Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-985/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Neviu Sanaderu, odvjetniku u Splitu, Ulica slobode 39, protiv tuženika Zagorje-Tehnobeton d.d., Varaždin, Podravska ulica 7, OIB: 68289504926, zastupanog po punomoćniku Domagoju Crnogorcu, odvjetniku u Varaždinu, Ankice Opolski 2, radi isplate naknade plaće i jubilarne nagrade, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-883/2020-32 od 14. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-883/2020-32 od 14. srpnja 2023.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici na ime naknade (razlike) plaće za razdoblje od studeni 2015. – lipanj 2020. isplati bruto iznos od 76.548,53 eura / 576.754,92 kuna[1] sa pripadajućim zateznim kamatama,

b) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.106,97 eura.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-883/2020-32 od 14. srpnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke rješenja u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.436,76 eura / 101.239,11 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 14. srpnja 2023. do isplate.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime naknade (razlike) plaće za razdoblje od studeni 2015. – lipanj 2020. isplati bruto iznos od 76.548,53 eura / 576.754,92 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je tužbeni zahtjev odbijen kako neosnovan u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu (točka I. izreke presude). Tuženiku je naloženo i da tužiteljici na ime jubilarne nagrade isplati neto iznos od 331,81 eura / 2.500,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 2020. do isplate (točka II. izreke presude).

Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog tuženika za prekidom postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom izjavljene revizije tuženika u predmetu pod brojem Pr-857/14 (točka I. izreke rješenja), te je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.436,76 eura / 101.239,11 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 14. srpnja 2023. do isplate, dok je za iznos od 2.382,76 eura / 17.952,91 kuna zahtjev tužiteljice odbijen (točka II. izreke rješenja).

2. Protiv dosuđujućeg dijela presude i rješenja o troškovima parničnog postupka žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu i rješenje u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, iste u pobijanim dijelovima ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za tužiteljice isplatom naknade plaće u razdoblju od studenog 2015. do lipnja 2020., te zahtjev tužiteljice za isplatom jubilarne nagrade.

5. Sud prvog stupnja u prvostupanjskom postupku je u bitnome utvrdio :

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem Ugovora o radu broj 10251 od 30. lipnja 2006. na radnom mjestu voditelja financija i računovodstva s ugovorenom plaćom prema koeficijentu 3,55,

- da je tuženik Odlukom broj 1917/09 od 31. srpnja 2009. izvanredno otkazao Ugovor o radu zaključen između tužiteljice i tuženika dana 30. lipnja 2006.,

- da je pravomoćnom presudom suda prvog stupnja posl. broj Pr-857/14 od 5. listopada 2016. utvrđeno da je nezakonit i nedopušten otkaz koji je tuženik dao tužiteljici Odlukom broj 1917/09 od 31. srpnja 2009., te da je istom naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati na rad,

- da je predmetnom pravomoćnom presudom naloženo tuženiku i da tužiteljici s osnove isplate naknade plaće za razdoblje od rujna 2009. do listopada 2015. isplati bruto iznos od 483.682,44 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate,

- da je tužiteljica kod tuženika ostvarila 20 godina neprekinutog staža, te pravo na isplatu jubilarne nagrade u iznosu od 2.500,00 kuna,

- da postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku s osnove isplate naknade plaće u razdoblju od studenog 2015. do lipnja 2020. u iznosu od 76.548,53 eura / 576.754,92 kuna bruto.

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporna je visina naknade plaće koja je pobijanom presudom dosuđena tužiteljici. Sud prvog stupnja je naime, utvrdio visinu tražbine tužiteljice na temelju nalaza i mišljenja vještaka i izračunu vještaka koji je visinu naknadu plaće utvrdio prema koeficijentu za obračun plaće od 3,55 koji je ugovoren ugovorom o radu umanjujući pritom dobivene iznose za iznose plaća koje je tužiteljica u utuženom razdoblju ostvarila u trgovačkom društvu Jut d.o.o.

7. Tuženik osporava dosuđeni iznos naknade plaće ističući u žalbi, a što je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, da je izmjenom Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta radno mjesto Voditelja financija i računovodstva na kojem je bila zaposlena tužiteljica pretvoreno u studenom 2014. u radno mjesto Voditelja odjela financija, a radno mjesto Voditelja odjela financija u ožujku 2016. u radno mjesto Specijaliste struke – Financija koje radno mjesto je u veljači 2015. pretvoreno u radno mjesto Stručni suradnik I – Financije. Na svim tim radnim mjestima koeficijent za obračun plaće je iznosio 2,20, pa tuženik stoga smatra da je tražbinu naknade plaće nakon novih sistematizacija trebalo obračunati prema koeficijentu 2,20.

8. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Prije svega, potrebno je napomenuti da tražbina radnika s osnove naknade plaće za vrijeme dok radnik, zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa, nije radio, ima karakter potraživanja po osnovu rada a ne s naslova naknade štete (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-466/1995. od 19. studenog 1998.). To nadalje znači da tražbina s osnove naknade plaće svoju osnovu nema u izvanugovornom odnosu prouzročenja štete i izmakle koristi u smislu odredbi čl. 1046. i čl. 20. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO), već svoju osnovu ima u ugovoru o radu odnosno njegovom ispunjenju. Stoga u konkretnom slučaju, prema stavu ovog suda, za isplatu naknade plaće za vrijeme u kojem tužiteljica zbog nedopuštene odluke o otkazu nije radila nije pravno relevantan redovan tijek stvari iz čl. 1089. st. 3. ZOO kao i radno mjesto na kojem bi tužiteljica eventualno radila nakon što je tuženik donio nove pravilnike o sistematizaciji radnih mjesta, te koeficijent koji bi na novim radnim mjestima ostvarivala. Ono što je pravno relevantno za postupak, s obzirom da potraživanje tužiteljice ima svoju osnovu u ugovoru, a ne u izvanugovornom odnosu, je da li je tuženik ispunio svoju obvezu iz ugovara o radu, a kojim je plaća tužiteljice ugovorena prema koeficijentu 3,55.

9. U tom smislu potrebno je i navesti da je ugovor o radu po svojoj pravnoj prirodi dvostrano obvezujući ugovor temeljem kojeg je s jedna strane, poslodavac obvezan radniku dati posao te mu za obavljeni posao isplatiti plaću, dok je, s druge strane, radnik dužan prema uputama koje mu daje poslodavac, osobno obavljati preuzeti posao. Jedan od načina prestanka obveza iz ugovora o radu je i otkaz kojeg poslodavac može dati radniku zbog povreda obveza iz radnog odnosa. Međutim, u slučaju nezakonitog otkazivanja poslodavac preuzima rizik da će u razdoblju u kojem radnik zbog nezakonitog otkaza nije radio morati ispuniti ugovor na način da će radnika morati vratiti na rad i isplatiti mu naknadu plaće.

10. U ovom konkretnom slučaju, tuženik je kao poslodavac tužiteljici kao radnici nezakonito otkazao ugovor o radu što je pravomoćno utvrđeno u sudskom postupku. Utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu djeluje ex tunc odnosno smatra se nezakonita odluka o otkazu nikada nije donijeta, što nadalje znači da je za razdoblje u kojem tužiteljica zbog krivnje tuženika (nedopuštene odluke o otkazu) nije radila, tužiteljica ima, sukladno čl. 95. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17, 98/19 - dalje: ZR), pravo na naknadu plaće jer za to razdoblje tužiteljica ima pravo od tuženika da ispuni svoje obveze iz ugovora o radu. Stoga tužiteljici visina naknade plaće, s obzirom da se radi o ispunjenju ugovorne obveze (isplate plaće) na osnovi ugovora o radu, a ne na osnovi naknadno donijetih pravilnika o sistematizacijama radnih mjesta kako to pogrešno smatra tuženik.

11. Tuženik u žalbi ukazuje i da je autonomno pravo poslodavca da organizira poslovanje na način koji mu najbolje odgovora, te da mijenja sistematizaciju radnih mjesta prema vlastitim potrebama. Međutim, pravo tuženika kao poslodavca da (re) organizira poslovanje kako mu odgovara ne obuhvaća i pravo tuženika sa jednostranom odlukom mijenja odredbe ugovora o radu. U konkretnom slučaju tužiteljica je ugovorom o radu imala ugovorenu plaću prema koeficijentu 3,55, te navedena odredba ugovora nije nikada suglasnom voljom ugovornih strana izmijenjena. Tuženik je davanjem nezakonitog otkaza tužiteljici i nakon toga osporavanjem tužiteljičinog tužbenog zahtjeva za utvrđenjem nedopuštenosti otkaza preuzeo rizik da će u slučaju gubitka spora morati tužiteljicu vratiti na rad i isplatiti joj plaću odnosno naknadu plaće koja je ugovorena ugovorom o radu, te se te obveze ne može osloboditi činjeničnim tvrdnjama da je novim sistematizacijama tužiteljičino radno mjesto ukinuto i da je za nova radna mjesta koja sadržajno odgovaraju tužiteljičinom predviđen novi, niži koeficijent.

12. Sud prvog stupnja je dakle, visinu tražbine s osnove naknade plaće pravilno utvrdio na temelju izračuna vještaka koji je visinu tražbine tužiteljice utvrdio prema visini tužiteljičine plaće iz ugovora o radu i koeficijentu 3,55 umanjujući dobiveni iznos za plaće koje je tužiteljica ostvarila kao radnik u trgovačkom društvu Jut d.o.o. Nije bilo dakle, osnove da se visina naknade plaće računa prema novim sistematizacijama radnih mjesta i radnim mjestima na kojim je tužiteljica mogla raditi i posljedično tome novim koeficijentima. Naime, odredbu ugovora o radu kojom je ugovorena visina plaće tužiteljice prema koeficijentu 3,55 tuženik kao poslodavac nije mogao jednostrano mijenjati, a niti je novom sistematizacijom radnih mjesta koja su vezana uz niži koeficijent prestala obveza tuženika da tužiteljicu vrati na radno mjesto voditelja financija i računovodstva i da joj isplaćuje plaću u visini ugovorenoj ugovorom o radu (istovrsno pravno shvaćanje zauzeto je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-641/11 od 7. svibnja 2013. i Revr-1833/12 od 26. kolovoza 2014. koje je tužiteljica priložila uz podnesak od 13. rujna 2022., a koje su donijete nakon odluke istog suda broj Revr-505/10 od 24. kolovoza 2010. na koju se u žalbi i tijekom postupka poziva tuženik).

13. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na visinu plaće koju je tužiteljica ostvarila u trgovačkom društvu Jut d.o.o. Naime, pravilno je vještakinja visinu plaće koju je tužiteljica ostvarivala u trgovačkom društvu Jut d.o.o. utvrdila na temelju isplatih lista tužiteljice koje je tužiteljica ostvarivala kao radnik predmetnog trgovačkog društva. Dakle, visina plaće koju je tužiteljica ostvarivala u utuženom razdoblju kod poslodavca Jut d.o.o pravilno je utvrđena tako da nije bilo potrebe za izradom novog (u postupku trećeg) izračuna vještaka koji bi uzeo u obzir i prihode trgovačkog društva. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je prijedlog tuženika za dopunskim vještačenjem izradom novog (trećeg) izračuna odbio. Takvim postupanjem sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, a niti je zbog toga pobijana presuda proturječna, kako to neosnovano u žalbi ističe tuženik. Pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio i iznos jubilarne nagrade koji iznos tuženik u žalbi izričito niti ne osporava.

14. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je pravilno ocijenio dokaze koji su izvedeni tijekom postupka. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz 95. st. 1., 3. i 5. ZR kada je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik. 15. Tuženik u žalbi ističe i da se pobijana presuda ne može ispitati, te je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik. Pritom sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

16. Neosnovano tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pobijanom presudom povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje iz čl. 29. iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 – dalje. Ustav), te pravo na jednakost pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava. Naime, pobijana presuda rezultat je pravilno utvrđenog činjeničnog stanja na koje su pravilno primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava. Stoga prilikom donošenja pobijane presude i rješenja sud prvog stupnja nije niti povrijedio tuženikovo pravo na pravilno suđenje, a niti je istima povrijeđeno pravo tuženikovo pravo na jednakost pred zakonom.

17. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu i rješenje suda prvog stupnja u pobijanim dijelovima.

18. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

19. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 17. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj