REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4452/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OS, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Nenadu Horvat, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, iz Zagreba i Rijeke, Jadranski trg 4/II, Rijeka, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice Nenada Horvata, odvjetnika i punomoćnika tuženika Marka Komorskog, odvjetnika, dana 17. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 045-50-3516311 sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 09.06.2006. godine, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA” a koja glasi:

“3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici OS, iz [adresa], iznos u visini od 551,69 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 13. lipnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, od 01. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici OS, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.158,18 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2024. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s pravnim prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj 045-50-35116311 dana 09. lipnja 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 27.064,60 CHF i da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu tužitelj obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 3,30% bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, niti zašto je baš određena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, a što obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica se poziva na odredbe čl. 81. stavak 1. i stavak 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane. Navodi da je tužiteljici suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Ističe da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada te da je tuženik odobrio tužiteljici jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Tužiteljica navodi da joj je tuženik naplatio prilikom isplate kredita dana 12.06.2006. godine naknadu u iznosu od 4.156,73 kn što predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 893,13 CHF (3,30 % od iznosa kredita), obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan 12.06.2006. godine koji je za 1 CHF iznosio 4,654122 kn, obračunato po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn, pa tužiteljica na ime naknade za obradu kredita potražuje iznos od 551,69 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Navodi da nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Tužiteljica navod da na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. Tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe članak 3. Ugovora o kreditu povrat naplaćene naknade za obradu kredita. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Navodi da prije zaključenja ugovora o kreditu tužiteljici su bili dostupni i promotivni uvjeti gdje je izričito navedeno na što se odnosi predmetna naknada, a odnosi se na trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita i da je tužiteljica dana 09. lipnja 2006. godine potpisala suglasnost kojom dozvoljava da se radi naplate glavnice s kamatom te svih naknada i troškova kredita do potpune naplate svih tražbina iz gore navedenog ugovora zaplijeni ½ plaće, čime je notorno pristala na iznos ulazne naknade, a čiji potpis je ovjeren kod javnog bilježnika. Navodi da je predmetnu naknadu naplatio temeljem ugovora i to za troškove koje je realno imao, a tužiteljica je na isto nedvosmisleno pristala. Tuženik se poziva na odredbu čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 85. ZZP/03, navodi da je sporna odredba napisana jasno i razumljivo te je lako uočljiva, osporava da bi odredba čl. 3. Ugovora o kreditu uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je sporna po tužiteljici odredba čl. 3. Ugovora o kreditu zakonita odnosno sukladno tada važećem zakonodavstvu tuženik je imao pravo naplate predmetne naknade koja se odnosi na naprijed navedene troškove. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva kao i pravilnost izračuna visine tužbenog zahtjeva, te osporava pravo na potraživanje s osnove tijeka kamata. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 09.06.2006.g. (list 5-8 spisa), Potvrdu od 29.05.2023.g. (list 9 spisa), promotivne uvjete tuženika i suglasnost tužiteljice (list 20-23 spisa), odluke Županijskih sudova i odluku Suda EU broj C-224/19 (list 37-91 spisa), te je saslušana tužiteljica.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužiteljica osporava navode iz odgovora na tužbu, osporava istaknuti prigovor zastare, te osporava navode tuženika u odnosu na tijek zatezne kamate na utužene iznose sadržajno kao u podnesku od 04. siječnja 2024. godine (list 27-91spisa). Ističe u bitnom kako činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila postotkom propisana ugovorom o kreditu ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale te je teret dokaza na tuženiku da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. Navodi da tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja i da je tužiteljica nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njene pregovaračke moći tako i njenog stupnja znanja što je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tužiteljica je platila ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ali to ne znači da nije imala prigovora na istu. Ističe kako je činjenica da tužiteljica ne bi ni mogla ugovoriti kredit s tuženikom ukoliko ne bi pristala na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi, a koja je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i potrošač nije mogao utjecati na istu, obzirom da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed formuliranom obrascu. Ističe kako troškovi nisu određeno navedeni kako to zahtjeva odredba članka 59. ZZP/03, odnosno ne sadrži nikakvih podataka o troškovima stvarno pruženih i nastalih na koje se odnosi, a posebno imajući u vidu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje. Tužiteljica se poziva na odluke Županijskih sudova i odluku Suda EU broj C-84/19 i C-224/19.

U tijeku postupka tuženik ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu.

5. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužiteljica u tužbi te nije sporno da je čankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

6. Predmet ovog spora je iznos naplaćen s osnova naknade za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita koji je tužiteljici odobren u visini od 27.064,60 CHF i koji je kredit isplaćen u umanjenom iznosu za ugovorenu naknadu (čl.3. Ugovora o kreditu).

Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

8. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora saslušao tužiteljicu. Tužiteljica u svom iskazu navodi kada su ugovarali kredit radi kupnje vozilo za osobne potrebe da su u banci razgovarali o roku otplate kredita i visini kredita, a kada su došli potpisati ugovor onda je vidjela i rečeno joj je da mora platiti naknadu za obradu kredita time da treba istu platiti odjednom i da će se visina ulazne naknade odbiti od odobrenog kredita. Navodi da joj je rečeno da se ulazna naknada odnosi na troškove banke, nisu joj pojasnili koji bi to bili troškovi. Iskazuje da je pročitala ugovor o kreditu prije nego što ga je potpisala te da je pitala djelatnika banke da se odgodi naplata, ali joj je rečeno da će to platiti kroz kredit, a kako je već dala polog za vozilo u auto kući ona nije mogla odustati od kredita. Ističe da je platila preko 4.000,00 kn s osnova ulazne naknade.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

9. Tužiteljica tijekom postupka i u svom iskazu navodi da nisu pregovarali o visini ulazne naknade i da joj je rečeno da istu mora platiti kada je došla potpisati Ugovor o kreditu, da joj nije pojašnjeno na što bi se odnosila naknada za obradu kredita i koji su troškovi obuhvaćeni spornom naknadom. Tuženik ističe kako je odredba o plaćanju naknade bila jasna i razumljiva te da je naplata jednokratne naknade za korištenje kredita propisana tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 3. Ugovora o kreditu.

10. Sud je navode tuženika kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovane. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 80/22 i 155/23, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3.istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 3,30% od iznosa kredita. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom pregovaralo o visini kredita i otplatama kredita ,a da nije pojedinačno se pregovaralo o naknadi za obradu kredita već joj je samo rečeno da naknadu treba platiti, da isplatu naknade ne može odgoditi i da će ista biti odbijena od visine odobrenog iznosa kredita. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP- a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome valja navesti da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

12. Tužiteljica i tuženik ne predlažu provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja visine plaćene naknade za obradu kredita vještačenjem, predlažu izvršiti uvid u dokumentaciju koja prileži u spisu.

Sud je uvidom u Ugovor o kreditu utvrdio da je ugovorena isplate naknade od 3,30% od odobrenog i isplaćenog kredita u visini od 27.064,60 CHF a koji je tužiteljica otplatila dana 17. lipnja 2013. godine. Nadalje je utvrđeno uvidom u Potvrdu tuženika od 29. svibnja 2023. godine da je tužiteljica platila tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini iznosa od 551,59 EUR/4.156,73 kn (Potvrda tuženika od 29.05.2023.g. - list 9 spisa).

S obzirom da je tužiteljica temeljem točke 3. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini iznosa od 4.156,73 kn koju visinu je sud utvrdio uvidom u Potvrdu tuženika od 29.05.2023.g. (list 9 spisa), očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. i II. izreke presude.

13. Tuženik osporava zahtijeva tijek zatezne kamate na utuženi iznos. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. U odnosu na tijek zatezne kamate tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana naplate jednokratne naknade za obradu kredita. Tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka jednokratne naknade sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

14. Sud je odlučivao o troškovima postupka na temelju čl. 154.st.1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 31.05.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: Tarifa), trošak sastav podneska od 04.01.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.t.1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 14.05.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 14.11.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), pristup na ročište - objava presude dana 27.12.2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9.t.3. OT- a), ukupno 900,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, ukupno 1.158,18 EUR. Sud nije priznao tužiteljici trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbe. sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate dosuđena je prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 17. prosinca 2024. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku