Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1439/2023-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku,po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Mihovilu Granić, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon rasprave zaključene dana 21. listopada 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Marijana Belčić, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o j e

Tužba i tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 311291 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 09.06.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 12.06.2006. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musi iz Osijeka pod brojem OU-780/06, ništetan u cijelosti te da ne proizvodni nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.“.

- odbija se u cijelosti.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 165,90 EUR , u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 28.listopada 2021. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da su dana 09. lipnja 2006. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj:311291, i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, potvrđen dana 12.06.2006. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musi iz Osijeka pod brojem OU- 780/06,prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 95.500,00 CHF po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 30 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 455,38 CHF uz ugovorenu godišnju kamatnu stopu u visini od 3,99 %. Kako tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, tužitelj drži da je takva odredba ništetna. Tužitelj navodi da isto tako, Ugovor sadrži i odredbu o promjeni kamatne stope na način da se ista mijenja u skladu sa internom Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja te mogućnosti tužiteljeva utjecaja na nju. Tečaj švicarskog franka izravno utječe na visinu glavnice, dok visina kamate predstavlja cijenu kredita. Isti su bitni elementi ugovora o kreditu. Navodi da cijena i predmet ugovora su za tužitelja kao inferiornu stranu u ugovornom odnosu tokom otplate kredita bili nepoznanica, odnosno nisu bili “makar odredivi”. Sukladno čl. 323. ZOO-a svaka strana je dužna vratiti drugoj strane sve što je od nje primila po osnovi ništetnog ugovora. Zbog kumulativnog porasta kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na kunu tužitelj više nije bio u mogućnosti uredno izvršavati obveze po kreditu, slijedom čega je tuženik otkazao Ugovor i svoju tražbinu, koja je u cijelosti dospjela na naplatu, te pokušava prisilno naplatiti ovrhom na nekretnini tužitelja u ovršnom postupku koji se vodi pod brojem: Ovr-1932/2014 pred Općinskim sudom u Osijeku. Također, među istim strankama je u tijeku drugi postupak radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu te zahtjeva za isplatu, a koji se vodi pred Općinskim sudom u Osijeku pod poslovnim brojem P-1637/2019.U navedenom postupku financijskim vještačenjem je utvrđeno postojanje preplate u korist tužitelja u iznosu 81.361,21 kn, kao i razlike u nedospjeloj glavnici na dan otkaza kredita 03.02.2014. godine u visini od 158.627,52 kn, odnosno utvrđena je ukupna preplata u korist tužitelja iznosu od 239.988,73 kn. Zbog navedenog, tužitelj drži da ima pravni interes da Sud donese sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 311291 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 09.06.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 12.06.2006. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musi iz Osijeka pod brojem OU-780/06, ništetan u cijelosti te da ne proizvodni nikakve pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani zbog sljedećih razloga:

a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe;

c. Ništavost spornih odredaba ne povlači za sobom ništavost cijelog ugovora; d. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;

e. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;

f. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;

g. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP);

h. Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva.

Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare utuženih iznosa. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 2.11.2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), nastavno na pravnu kvalifikaciju predmeta spora iz Tužbe. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora o kreditu broj 311291 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, ovjeren od javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa pod brojem Ou-780/06 (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ i „Ugovor“) određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet.6. U konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. 9. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili odvjetnik koji se bavi sporovima iz kreditnih odnosa, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen znanja i iskustva cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Tuženik u prilogu ovog odgovora na tužbu dostavlja i presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9. siječnja 2018. Predmetnom presudom, drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tamo tuženice (OTP banke d.d.) i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29. prosinca 2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju sudu na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da „…ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit…„

Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori. Ništavost spornih odredaba ne povlači za sobom ništavost cijelog ugovora. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje da se ništetnim ocijeni cijeli Ugovor o kreditu, a sve uslijed činjenice da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za CHF. Tuženik na ovom mjestu napominje da je upravo sud u Parnici Potrošač, na koju se tužitelj u cijelosti poziva i čiju doslovnu primjenu u ovom predmetu i traži, ocijenio kako ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji su bili predmetom ocijene ništetnosti, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. VTS je konkretno ocijenio da: „ZZP ne propisuje koje su konkretne posljedice djelomične ništetnosti ugovora, ali određuje da se na sva pitanja o ništetnosti koja nisu uređena u ZZP-u supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke su pravomoćno utvrđene ništetnima, ali to ne znači da je otpala obveza potrošača platiti banci kamate. U slučaju da visina kamatne stope nije ugovorena, potrošač bi bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi (npr. kao u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 460/06 od 6. lipnja 2007.). Isto tako, u slučaju pravomoćnog utvrđenja da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, to ne bi značilo da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak.“. Slijedom navedenog, neosnovano je potraživanje tužitelja da se cijeli ugovor o kreditu ocijeni ništetnim, a osobito ne na temelju pozivanja na presudu u Parnici Potrošač kojom je utvrđeno upravo suprotno.

Nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 30 godina u iznosu od 95.500,00 CHF. Također, nije sporno da je člankom 1. Ugovora određeno da se iznos isplaćuje u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 7. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju banke važećem na dan dospijeća, a da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju za CHF. S druge strane, netočno je da je po Ugovoru o kreditu kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te da tužitelj i tuženik prije i tijekom zaključenja nisu pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara promjenjivosti kamate stope. U čl. 4.1. jasno je navedeno da je kamatna stopa „promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Banke.“. Osnovna i ključna odredba koja određuje polaznu vrijednost kamatne stope, na koju se prethodna odredba samo nadovezuje te koju tužitelj propušta navesti je upravo odredba koja glasi „Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora. Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBORA za CHF kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora.“ Tužitelju je stoga potpisom predmetnog Ugovora moglo i moralo biti jasno da kamatu čini vrijednost tromjesečnog LIBORA (što je podatak dostupan svima, ne samo tuženiku), vrijednost promjene troška pribavljanja sredstava i kamatna marža koji su utvrđeni Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Dakle, promjenjivost kamatne stope ugovorena je prema točno zadanim parametrima specificiranima u samom Ugovoru, Odluci o kamatama i naknadama tuženika i drugim općim aktima tuženika. Ugovor tužitelja, pa i svaku drugu osobu, jasno informira o kojim će parametrima ovisiti visina kamatne stope, kako se ti parametri kreiraju i što točno na njih utječe. To znači da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio u mogućnosti, odnosno razumio je ili je morao razumjeti razloge i uzroke zbog kojih će eventualno dolaziti do promjene kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog razdoblja, čime je u konačnici i cijena Ugovora jasno definirana. Tuženik će u nastavku pokazati kako je upravo u razdoblju za koje tužitelj smatra da je u istome došlo do pretplate, tuženik bio izložen velikom porastu troškova. Ekonomski indikator koji nedvojbeno ukazuje na porast ili pad troška tuženika je CDS (Credit Default SWAP). Radi se o financijskom derivatu koji odražava premiju rizika određene države za financiranje na određeni rok, te njegova veličina kao takva ovisi o rating-u države i o roku na koji se zahtijeva likvidnost. Rast CDS-a odražava percepciju tržišta o rastu rizika zemlje izdavatelja, u ovom slučaju Republike Hrvatske. Izbijanjem krize krajem 2007.g. i povećanjem očekivanja „defaulta“ (neispunjavanja obveza izdavatelja dužničkih papira - obveznica) prema određenim zemljama porasla je i cijena CDS-a kao instrumenta zaštite od kreditnog rizika. Iz ispisa kretanja CDS-a za Hrvatsku vidljivo je kako je CDS u predmetnom razdoblju drastično rastao i tako uzrokovao i porast troškova tuženika. Vidljivo je da je CDS u rujnu 2008.g. iznosio 166.002 (što već predstavlja četverostruku vrijednost u odnosu na vrijednost CDS-a iz rujna prethodne godine), dok je iznos CDS-a u prosincu 2008.g. iznosio 435,503 što znači povećanje veće od 2,5 puta. U ožujku 2009.g. vrijednost CDS-a i dalje je na visokih 377.668. CDS ostaje na iznimno visokoj razini i u svim narednim periodima. CDS je službeni podatak koji se može naći na javno dostupnim web stranicama značajnijih financijskih institucija i specijaliziranih informativnih financijskih društava, fondova i sl. Opaske radi, tuženik ističe kako do 30.09.2008. godine vrijednost LIBOR-a kontinuirano povećavala te je Banka, u slučaju tumačenja spornih odredbi Ugovora o kreditu na način kako to sugeriraju tužitelji, u tom periodu imala osnovu za povećanje kamate. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke li pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe čl. 502. a. -h. ZPP-a stupile su na snagu ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju, dakle znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba čl. 502.c. ZPP-a mogla biti primijenjiva u ovom postupku (a ne može!) pozivanje na istu bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja, te bi isto bilo potencijalno moguće isključivo u parnicama radi naknade štete, a ne i u parnici radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ugovora s nastavnim zahtjevom za isplatu određenog iznosa, a što praktično predstavlja osnovu tužbenog zahtjeva ovdje tužitelja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenja iz Parnice Potrošač. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač . Tužbom su obuhvaćene odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Međutim, presudom VTS-a, na koju se tužitelj isključivo poziva u svojoj tužbi, većina tih odredaba tuženikovih ugovora o kreditu uopće nije utvrđena ništetnima niti je uopće dovedena u pitanje zakonitost tih odredaba. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a pa je tako svoju tužbu za ništetnost usmjerio i protiv ugovornih odredaba koje uopće nisu bili predmet Parnice Potrošač. Utužene odredbe ne mogu biti ništetne pozivanjem na Presudu VTS-a budući da takve odredbe nisu bile predmet ispitivanja u Parnici Potrošač pa time niti dio dispozitiva Presude VTS-a. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Članak 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Iz svega navedenog jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj je Tužbom jednostavno obuhvatio cijeli niz odredbi Ugovora o kreditu u kojima se makar i jednom riječju spominje sintagma „odlukom Kreditora“ i „u kunskoj protuvrijednosti“ ocijenio ih ništavima bez da tu svoju ocjenu temelji na nekoj logičkoj ili pravnoj osnovi. . Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 210. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Naime, tuženik ima potrebu na ovom mjestu još jednom naglasiti da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/02; dalje kao: „ZZP“), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje kao: „ZPK“). Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12 od 11. studenog 2013. godine:

„Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“. Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž- 2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“

Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Jednostavnim uvidom u odredbe moguće je utvrditi da je njihov sadržaj i određen i odrediv te je vidljivo da visina kamatne stope utvrđena odredbama uopće ne ovisi o volji tuženika već o objektivnom izvanjskom parametru. . Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga. . Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba.

Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 95.500,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz članka 9.14. i 9.15. Ugovora, koje glase: „Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditoru." „Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.“ Nadalje, odredbama 9.16. i 9.17. Ugovora o kreditu regulirana je mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR. Drugim riječima, Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu. Shodno tome, navedenom točkom o upoznatosti sa promjenjivošću tečaja CHF i rizika koji nastaju tim povodom, ne samo da je evidentna pretpostavka razumljivosti valutne klauzule iz Ugovora od strane tužitelja; već je i isključena mogućnost primjene pravnih utvrđenja iz Parnice Potrošač s obzirom da sama izreka Presude VTS-a kao jedan od „uvjeta“ nepoštenosti navodi: „… a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti..“. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje.

Kako je tužitelj jasno dao do znanja da je upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i sa rizicima povezanim sa tečajnim razlikama, odnosno da razumije i da je informiran o valutnoj klauzuli, nije dopuštena mogućnost primjene pravnih utvrđenja iz Presude VTS-a po pitanju nepoštenosti valutne klauzule vezane za CHF. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju te da je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u Parnici Potrošač u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: Rješenje VSRH) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu sa potrošačem, jest utvrđenje činjenica je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“. Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. . Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.57. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva.2. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj po punomoćniku tijekom postupka protivi se svim navodima tuženika koji su suprotni navodima tužbe.

4. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u spise Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-1932/2014 i broj P-1637/2019, izvršio uvid u Ugovor o kreditu, Promet po računu, nalaz i mišljenje vještaka financijsko -knjigovodstvene struke Financije j.d.o.o. od 12.10.2021., Otkaz ugovora o kreditu, Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 14.04.2022.,te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

5. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika dana 09. lipnja 2006 – u cijelosti.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 311291 (stranica 5 spisa) utvrđeno je da je sklopljen dana 09. lipnja 2006. godine između Volksbank d.d. Zagreb kao kreditora i korisnika kredita FŽ. Sudužnik po navedenom ugovoru o kreditu je OŽ iz [adresa],a založni dužnici VŽ iz [adresa], RŽ iz [adresa] i FŽ iz [adresa]. Navedenim ugovorom tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 95.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita (čl. 1).

Namjena kredita je kupnja stana u [adresa] (čl.2.).

Kredit je odobren na rok otplate od 30 godina (čl.3).

Člankom 4. ugovora ugovorena je redovna kamata o po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama ,a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 3,99% godišnje, (stavak 1.). Kamatna stopa je promjenjiva vezana uz prosječni LBIR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora.(st.2.). Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBORA-a za CHF ,kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže kreditora. Kamata se obračunava u CHF mjesečno ,po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi, a korisnik kredita je uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća. Efektivna kamatna stopa iznosi 4,34 %. Potpisom ovog ugovora korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom ,te da mu je kreditor uručio Otplatnu tablicu ,uz napomenu da je iskazana efektivna kamatna stopa važeća na datum izrade otplatne tablice. Korisnik kredita obvezuje se platiti kreditoru interkalarnu kamatu po kamatnoj stopi iz čl.4.1. Kamatu na dospjela a nepodmirena potraživanja kreditor obračunava i naplaćuje, a korisnik kredita se obvezuje platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora.

U članku 5 ugovora ugovoreno je plaćanje naknada, članak 6. sadrži odredbe o korištenju kredita, članak 7. odredbe o otplati obveza po kreditu, čl. 8. odredbe o osiguranju povrata kredita,te članak 9. Ostala utanačenja.

7. Navedeni ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka dana 12.lipnja 2008.godine br.Ou-780/06 (stranica 15 spisa).

8. Nije sporno da je u tužbi označeni tuženik Sberbank d.d. pravni sljednik Volksbank d.d., te nije sporno da je zbog promjene tvrtke izmijenjen naziv tuženika u Nova hrvatska banka d.d.,dok je OIB ostao isti ,te da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu Tt 23/25802-2 od 3.srpnja 2023. u sudski registar navedenog suda upisano pripajanje društva Nova Hrvatska banka d.d. dioničkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa]. (stranica 73,133-134 spisa). Dakle, tužena je pravni sljednik Volksbank d.d., te sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

9. Nije sporno među parničnim strankama da je tuženik otkazao predmetni Ugovor o kreditu. Naime prednik tuženika je 21.siječnja 2014. obavijestio u ovom predmetu tužitelja da otkazuje ugovor o kreditu, da na dan 21.siječnja 2014. dospjeli dug iznosi 18.722,32 kn ,te nedospjelo dugovanje iznosi 87.139,58 CHF po prodajnom tečaju, te je u ovom predmetu tužitelj pozvan na uplatu dugovanja najkasnije do isteka otkaznog roka (stranica 43 spisa).

10. Nije sporno da je tuženik radi naplate svoje tražbine po predmetnom ugovoru o kreditu, pokrenuo ovršni postupak odnosno podnio prijedlog za ovrhu na nekretnini protiv u ovom predmetu tužitelja. Navedeni ovršni postupak pokrenut je dne 24.srpnja 2014. i vodi se kod Općinskog suda u Osijeku pod brojem: Ovr- 1932/2014, uvidom u koji predmet je utvrđeno da je Općinski sud u Osijeku dana 24.siječnja 2022. donio Zaključak broj Ovr-1932/2014-64 kojim se upućuje ovršenik SŽ, da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka, pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, zbog razloga iz čl.50.st.1.t.9. Ovršnog zakona, sukladno odredbi čl.52.st.1. i st. 3. Ovršnog zakona, te prema službenoj bilješci u spisu parnični postupak se vodi pod brojem P-1089/21 (što je raniji broj ovog parničnog predmeta) - spis Ovr-1932/2014.

11. Uvidom u spis Općinskog suda u Osijeku broj P-1637/2019 utvrđeno je da je u navedenom predmetu vođen parnični postupak između tužitelja FŽ i prednika u ovom predmetu tuženika Nove Hrvatske banke d.d. , u kojem je donijeta presuda broj P-1637/2019-35 od 17.lipnja 2022. kojom je utvrđeno da je ništetna odredba:

- iz čl. 4. st.1. Ugovora o kreditu br. 311291 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 09.06.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 12.06.2006. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musi iz Osijeka pod brojem OU-780/06, u dijelu odredbe koji glasi:

“…sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora…“

- iz čl. 7. st.1. Ugovora o kreditu br. 311291 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 09.06.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 12.06.2006. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musi iz Osijeka pod brojem OU-780/06 , u dijelu odredbe koji glasi:

„…po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.“,

utvrđeno da je ništetan Otkaz Ugovora o kreditu br.311291 od dana 21.01.2014. godine, te nalaženo tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 123.362,27 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i prouzročeni i parnični trošak u iznosu od 33.386,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2022. godine pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

12. Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2568/2022-2 od 19.ožujka 2024. preinačena je presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-1637/2019- 35 od 17.lipnja 2022.godine u točki II izreke i suđeno: Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi: „ utvrđuje se da je ništetan Otkaz Ugovora o kreditu br.311291 od dana 21.01.2014. godine.“, odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena I-stupanjska presuda, te naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 388,55 EUR, u roku od 15 dana.

13. Tužitelj FŽ izjavio je saslušan u svojstvu stranke da 2006. godine trebala su mu sredstva za kupovinu stana, te se odlučio za podizanje kredita u banci koja je bila u neposrednoj blizini njegovog radnog mjesta. U to vrijeme bio je zaposlen u MC Donald's-u, nikada prije toga, a ni tada nije imao svoj obrt niti firmu, a niti članovi njegove uže obitelji. Kredit je bio u valuti CHF odnosno ponuđen je u toj valuti. Ugovor je pročitao kao laik. Ima završenu srednju stručnu spremu. Razumio je kolika je rata kredita. U banci su mu spomenuli da su promjenjive kamate, a to je vidio i u ugovoru, ali mu nije palo na pamet da će se kamata toliko promijeniti. Ne bi podigao kredit da je znao da će se kamata tako mijenjati. Nije upozoren na rizik tečaja švicarskog franka. Nisu mu ništa posebno objašnjavali. Bio je prezadovoljan ratom kredita, nije očekivao da će se rata značajno povećavati jer u tom slučaju ne bi uzeo kredit. U jednom trenutku rata je otišla skoro duplo. U početku je bila 2.100,00 kuna mjesečno što je mogao financirati, ali kasnije je značajno narasla što mu je prouzročilo značajne financijske probleme koje ima i dan danas, te je od onda u blokadi računa. Pokušao je plaćati rate kredita, ali nije više mogao. Zna da se vodi neki ovršni postupak protiv njega radi neplaćenih režija, a također banka protiv njega vodi ovršni postupak radi kredita. Koliko zna, za sada, je ovrha stopirana. Ovrha se vodi na oba stana u njegovom vlasništvu. U svrhu osiguranja tražbine tuženika iz ugovora o kreditu dao je u zalog dva stana, te se sada vodi ovrha na ta dva stana. Kao što je rekao račun mu je u blokadi, nakon povećanja rata kredita bio je u jako teškoj financijskoj situaciji. Plaćao je kredit koliko je mogao. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li mu je osobni bankar objasnio koji parametri utječu na promjenu kamatne stope tužitelj je izjavio da nije. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li ga je osobni bankar upozorio da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na euro tužitelj je izjavio da nije. Na pitanje punomoćnika tuženika da li u slučaju da u drugom parničnom postupku u kojem postoji nepravomoćna odluka uspije u cijelosti odnosno da navedena odluka postane pravomoćna da li bi time njegov financijski deficit iz tog kredita bio u potpunosti podmiren, tužitelj je izjavio da tom isplatom neće biti u cijelosti namiren te da je on bio značajno zakinut (stranica 103 spisa).

14. Uvidom u spis Općinskog suda u Osijeku broj P-1637/2019 utvrđeno je da je u navedenom predmetu provedeno vještačenje po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke, koji je u nalazu i mišljenju te dopuni nalaza i mišljenja dao izračun preplaćenih iznosa po osnovu povećanja kamatne stope i tečajne razlike u ukupnom iznosu od 123.362,27 HRK. Vještak je u dopuni nalaza i mišljenja navela da što se tiče razlike u ostatku neotplaćene glavnice koju je navela na stranicu 12. u svom nalazu i mišljenju od 12.10.2021. ( nedospjela glavnica na dan otkaza kredita 386.177,82 HRK; tečajna razlika na dan otkaza kredita na iznos nedospjele glavnice 158.627,52 HRK), da navedenu razliku tužitelj nije platio tuženiku, a prethodnim izračunom preplate u navedenoj dopuni, istom razlikom tužitelj niti ne bi bio zadužen. 15. Za napomenuti je da među parničnim strankama nije sporan matematički izračun u navedenom nalazu i mišljenju (stranica 102,119 spisa).

16. Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

18. Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

19. Za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

20. S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne (čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. ZOO/05, te čl. 82., 83., 84., 85. i 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - NN 96/03),a što je u konkretnom slučaju i utvrđeno u postupku vođenom između tužitelja i tuženika - pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-1637/2019-35 od 17.lipnja 2022,kako je naprijed navedeno.

21. Dakle,tužitelj tužbom zahtjeva utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti, te je u svezi navedenog za navesti da je odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.),te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.). Kako je naprijed navedeno odredbom čl. 324. st. 1. ZOO je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe.

22. Za navesti je da sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora a kako je naprijed citirano, tj. utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.

23. Stoga, s obzirom na sve naprijed izloženo,te da je u konkretnom slučaju predmet spora tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti, prvenstveno utemeljeno na tvrdnji da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koji se u bitnome odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te s obzirom da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao razloge ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u ostalom dijelu (čl.7.st.1.,čl.219.st.1. ZPP), to prema mišljenju ovog suda predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a s obzirom na navedenu djelomičnu ništetnost moguće je pod pretpostavkama predviđenim zakonom potraživati preplaćene iznose, te je kako je naprijed navedeno u konkretnom slučaju o isplati preplaćenih iznosa po navedenoj osnovi pravomoćno odlučeno u predmetu Općinskog suda u Osijeku broj P-1637/2019 (VSRH Rev - 1172/2018-2- od 19.ožujka 2019.godine).

24. Da se predmetni ugovor o kreditu može održati na snazi unatoč tome što su pojedine odredbe toga ugovora ništetne ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5.travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/2012).Navedena Direktiva u stavku 1. propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, a u stavku 2. propisuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

25. Za napomenuti je i to da Sud Europske unije u predmetima C-118/2017 i C-260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl.6. Direktive Vijeća EEZ/13 polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C- 260/2018), no da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe te da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2018), s napomenom da je upravo odredbom čl. 324 ZOO/05 propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne ugovorne odredbe.

26. S obzirom na izloženo predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, dok su ništetne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kako je to naprijed navedeno, ništetnost kojih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog pravnog posla, jer on sadrži sve elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost, te je stoga sud donio odluku kao u izreci (VSRH Rev -1172/2018-2 od 19.ožujka 2019; Županijski sud u Varaždinu broj Gž-1155/2020-8 od 16.ožujka 2022.; Županijski sud u Splitu broj Gž-413/2024-3 od 15.veljače 2024.).

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP.

27.1. S obzirom na uspjeh u postupku naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak za sastav odgovora na tužbu po Tbr.8,.t.1. u zahtijevanom iznosu od 132,72 EUR plus PDV- ukupno 165,90 EUR.

28. S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 17. prosinca 2024.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte