Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-639/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužiteljice FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Srđan Simić, odvjetnik u Puli, protiv tuženice Opće bolnice Pula - Ospedale Generale di Pola, Pula, Santoriova ulica - Via Santorio Santorio 24A, OIB: 16089706543, koju zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Pr-159/2022-40 od 31. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Pr-159/2022-40 od 31. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženici da tužiteljici isplati iznos od 128,58 eura sa zateznim kamatama osim u dijelu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom iznosu, i to:

- na iznos od 6,56 eura od 16. siječnja 2016.,

- na iznos od 3,05 eura od 16. veljače 2016.,

- na iznos od 1,42 eura od 16. ožujka 2016.,

- na iznos od 9,92 eura od 16. svibnja 2016.,

- na iznos od 1,35 eura od 16. srpnja 2016.,

- na iznos od 15,59 eura od 16. kolovoza 2016.,

- na iznos od 9,42 eura od 16. rujna 2016.,

- na iznos od 1,45 eura od 16. kolovoza 2017.,

- na iznos od 6,07 eura od 16. svibnja 2018.,

- na iznos od 6,40 eura od 16. listopada 2018.,

- na iznos od 0,28 eura od 16. studenog 2018.,

- na iznos od 0,61 eura od 16. prosinca 2018.,

- na iznos od 0,12 eura od 16. veljače 2019.,

- na iznos od 13,19 eura od 16. ožujka 2019.,

- na iznos od 20,45 eura od 16. travnja 2019.,

- na iznos od 5,99 eura od 16. svibnja 2019.,

- na iznos od 5,74 eura od 16. lipnja 2019.,

- na iznos od 6,59 eura od 16. srpnja 2019.,

- na iznos od 5,99 eura od 16. rujna 2019.,

- na iznos od 7,29 eura od 16. studenog 2019.,

- na iznos od 1,10 eura od 16. siječnja 2020.,

po stopi koja tužiteljici pripada kao sudionici u ostalim odnosima u smislu članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana, te kojim je naloženo tuženici nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznos od 1.183,97 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, zatim u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Pr- 159/2022-40 od 31. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženici da tužiteljici isplati iznos od 1.211,65 eura sa pripadajućim zateznim kamatama i kojim je naloženo tuženici da tužiteljici nadoknadi trošak postupka u iznosu od 939,59 eura, te se sudi:

„1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.211,65 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška postupak u iznosu od 939,59 eura.“

III. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženici troškove sastava žalbe u iznosu od 328,18 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za nadoknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 349,54 eura.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke presude Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Pr-159/2022- 40 od 31. ožujka 2023. naloženo je tuženici da isplati tužiteljici iznos od 1.340,22 eura/10.097,91 kuna, sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- na iznos od 6,56 eura / 49,43 kuna od 16.01.2016.,

- na iznos od 3,05 eura / 22,99 kuna od 16.02.2016.,

- na iznos od 1,42 eura / 10,68 kuna od 16.03.2016.,

- na iznos od 31,95 eura / 240,76 kuna od 16.04.2016.,

- na iznos od 9,92 eura / 74,76 kuna od 16.05.2016.,

- na iznos od 71,96 eura / 542,16 kuna od 16.07.2016.,

- na iznos od 15,59 eura / 117,48 kuna od 16.08.2016.,

- na iznos od 21,70 eura / 163,48 kuna od 16.09.2016.,

- na iznos od 33,55 eura / 252,81 kuna od 16.01.2017.,

- na iznos od 68,45 eura / 515,73 kuna od 16.02.2017.,

- na iznos od 22,10 eura / 166,51 kuna od 16.03.2017.,

- na iznos od 0,34 eura / 2,59 kuna od 16.05.2017.,

- na iznos od 32,74 eura / 246,65 kuna od 16.06.2017.,

- na iznos od 136,90 eura /1.031,46 kuna od 16.07.2017.,

- na iznos od 1,45 eura / 10,94 kuna od 16.08.2017.,

- na iznos od 28,46 eura / 214,41 kuna od 16.09.2017.,

- na iznos od 5,17 eura / 38,98 kuna od 16.12.2017.,

- na iznos od 149,87 eura /1.129,17 kuna od 16.01.2018.,

- na iznos od 9,73 eura / 73,34 kuna od 16.03.2018.,

- na iznos od 4,84 eura / 36,44 kuna od 16.04.2018.,

- na iznos od 6,07 eura / 45,73 kuna od 16.05.2018.,

- na iznos od 74,93 eura / 564,58 kuna od 16.07.2018.,

- na iznos od 11,19 eura / 84,33 kuna od 16.09.2018.,

- na iznos od 6,40 eura / 48,23 kuna od 16.10.2018.,

- na iznos od 0,76 eura / 5,76 kuna od 16.11.2018.,

- na iznos od 1,67 eura / 12,57 kuna od 16.12.2018.,

- na iznos od 150,52 eura /1.134,10 kuna od 16.01.2019.,

- na iznos od 55,34 eura / 416,95 kuna od 16.02.2019.,

- na iznos od 13,19 eura / 99,36 kuna od 16.03.2019.,

- na iznos od 87,83 eura / 661,76 kuna od 16.04.2019.,

- na iznos od 5,99 eura / 45,16 kuna od 16.05.2019.,

- na iznos od 15,51 eura / 116,85 kuna od 16.06.2019.,

- na iznos od 87,99 eura / 662,94 kuna od 16.07.2019.,

- na iznos od 5,99 eura / 45,16 kuna od 16.09.2019.,

- na iznos od 82,63 eura / 622,60 kuna od 16.11.2019.,

- na iznos od 130,67 eura / 984,53 kuna od 16.01.2020., te je naloženo tuženici da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.123,56 eura / 16.000,00 kuna. Točkom II. izreke navedene presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima navedenim u točke I. izreke kao neosnovan. Točkom III. izreke navedene presude odbijen je zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška u cijelosti.

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženica u dijelu pod točkom I. i III. izreke, zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točaka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) sa prijedlogom da sud preinači, podredno ukine pobijanu presudu te potražuje trošak sastava žalbe.

3. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upiru žaliteljica u podnesenoj žalbi. Pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

5. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.340,22 eura/10.097,91 kuna, na ime dodataka na plaću zbog posebnih uvjeta rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata za vrijeme prekovremenog rada te razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, zatim zahtjev tužiteljice za naknadom plaće za ostvarene sate prekovremenog rada na neradne dane, državne blagdane i praznike u razdoblju od 1. kolovoza 2014. do 31. prosinca 2019.

6. Sud prvog stupnja je točkom I. izreke presude poslovni broj Pr-255/19-22 od 11. lipnja 2021. naložio tuženici da tužiteljici isplati iznos od 17.414,52 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2594/2021-4 od 18. srpnja 2022. potvrđena je navedena odluka suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženici da tužiteljici isplati iznos od 7.316,61 kuna (potraživanje tužiteljice u razdoblju od 1. kolovoza 2014. do studenog 2015.), a ukinuta je u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženici da tužiteljici isplati iznos od 10.097,91 kuna (potraživanje tužiteljice u razdoblju od prosinca 2015. do 31. prosinca 2019.) te je u tom dijelu predmet vraćen sud prvog stupanj na ponovni postupak.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:

- da je tužiteljica zaposlena kod tuženice na radnom mjestu medicinske sestre;

- da tužiteljica ima pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i za sate ostvarene u prekovremenom radu;

- da je vještak prema zahtjevu tuženika izračunao razliku naknade plaće u četiri varijante (prva varijanta - efektivni fond sati za nemedicinsko osoblje, u iznosu od 17.414,52 kune, druga varijanta - efektivni fond sati prema Zaključku 153., u iznosu od 7.892,08 kuna, treća varijanta - efektivni fond kao za nemedicinsko osoblje bez dodatka na sate prekovremenog rada u iznosu od 13.359,82 kune i četvrta varijanta - efektivni fond prema Zaključku 153. bez dodatka na sate prekovremenog rada u iznosu od 5.392,91 kunu;

- da je efektivni redovni mjesečni fond sati, dakle broj sati koji je tužiteljica bila dužna odraditi u pojedinom mjesecu izračunat na način da se ukupni broj dana u mjesecu pomnožio sa 8 te umanji za sate odrađene subotom, nedjeljom i blagdanom koji su padali u inače radne dane upravo na način kako to stoji u Zaključku 148. te je jednako izračunato i za nakon donošenja Zaključka 153.;

- da je osnovano potraživanje tužiteljice u iznosu od 1.340,22 eura/10.097,91 kuna (prva varijanta nalaza i mišljenja vještaka);

- da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženice.

8. Na ove utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz članka 90., 94. i 139. Zakona o radu, članka 5., 19., 36., 47., 51., 57. i 60. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja iz 2013., članka 59. a. Dodatka I Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja iz 2015. članka 34., 45., 49., 52. i 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja iz 2018., te je odlučio kao u izreci prvostupanjske presude.

9. Osnovano tuženica u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

10. Odredbom članka 91. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/2014., 127/2017., dalje ZR) propisano je da se pod plaćom podrazumijeva osnovna ili minimalna plaća kao i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad. Odredbom članka 94. ZR propisano je da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.

11. Prekovremenim se radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, u skladu s člankom 51. stavku 9. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" br. 143/2013., 96/2015., dalje: KU/13), odnosno člankom 49. stavku 9. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj: 29/2018., dalje KU/18).

12. Odredbom članka 47. stavka 1. KU/13 odnosno članka 45. stavak 1 KU/18 propisano da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, a stavkom 2. istog članka je propisano da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža. Stavkom 3. navedenog članka propisano je da su dodaci na osnovnu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete za rad, dodaci i uvećanja plaća.

13. O pravu tužiteljice na uvećanu plaću odlučeno je odgovarajućom primjenom mjerodavnih odredbi članka 57. KU/13 odnosno članka 55. KU/18 glede prava na uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada kao i odredbe članka 59. KU/13 odnosno članka 57. KU/18 u vezi prava na dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, a što je u skladu sa stavom zauzetim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-4911/2019-2 od 8. siječnja 2020. Odnosno, zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu, kao što je pravilno odlučio i prvostupanjski sud.

14. Žalbeni navod tuženice vezan za retroaktivnu primjenu Dodatka III. KU na koju se poziva u žalbi je neosnovan iz razloga što se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi na njega nije pozvao, a što je također u skladu s odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revd 2567/2022-3 od 14. rujna 2022.

15. U odnosu na tumačenja Službenog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora u vezi izračuna mjesečnog fonda sati, sadržana u Zaključku 148. i Zaključku 153. ističe se da ista različito reguliraju pitanje izračuna mjesečnog fonda radnih sati ovisno o tome mogu li se u isti ubrajati kao radni dani blagdani ili državni praznici, s obzirom na odredbu članka 1. stavka 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 33/1996., 96/2001., 13/2002., 112/2005., 59/2006., 55/2008., 74/2011., 130/2011.) i članka 1. stavka 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 110/2019.).

16. Naime, Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 dva je puta tumačilo odredbu članka 51. stavak 10. KU/13 te je najprije donesen Zaključak broj 148 koji glasi: „Sukladno Kolektivnom ugovoru, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Svi sati iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad. U skladu Ustavnog izjednačavanja prava radnika prema Zakonu o blagdanima i neradnim danima, kada blagdan pada u radni dan svaki radnik određuje manji broj sati. Poslodavac ne može radnika koji u zdravstvu radi u smjenama ili u turnusu zaduživati s većim brojem sati od radnika s 40-satnim radnim tjednom. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćen. Primjerice, s obzirom da u listopadu 2015. godine, jedan blagdan pada u radni tjedan mjesečni fond radnih sati za taj mjesec iznosi 168 sati i za sve je radnike isti neovisno u kojim oblicima rada oni rade (od ponedjeljka do petka, u smjeni, turnusu i dr.). Svaki sat rada koji radnik odradi iznad 168 sati predstavlja prekovremeni rad i tako treba biti plaćen.

17. Naknadno, na sjednici održanoj 21. prosinca 2015. Zajedničko povjerenstvo za tumačenje donijelo je Zaključak broj 153. koji glasi:

„Sukladno Kolektivnom ugovoru redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu, ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćeno. Sati odrađeni prema redovnom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima. Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji ne rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće. Ovim Zaključkom stavljaju se izvan snage Zaključci broj 21., 48. i 148.“.

18. Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 donijelo je na 30. sjednici zaključak broj 169., koji glasi:

„Zaključci povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora. Izmijenjeni zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana donošenja te izmjene.“

19. Iz navedenog proizlazi da se Zaključak broj 153. u bitnome razlikuje od Zaključka broj 148. (koji je Zaključkom broj 153. stavljen izvan snage) u tome što redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i 8 sati, dok prema Zaključku broj 148. redovni mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati.

20. Zaključak 153. o tumačenju odredbe članka 51. stavka 10. KU/13 nije stavljen izvan snage, a Zaključak 17., identičnog sadržaja, donesen je na 5. sjednici Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/18 održanoj 21. studenog 2018.

21. Imajući u vidu obvezujući karakter tumačenja Kolektivnog ugovora po Zajedničkom povjerenstvu za tumačenje Kolektivnog ugovora, koje predstavlja sastavni dio Kolektivnog ugovora (članka 19. stavak 6. KU/13 i članka 16. stavka 6. KU/18), proizlazi sa se za razdoblje do 20. prosinca 2015. primjenjuje Zaključak 148., a od 21. prosinca 2015. se primjenjuje Zaključka 153. i 17. Navedeno je u skladu sa stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u odluci poslovni broj Rev 281/2021-2 od 27. travnja 2021. i odluci poslovni broj Rev-256/2022-2 od 14. ožujka 2023.

22. Nadalje, valjalo je u pogledu naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora odlučiti u skladu člankom 81. ZR, kao i odredbama članka 36. KU/13, te člankom 34. KU/18.

23. Dakle, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo tako da je utvrdio mjesečni fond radnih sati za utuženo razdoblje u skladu s Zaključkom broj 148. te je utvrdio da je osnovano potraživanje tužitelja u iznosu od 1.340,22 eura, koje je u skladu s prvom varijantom nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Marina Rameša, dipl. oec. (listovi 376 do 388 spisa). Valjalo je utvrdio da je osnovano potraživanje tužitelja u iznosu od 128,58 eura u skladu s drugom varijantom navedenog nalaza i mišljenja vještaka te je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.211,65 eura (1.340,22 eura - 128,58 eura).

24. Žalbeni navodi tuženice kojima ističe da se obračun i isplata plaće zaposlenicima tuženice vrši putem Centraliziranog obračuna plaća (COP), nisu osnovani jer je poslodavac u skladu s člankom 7. ZR dužan za obavljeni rad radniku isplatiti plaću, a činjenica da istu obračunava putem navedenog obračuna ne oslobađa ga obveze isplate plaće za izvršeni rad.

25. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženice, tužiteljica nije bila u obvezi prije podnošenja tužbe u smislu članka 186.b ZPP, zatražiti od tuženice dokumentaciju jer takva obveza nije propisana odredbama ZPP.

26. U konkretnom slučaju, tužiteljica je u cijelosti uspjela s osnovom svoga zahtjeva, dok je u odnosu na visinu uspjela u omjeru od 47,57% (dosuđenih 971,08 eura/7.316,61 kuna + 128,58 eura, odnosno ukupno 1.099,66 eura u odnosu na zahtijevanih 2.311,30 eura/17.414,52 kuna). To nadalje znači da je tužiteljica u parnici uspjela u omjeru od 73,78% (100% osnova zahtjeva + 47,57% visina), što znači da je tuženica u parnici uspjela u omjeru od 26,22%. Kada se od uspjeha tužiteljice (73,78% kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u sporu, u skladu s člankom 154. stavkom 2. ZPP, oduzme postotak uspjeha tuženice (26,22%) kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu, proizlazi da je tuženica dužna nadoknaditi 47,56% priznatih troškova tužiteljici.

27. Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljici nastao trošak zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.791,76 eura/13.500,00 kuna. Kako je tužiteljica u prvostupanjskom postupku uspjela sa 47,56% svoga zahtjeva, u skladu s tim uspjehom pripada joj i razmjeran iznos parničnog troška odnosno iznos od 852,16 eura kojem iznosu treba pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura jer se taj trošak tužiteljici priznaje u cijelosti. Dakle, tužiteljici na ime naknade parničnog troška pripada ukupni iznos od 1.183,97 eura.

28. Kako je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi naložio tuženici da tužiteljici nadoknadi trošak u iznosu od 2.123,56 eura, žalbu odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu kojim je naloženo tuženici nadoknaditi tužitelju trošak u iznosu od 1.183,97 eura, te djelomično preinačiti pobijanu odluku, na način da se odbija zahtjev tužitelja za nadoknadu trošak u iznosu od 939,59 eura.

29. Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem članka 368. stavka 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, a temeljem članka 373. točke 3. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude, odnosno dijelom potvrditi, a dijelom preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu.

30. Kako je tuženica u žalbenom postupku protiv pobijane odluke kao i protiv odluke suda prvog stupnja poslovni broj Pr-2594/2021-4 od 18. srpnja 2022., uspjela sa 52,42% zahtjeva (preinačen iznos od 1.211,65 eura od 2.311,30 eura) valjalo je tuženici priznati trošak u iznosu od 328,18 eura (52,42% od 626,06 eura) u skladu s člankom 154. stavku 2. ZPP i člankom 2. ZPP u vezi s člankom 35. stavkom 2. ZPP, te člankom 166. stavkom 2. ZPP koji trošak se odnose na trošak sastava žalbe od 18. lipnja 2021. uvećan za PDV u iznosu od 207,38 eura u skladu s Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023., dalje: Tarifa), trošak sastava žalbe od 11. travnja 2023. uvećan za PDV u iznosu od 312,50 eura u skladu s Tbr. 10. toč. 1. Tarife, sudske pristojbe u iznosu od 106,18 eura. Nadalje, valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev tuženice za nadoknadu troškova žalbe u iznosu od 349,54 eura (677,72 eura – 328,18 eura), odnosno valjalo je odlučiti kao pod točkom IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 17. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor