Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-384/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Željko Petrišić, odvjetnik u Zagrebu, Klanjčić 8a, protiv tuženog Thalassotherapia–Crikvenica, Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Primorsko-goranske županije, Crikvenica, Gajevo šetalište 21, OIB: 16038790456, koju zastupa punomoćnica dr. sc. Sonja Vizjak, odvjetnica u Kostreni, Šojska 25d, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj Pr-11/2020 od 3. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj Pr-11/2020 od 3. studenog 2023. u točkama II i IV izreke.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj Pr-11/2020 od 3. studenog 2023. u točkama I, III i IV izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 743,28 eura sa pripadajućim kamatama tekućim na mjesečne iznose od njihovog dospijeća do isplate (točka I. izreke) te je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.229,84 eura sa zatraženim kamatama (točka II. izreke). Nadalje utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženog u odnosu na tužiteljicu u iznosu od 2.331,59 eura s osnova preplaćenog prijevoza za razdoblje od siječnja 2016. do prosinca 2020. koje je tuženi istaknuo prigovorom radi prebijanja (točka III izreke) te da svaka stranaka snosi svoj trošak (točka IV izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužba za iznos od 1.021,97 eura sa zatraženom zateznom kamatom povučena.

3. Prvostupanjsku presudu u točkama II i IV izreke pobija žalbom tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. toč. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/1, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja presudu preinači u smislu žalbenih navoda odnosno istu ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

4. Tužena pobija prvostupanjsku presudu u točkama I, III i IV izreke prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP. Predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno istu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Traži trošak žalbenog postupka.

5. U odgovoru na žalbu tužiteljica se protivi navodima žalbe tuženog te predlaže da sud drugog stupnja žalbu tuženika odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

6. Tuženik u odgovoru na žalbu tužiteljice ističe da su navodi te žalbe neosnovani te predlaže da sud istu odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

7. Žalbe stranaka nisu osnovane.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za rad u upravnom odboru tuženog kao njegovog obaveznog tijela čiji je tužiteljica bila član kao predstavnik radnika, za razdoblje od 1. rujna 2015. do 1. travnja 2019. kao i postojanje ili nepostojanje potraživanja koje je tuženi istaknuo radi prebijanja, s osnova preplaćenog prijevoza odnosno previsoko isplaćene naknade troškova mjesnog prijevoza u razdoblju od siječnja 2016. do prosinca 2020.

9. Pošavši od utvrđenja da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila radnica tuženog za kojeg je kao poslodavca obavljala poslove radnog mjesta medicinske sestre, da je kroz cijelo utuženo razdoblje tužiteljica bila član Upravnog vijeća tuženoga kao predstavnik radnika u kojem razdoblju je sudjelovala u radu istog, da se od siječnja 2011. pa nadalje, dakle i tijekom utuženog razdoblja, nije isplaćivala naknada za rad u Upravnom vijeću tuženog članovima Upravnog vijeća tuženog koji su bili radnici tuženog i to temeljem Odluke o naknadama službenika Primorsko – goranske županije za članstvo u upravnim vijećima i nadzornim odborima ustanova i trgovačkih društava od 31. siječnja 2011. koju je donio župan Primorsko – goranske županije pa tako niti tužiteljici, dok je ostalim članovima Upravnog vijeća tuženog, koji nisu radnici tuženog, uredno isplaćivana naknada kroz cijelo gore navedeno razdoblje i to u visini od 700,00 kn mjesečno sukladno Odluci Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 30. rujna 2004. sud prvog stupnja pozivom na odredbe čl. 57. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine br. 150/2008., 155/2009., 71/2010., 139/2010., 22/2011., 84/2011., 154/2011., 12/2012., 35/2012., 70/2012., 144/2012., 82/2013., 159/2013., 22/2014., 154/2014., 70/2016., 131/2017., 96/2018., 100/2018.; u nastavku: ZZZ) a u svezi s čl. 164. st. 1., 2. i 4. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14. i 127/17.; u nastavku: ZR) sud prvog stupnja utvrdio je da tužiteljica ima pravo na isplatu predmetne naknade odnosno da joj je tuženik, u utuženom razdoblju, za taj rad kao člana tijela (Upravnog vijeća) kojim upravlja tuženi, bio dužan istu isplaćivati.

10. Pošavši od daljnjeg utvrđenja da naknada za rad u Upravnom vijeću tuženog ne predstavlja u smislu odredbe čl. 90. st. 1. ZR plaću niti u smislu odredbe čl. 90.a st. 1. ZR primitak radnika na temelju radnog odnosa sud prvog stupnja utvrdio je da isto ne predstavlja potraživanje iz radnog odnosa pa da se o istaknutom prigovoru zastare utuženog potraživanja ne može odlučivati primjenom odredbe čl. 139. ZR već, a imajući u vidu da se radi o povremenim potraživanjima, primjenom odredbe čl. 226. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 115/22 i 156/22 u nastavku: ZOO) prema kojim ista zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja sud prvog stupnja tuženikov prigovor zastare utvrdio je osnovanim za potraživanje koje datira prije kolovoza 2017. Tuženikov prigovor prijeboja (koji je istaknuo tvrdeći da je tužiteljici u razdoblju od 5 godina isplatio naknade troškova mjesnog prijevoza u previsokom iznosu) sud prvog stupnja ocijenio je neosnovanim uz obrazloženje da tuženi nije dokazao da bi troškovi prijevoza tužiteljici bili preplaćeni s obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi da je upravo tuženi određivao na koji način će obračunati navedenu naknadu te da je prema iskazima saslušanih svjedoka obračun naknade troškova prijevoza izvršen sukladno odredbama tada važećih kolektivnih ugovora i podacima javnog prijevoznika odnosno da nije dokazao da bi dio njegove imovine prešao u imovinu tužiteljice bez pravne osnove pa da stoga nisu ispunjenje pretpostavke za vraćanje iz odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

11. Posljedično svemu navedenom sud prvog stupnja naložio je tuženom isplatiti tužiteljici navedenu naknadu u mjesečnom iznosu od 700,00 kn za period od rujna 2017. do svibnja 2018.

12. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

13. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju raspoloživih i izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbama stranke navode neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na njihovu ocjenu provedenih dokaza od strane. Vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke a osobito ne kada iz provedenih raspoloživih dokaza,

14. Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja glede djelomične osnovanosti tužbenog zahtjeva prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer ih žalbeni navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju.

15. I po stavu ovog suda drugog stupnja predmetno potraživanje tužiteljice s naslova naknade za rad člana Upravnog vijeća tuženika kao predstavnika radnika ne predstavlja u smislu odredbi ZR potraživanje iz radnog odnosa. To iz razloga jer je radni odnos ugovorni odnos između poslodavca i radnika u kojem su temeljne obveze i prava da poslodavac radniku da posao te mu za obavljeni rad zbog kojeg je sklopljen ugovor o radu isplati plaću a radnik da taj rad obavi osobno po uputama koje mu poslodavac daje u skladu sa naravi i vrstom rada dok tužiteljica rad u Upravnom vijeću nije obavljala temeljem sklopljenog ugovora sa tuženikom već ju je u Upravno vijeće izabralo radničko vijeće tuženog a visinu naknade za rad u Upravnom vijeću niti ne određuje tuženik kao poslodavac već istu utvrđuje ministar, a isplaćuje se iz sredstava zdravstvene ustanove. Osim toga, a kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja predmetna naknada osim što ne predstavlja u smislu naprijed navedenog plaću isto ne predstavlja niti neko drugo materijalno pravo na temelju kolektivnog ugovora, pravilnika o radu, akta tuženika kao poslodavca ili ugovora o radu sklopljenog s tuženim koje bi tuženi kao poslodavac bio u obvezi isplatiti tužiteljici temeljem radnog odnosa kao radniku. Kako se ne radi o potraživanju iz radnog odnosa isto, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, ne zastarijeva u roku propisanom čl. 139. ZR već u trogodišnjem roku od dospijeća temeljem čl. 226. ZOO posljedično čemu se, a imajući u vidu trenutak utuženja, utvrđenje prvostupanjskog suda da je utuženo potraživanje koje je dospjelo prije rujna 2017. zastarjelo, ukazuje pravilnim. Suprotna razmatranja žalbe tužiteljice, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi ZR i ZOO, na inače u tom dijelu nesporno utvrđeno činjenično stanje su neodlučna.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženog, a imajući u vidu da je tužiteljica u utuženom razdoblju kao član (kao predstavnik radnika) Upravnog vijeća tuženika sudjelovala u radu istog (dakle obavljala posao člana vijeća), da navedeno Upravno vijeće upravlja zdravstvenom ustanovom – u konkretnom slučaju tuženim, da je ostalim članovima Upravnog vijeća tuženog, koji nisu radnici tuženog, isplaćivana naknada kroz cijelo gore navedeno razdoblje i to u mjesečnom nespornom iznosu od 700,00 kn, da sukladno čl. 164. st. 4. ZR član Upravnog vijeća kao predstavnik radnika ima isti pravni položaj kao i drugi imenovani članovi tog Upravnog vijeća te da se sukladno naprijed navedene odredbe ZZZ naknada za rad u upravnom vijeću zdravstvene organizacije isplaćuje, u visini koju utvrđuje ministar, iz sredstava zdravstvene ustanove pravilnom primjenom materijalnog prava sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženik u utuženom razdoblju bio dužan tu naknadu isplaćivati, neovisno o Odluci župana Primorsko – goranske županije o naknadama službenika Primorsko – goranske županije za članstvo u upravnim vijećima i nadzornim odborima ustanova i trgovačkih društava od 31. siječnja 2011. Svako drugo tumačenje dovodilo bi tužiteljicu kao člana Upravnog vijeća kao predstavnika radnika u neravnopravan položaj u odnosu na druge članove koji su za isti rad uredno ostvarili naknadu. Kako tuženik tužiteljici u utuženom razdoblju naknadu nije isplaćivao pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je istoj tu naknadu dosuditi u dijelu koje u trenutku pokretanja ovog spora nije bilo zastarjelo.

17. Imajući u vidu da je tužiteljica nesporno sudjelovala u radu Upravnog vijeća tuženog kao organa koji je upravljao tuženim a da pri tome od strane tuženika nitko nije dovodio u pitanje legitimitet tužiteljice kao člana istog žalbeni navodi tuženika vezano za njenu stručnu spremu u okolnostima konkretnog slučaja ovom trenutku više nisu odlučni. Isto tako s obzirom na nespornu činjenicu da su za rad u Upravnom vijeću drugim članovima u utuženom razdoblju isplaćivane naknade u iznosu od 700,00 kn niti žalbeni navodi vezani za visinu te naknade ukazuju se neodlučnima.

18. I za svoje utvrđenje da tuženik nije dokazao da bi uslijed isplate naknade za prijevoz tužiteljici u utuženom razdoblju došlo do prelaska dijela imovine tuženika u imovinu tužiteljice bez pravne osnove sud prvog stupnja dao je valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Naime, s obzirom da je upravo tuženi odredio na koji način će obračunati naknadu za prijevoz svojim radnicima te da je svim radnicima, a kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, po istim kriterijima obračuna obračunavao i isplaćivao naknadu za prijevoz kada bi sud sada prihvatio tvrdnje tuženika te naknadu za prijevoz obračunavao po drugim kriterijima tužiteljica bi bila dovedena u nejednak i neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike tuženog. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, opširni žalbeni navodi tuženika u tom pogledu ne dovode u pitanje pravilnost navedenog utvrđenja prvostupanjskog suda.

19. I odluka o parničnom trošku pravilna je i donesena u skladu sa odredbom čl. 154. st. 4. ZPP.

20. Slijedom navedenoga valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbe tužitelja i tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima.

U Zagrebu 17. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš