REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-905/2023-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AO, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetniku Krešimiru Pejiću iz Zagreba, Varšavska 16, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz OD Mađarić i Lui iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 12. studenog 2024. u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene 17. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju AO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.624,42 EUR (sedamtisućašestodvadesetčetirieuračetrdesetdvacenta), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:
• na iznos od 12,39 eur od 1.11.2008. pa do isplate
• na iznos od 16,27 eur od 1.1.2009. pa do isplate
• na iznos od 19,07 eur od 1.2.2009. pa do isplate
• na iznos od 20,34 eur od 1.3.2009. pa do isplate
• na iznos od 17,57 eur od 1.4.2009. pa do isplate
• na iznos od 18,26 eur od 1.5.2009. pa do isplate
• na iznos od 12,70 eur od 1.6.2009. pa do isplate
• na iznos od 8,61 eur od 1.7.2009. pa do isplate
• na iznos od 9,70 eur od 1.8.2009. pa do isplate
• na iznos od 11,85 eur od 1.9.2009. pa do isplate
• na iznos od 11,67 eur od 1.10.2009. pa do isplate
• na iznos od 9,48 eur od 1.11.2009. pa do isplate
• na iznos od 13,58 eur od 1.12.2009. pa do isplate
• na iznos od 16,86 eur od 1.1.2010. pa do isplate
• na iznos od 21,53 eur od 1.2.2010. pa do isplate
• na iznos od 20,46 eur od 1.3.2010. pa do isplate
• na iznos od 26,80 eur od 1.4.2010. pa do isplate
• na iznos od 25,60 eur od 1.5.2010. pa do isplate
• na iznos od 27,94 eur od 1.6.2010. pa do isplate
• na iznos od 48,23 eur od 1.7.2010. pa do isplate
• na iznos od 44,05 eur od 1.8.2010. pa do isplate
• na iznos od 56,81 eur od 1.9.2010. pa do isplate
• na iznos od 52,40 eur od 1.10.2010. pa do isplate
• na iznos od 45,31 eur od 1.11.2010. pa do isplate
• na iznos od 60,27 eur od 1.12.2010. pa do isplate
• na iznos od 79,30 eur od 1.1.2011. pa do isplate
• na iznos od 65,83 eur od 1.2.2011. pa do isplate
• na iznos od 70,55 eur od 1.3.2011. pa do isplate
• na iznos od 64,54 eur od 1.4.2011. pa do isplate
• na iznos od 65,62 eur od 1.5.2011. pa do isplate
• na iznos od 91,14 eur od 1.6.2011.pa do isplate
• na iznos od 93,62 eur od 1.7.2011. pa do isplate
• na iznos od 114,01 eur od 1.8.2011. pa do isplate
• na iznos od 103,15 eur od 1.9.2011. pa do isplate
• na iznos od 91,26 eur od 1.10.2011. pa do isplate
• na iznos od 87,87 eur od 1.11.2011. pa do isplate
• na iznos od 86,97 eur od 1.12.2011. pa do isplate
• na iznos od 92,51 eur od 1.1.2012. pa do isplate
• na iznos od 97,34 eur od 1.2.2012. pa do isplate
• na iznos od 97,98 eur od 1.3.2012. pa do isplate
• na iznos od 94,64 eur od 1.4.2012. pa do isplate
• na iznos od 96,90 eur od 1.5.2012. pa do isplate
• na iznos od 98,44 eur od 1.6.2012. pa do isplate
• na iznos od 95,85 eur od 1.7.2012. pa do isplate
• na iznos od 96,53 eur od 1.8.2012. pa do isplate
• na iznos od 94,58 eur od 1.9.2012. pa do isplate
• na iznos od 90,38 eur od 1.10.2012. pa do isplate
• na iznos od 94,86 eur od 1.11.2012. pa do isplate
• na iznos od 97,01 eur od 1.12.2012. pa do isplate
• na iznos od 95,50 eur od 1.1.2013. pa do isplate
• na iznos od 87,05 eur od 1.2.2013. pa do isplate
• na iznos od 94,23 eur od 1.3.2013. pa do isplate
• na iznos od 94,86 eur od 1.4.2013. pa do isplate
• na iznos od 92,04 eur od 1.5.2013. pa do isplate
• na iznos od 83,29 eur od 1.6.2013. pa do isplate
• na iznos od 83,06 eur od 1.7.2013. pa do isplate
• na iznos od 85,21 eur od 1.8.2013. pa do isplate
• na iznos od 88,66 eur od 1.9.2013. pa do isplate
• na iznos od 93,44 eur od 1.10.2013. pa do isplate
• na iznos od 90,97 eur od 1.11.2013. pa do isplate
• na iznos od 92,72 eur od 1.12.2013. pa do isplate
• na iznos od 94,70 eur od 1.1.2014. pa do isplate
• na iznos od 95,93 eur od 1.2.2014. pa do isplate
• na iznos od 98,53 eur od 1.3.2014. pa do isplate
• na iznos od 97,68 eur od 1.4.2014. pa do isplate
• na iznos od 94,80 eur od 1.5.2014. pa do isplate
• na iznos od 93,82 eur od 1.6.2014. pa do isplate
• na iznos od 94,24 eur od 1.7.2014. pa do isplate
• na iznos od 97,50 eur od 1.8.2014. pa do isplate
• na iznos od 100,25 eur od 1.9.2014. pa do isplate
• na iznos od 99,68 eur od 1.10.2014. pa do isplate
• na iznos od 102,05 eur od 1.11.2014. pa do isplate
• na iznos od 103,67 eur od 1.12.2014. pa do isplate
• na iznos od 102,72 eur od 1.1.2015. pa do isplate
• na iznos od 104,01 eur od 1.2.2015. pa do isplate
• na iznos od 104,01 eur od 1.3.2015. pa do isplate
• na iznos od 104,01 eur od 1.4.2015. pa do isplate
• na iznos od 2.167,16 eur od 1.5.2015. pa do isplate
a koje zakonske zatezne kamate teku od dospijeća pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31.12.2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.450,00 EUR (tisućučetiristopedeseteura), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2024. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi, koju je podnio 13. lipnja 2023., tvrdi da su tužitelj i tuženik 27.03.2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 056-50-4788413, koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Adžije iz Zagreba, pod brojem OV - 8657/2008, i to tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita. Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju osobnog vozila, u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u iznosu od 35.0606,29 CHF prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita, s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Čl. 7. Ugovora da je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća (valutna klauzula). Odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu da su ništetne, te da ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama, a iz razloga kako slijedi. Tužitelj, prije svega, ukazuje da je presudom poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Trgovački sud u Zagrebu utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. U kritičnom razdoblju sklopljen je i ovdje predmetni Ugovor o kreditu, te tužitelj u nastavku iznosi sljedeće. U odnosu na ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli Presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br: Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g., utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama da je utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga da su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude da su obvezujuće i u predmetnom postupku, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Iz svega gore navedenog, tužitelj smatra da je nesporno kako su odredbe citiranog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, a time i ništetne, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužitelj ovom tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih odredaba kao nepotreban (budući sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti), već ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnome otplatnome planu umanjenih za preplaćene kamate (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka). Tužitelj se poziva i na odluku Vrhovnog suda RH donesenu dana 20.03.2018. godine pod poslovnim brojem Rev 2245/17-2 , te tvrdi da iz iste proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, slijedom čega je jasno da u ovom konkretnom slučaju zastara nije nastupila niti u odnosu na zahtjev u vezi sa valutnom klauzulom. Konkretno – u slučaju valutne klauzule zastara da počinje teći od 14.06.2018. godine. Navodi da je odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, da je propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da su ugovorne odredbe spornog ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, to da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.
1.2. Slijedom svega navedenog, a prema tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, tužitelj predlaže da sud donese presudu, kao u izreci, te zahtijeva naknadu parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da su tužitelj i tuženik dana 27.03.2008.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 056-50-4788413 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 35.060,29 a da je ugovorena redovna kamata 6,75 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tuženik navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tvrdi da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Tuženik tvrdi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tvrdi da se Tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj da ne može smatrati da je osnova njegove tužbe dokazana samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj da nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tvrdi da Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje.
2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.
3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 056-50-4788413 od 27.3.2008. u Otplatni plan kredita, u knjigovodstvenu karticu po predmetnom kreditu, saslušao je svjedoka BO i tužiteljicu kao stranku, te je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz trgovačkog društva Darfin d.o.o. iz Zagreba.
4. U ovom postupku između stranaka je nesporno :
- da su tužitelj i tuženik dana 27.03.2008.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 056-50- 4788413 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 35.060,29 a da je ugovorena redovna kamata 6,75% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.
5. Sporno je:
- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, ništetne
-ima li tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK
- je li je nastupila zastara utuženog potraživanja
-visina tužbenog zahtjeva
- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi novčani iznos
6. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula A i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i1 55/23, dalje –ZPP) i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), važećih u vrijeme podnošenja ove tužbe, ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 ŽO i UO od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje ZZP/03.) određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati. Stoga su, i po shvaćanju ovog suda, sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ova odredbe ništetne, u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.
8. Na okolnost načina pregovaranja u fazi sklapanja predmetnih Ugovora, sud je, po prijedlogu tužitelja, proveo i dokaz saslušanjem svjedoka BO i tužiteljice.
9. Iz njihovih iskaza proizlazi da je tužiteljica, kojoj je svjedok PO suprug, predmetni ugovor o kreditu zaključila u svrhu kupnju osobnog automobila za njihove vlastite potrebe. Tužiteljica i svjedok su zajedno, nakon što su u Auto-kući rezervirali automobil kojeg su namjeravali kupiti, otišli su u poslovnicu banke tuženika jer su se već prije raspitivali o povoljnim kreditima kod različitih banaka te su se odlučili za Raiffeisen banku i u toj banci su zatražili sklapanje ugovora o kreditu vezanog uz valutu eura te su takav ugovor zapravo s bankarskim službenicima dogovorili kada su prvi puta došli ugovarati kredit. Kada su nakon toga drugi put došli preuzeti i potpisati i ugovor o kreditu, vidjeli su da im je uručen kredit vezan uz valutu CHF, a za kojeg se nisu prvobitno odlučili. Međutim od strane bankarskog službenika im je rečeno da je takva vrsta kredita još povoljnija od onog vezanog za euro, te su oni ipak pristali uzeti takav kredit, a ujedno im se žurilo jer su već rezervirani automobil. Tužiteljica je još iskazala da joj prilikom zaključivanja predmetnog ugovora nije bila pružena mogućnost mijenjanja pojedinih odredbi ugovora, niti je od strane bankarskih službenika bila upozorena na rizik rasta tečaja CHF-a.
10. Iskaz tužiteljice i svjedoka BO sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, nije im bilo objašnjeno po kojim parametrima i kriterijima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, već im je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom predočen kao najpovoljniji.
11. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, pa je, slijedom toga, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja Sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, ovaj sud je ocijenio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama 81., 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07. i 125/07.) pa su, sukladno odredbi čl. 90. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.
12. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (NN 36/2005, dalje – ZOO), kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ništetne, to tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO-a. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
13. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
14. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba. Vještaku je naloženo u zadatak izračunati visinu iznosa kojeg je tužitelj preplatio tuženiku na temelju odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na način da utvrdi razliku između iznosa kojeg je tužitelj plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa koje je plaćao tijekom otplate kredita po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio veći u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, s time da izračuna ukupni iznos preplate, te visinu i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta te da se navedeni iznosi izraze u EUR-ima.
15. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 21. kolovoza 2024. proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, a koji su dospjeli u razdoblju od 31.5.2008. do 30.4.2015., iznosi 57.446,25 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 7.624,42 EUR. Vještak je u svojem pisanom nalazu ujedno tabelarno prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve više plaćene anuitete, te datume dospijeća po otplatnom planu tuženika i datume plaćanja istih od strane tužitelja.
16. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je kako je vještak visinu potraživanja izračunao u skladu s tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi, ostao je kog istog. Tuženik nije imao primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao kod prigovora u odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu, a koji prigovor predstavlja pravno pitanje o kojem odluku donosi sud, a o kojem je ovaj sud odlučio kako je već naprijed obrazloženo. 17. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim, objektivnim, valjano obrazloženim i danim u skladu sa zadatkom suda, a niti stranke mu nisu prigovarale, te ga je u cijelosti prihvatio.
18. Prema tome, sukladno naprijed navedenom izračunu stalnog sudskog vještaka, tuženik je u obvezi vratiti tužitelju iznos glavnice od 7.624,42 EUR. Što se tiče zatraženih zakonskih kamata, valja primijeniti odredbu čl. 1115. ZOO-a, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, i to iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, proizlazi da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa je zatezna kamata tužitelju priznata od dana tuženikovog stjecanja svakog pojedinog više plaćenog anuiteta. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO) kako je navedeno u izreci presude.
19. Na osnovu navedenog, valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.
20. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 7.624,42 EUR. Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 31.5.2024. i 18.9.2024., po Tbr. 8. t. 1. Tarife iznos od 100 bodova, za svaki, odnosno 200,00 EUR za svaki, za zastupanje na ročištima od 7.6.2024. i 12.11.2024., po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svako, iznosi ukupno 1.000,00 EUR. Navedeni iznos je, primjenom Tbr. 32. OT, uvećan za PDV 25 % tj. u iznosu od 250,00 EUR, što ukupno iznosi 1.250,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, tako da mu je dosuđen ukupan trošak u iznosu od 1.450,00 EUR. Tužitelju su na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
21. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 24.6.2024. u zatraženom iznosu od 50,00 EUR jer je uz istog dostavio dokaz o uplaćenom predujmu za provođenje financijskog vještačenja, a koji podnesak nije bio potreban jer se plaćanje novčanih obveza stranaka tijekom postupka, automatski evidentira u sustav E-spisa.
22. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II. U Pregradi, 17. prosinca 2024.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, pisano, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
