Poslovni broj: P-1301/2019-42

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužiteljice ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Luki Kuduz, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po odvjetnicima iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti / isplate , nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 03. prosinca 2024., u nazočnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika te punomoćnika tuženika, odlukom objavljenom 17. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208635044 od 19. ožujka 2007. godine, koji Ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Mandici Popović dana 21. ožujka 2007. godine pod brojem OV-2695/07-1, u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope te ugovorena valutna klauzula.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.044,41 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 01.08.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- 28,11 EUR-a s danom dospijeća 28. ožujka 2013.,

- 95,52 EUR-a s danom dospijeća 29. travnja 2013.,

- 95,52 EUR-a s danom dospijeća 29. svibnja 2013.,

- 95,52 EUR-a s danom dospijeća 27. lipnja 2013.,

- 95,52 EUR-a s danom dospijeća 26. srpnja 2013.,

- 62,34 EUR-a s danom dospijeća 29. kolovoza 2013.,

- 62,34 EUR-a s danom dospijeća 27. rujna 2013.,

- 114,85 EUR-a s danom dospijeća 30. listopada 2013.,

- 37,21 EUR-a s danom dospijeća 28. studenog 2013.,

- 82,24 EUR-a s danom dospijeća 20. prosinca 2013.,

- 69,64 EUR-a s danom dospijeća 30. siječnja 2014.,

- 69,64 EUR-a s danom dospijeća 27. veljače 2014.,

- 69,64 EUR-a s danom dospijeća 28. ožujka 2014.,

- 69,64 EUR-a s danom dospijeća 29. travnja 2014.,

- 69,64 EUR-a s danom dospijeća 29. svibnja 2014.,

- 69,64 EUR-a s danom dospijeća 27. lipnja 2014.,

- 69,64 EUR-a s danom dospijeća 25. srpnja 2014.,

- 69,64 EUR-a s danom dospijeća 29. rujna 2014.,

- 69,64 EUR-a s danom dospijeća 30. listopada 2014.,

- 69,64 EUR-a s danom dospijeća 27. studenog 2014.,

- 69,64 EUR-a s danom dospijeća 23. prosinca 2014.,

- 69,64 EUR-a s danom dospijeća 30. siječnja 2015.,

- 73,26 EUR-a s danom dospijeća 29. travnja 2015.,

- 73,26 EUR-a s danom dospijeća 28. svibnja 2015.,

- 73,26 EUR-a s danom dospijeća 29. lipnja 2015.,

- 73,26 EUR-a s danom dospijeća 23. srpnja 2015.,

- 73,26 EUR-a s danom dospijeća 28. kolovoza 2015.,

- 73,26 EUR-a s danom dospijeća 29. rujna 2015., sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se da tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, naknadi tužiteljici ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.723,17 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad priznatog iznosa od 2.723,17 eura do iznosa od 3.723,17 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovome sudu dana 12. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priložene dokumentacije uz istu u bitnom proizlazi da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom, sklopila dana 19. ožujka 2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208635044 dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Ugovoren je rok otplate od 10 godina kroz mjesečne anuitete na način da se anuitet plaća u kunama, a isti se obračunava po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Odredbe Ugovora u kojoj je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu tužiteljica smatra u cijelosti ništetnima, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužiteljici omogućio da o istima pregovara niti je tužiteljici pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tom se tužiteljica poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u kojima je utvrđeno da je između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi tužiteljica smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatila dugovani iznos. Tužiteljica je sa tuženikom sklopila Dodatak Ugovora sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK). Smatra da Dodatkom Ugovora nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tuženika prema tužiteljici koje su nastale ugovaranjem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pa ista potražuje razliku preplaćenog iznosa umanjenog za iznos priznat konverzijom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Mišljenja je da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe. Navedeno iz razloga što je tužiteljica provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. Nakon provedene konverzije predmetnog kredita tužiteljici je izvršen povrat preplate kojim je izvršena prijevremena konačna otplata kredita. Na taj način su tužiteljica i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Zbog toga više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnim niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Osporava da bi odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne. Smatra da su ugovorne strane dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristale na rizik promjenjivosti tečaja i kamatne stope, a što proizlazi iz činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja Ugovora nudio kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama koje su sadržavale različite uvjete te je tužiteljica imala na raspolaganju mogućnost izbora nakon što je detaljno analizirala sve ponuđene opcije. Tužiteljica je, nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u zahtjevu za kredit, odabrala valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužiteljica konačni tužbeni zahtjev postavila nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 26. studenog 2024. (str. 237-239 spisa). Tuženik se očitovao o tom podnesku u bitnom naglašavajući da isti predstavlja preinaku tužbe, a kojoj se preinaci tuženik protivi.

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, uz naglasak da se vještak očituje u izračunu na efekte provedene konverzije odnosno da utvrdi jesu li utvrđene razlike u cijelosti iskorištene prilikom provedene konverzije. Također je saslušana i tužiteljica na okolnosti ima li ista svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarala s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobila informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: ugovor o kreditu (str. 5-10 spisa), prijedlog za uknjižbu založnog prava (str. 11), tablični prikaz kretanja efektivne kamatne stope sa iznosima otplatnih obroka predmetnog kredita (str. 12-16), promet po kreditu (str. 17- 24), dodatak ugovoru o kreditu (str. 25-28), prijedlog za sklapanje izvan sudske nagodbe sa odgovorom (str. 29-30), podnesak tuženika upućen tužiteljici (str. 44-45), izračun konverzije (str. 46-57), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (str. 58-61), kartica predmeta (str. 118), nalaz sudskog vještaka (str. 119-127), račun vještaka (str. 128), potvrda o uplati (str. 130), izvadak iz zemljišne knjige (str. 137), odgovor sudskog vještaka na podnesak tužitelja (str. 162), očitovanje vještaka na podnesak tužitelja (str. 170), rješenje Hrvatske odvjetničke komore (str. 174-175), potvrda o uplati (str. 204), dopuna nalaza vještaka (str. 207-230) i račun vještaka (str. 231).

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je otplata kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, te promjenjivosti kamatne stope koja se tijekom otplate mijenja sukladno internim aktima tuženika, kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi.

6. Među strankama nije sporno da je između tužiteljice i tuženika dana 19. ožujka 2007. sklopljen predmetni Ugovor (str. 5-10 spisa) te da je isti potvrđen 21. ožujka 2007. po javnom bilježniku Mandici Popović iz [adresa] pod poslovnim brojem:

OV-2695/07-1. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužiteljici isplatu kredita za kupovinu stana u iznosu 26.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s rokom otplate 10 godina. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, kao i stopa redovne kamate te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan plaćanja anuiteta. Nesporno je i da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru (str. 25-27 spisa) dana 14. siječnja 2016., te da je tim Dodatkom Ugovoru izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK sukladno izračunu konverzije.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi. Također je sporno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u okolnostima kad je provedena konverzija kredita, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužiteljice (str. 248-249 spisa) proizlazi da je 2007. godine odlučila riješiti svoje stambeno pitanje pa su joj zbog toga bila potrebna novčana sredstva koja je osigurala predmetnim kreditom. Obratila se tuženiku koji je bio njena banka i kod kojeg je već imala kredit u eurima sa namjerom da podigne 16.000,00 eura koliko joj je bilo potrebno za kupnju stana. Kredit u eurima mogla je podići samo uz uvjet da ima sudužnike i jamce, a što je za nju bilo neprihvatljivo pa joj je službenica nakon konzultacija sa nadređenima u konačnici ponudila predmetni kredit u valuti CHF. Sredstva iz predmetnog kredita u cijelosti je utrošila za kupnju stana u [adresa] u kojem živi i dan danas. Nikad nije bila obrtnik niti je imala udjele u pravnim osobama, stan cijelo vrijeme koristi za stanovanje te ga nije koristila u nikakve druge svrhe. Rečeno joj je da tijekom otplate može doći do manjih promjena na više ili manje u mjesečnoj rati i da je to zbog promjenjive kamatne stope. Ne sjeća se da bi ju službenica u banci upozoravala na mogućnost promjene tečaja. Dobila je na potpis ugovor koji je unaprijed sastavila banka, nije mogla pregovarati o odredbama ugovora, isti je prije potpisivanja prelistala, zanimalo ju je pri tome samo kolika je mjesečna rata i kamata. U početku otplate mjesečna rata iznosila je oko 1.200,00 kuna, a nakon nekog vremena počela je dobivati opomene. Telefonski je kontaktirala tuženikovu poslovnicu u Zagrebu te je saznala da se opomene odnose na neplaćenu razliku koja je nastala uslijed povećanja otplatne rate zbog promjene tečaja i kamatne stope. Otplatna rata nakon nekog vremena porasla je do iznosa od oko 2.000,00 kuna što je bilo preveliko opterećenje za njene financijske prilike jer joj je 2/3 plaće odlazilo na podmirivanje obveze po kreditima. Informirajući se kroz medije pristala je na konverziju te je u konačnici uspjela prijevremeno otplatiti predmetni kredit.

10. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaz tužiteljice, jer je isti dan jasno i okolnosno. Tužiteljica je iskazivala prema sjećanju pa stoga ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg sud njezin iskaz ne bi imao smatrati nevjerodostojnim.

11. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka DV Consulting d.o.o.. (str. 119-127 spisa), Dopune nalaza i zaključka (str. 209-230 spisa) i Dodatka Ugovoru (str. 25-27 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik je proveo konverziju sukladno čl. 19. c. ZID ZPK s danom 30. rujna 2015. te je utvrdio suglasno sa tužiteljicom da pretplata na taj dan iznosi ukupno 23.674,10 kuna (članak 5., Dodatka ugovoru o kreditu, Nalaz vještaka str. 120 spisa, Dopuna Nalaza str. 208. spisa). Iz Nalaza nadalje proizlazi da je ukupna razlika u pretplati od početka otplate do dana 30. rujna 2015. (dan s kojim je provedena konverzija) u odnosu na početni otplatni plan 39.077,77 kuna (str. 120. i 208. spisa), s tim kad se od tog iznosa odbije pretplata koja je tužiteljici priznata prilikom konverzije u iznosu od 23.674,10 kuna, proizlazi ukupna razlika u pretplati od 15.403,67 kuna. S obzirom da je u međuvremenu EUR postao službena valuta u RH, daljnjim preračunavanjem prema fiksnom tečaju od 7,53450 kn za 1 EUR dobije se ukupna razlika u pretplati od 2.044.41 EUR. Tako utvrđena razlika, koja je umanjena za iznos priznat konverzijom, predstavlja stvarni iznos više uplaćenog po predmetnom kreditu u odnosu na početni otplatni plan te je ta razlika nastala uslijed promjene tečajne razlike zbog valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da su tužene banke u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Također tužene banke su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Navedenim postupanjem banke su postupile suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj:

Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbijena revizija tuženika. U dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. odbijena revizija tuženika.

13. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

16. Budući je tužiteljica pokrenula ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, ista je ovlaštena temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužiteljica u ovoj parnici nije niti trebala dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi Ugovora koji je ona kao potrošač zaključila sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Tužiteljica prema čl. 328. ZOO-a ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se ništetnost ne gasi, bez obzira je li kredit otplaćen u cijelosti ili je sklopljen Dodatak ugovoru pa se na ništetnost osnovnog ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužiteljica, kao stranka Ugovora, to u svakom slučaju jest i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

17. Navedeni zaključci ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužiteljica nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog Ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se je o njima prilikom sklapanja Ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Iz iskaza tužiteljice te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi kupnje stana, koju je nekretninu tužiteljica koristila za svoje stanovanje, a iz čega proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Iz iskaza u biti proizlazi da su djelatnici tuženika tužiteljici samo paušalno isticali mogućnost rasta anuiteta zbog sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, s tim da su se klijenti pa tako i tužiteljica morali uklopiti u unaprijed propisane uvjete tuženika vezane za visinu primanja i namjenu kredita kako bi mogli dobiti točno određeni kredit. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužiteljici sporne odredbe, odnosno rizici valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužiteljici takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Stoga je tuženik tužiteljici trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužiteljici omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužiteljice istoj predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužiteljica odbila potpisati tad ne bi realizirala kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

18. Slijedom navedenog, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbe Ugovora naznačen u točki I. izreke ove presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se tijekom otplate mijenja sukladno internim aktima tuženika. Stoga je sud odlučio kao u izreci presude pod I. izreke presude.

19. Ništetnost dijela odredbi Ugovora kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu, zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio citiranih odredbi Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju i u visini redovne kamatne stope važećim na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF i visine redovne kamatne stope na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu.

20. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Ć od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da:

".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...".

- 1

0 -

Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

21. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice u odnosu na utuženu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi već predstavlja obračunsku razliku u iznosu od 23.674,10 kuna (čl. 5. Dodatka Ugovoru str. 25 spisa), koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Naime, kako je to opisano u točci 11. Obrazloženja ove Presude, iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka proizlazi da je i nakon što se odbije od stvarne pretplate iznos priznat konverzijom, ostane razlika u pretplati koja iznosi 15.403,67 kuna, odnosno 2.044,41 EUR kako je to naveo u Nalazu i Dopuni Nalaza sudski vještak. Budući je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev u skladu sa izračunom vještaka na način da je stvarnu pretplatu umanjila za iznos koji je priznat konverzijom, isti joj je iznos i dosuđen pa je odlučeno kao u izreci pod II..

22. Utvrđeni preplaćeni iznos od 2.044,41 EUR, koji predstavlja ono što je tuženik od tužiteljice primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je dužan vratiti tužiteljici temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer su preplaćeni iznosi ujedno dio imovine tužiteljice koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem naprijed navedenih ništetnih odredbi, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takvih odredbi nije bilo, to tužiteljici pripada pravo tražiti povrat više plaćenog od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu.

23. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u

- 1

1 -

spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći 13. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini pretplate s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 13. lipnja 2018.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužiteljica je podnijela 12. lipnja 2019.. Dakle, tražbina tužiteljice nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica.

24. Treba naglasiti da je prema stavu zauzetom na sastanku Predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova, broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., dopuštena preinaka u predmetima po tužbama korisnika kredita nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Međutim, u konkretnom slučaju uopće se ne radi o preinaci jer je tužiteljica u samoj tužbi naglasila da ne može postaviti točno određeni zahtjev jer ne raspolaže svim potrebnim podacima pa je isti postavila okvirno zadržavajući pravo da tužbeni zahtjev specificira nakon što se provede odgovarajuće vještačenje, a što je u skladu sa čl. 186. b ZPP-a.

25. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje R.

26. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), trošak sastava obrazloženog podneska od 11. listopada 2019. u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 8.1. u vezi Tbr. 7.1. Tarife), kojim se tužiteljica očitovala na tuženikov odgovor na tužbu, troškovi zastupanja na ročištu održanom 14. listopada 2019. u iznosu od 62,50 eura (Tbr. 9.5. Tarife u vezi Tbr. 7.1. Tarife), budući je isto odgođeno prije početka raspravljanja, zastupanje na ročištu 18. studenog 2019. u iznosu od 250,00 eura (Tbr- 9.1. Tarife u vezi Tbr. 7.1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 21. veljače 2020. u iznosu do 62,50 eura (Tbr. 9. t. 5. Tarife u vezi Tbr. 7.1. Tarife), budući je isto odgođeno prije početka raspravljanja, trošak sastava obrazloženog podneska od 10. siječnja 2020. u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 8.1. u vezi Tbr. 7.1. Tarife), trošak sastava podneska od 14. srpnja 2020., 10. veljače 2023., 04. listopada 2024. i 26. studenog 2024. svaki u iznosu od po 125,00 eura (Tbr. 8.3. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 17. listopada 2024. u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9.t.1. Tarife u vezi Tbr. 7.1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištu 03. prosinca 2024. u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 9.t.1. Tarife u vezi Tbr. 7.1. Tarife). U naprijed navedene iznose uračunat je PDV po stopi od 25% pa troškovi zastupanja po punomoćniku ukupno iznose 2.125,00 eura. Pored troškova zastupanja po punomoćniku tužiteljici su priznati troškovi stvarno plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 66,36 eura te trošak uplaćenog predujma za vještačenje i dopunu vještačenja u iznosu od 331,81 eura i 200,00 eura pa troškovi priznati troškovi

- 1

2 -

sveukupno iznose 2.723,17 eura. S obzirom na trajanje postupka, broj podnesaka koje su stranke dostavile na sudski spis i navode istaknute u podnescima, ovaj Sud navedene troškove cijeni nužnima jer tužiteljica bez istih ne bi polučila uspije u ovom postupku

27. Tužiteljica je u cijelosti odbijena sa zahtjevom za sastav podnesaka po punomoćniku odvjetniku od 17. prosinca 2019. i 21. listopada 2024., jer je ista tim podnescima dostavila sudu dokaz da je plaćen predujam za vještačenje, odnosno dopunu vještačenja, a koji podaci su sudu bili poznati i prije dostave tih podnesaka jer su uplate predujma automatski evidentirane u predmetima po izvršenim uplatama. Ista je u cijelosti odbijena i sa zahtjevom za sastav podnesaka po punomoćniku odvjetniku od 19. veljače 2020. i 18. ožujka 2020. Naime, u podnesku od 19. veljače 2020. nisu istaknute nikakve nove činjenice, već su većinom ponovljeni stavovi koji su ranije izneseni u podnescima od 11. listopada 2019. i 10. siječnja 2020., za koje su tužiteljici u cijelosti priznati troškovi. Podnesak od 18. ožujka 2020. uopće se ne nalazi u sudskom spisu. Ista je odbijena i sa zahtjevom za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištima od 14. listopada 2019. i 21. veljače 2020. iznad priznatog iznosa od 62,50 eura za svako od ta dva ročišta pa do zatraženog iznosa od 250,00 eura jer su ta ročišta odgođena prije upuštanja stranaka u raspravljanje.

Valpovo, 17. prosinca 2024.

SUDAC

GORAN JOKIĆ

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku