za ročište od 16.12.2024.godine na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima pripada mu nagrada po tbr. 9/2 a ne po tbr. 9/1.
47. Tužena je u cijelosti izgubila ovu parnicu pa ju je u cijelosti valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška prema tužitelju, kao neosnovan, stav IV izreke ove presude.
U Puli, 17. prosinca 2024. godine
Sudac:
Saša Javoran
POUK O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana dostave prijepisa ove presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u četiri jednaka primjerka a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
l. Tužitelju po pun.
2. Tuženoj po pun.
